Izlaganje se oslanja na autoričino istraživanje arhivske građe povezane s Antifašističkim frontom žena i šire. U njezinom je fokusu kolektivna memorija o ulozi žena u pokretima otpora, a događanje Skrile smo sve što je važno! predstavlja prvu detaljniju javnu prezentaciju istraživanja koje će rezultirati dugometražnim dokumentarnim filmom.

Uz tekst, sliku i odsustvo slike, Crnčević će predstaviti dosadašnji proces rada, usmjeren na oblikovanje pogleda i percepcije o specifičnim detaljima borbi i različitim oblicima otpora koje su žene 1930-ih i 1940-ih godina pružale na teritoriju Jugoslavije.

Prema službenim brojkama, dva je miliona žena sudjelovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi: to ga ujedno čini  i najvećim ženskim organiziranim pokretom u Drugom svjetskom ratu. U radu s arhivskom građom (pismima, dnevnicima i dokumentima), Crnčević traži načine da s njima uđe u dijalog kako bi ih pretočila u svojevrsne priručnike za budućnost ili upute za sadašnjost koje prenose konkretne antifašističke vrijednosti. Imajući na umu čestu zamku romantizacije i heroizacije ovih žena i ovog perioda, pažnju usmjerava situacijama koje izostaju iz službenih narativa.

Izlaganje će propitati prostore (ne)vidljivosti i transparentnosti, kao i mogućnosti ponovnog arhiviranja zaboravljenih znanja. Kombinacijom govora, slike i zvuka, bit će predstavljena krnja iskustvena mapa arhiva nastala tokom istraživačkog putovanja.

U danima prije izlaganja, 6. i 7. studenog od 16.30 do 20 sati, Crnčević će zajedno sa sarajevskom umjetnicom Andrejom Dugandžić voditi radnu grupu Žena u borbi – danas. Za sudjelovanje u radnoj grupi se potrebno prijaviti, a više informacija potražite ovdje.

O autorici:

Karla Crnčević niz godina djeluje kao filmska i kulturna radnica u različitim produkcijskim kontekstima. Jedna je od osnivačica i organizatorica platforme Kino Unseen koja se bavi prikazivačkim praksama, kulturnim politikama te ponovnim povezivanjima zaboravljenih kino prostora. Njeni filmovi i video radovi prikazivani su u domaćem i međunarodnom kontekstu. Trenutno provodi istraživanje na temu arhiva Antifašističkog fronta žena Jugoslavije pod naslovom Skrile smo sve što je važno! te paralelno radi na nekoliko filmskih projekata. Kroz svoj rad bavi se temom memorije kao prostorom spekulacije i njegovim odnosom prema pokretnoj slici. 

PODACI O PRISTUPAČNOSTI: Program se održava na hrvatskom jeziku, bez titlova i bez prijevoda na znakovni i druge jezike. U program će biti uključeni vizualni elementi koji su integralni dio sadržaja. U prostoru MaMe nema stepenica i moguće je u njega ući u kolicima.

Ulaz je slobodan i besplatan, a na ulazu će biti škrabica za donacije koje će se usmjeriti u inicijativu Nepokorena Palestina.

***

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo), Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.

Društvo za prosvjetu žene, osnovano 1935. godine u Zagrebu, djelovalo je u smjeru ženske emancipacije i obrazovanja, širenja antifašističkog svjetonazora i suradnje s ostalim ženskim organizacijama. O njegovom radu izvještavao je časopis Ženski svijet, koji izlazi u tom periodu, a s kojim su surađivale i same članice Društva. Kada je 1941. prestao legalni rad Društva, mnoge njegove članice priključile su se Antifašističkom frontu žena.

Istraživanje o radu Društva predstavit će Marija Jelić, diplomirana povjesničarka i vanjska suradnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Zanima je društvena, pravna i politička historija Zagreba u ranome novome vijeku, a u posljednje vrijeme i ženska historija. Prigodni strip izradila je ilustratorica i dizajnerica Anđela Žapčić i bit će besplatno dostupan na predavanju, a autorica projekta je Tihana Bertek.

Više detalja o Društvu za prosvjetu žene možete pronaći u tekstu Marije Jelić objavljenom na portalu VoxFeminae.net.

Isti trag slijedi projektom i izložbom Stvarno, ali ne i istinito, nastalim 2017. koji će, nakon Ljubljane i Sarajeva, u ponešto izmijenjenom obliku biti predstavljeni i u Splitu, u sklopu programa NMG@PRAKTIKA udruge Mavena – 36 njezinih čuda. Opsežni projekt obuhvaća radove u različitim medijima, baveći se upravo razdobljem od početka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, u kojem je došlo do drastične promjene u politici prema ženama.

“Pedesetih godina 20. stoljeća žene su pozvane da uz ulogu udarnice-radnice na sebe preuzmu i ‘prirodne’ uloge majke, domaćice, odgajateljice i njegovateljice. Ovim se pitanje opće emancipacije društva zaustavilo na pragu procesa ženske emancipacije, čime je nepovratno, barem u Jugoslaviji, žene iz aktivnih revolucionarnih subjekata pretvorilo u pasivne subjekte lišene političke moći, konzumentice i potrošačice uglavnom suštinski patrijarhalnih sadržaja”, stoji u najavi izložbe. Jušić smatra kako je time emancipacijski proces žena na području bivše Jugoslavije uvelike umanjen, na neko vrijeme čak i zaustavljen, te je njen umjetnički i aktivistički fokus usmjeren na načine (re)kreiranja politika sjećanja, povezanih s ulogom žena u ovom vremenu.

Izložba koja se 15. listopada otvara u Galeriji kluba Kocka predstavlja nekoliko recentnih radova kojima se Jušić aktivno bavi u posljednjem desetljeću te ih konstantno nadopunjuje i nadograđuje. O njima će biti riječi i u okviru Maveninog programa Kustoske platforme, na kojem će, osim umjetnice koja će prezentirati svoj rad, predavanje pod nazivom Političke putanje ženskog pitanja i organiziranja: od AFŽ-a do danas održati filozofkinja i teoretičarka Tijana Okić, jedna od urednica zbornika o AFŽ-u Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (2016). “Predavanje za cilj ima postaviti pitanje o ženskom pitanju danas. Podijeljenost feminističkog pokreta oduvijek je bila rak-rana kada govorimo o ženskom organiziranju. Što nam te lekcije govore danas? Koliko su naša prava koje su afežeovke izborile danas samorazumljiva; koliko su predmetom političkih trgovanja i potkusurivanja; i gdje uopće danas stojimo s razumijevanjem uloge, funkcije i položaja žena u post-jugoslavenskim društvima? Svjedočimo li općoj regresiji i zašto?”, stoji u najavi.

Izložba Stvarno, ali ne i istinito ostaje otvorena do 22. listopada 2021.

Akademska inicijativa Forum 10 iz Srbije snimila je dokumentarni film Gledanje u kaldrmu koji govori o iskustvima žena pogođenih donošenjem zakona o zabrani nošenja zara i feredže 1951. godine. Film uključuje intervjue s nekoliko starijih građana koji se sjećaju vremena donošenja zakona u tadašnjoj Narodnoj Republici Srbiji, te njihova svjedočanstva o teškom životu u Sandžak regiji u poratnom razdoblju. Pristupom filmu autori nisu htjeli dati valstiti vrijednosni sud, već su željeli prikazati isključivo osobna iskustva suvremenika te dati glas i mogućnost izražavanja vlastitih osjećaja ženama koje su doživjele posljedice njegova donošenja. 

U obrazloženju zakona kojim je ženama zabranjeno pokrivanje lica stoji kako je donijet s “ciljem otklanjanja stoljetne oznake podčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izborenih u Narodno – oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se osigura puna ravnopravnost i sudjelovanje u društvenom, kulturnom i privrednom životu”. Prije službenih državnih naloga, muslimanske članice AFŽ-a pripremale su temelje donošenja zakona javnim upriličavanjem skidanja feredže i otkrivanja vlastitih lica. Konstitutivne republike u otprilike su isto vrijeme usvojile zakone protiv nošenja feredže, Bosna u studenom 1950., a Srbija i Makedonija u siječnju 1951. godine. Kampanja protiv feredže bazirala se na tvrdnji da pokrivanje žena nema korijen u religiji već u običajima koji ju nadilaze, te da odbacivanjem tradicionalne oprave žena neće postati manje muslimanka.

Ipak, aktivistkinja Zibija Šarenkapić Dervišhalitović u filmu objašnjava kako je država izbjegla direktno se suočiti s duboko ukorijenjenim patrijarhalnim strukturama moći. Umjesto toga patrijarhat je došao iz drugog smjera – države. Žene koje su odbile pokoriti se zakonu bile su suočene s visokim kaznama. Mnoge su zbog traume i osjećaja srama odabrale ne izlaziti iz kuće. Naslov filma Gledanje u kaldrmu zapravo označava pogibanje glave u nelagodi kojoj su žene u tim trenucima bile izložene, izgubivši naprasno vrlo važan oslonac i velik dio svog identiteta.

Organizacija Forum 10 radi na promociji i unapređenju suvremene kulturne politike, nezavisne kulturne produkcije te kulture identiteta, mira, nenasilja i suočavanja s prošlošću, a između ostalog, teži razvoju društva koje prepoznaje i čuva bogatstvo multikulturalizma i multietničnosti. Projektom Gledanje u kaldrmu željeli su istražiti i sistematizirati arhivsko nasljeđe Bošnjačke nacionalne zajednice, a dokumentiranjem oralne povijesti nastoji se sačuvati i dio nacionalnog identiteta.

“Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju organizira poziva vas na Ti si tako hladna, na kojoj ćemo govoriti o kontinuiranom organiziranju žena u odabranim momentima predratnog, ratnog i poratnog perioda – borbi žena kroz sindikate, na selu i za samoupravljanje. Započinjemo s 1917. – godinom obnove sindikalnog rada u tadašnjoj Hrvatskoj-Slavoniji, a završavamo s 1961. – godinom gašenja Saveza ženskih društava.

Epohu prelamamo kroz drugačiji pogled na motive iz životopisa Tatjane Marinić (1897. – 1966.), borkinje, učiteljice i pionirke domaćih socijalnih službi, čiji su život i rad u prethodnim interpretacijama dobrim dijelom ispisani likovima njenih suradnika i ljubavnika.

Osim povratka potisnutog iskustva borbe za ženska radnička i socijalna prava, relevantnom držimo reinterpretaciju perioda između 1953. i 1961., doba famoznog pada u samoupravnom eksperimentu. Istraživački i izlagački kontinuitet čini plebejska linija; impuls odozdo kao nulta točka angažirane ženske povijesti. Zalog egalitarnosti koji povijest AFŽ-a – sa svim kontradikcijama ženskog organiziranja prije, za i nakon njega – pruža, čini nam se neizostavan pri promišljanju (ili izgradnji) bilo kakvog ozbiljnog uključivog emancipatornog projekta u današnje doba odrona naših izborenih i stečenih prava”, stoji u najavi.

Na tribini govore Marija Ćaćić, Ivana Pejić, Jelena Tešija i Stefan Treskanica.

“Možda neko na strani sanja da će u Jugoslaviji početi opet po onom starom – pa da žene pređu u kuhinju i da ne odlučuju ni o čemu. Ali, žene su, drugovi i drugarice, položile ispit zrelosti – da su sposobne ne samo da rade kod kućanstva, nego i da se bore s puškom u ruci, nego da mogu i da vladaju (tako je!) i da drže vlast u rukama.” Bez obzira na modernizacijsku potku, iz ovog Titova govora “iskače” jedna gesta oslužbenjenog paternalizma koji je nažalost bio indikator jednog općeg odnosa prema ženama u budućem državnom uređenju, a posebice u domeni udjela u strukturama političkog odlučivanja i upravljanja novom socijalističkom državom.

Time je zasigurno srušena svaka iluzija da će unutar realpostojećeg socijalizma doći do potpune ženske emancipacije, pogotovo kada govorimo o redistribuciji kućanskog rada, ali i utjecaja žena u društvenopolitičkom životu. Na kraju se pokazalo da su Titove riječi izrečene u Bosanskom Petrovcu bile prigodničarske, a aktivna, vidljiva i priznata uloga žena u “izgradnji” nove države kratkog vijeka. Odluka o “samoukidanju” AFŽ-a donesena je 1953. godine.

Ipak, važno je naglasiti kako su antifašističke zasade i (nominalna) jednakost žena u Ustavu RH tekovine narodnooslobodilačke borbe i političkog djelovanja AFŽ-a. Uz neospornu pobjedu i važnost AFŽ-a u svom povijesnom kontekstu te poslijeratnom periodu, postavlja se pitanje današnje valorizacije tih pobjeda i pouka koje se mogu izvući iz djelovanja AFŽ-a, ali i ono ključno pitanje: može li se i kako djelovati antifašistički danas. 

Na ovoj tribini, uz analizu utjecaja, nasljeđa i granica emancipacije unutar AFŽ-a pokušat će se odgovoriti upravo na pitanje je li to djelovanje u autonomnom organiziranju žena i uspostavljanju paralelnih komunalnih struktura kojim su se pokrivale tada nepostojeće institucije socijalne skrbi ili inzistiranje na nimalo izlišnom oprezu i strahu da revolucija još jednom ne proguta “žensko pitanje”.

Tribina će biti održana u petak, 6. prosinca, u 20 sati u prostorima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Pavla Hatza 16, Zagreb).

Na tribini govore Ankica Čakardić (Feministički front, Filozofski fakultet u Zagrebu), Aida Gavrić (Filozofski fakultet u Sarajevu), Renata Jambrešić Kirin (Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb) i Svetlana Stojanović (Ženski prostor Niš), a moderira Marija Ćaćić (Feministički front, Zarez).

Gordana Stojaković u intervjuu pojašnjava kako su se žene izborile za za svoja prava u Narodno oslobodilačkoj borbi, koju ulogu u uspostavljanju novih društvenih odnosa igra autentična ženska organizacija Antifašistički front žena (AFŽ) i što smo na planu ravnopravnosti izgubili kako gašenjem fronte, tako i restitucijom kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije. Intervju je ujedno i najava za tribinu Eksploatacija u naša 4 zida – neplaćeni rad žena od socijalizma do kapitalizma koja će se održati u petak, 19. travnja u prostorijama SABA-e u Hatzovoj 16 sa početkom u 18h. Tribinu organiziraju Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba i BRID. Namjera ove tribine je nastaviti razgovor započet osmomartovskom tribinom u organizaciji BRIDA i Centra za ženske studije te uspostavljanje redovite razmjene znanja o tome kako proizvodni odnosi utječu na položaj žena i kako je nužno u raspravu o feminizmu uvesti i raspravu o klasnoj borbi i obratno.

KP: Vi se već niz godina bavite istraživanjem AFŽ-a, zašto je ta tema danas toliko zapostavljena?

G. S.: Radi se temi koja je potpuno izbačena iz zvanične istorije što je posledica savremenog istorijskog revizionizma. Moje uverenje je da je u sistemu koji teži da okleveta socijalizam naročito nepodesan onaj deo koji najviše govori o svakodnevnom životu. Kako se mi sećamo socijalizma? Uglavnom kroz predstave svakodnevnog života a tu odjednom izniču sećanja na sigurnost (ličnu i u odnosu na radnu sferu), besplatno obrazovanje, kvalitetno i zagarantovano zdravstvo, pravo na porođajno odsustvo i dostupne vrtiće, jednake šanse za svu decu koja žele da se obrazuju….

KP: Šta je Antifašistički front žena (AFŽ), koja je uloga ove fronte nakon i za vrijeme Narodno-oslobodilačke borbe?

G. S.: AFŽ je stvoren još tokom Drugog svetskog rata kada se veliki broj žena koje su aktivno učestvovale u Narodno-oslobodilačkoj borbi, u kojoj je jedan veliki deo njih dao svoj život za stvaranje boljeg sveta i jednog boljeg, pravednijeg društva, organizovalo i tokom i nakon rata praktično osvojilo jedan prostor delovanja u javnoj sferi. To nije bio samo politički, nego prostor delovanja uopšte, one su se, u nekim delovima socijalističke Jugoslavije, a ja sam se bavila situacijom uVojvodini, izborile da izađu iz onog skučenog prostora koji je njima do tada bio dodeljen. Za razliku od drugih organizacija (napr. SKOJ), AFŽ (po statutu AFŽ je bio sastavni deo Narodnog fronta) nikada nije bila samostalna organizacija, međutim odmah posle oslobođenja, u onoj situaciji kada se Jugoslavija našla u teškom i političkom i ekonomskom trenutku i kad je trebalo preživeti i obnoviti zemlju, upravo su žene bile ta snaga obnove i u tih nekoliko ključnih posleratnih godina, kada politička oligarhija još nije bila utvrđena, AFŽ je zaista predstavljao organizaciju koja je vodila računa o uspostavi novog života za žene u socijalističkom društvu koje se gradilo.

KP: Revolucija i promjena proizvodnih odnosa zahtijeva i promjenu odnosa prema reproduktivnom radu. Tu AFŽ igra ključnu ulogu kao spona između države, ideologije i terena?

G. S.: Naravno, AFŽ je, po definiciji, bio partijska forma rada među ženama čije su liderke sve bile članice KPJ, ali gro članica na nižim nivoima, od kojih je praktično zavisila aktivnost u selima i gradovima, nisu bile članice Partije. U prvim posleratnim godinama težište rada je bilo na obnovi i izgradnji za koju je bilo potrebno jako puno ruku, a ženske ruke su bile nezamenjive. Radi se o jednoj ogromnoj količini (milonima) radnih sati koje su one ugradile u temelje nove države, a AFŽ je imao zadatak da obiđe svaku kuću i da ubedi sve drugarice da su njihove ruke potrebne u novim fabrikama koje su se tada gradile, kao i na poljima i u seljačkim zadrugama; kao i da organizuje kurseve da bi se žene osposobile za nova zanimanja i tako bio jedna nezaobilazna stepenica na putu ka ulasku žena u privredu. AFŽ je na nižim nivoima često organizovao svoje delovanje u skladu sa stvarnim svakodnevnim potrebama reprodukcije života na lokalu i na tom nivou je njihovo rad bio naročito vidljiv jer su konkretne prilike zahtevale od ženskog fronta da rešava sitacije koje Partija nije mogla da predvidi, situacije koje je sam život pred njih postavljao. To se dešavalo u NOB-u i prvim posleratnim godinama. Ipak, još od NOB-a se mogu naći činjenice o sumnji partijskih čelnika u to da li treba da postoji posebna organizacija žena. 

KP: Kakve su te nove uloge i novi odnosi u koje žene ulaze?

G. S.: Kad čitate kritičare socijalizma, najveće kritike ćete naći u onom delu koji se odnosi na agrarnu reformu i na formiranje zemljoradničkih zadruga. Međutim, ako razmotrimo agrarnu reformu kroz položaj žena možemo utvrditi i drugačije parametre. Prve zemljoradničke zadruge su formirale žene jer je kolektivizacija rada i zemlje bio jedini način da prežive u trenutku kada izlaze iz jednog užasnog rata gde su ostale bez muških ruku, sa puno dece, pa tako je prva zemljoradnička zadruga u Vojvodini, istina vrlo kratko vreme, i nazvana AFŽ. Upravo se kroz ovo udruživanje menjao položaj žena koji je bio mnogo bolji od položaja žena na privatnim gazdinstvima gde su one bile samo reproduktivna i radna snaga. Žene u seljačkim radnim zadrugama birane su u tela odlučivanja, imale su sopstvene prihode, mogle su da odlučuju o obdaništima, išle su da se obrazuju što im je omogućilo da uvode nove načine proizvodnje pa su tako postale jako dobre radnice i vrlo bitne u svojim seljačkim zadrugama. AFŽ štampa donosi reportaže (sa fotografijama) o velikom broju žena, čije životne i radne priče počinju za vreme Kraljevine Jugoslavije gde su one neko ko je na dnu društvene lestvice, neko ko nema nikakve budućnosti, čija je egzistencija vrlo neizvesna i zatim u jednom novom sistemu one dobijaju šansu.

KP: Sa promjenom društvenih odnosa moralo je doći i do promjene unutar odnosa u obitelji?

G. S.: Bilo je sasvim jasno da se mora naći načina da se premosti promena u porodičnom životu i odnosima jednom kada žene izađu iz kuće. Država je morala da reaguje i da isprati izlazak žena u javnu sferu pre svega donošenjem političke odluke da žene ulaze u privredu, a potom i donošenjem uredbi da će svako preduzeće, svaka fabrika ili zemljoradnička zadruga koja ima određeni broj dece morati u svom sastavu imati jaslice ili obdanište. Tako da država praktično preuzima brigu, ali najveći deo sprovedbe i organizacije tih zahteva i poslova izvršavao je AFŽ.

KP: AFŽ u biti uspostavlja te nove odnose na lokalu?

G. S.: Jeste, članice AFŽ-a uložile su mnogo neplaćenog rada na podučavanje žena kako da organizuju svoje lokalne organizacije AFŽ-a, od gradskih, reonskih, mesnih koje su na svojem teritoriju imali određeni broj institucija za koje su bile zadužene. Tu se ne radi samo o obdaništima, već i o organizovanoj brizi o deci bez roditelja, pa i o starima, ranjenicima, ljudima koji su bili bez porodice, uopšte jedan veliki broj onih ranjivih kategorija društva za koje država nije mogla u tom trenutku da nađe odgovor, za njih je bio zadužen AFŽ kojem je dodeljen veliki broj objekata kao i zemlja po selima i gradovima na kojem su organizovale baštu i tu uzgajale sve ono što je potrebno za ishranu tih institucija o kojima su brinule. Dakle, jedan broj žena radio je u fabrikama, a drugi deo žena je bio u nečemu što sam u svom radu nazvala ekonomijom nege i brige jer su to besplatni radni sati koje su žene utrošile kako bi podigle zemlju na noge i uspostavile novi život. 

KP: Vaše bi se istraživanje štampe AFŽ-a moglo razumjeti i kao analiza metode razmjene informacija odozgo prema dole i obratno.

G. S.: AFŽ štampa je bila najvažniji kanal prenošenja političkih, ideoloških poruka i kreiranja i reprezentovanja stvarnosti, ali nadasve kreiranja novih ženskih uloga. Imate prvi nivo političkih tekstova u užem smislu, tekstova koje su pisale liderke AFŽ-a u kojima one govore o tome šta su politički prioriteti i obrazlažu te prioritete, međutim, pokrajinske liderke AFŽ-a Vojvodine, nemaju potrebu da ponavljaju politički govor liderki, nego sagledavajući situaciju na terenu prerađuju i prilagođavaju te poruke. 

KP: Na neki način one su prevodile idejnu na operativnu razinu.

G. S.: Tačno, dakle, kako informacija putuje sa saveznog na pokrajinski nivo, tako se polako spušta politički govor koji je prilično uopšten i može da se primeni na sve delove Jugoslavije, i prilagođava konkretnoj situaciji npr. u Vojvodini. Potom, AFŽ štampa ima zadatak da prezentuje šta se na osnovu onoga što su proklamovani zadaci zaista u stvarnom životu radilo, pa tako organizuju mrežu dopisnica koje će iz raznih delova zemlje pisati šta se u svakodnevnom životu dešava. Te žene su svakako trebale da reprezentuju situaciju koja mora da prati glavne tokove političkih akcija, ali kada one pišu o tome šta se zaista dešava, onda se iz tih priča mnogo bolje može iščitati stvarni život i napredak nego što je to moguće na nivou ideje i politike, pa su tako lična svedočanstva koja možemo naći u toj štampi ustvari najbolji dokument vremena. Ajde sve, kuvanje i odgoj dece i zemljoradnja, rad u fabrici, ali politički kurs – kuku lele. Štampa tako donosi priču o članici AFŽ-a iz jednog sremskog sela, Anici Bešević koja je iz kujine izabrana da ide na politički kurs da joj se objasni zašto je za nju (i sve druge žene) i što je jako važno – za njihovu decu (naj)bolji socijalizam. Intervju sa Anicom je toliko dobar tekst u kojem se ona žali da nikada nije iz kujine izašla, niko je nikad ništa nije pitao, kako će ona sad na politički kurs?! Šta će ona da radi tamo? Kad je otišla na kurs shvatila je da tamo sede iste žene kao što je i ona i da su predavačice žene koje je ona smela da pita sve što joj nije jasno, a toga je baš bilo.
Kroz istraživanje AFŽ štampe zaista sam mogla da zaključim da je projekat emancipacije bio veoma značajan i sveobuhvatan i u nekom obimu stigao, makar u Vojvodini, u svaku kuću i da se zaista radi o koraku od sedam milja koje su žene napravile u tim prvim godinama socijalističke Jugoslavije.

KP: Kažete da je djelovanjem AFŽ-a emancipacija ušla u svaku kuću, ali u kojoj mjeri se radilo o nečemu što možemo nazvati moranjem emancipacije, prisilom?

G. S.: Komunstkinje (i komunisti) su zapravo morali da rade na menjanju svesti, menjanju pogleda na položaj žena, bilo je potrebno da se potpuno promeni svest i muškaraca i žena, jer jedno bez drugog ne ide. Neda Božinović (Stojaković Gordana (2002), Neda jedna biografija; Novi Sad: Futura publikacije) je govorila da su sastanci AFŽ-a bili prostor u kome su žene po prvi put mogle otvoreno da govore o tome da ih muževi biju i jako je zanimljivo kako su neke organizacije to tada rešavale. Prvo se ženama objasni da je to nedopustiva situacija, da je novi socijalistički čovek jedna sasvim nova moralna struktura koja ne dozvoljava takve stvari i da su žene i muškarci ravnopravni i nedopustivo je da neko bude jači. Potom bi drugarice iz AFŽ-a odredile tri žustrije drugarice da odu da razgovaraju sa tim drugom koji je, eto, još uvek koristio te nazadne metode. Ukoliko drug ne bi ozbiljno shvatao to upozorenje, onda bi one otišle u njegov radni kolektiv, a najgora situacija bi bila ukoliko bi taj drug bio član KPJ, onda bi posledice bile vrlo ozbiljne po tog druga. Razumljivo je da je “žigosanje” ovih pojava popustilo sa slabljenjem AFŽ-a. 

KP: Taj ogromni rad koji su žene tih prvih godina socijalističke Jugoslavije uložile u obnovu života bio je na neki način valoriziran. Da li je bio plaćen, da li je AFŽ imao profesionalnu službu?

G. S.: AFŽ rad nije bio plaćen kao nadnica, ali žene su dobijale na upravljanje i brigu mnoge rekvirirane objekte i zemlju. Međutim, taj sav rad je trebalo i sistematizovati, tako da se od 1947. godine uvodi profesionalizam u AFŽ, dakle upošljavaju se profesionalne članice jer je trebalo imati pregled svih aktivnosti kako bi se savladali svi zadaci, a to nije moglo da se radi na dobrovoljnoj bazi. Organizacija uspostavlja jedan sistem statistike koji je bio vrlo komplikovan i koji je trebao poslužiti za koordinaciju delovanja u jednom striktno organizovanom sistemu horizontalnog i vertikalnog povezivanja same fronte, a ta statistika je bila takva da se praktično popisivao čitav život koji se dešavao u svakom selu, mestu, reonu grada. Te statistike su se sabirale i na taj način organizacije koje su bile na pokrajinskom, republičkom ili saveznom nivou imaju jedan jako dobar pregled šta se dešavalo na terenu i za svaku životnu situaciju. AFŽ je mogao da uspostavi određeni aktiv jer su putem ove temeljite statistike sa terena bile upućene u stvarne probleme.

KP: Da li možemo AFŽ zbog njegove brojnosti i načina konstituiranja kroz zajedničku borbu, u neku ruku razumjeti kao eksperiment unutar kojeg žene konačno odlučuju kako će odgajati djecu i kako će se brinuti o starijima? Dakle uređenje reproduktivnog rada rukovodile su one koje taj rad i obavljaju.

G. S.: U nekoj meri i u određenom periodu. Sistem kolektivizacije imao je svoju svrhu da stvori novog socijalističkog čoveka koji se stvarao na svakom mestu, od malena, kao i od ljudi koji su već bili formirani. Novi proizvodni odnosi sa sobom su doneli i opšti projekt ravnopravnosti, a u posleratnom periodu ogroman broj žena su bile i majke, što svojoj, što deci koja su izgubila roditelje i ti novi odnosi su se uspostavljali od obdaništa gde je tačno propisano kako se deca hrane, ali i politički obrazuju, tj. stvarao se novi način života unutar  kolektivnog projekta koji nije bio samo ženski, ali su žene organizirale veliku većinu tog stvaranja u svakodnevnom životu. Od 1950. AFŽ, političkom odlukom, počinje da se gasi, a država je i dalje finansirala jedan deo društvenog standarda, ali je veliki deo troškova pao na porodice. Između ostalog to je zbog toga što nakon pedesete i uspostave samoupravnog sistema, gde su proizvodni pogoni i preduzeća morali da pokažu pozitivan ekonomski rezultat, projekat do tada ustanovljenog društvenog standarda postao skup. U tom periodu nije više bilo potrebe za tolikim brojem radne snage, naročito one manje kvalifikovane koju su većinom činile žene. Uredba o visokim dečjim dodacima i ukidanje jednog broja obdaništa i jaslica proizvelo je situaciju da se jedan broj žena vrati u kuće. U isto vreme bilo je za očekivati da će se iz tih dečijih dodataka finansirati i deo troškova koje su se pre centralno finansirale a ticale su se društvenog standarda (obdaništa, domovi za učenike…).

KP: Žene su jednim dijelom izgubile ravnopravno mjesto u proizvodnji, a dobile nadnice za kućanski rad.

G. S.: Zahtev za nadnicama za kućanski rad je tema dvadesetih godina u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) kada je Ženska stranka (Ženska stranka je u Beogradu formirana dvadesetisedme, u Novom Sadu sledeće godine a sve stranke pa i ta ukinute su dvadesetidevete – Šestojanuarskom diktaturom), otvoreno tražila da se kućni rad plati kao svaki drugi proizvodni rad. Međutim, u socijalizmu je kućni rad žena ocenjen kao  „največa prepreka njenom oslobađanju“ (tekst Lenjin povodom međunarodnog dana radnica koji govori o oslobađanju žena “od domaćeg ropstva” u socijalizmu dva puta je objavljen u AFŽ štampi (1946. i 1949) a prvobitno je objavljen u Pravi, glasilu Komunističke partije bošljevika 1921), ali i kao rad koji troši mentalnu i fizičku snagu žena, pa se tako, nakon pedesete, AFŽ, zajedno sa sindikatima, bavila istraživanjima o dvostrukoj opterećenosti žena. Ta istraživanja tačno obračunavaju koliko žena mora da radi kod kuće u slučaju da nema decu, ako ima jedno, dvoje ili više dece i na osnovu njih je zaključeno da je to razlog koji iscrpljuje njene snage i da zbog toga ona ne može da učestvuje punim kapacitetom u političkom životu zemlje, i stoga one su zahtevale da porodica mora da se okruži svim tehničkim sredstvima koja će pomoći ženi za rad u kući, međutim žene radnice su zahtevale i da se oforme uslužne radnje u koje će se ove delatnosti prebaciti kao što su radnički restorani iz kojih bi one mogle da nose jeftinu i kvalitetnu hranu kući. I jedno vreme je to tako i bilo, ja se sećam da smo se i mi tako hranili. Tu je postojala opasnost da se u takvim uslužnim radnjama onda javlja problem koncentracije slabo plaćene ženske radne snage, međutim, radničke menze i restorani su zaista funkcionisali jedno vreme. Potom, traženo je da se prehrambena industrija prilagodi tako da je moguće kupiti polugotove proizvode. Kada se gradio Novi Beograd, npr, (opet svedoči Neda Božinović) industrija nameštaja nije išla u korak sa novim tipom stana, pa su žene zahtevale da se industrija prilagodi novom načinu gradnje i života. Koliki je domet ovih ženskih zahteva na nivou Centralnog komiteta u to vreme, to je drugo pitanje, ali moj zaključak je bio da su one na nivou na kojem su mogle da odlučuju razgovarale o svim onim stvarima koje su se ticale svakodnevnog života najvećeg broja žena. 

KP: Šta smo izgubili 1953. godine i ukidanjem AFŽ-a?

G. S.: Kad je počelo demontiranje AFŽ-a, prvo što se uradilo bilo je ukidanje profesionalnih funkcija, tada više nije bilo statistike, tada liderke AFŽ-a nisu imale pregled šta se dešava u svakodnevnom životu, a organizacija koja se zasnivala na prepoznavanju i rešavanju problema koji se ticao svakodnevnog života velikog broja žena, bez informacije sa terena, polako puca. A bilo je i drugih opstrukcija npr. uvođenje novih ženskih organizacija tipa “majka i dete”. Neda Božinović koje je bila funkcionerka u KPJ i borkinja, a kasnije sudija Ustavnog suda RS, uvek se kretala u narodu i kada je otišla u neko selo u Bosni nakon ukidanja AFŽ-a, kaže da je to bio haos, da su žene bile toliko besne i žalosne kada je AFŽ ukinut, i rekle joj, ukinuli ste nam afižu, naši muškarci svugde mogu da idu, i u lov i u kafanu, a to je bilo jedino mesto na koje smo mi mogle da idemo i gde oni nisu smeli da nam zabrane. I to ste nam ukinuli! Kada sam pitala Nedu zašto je, po njoj, došlo do ukidanja AFŽ-a, ona mi je odgovorilia da je posle dugog razmišljanja zaključila da je opet na kraju prevagnuo patrijarhat u kojem je bilo jako teško prihvatiti ženu kao ravnopravnog čoveka. 

KP: Borba za ženska prava započela je puno prije rata, no kako je učešće u ratu izmijenilo tu borbu i na koji način su ženska prava evoluirala u revoluciji i nakon nje?

G. S.: U AFŽ štampi čitamo mnoge situacije žena koje govore o svom ličnom životu, da su bile partizanke i da su se u ratu opismenile i stekle osnovna politička znanja i da su kasnije u AFŽ-u i radnim kolektivima sticale neka nova znanja i postale osobe koje su bile sasvim drukčije od onoga što bi verovatno bile u Kraljevini Jugoslaviji. 
Žene su u Narodno-oslobodilačkoj borbi položile velike žrtve kako bi stvorile svet koji bi bio bolji za njih i njihovu decu, u borbi su tako konstituirale odrebe koje su kasnije upisane u Ustav FNRJ i zakone koji su garantovali ravnopravnost. U Ustavu FNRJ iz 1946, član 24, izričito stoji da su žene ravnopravne sa muškarcima i da za isti rad žene imaju iste plate, odnosno nadnice i da država brine o zaštiti majke i dece. To nije bio slučaj u drugim zemljama zapada gde su žene takođe za vreme Drugog svetskog rata bile radna snaga. Nakon donošenja člana 24. Ustava FNRJ, usledio je sistem zakona koji je zaista utemeljio sva ta prava na ličnom, porodičnom i političkom planu. To je bio važan argument kojim se agitovalo za veće ućešće žena u političkom i privrednom životu zemlje. Žene su u prvim godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije krenule ka poziciji interesne grupe gde su se sa jedne strane suočile sa situacijom gde treba da formulišu svoje interese i da se za njih bore, a sa druge strane su postale interesna sfera jer je bilo jasno da se obnova i izgradnja zemlje, a i stvaranje jednog novog socijalističkog društva ne može desiti bez ozbiljnog aktivnog učešća žena i tu je AFŽ odrigrao jednu nesporno važnu ulogu. Žene su se u socijalizmu izborile i dobile prostor da unutar nove ideologije aktivno učestvuju u stvaranju novog odnosa među polovima, da uspostavljaju ravnopravnost.

KP: AFŽ je imao za cilj da premosti razliku između zakona i primjene prava?

G. S.: Odmah posle oslobođenja je bilo jasno, i sve liderke AFŽa su o tome govorile, da treba imati mehanizme da bi se prevazišlo ono što je Vida Tomšić nazvala uronjenost u ropsko, jer je veliki broj žena upravo bio uronjen u ovakav odnos i bilo je potrebno strašno puno napora da se izdignu iz toga. One su te zaključke izvodile zato što su bile kroz organizaciju jako dobro obaveštene o stanju na terenu, i shvatile su da mora da se formira jedna sekcija koja će edukovati žene šta su njihova prava i da imamo drugačiju situaciju od one u buržoaskom, kapitalističkom društvu, one su radile na prenošenju tih prava na lokal. Svaka organizacija AFŽ-a na gradskom nivou imala je sekciju koja će se samo time baviti, jer žene koje ne znaju svoja prava ne mogu ni da ih koriste. To su bila i bračna prava, prava pri razvodu, prava svojine udovica i prava zajedničke stečene svojine i mnoga druga prava o kojima žena pre revolucije nije mogla ni da sanja.

KP: Kada se danas tematiziraju ženska prava, često se ne prepoznaje razlika između izborenih prava i dodjeljenih, od neke treće strane implementiranih “rodnih sljepila” ili političke korektnosti.

G. S.: Zakonom zagarantovana prava su sve prava koja su naše prethodnice izborile, a mi danas gubimo i nemamo svest kako je to teška borba bila. Ta je borba započela još sredinom devetnaestog veka i generacije žena su se zaista očajnički borile, a najveća borba odigrala se tokom Drugog svetskog rata u borbi koja je odnela hiljade života i donela na kraju Ustav iz 1946. za koji su pale ogromne žrtve. Sa takvim zaboravom mlađe generacije misle da će sada nama EU da pokloni neka prava i da nam uvede, prelije iz “razvijenih demokratija” ne znajući da mi imamo jedno jako važno nasleđe.

KP: Danas je često prisutna i priča o feminizmu koji se ne referira na društvene i proizvodne odnose, već promovira žensko oslobođenje kao rad na našim osobnim ljudskim kapitalima koji ovise o tome koliko mi individualno ulažemo u sebe. Kakve su posljedice ovako smjernog pothvata sužavanja feminizma na individualni projekt “uspješnih” žena i pojedinačne ravnopravnosti? 

G. S.: Kada razgovaram sa svojim mlađim kolegicama čujem uvek iste priče kako su one ravnopravne i ravnopravnije. Kada ih pitam da mi objasne šta podrazumevaju pod ravnopravnošću, a pogotovo o statusu ravnopravnijeg, ispostavi se da ne znaju šta bi to značilo, a na kraju kada stvari dovedemo do nekih egzaktnih podataka onda se tek českaju po glavi. Iako su neke žene danas vlasnice firmi i direktorke istih, žene su ipak većina nezaposlenih na birou, potom u većini struka gde čine većinu radne snage, one nisu na mestima odlučivanja. A tek kada se složimo koliko često se ženama postavljaju zakonom zabranjena pitanja o tome da li će zasnovati porodicu i o otpuštanju trudnica i porodilja! Zašto je to moguće ako su ravnopravne i neke tvrde čak i ravnopravnije? Kada o tome razgovaram sa ženama koje imaju svoje privatne firme i koje se hvale kako one u radnom odnosu imaju nekoliko porodilja o kojima brinu jer po zakonu plaćaju na vreme porodiljsko i sl, one previđaju da u stvarnosti kako bi opstale u kapitalističkom sistemu, moraju da koriste patrijarhalne modele ponašanja – izrabljuju i često maltretiraju i muškarce i žene. Na kraju, proizvodni odnosi su takvi da se to neminovno dešava bez obzira da li su žena ili muškarac u poziciji moći, jer kada ne osporite odnose u kapitalizmu ništa se ne menja. Kapitalizam uvek iznova proizvodi nejednakost, možemo ga zvati koruptivni, neoliberalni, finansijski, no odnosi dominacije i eksploatacije ostaju isti.

KP: U izdanju koje je izdala organizacija S.T.R.I.K.E, koje ste i vi članica, svjedočimo slučajevima u kojima je vidljivo da tek danas ženama nije jasno koja su im prava zakonom zagarantirana, a onda i kada znaju ne postoje efektivni institucionalni mehanizmi kako bi se za njih i izborile.

G. S.: AFŽ i učinci AFŽ-a pokazuju koliko su važne političke i ideološke odluke za primenu tih prava, ali, ono što možemo čitati na primeru prvog perioda (do 1950) stvaranja socijalističke Jugoslavije je potreba za autentično ženskom organizacijom u kojoj se raspravlja o stvarnim problemima velike većine žena. Ženske mreže političkih partija nisu ta mesta, a ni NVO jer su prve najčešće lojalne svojim liderima a druge svojim finansijerima. Kako je moguće da u poplavi zakona o rodnoj ravnopravnosti, protiv nasilja nad ženama… imamo tako porazne rezultate u praksi?

KP: Feminizam i ljevica u nas?

G. S.: Ono što je poražavajuće je činjenica da feminizmi koji su nastali devedesetih, pre svega kao protest protiv rata i nasilja, nikada frontalno, nikada istrajno nisu napali kapitalizam. Dokaz toga je da je veliki broj onih koje su se bavile time, taj svoj feminizam kapitalizovao unutar delovanja mnogih političkih stranaka gde se lepo snašao. Van tog prostora ostao je jako mali broj žena koje su sada na margini. U političkom smislu sve snage koje osporavaju kapitalizam su isto marginalizovane, no na žalost, radi se o levici koja se javlja više kao neka vrsta rasparčane, polarizovane struje koja je u svađi oko obično teorijskih varijacija na istu temu, ali tom posvađanom članstvu to izgleda kao nepremostiv rov. Više je to neka vrsta debatnog kluba nego neka sila kao Syriza, koja nije čvrsto strukturirana politička struktura nego je koalicija koja je dobro formulisana na principima jedinstvenog fronta, dakle da se za pojedinačne ciljeve radničke klase vodi borba za radničku klasu kako se ciljevi te borbe ne bi zadržali u okviru kapitalizma, to je taj zajednički front, koji su definisali Trocki i Lenjin, a koji mi još uvek nemamo. Slutim da se taj neki zajednički front polako valja, ali jos uvek ne formira. Mi se prepoznajemo i susrećemo u Novom Sadu, Zrenjaninu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, ali još uvek nema neke snage koja je čvršće strukturirana da bi mogla da napravi i da artikuliše osnovne zahteve. Ali, unutar te neke nove levice, mera agende ženskih prava mora da bude prihvaćena. Nije dovoljno samo reći da će oslobođenje žena da se desi samo kroz oslobođenje radničke klase (savremenu radničku klasu čini mnoštvo različitih identiteta uključujući i nezaposlene), nego da će se mera određenosti šta će ženska prava biti kreirati kroz položaj žena u svakodnevnom životu, jer svakodnevni život je onaj prostor koji može da objedini sve ženske identitete koji su joj u određenom trenutku bitni, a nekada će joj biti bitni da ona bude radnica, nekada da bude majka, nekad da se obrazuje, ali svi ti identiteti će biti skoncentrisani u svakodnevnom životu, a ne u nekom drugom prostoru i redosled tih ženskih identiteta i njihov intenzitet ne može da određuju patrijarhat i kapitalizam kao što se danas dešava. To je nešto što nova levica mora da ima u vidu ukoliko želi da žene pristupe u većem broju. 

KP: Sindikati u Srbiji i položaj žena u sindikatima?

G. S.: Istorijski gledano, žene nisu nikada bile u velikim brojevima u sindikatu. Pokret za slobodu je napravio knjigu u kojoj su opisani štrajkovi u nekoliko fabrika koji su bili članovi tog pokreta i samo u jednoj od njih je žena bila sindikalna liderka. 

KP: Sindikalci često ističu ratobornost žena.

G. S.: Ja imam jedan štrajk u svojoj karijeri, čak sam bila na čelu tog štrajka koji smo vodili protiv administracije jednog grada u Srbiji, što nimalo nije bilo prijatno, ali iz toga sam u praksi naučila da se u borbi stvaraju veze koje onda postaju instrumentalne za dalje, i stvaraju se jedino ako smo ravnoprani, a žene su, na žalost, prisiljene da koriste modele autoritarnosti, drugosti, da bi opstale, muškarcima se ne zamera autoritarnost niti se posebno ističe njihova ratobornost za razliku od žena.