Među suradničkim institucijama i organizacijama u Jadranskoj mreži nalaze se Sveučilište u Dubrovniku, nekoliko sastavnica zagrebačkog sveučilišta (FPZG, FFZG, FER), akteri u području medijske pismenosti i borbe protiv dezinformacija poput Gonga, Faktografa i slovenskog portala Oštro, ali i veći medijski akteri poput AFP-a i N1. Ciljevi ove europske istraživačke mreže su, prema navodu s mrežne stranice, borba protiv dezinformacija, promicanje medijske pismenosti i praćenje politika online platformi i digitalnih medija, a ta tri cilja predstavljala su ujedno i tematske cjeline triju panel-rasprava u sklopu ovog cjelodnevnog događaja.

Od teorija zavjere do AI halucinacija

U fokusu prve rasprave bila je važnost istraživačkog pristupa u razumijevanju i suzbijanju dezinformacija, pri čemu je osobito naglašena uloga mainstream medija u njihovu širenju – što se povezalo s općenito niskom kvalitetom medijskih sadržaja obilježenih senzacionalizmom, površnošću i trivijalnostima. Rasprava je pritom otvorila i širi pogled na društvene i tehnološke uvjete koji pogoduju gubitku povjerenja u informacije, kao i na promjene u načinu na koji se istina konstruira i doživljava u digitalnom okruženju.

Nebojša Blanuša s FPZG-a istaknuo je kako se u brzo mijenjajućem digitalnom kontekstu postojeće teorije zavjera spajaju u određeni amalgam, odnosno superteorije zavjera, dok se u zajednicama koje ih promiču pojavljuje i narativ o kraju vremena. Takvi narativi, ističe, mogu potaknuti populizam, kao i autoritarne tendencije koje postoje već dulji niz godina.

Jan Šnajder s FER-a je u raspravu uveo i rast generativne umjetne inteligencije, odnosno tzv. AI revoluciju s kraja 2022, kao novu okolnost koja bi mogla zakomplicirati i produbiti postojeće probleme. AI postaje sve koherentniji, ističe, a ljudi istinu obično asociraju s koherencijom. Shodno tome, politička instrumentalizacija umjetne inteligencije vjerojatno neće ostati na dezinformacijama i deep fake sadržajima, već će služiti i za uvjerljiviju artikulaciju bilo kojeg političkog narativa, programa ili cilja –  čime se otvara prostor za daljnju političku polarizaciju.

U tom kontekstu važno je spomenuti i to da u svojoj obradi ogromnih količina podataka na internetu, umjetna inteligencija zapravo ne samo da integrira i reproducira, između ostalog, dezinformacije i neprovjerene izvore, nego ponekad sama generira lažne izvore u svrhu pružanja rješenja za zadani problem – fenomen poznat kao AI halucinacije. Na tom planu nešto kasnije u raspravi Šnajder je dodatno podcrtao i potrebu za integracijom sadržaja o umjetnoj inteligenciji u obrazovni sustav kako bi se osvijestile mogućnosti korištenja tih alata, ali i načina na koje pomoću tih alata i sami možemo biti iskorišteni u digitalnoj sferi. Međutim, na neki način se iskorištavanje već događa; naši digitalni tragovi se iskorištavaju, bez našeg znanja ili privole, za usavršavanje AI alata, odnosno za deep machine learning i generiranje AI odgovora na bilo čije pitanje.

Borba za novinarski legitimitet

Druga je rasprava otvorila srodnu temu medijske pismenosti, ali nije otišla puno dalje od predvidljivih i uobičajenih zaključaka o potrebi za razlikovanjem činjenica i mišljenja, kao i profesionalnog novinarstva naspram ostalih sadržaja. Nasuprot tome, treći panel, koji se bavio fact-checkingom, unio je više dinamike u cijeli događaj. Sudionici, uglavnom medijski praktičari, prenijeli su svoja iskustva s provjerom vjerodostojnosti informacija, kao i sa stanjem u nezavisnom medijskom sektoru, na kojem teret takvih zadataka najčešće i završi.

Isabelle Wirth iz APF-a i Žana Erznožnik s portala Oštro složile su se u tome da je fact-checking zaseban oblik novinarstva koji kao takav treba biti prepoznat i vrednovan. Ana Brakus iz Faktografa nadovezala se vlastitim iskustvom u sektoru, istaknuvši kako taj portal može podržati istraživački novinarski rad upravo zato što se bavi i fact-checkingom – koji institucije trenutno prepoznaju i financiraju, često nauštrb drugih oblika novinarstva. Drugim riječima, da Faktograf nije profiliran kao fact-checking medij, izostali bi i vrijedni istraživački doprinosi. 

Erznožnik je upozorila da se fact-checkeri suočavaju sa sve češćim prozivkama da služe kao paravan za cenzuru, a jedna takva došla je i od Marka Zuckerberga, koji je početkom godine najavio ukidanje fact-checkinga na platformama Mete. Domagoj Maričić iz HAKOM-a istaknuo je kako se narativ o cenzuri često povezuje s Europskim aktom o digitalnim uslugama (DSA), koji predviđa regulaciju ilegalnog sadržaja putem suradnje između regulatornih tijela na nacionalnim razinama (u Hrvatskoj je to AEM), velikih digitalnih platformi i tzv. trusted flaggera – organizacija koje su specijalizirane za prepoznavanje i prijavu ilegalnih sadržaja na velikim platformama, i čije prijave same platforme moraju prioritizirati i obraditi.

Slijepe točke europske digitalne politike

Unatoč tome što dezinformacije same po sebi nisu ilegalan sadržaj, fact-checking se sve više promatra u kontekstu novog europskog pravnog okvira za digitalno okruženje. Međutim, organizacije civilnog društva koje imaju kapaciteta za prepoznavanje ilegalnog i opasnog sadržaja rijetko se prijavljuju za status trusted flaggera, jer znaju da će ih dio javnosti zbog same suradnje percipirati kao cenzore.

S druge strane, izgleda da je AEM započeo s provedbom novih obveza koje proizlaze iz europske digitalne regulative. U tu svrhu pokrenuta je Platforma za javnu objavu podataka o vlasništvu i izvorima financiranja medija, čije je osnivanje bilo predviđeno Europskim aktom o slobodi medija (EMFA), i o čijem se opsegu i implementaciji u Hrvatskoj ovdje pisalo krajem veljače.

Ipak, dok su obvezujuće regulative kao DSA, DMA ili EMFA usmjerene prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, posrednike i medijski sektor u užem smislu, inicijativa Komisije koja je rezultirala uspostavom Europskog opservatorija za digitalne medije je usmjerena na korisnike digitalnih sadržaja – na promicanje medijske pismenosti, osvještavanje važnosti provjere izvora i vjerodostojnosti informacija te prepoznavanje propagandnih i populističkih narativa.

Projekt Be Online Smart (zašto ne Be Smart Online?) pokrenut je, shodno tim načelima i ciljevima, educiranju mladih o načinima na koje algoritmi oblikuju digitalno okruženje. U edukativnim brošurama istaknuti su neki rizici, poput toga da algoritmi mogu doprinijeti širenju dezinformacija, kao i to da nas zadržavaju u “mjehuriću”, nudeći personalizirano iskustvo prilagođeno našim preferencijama.

Međutim, time se uopće ne adresira povećan ekonomski rizik za potrošače u algoritamski prilagođenom digitalnom okruženju, nego samo rizici za pojedince kao političke subjekte, odnosno građane. Inače, ekonomska i materijalna strana priče o digitalnoj sferi previđa se dosta često; u tekućoj AI revoluciji, kao i tijekom pojave kriptovaluta, malo tko je razmišljao o materijalnoj i ekološkoj cijeni tih inovacija.

Cijenu masovne upotrebe generativne umjetne inteligencije, kojoj su za rad potrebni golemi sustavi, tzv. AI data centers, platit će zajednice globalnog Juga, i to enormnom količinom pitke vode koja je potrebna da se takvi sustavi štite od pregrijavanja. Te je probleme, među ostalim, opisala novinarka Karen Hao u intervjuu za Democracy Now! prilikom promocije svoje nove knjige Empire of AI, dovodeći revoluciju u domeni umjetne inteligencije u svezu s postojećim geopolitičkim odnosima moći.

Događaji poput ove konferencije u organizaciji ADMO-a upućuju na to da se rasprave o temama kao što su medijska pismenost, umjetna inteligencija i digitalni ekosustav svakako trebaju produbiti. Međutim, stavljanjem svega u okvir jednog događaja zapravo nijedna od otvorenih tema nije dobila pažnju koju zaslužuje. Spontane interakcije u obliku nadovezivanja između samih sudionika gotovo da uopće nije bil, a povrh svega toga, ostaje i dojam da je više prostora moglo biti posvećeno predstavljanju brojnih istraživanja koja je ADMO proveo u protekle tri godine, od kojih mnoga imaju praktične implikacije i mogu služiti kao polazišta za fokusirane i konkretnije razgovore. 

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Nedavni EU reformski moment pružio je mogućnost za definiranje demokratskih strateških ciljeva i promišljanje novih institucionalnih struktura. Usprkos tome, Akt o digitalnim uslugama (Digital Services Act ili DSA) kojim se nastoji uspostaviti nova ravnoteža među ulogama korisnika, platformi i javnih tijela u digitalnom društvu, prošao je gotovo nevidljivo. Nije bilo okruglih stolova, radionica ni ad hoc povjerenstava. Ne radi se o tome da taj Akt donosi nešto posebno revolucionarno (za kritiku vidjeti ovdje i ovdje). Radi se o tome da je u pripremama za implementaciju te reforme potrebno pozicionirati se na odgovarajući način i definirati bitne demokratske ciljeve.

Prema Europskoj komisiji, DSA je važan zbog toga što “zahvaljujući preraspodjeli odgovornosti između korisnika, platformi i javnih tijela u skladu s europskim vrijednostima u prvi plan dolaze građani”. Ciljevi su veća pravna sigurnost, jedinstveni skup pravila u cijeloj EU, lakše osnivanje i širenje poduzeća u Europi, pristup EU tržištima putem platformi i bolji uvjeti poslovanja. Za građane i društvo ističe se bolja zaštita temeljnih prava, više kontrole i izbora, bolja zaštita djece na internetu, manja izloženost nezakonitom sadržaju, veća demokratska kontrola i nadzor sistemskih platformi te suzbijanje sistemskih rizika kao što su manipulacije ili dezinformacije. Obaveza je država članica da do 17. veljače 2024. imenuju tzv. Koordinatora za digitalne usluge (čl. 49-55). Ovlasti se mogu proširiti već postojećim regulatorima ili se može osnovati novo regulatorno tijelo. 

U otvorenom e-savjetovanju prijedlog je da se prošire ovlasti brojnim regulatorima te da Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) bude Koordinator za digitalne usluge uz financiranje iz državnog proračuna. Činjenica da se agenciji koja se bavi infrastrukturnim i tehničkim pitanjima elektroničkih komunikacija, poštanskih i željezničkih usluga predlažu ovlasti koje se odnose i na sadržajne dimenzije protoka informacija na digitalnim platformama otvara brojna pitanja i nejasnoće. Njih bi trebalo zasebno analizirati. No, recimo hipotetski, da je plan bio osnovati novog digitalnog regulatora koji bi implementirao DSA, ali i promicao “europske vrijednosti” bitne za razvoj digitalnog društva i demokratizaciju. Kako ga se moglo financirati? Koji mu je mogao biti opseg djelovanja? Kako je mogao promicati europske vrijednosti?

Prvo, potencijalni model financiranja digitalnog regulatora već postoji. Agencija za elektroničke medije (AEM) financirana je iz iznosa od 0,5 % od ukupnog godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini ostvarili pružatelji usluga elektroničkih medija. Isti bi se model mogao primijeniti na godišnje bruto prihode pružatelja digitalnih usluga. DSA navodi pružatelje usluga koji nude mrežnu infrastrukturu (pružatelji usluga pristupa internetu, registri naziva domena), usluge smještaja na poslužitelju (oblak i smještaj internetskih stranica), internetske platforme koje povezuju prodavače i potrošače (internetske platforme za trgovanje, trgovine aplikacija, platforme ekonomije suradnje i društvene mreže) te vrlo velike internetske platforme koje koristi više od 10 % od 450 milijuna korisnika u Europi. Dio godišnjeg bruto prihoda navedenih usluga omogućio bi značajno financiranje digitalnog regulatora.

Drugo, praktično je pitanje kakav je mogao biti opseg djelovanja hipotetskog digitalnog regulatora. Većina ovlasti Koordinatora za digitalne usluge već je definirana kroz DSA, uključujući i sankcije za nepridržavanje zakonskih odredbi (Članci 51. i 52.). Također je bio otvoren prostor za definiranje ovlasti na razini svake države članice, pod uvjetom da ne narušavaju ključne odredbe Akta i koordinaciju na razini cjelokupne Unije. 

Treće, u hipotetskom scenariju osnivanja digitalnog regulatora ostalo bi pitanje promicanja “europskih vrijednosti”. Institucionalni model i ovdje postoji. AEM upravlja Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija financiranim dijelom pristojbe za javni radiotelevizijski servis. Na sličan način, aktivnosti digitalnog regulatora mogle bi se financirati iz oporezivanja velikih digitalnih platformi. Nakon dviju neuspjelih EU direktiva iz 2018. (COM/2018/0147; COM/2018/0148) države OECD-a su 2023. postigle konsenzus oko modela oporezivanja digitalne ekonomije. Izvjesno je da će se pitanje ujednačenog oporezivanja ponovno otvoriti na razini jedinstvenog EU tržišta. Političko i demokratsko pitanje unutar država članica postat će preusmjeravanje novih poreznih prihoda. U takvom scenariju, smislenim bi se činilo osnivanje svojevrsnog Fonda za digitalni pluralizam kojim bi se financirala medijska proizvodnja društvene uključivosti, promicanja ljudskih prava i europskih vrijednosti.

U tom je kontekstu moguće bilo i jasnije definirati strukturnu ulogu trećeg medijskog sektora, odnosno neprofitnih medija koji u hrvatskom sustavu najbliže odgovaraju međunarodnoj definiciji medija zajednice. Međunarodni je demokratski doseg (UNESCO, 2017; Vijeće Europe, 2007, 2009; Europski parlament, 2008) definirati medije zajednice kao neprofitne medije koji doprinose demokraciji i pluralizmu kao javno dobro (Seethaler i Beuafort, 2017) koje treba transparentno financirati (Agnes, 2023). Mediji zajednice specifičan su medijski sektor, uz privatni i javni, kojemu je cilj djelovanje i angažman oko važnih društvenih tema. Zdrav treći medijski sektor presudan je za pluralizam i važan indikator demokratskog društvenog razvoja.

Usprkos činjenici da su postojali različiti razvojni scenariji, aktualni je prijedlog da Koordinator za digitalne usluge bude agencija u čijem opsegu nije predviđeno promicanje medijskog pluralizma, demokratizacije i društvene uključivosti. Prostor za sistemsko djelovanje bio je otvoren, a donositelji odluka trebali su dokazati da su internalizirali međunarodne demokratske vrijednosti i zacrtali jasni smjer demokratizacije digitalnog društva i medijskog sektora. U predloženom scenariju svizac neće nikad navijestiti proljeće, a digitalno društvo, demokracija i pluralizam ostat će prazne riječi prepisane iz EU dokumenata te još jedna propuštena razvojna prilika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.