“Zlatno doba (lat. aurea aetas), u antičkoj mitskoj predodžbi prvo doba nakon stvaranja svijeta, u kojem su ljudi živjeli u idiličnu skladu. Kada je o prostoru riječ, redovito je povezano s edenom, s rajem zemaljskim, odnosno u određenoj mjeri s Elizejskim poljanama, a može se dovesti u vezu i s Utopijom, odn. Arkadijom. Tada je vladalo vječno proljeće, a bolesti, nevolje i smrt bile su nepoznate, i da je u početku živjela “zlatna rasa ljudi”, odanih miru i bogovima, a i bogovi tada bijahu naklonjeni ljudima. Posvuda je vladao mir i sklad, zemlja je ljudima i životinjama – među kojima su vladali harmonični odnosi – davala sve što im je bilo potrebno(…).

Umjetnost je magija. Magija u svom metafizičkom razvoju ili neka konačna transformacija, koja će kulminirati u čarobnoj stvarnosti? Umjetnica poput drevnog “šamana” (etimologija riječi “šaman” znači “onaj koji zna”), razvija sofisticiranu simboliku pojmova i “energija”, koja teče između ljudi, mitoloških bića, životinja, plete zvjezdane mreže koje su pupčanom vrpcom povezane sa majkom zemljom. Ona leti u nebo konzultirati kozmološka bića, leti u pećine, ponire duboko u rijeke, skrivene šume, tražeći drvo spoznaje i crtežom i bojom čini radnje kako bi donijela ozdravljenje za sebe, svoju zajednicu i sve što živi na Zemlji.

Crtežom i simbolikom boja stvara i samostalni svijet ispunjen zagonetnim simbolima, kombinirajući teme kaosa i vremena, harmonije i vječnosti, i na osnovi hermafroditske prirode umjetničkog stvaranja – tvorevinu ovisnu o napetoj sprezi muških i ženskih elemenata. Hramovi i moderne arhitektonske strukture upozoravaju o gubitku božanskog i do gubitka ljepote u umjetnosti. Ona i priznaje da sukob prošlosti i sadašnjosti proizvodi čudne efekte – sugerirajući tugu, dezorijentaciju i nostalgiju.

I dok gledamo slike i crteže Krešimire Gojanović, naše srce svijetli, a tajanstveni nemiri nagrizaju korijen našeg bića. Suočavanje s nesvjesnim postaje pitanje života za nas. Pred očima nam prolaze stoljeća, priče i legende sa temama koje se vraćaju iznova i iznova u bitno različitim kulturama, nastaju poput božice Venere od mora našeg nesvjesnog”, piše prof. Danko Merin.

Više potražite ovdje.