Brain rot se zapravo žanrovski dobro uklapa u čitav niz sluzavih i (za)grobnih metafora o suvremenom online životu – tako govorimo o posranjivanju (engl. enshitification)¹, AI šrotu (engl. slop)², zombie internetu, ekonomiji truleži, raspadanju, digitalnom mračnom dobu itd. Ukratko, internet je mrtav, a njegovom se truplu događaju gnjusne stvari.

Metafora mrtvog interneta potječe iz rasprava na nišnim online forumima i zajednicama, a značajniju pažnju privukla je 2021. godine kada je korisnik pod imenom IlluminatiPirate na forumu Agora Road’s Macintosh Cafe objavio post pod naslovom Teorija mrtvog interneta: Većina interneta je lažna. Objava je objedinila razne spekulativne ideje koje su kružile online prostorima, sugerirajući da se promjena u prirodi interneta dogodila oko 2016. ili 2017. godine, kada su stvarni korisnici postali zasjenjeni algoritmima, automatiziranim botovima i umjetnom inteligencijom. Ukratko, IluminatiPirate tvrdi da na internetu više ne postoje ljudi već isključivo botovi koji međusobno razgovaraju i produciraju sve bezličniji i sterilniji sadržaj. Iako je originalna objava bila prilično nekoherentna, teorija je naišla na plodno tlo, a u mejnstrim prostor ulazi objavom članka novinarke Kaitlyn Tiffany Maybe You Missed It, but the Internet ‘Died’ Five Years Ago u časopisu The Atlantic. Od tada teorija doživljava omanji revival svaki put kad se pojavi vijest o novim automatiziranim sustavima.

Iako je ideja da su svi na internetu botovi očigledno sumanuta, ona ipak sadrži natruhe istine – uostalom, kao i svaka teorija urote koja imalo drži do sebe. Internet doista sve više počinje ličiti automatiziranom šoping centru gdje je svaki kutak osmišljen tako da iz korisnika_ca izvuče što više vrijednosti. Sučelja su pretrpana oglasima prerušenima u sadržaj, notifikacije vrište za pažnjom, a dizajnerski tamni uzorci (engl. dark pattern) guraju korisnike prema odlukama koje koriste platformama, a ne njima samima. Osjećaj kontrole erodirao je pod utjecajem algoritama koji odlučuju što ćemo i kako vidjeti, gušeći spontanost istraživanja u korist beskonačnog skrolanja. Bazične funkcije, poput pronalaska informacija ili povezivanja s drugim osobama, sada su zagušene paywallovima, pretplatama i nametljivim privolama za podatke. 

Uzmimo za primjer Google – kompaniju koja je poprilično uočljivo odustala od svog originalnog mota “Don’t be evil”. Zadatak internet tražilica je jednostavan: na upit korisnica_ka što brže ponuditi relevantne rezultate. Dakle, što je tražilica bolja, to će korisnici provesti manje vremena na njoj. Iz pozicije platforme to ipak nije najsretnije rješenje. Budući da im prihodi ovise o prikazivanju reklama, Googleu je u interesu da korisnici provode što više vremena unutar brižno ograđenog ekosustava, a ne da im pruži najbolju moguću uslugu. Kompaniji je stoga ekonomski razboritije prioritizirati sponzorirane linkove, a relevantne informacije sakriti iza nešto skrolanja. Prije desetak godina klikanje na drugu stranicu Googleovih rezultata bio bi znak očaja i predmet memova, danas su šanse da se upravo tamo kriju tražene informacije. Poslovni model velikih platformi tako pretpostavlja određeno balansiranje između izazivanja maksimalne moguće iritacije za korisnice i stvarne korisnosti. 

Međutim, utjecaj Googleova rangiranja stranica ne ostaje ograničen na sam ekosustav platforme – njegova tražilica najkorištenije je sučelje pristupa ostatku interneta. Pozicioniranje među rezultatima pretraživanja za milijarde web stranica, blogova i medija predstavlja razliku između vidljivosti i opskurnosti. Optimiziranju stranica za Googleove i druge algoritme posvećena je i čitava SEO (engl. search engine optimization) industrija. Utrka za udovoljavanjem Googleovim algoritmima stvorila je beskrajno more šupljeg, repetitivnog sadržaja, optimiziranog ne za ljude, već za hirove algoritama. A kako uvođenjem automatiziranih sustava Googleova kontrola nad internetom jača, običnim korisnicima ostaje da razvijaju taktike otpora. Na primjer, praksa dodavanja riječi “reddit” na kraj Google pretrage postala je suptilna, ali značajna promjena koja odražava rastuće nepovjerenje prema serviranim rezultatima i potrebu za stvarnim sadržajem. Svim problemima Reddita unatoč, ta platforma još uvijek okuplja velik rezervoar zajednički stvorenih mišljenja, rasprava i iskustava, što nije nužno slučaj s ostatkom interneta. 

Naime, značajan dio web prometa — prema nekim procjenama, gotovo polovicu — proizvode automatizirani sustavi. No utjecaj botova nije ograničen na proizvodnju sadržaja, već stvara i nove načine ophođenja s digitalnom mrežom. Izvan okvira teorija zavjere, metafora mrtvog interneta odražava raširenu nelagodu i kolektivnu anksioznost koja vlada u online prostoru. Teorija mrtvog interneta nije samo teorija; to je raspoloženje, tihi šum u pozadini svake interakcije s modernim webom. Ona ne tvrdi samo da su botovi preplavili internet, već sugerira nešto daleko više uznemirujuće: da je čovječnost interneta ispražnjena, zamijenjena mehaničkim performansom tako uvjerljivim da jedva primjećujemo promjenu. Radi se o načinu na koji su naše interakcije sve više posredovane platformama koje prioritiziraju bilo kakav angažman nad kvalitetom, o načinu na koji smo internalizirali te prioritete i oblikovali naše digitalne subjektivnosti. Čak i kad nismo botovi, igramo po njihovim pravilima. 

Kako je to u seriji tekstova istražio i pokazao novinar portala 404 Media Jason Koebler, širenje sadržaja generiranog automatiziranim sustavima na društvenim mrežama poput Facebooka ukazuje na tu uznemirujuću transformaciju u prirodi online interakcija. Naime, daleko od toga da je Facebook mrtav internet sastavljen samo od botova, no ta je društvena mreža evoluirala u svojevrstan zombi internet — kaotičnu mješavinu botova, umjetne inteligencije i stvarnih korisnika, od kojih neki svjesno, a drugi nesvjesno stupaju u interakciju s automatiziranim sadržajem. Bizarne slike i sadržaji – poput Isusa sastavljenog od škampi, militarističke propagande, nekonsenzualne pornografije slavnih i svakodnevnih osoba generirane umjetnom inteligencijom – infiltriraju se u platformu i oko sebe stvaraju “zajednice” (stranice i grupe) koje uključuju milijune profila stvarnih ljudi i botova.

“Platforma je postala nešto gore od razgovora botova s ​​botovima. Postala je nakupina botova koji razgovaraju s botovima, botova koji razgovaraju s botovima po uputama ljudi, ljudi koji razgovaraju s ljudima, ljudi koji razgovaraju s botovima, ljudi koji se svađaju o lažnoj stvari koju je stvorio bot, ljudi koji ne razgovaraju ni s kim, a da toga nisu svjesni, otetih ljudskih računa pretvorenih u botove, ljudi zabrinuti da su drugi ljudi s kojima razgovaraju botovi, hibridnih ljudskih/bot računa, kraja zajedničke stvarnosti, i, u središtu svega ovoga, jedna od najvrednijih kompanija na planetu koja je omogućila ovo sranje, jer njezini ljudski rukovoditelji i dioničari imaju previše novca. Taj novac pak previše ovisi o masovnom usvajanju tehnologije koja razbija stvarnost, da bi učinili išta po tom pitanju”, zaključuje Koebler.

Fenomen zombi interneta prema tome nije samo apstraktna zanimljivost, već odraz poslovnog modela Facebooka, ali i same logike velikih platformi. Tehnološki kritičar Ed Zitron je za tu logiku skovao termin ekonomija truleži. Izraz opisuje digitalni ekosustav vođen nemilosrdnom i konačno destruktivnom težnjom za rastom. Taj imperativ rasta doveo je do pada kvalitete online prostora i degradacije korisničkog iskustva. Ekonomija truleži je prema Zitronu sveprisutna sila koja utječe na gotovo svaki aspekt naših digitalnih života, od načina na koji konzumiramo sadržaj i komuniciramo do načina na koji uspostavljamo odnose i snalazimo se u svijetu. U nedavno objavljenom opsežnom eseju Never Forgive Them, Zitron podcrtava: “Iskustvo prosječne osobe s tehnologijom toliko je agresivno i nasilno da vjerujem da blago traumatizira milijarde ljudi. Čini se da smo, kao društvo, sposobni shvatiti da nas društvene mreže mogu povrijediti, uznemiriti ili učiniti da se osjećamo ludi i ljuti, ali mislim da je vrijeme da prihvatimo da ostatak tehnološkog ekosustava potkopava našu dobrobit na jednako podmukao način. I većina ljudi ne zna da se to događa, jer su svi prihvatili duboko usrane uvjete u posljednjih deset godina.”

Jedina svijetla točka sadašnjeg zombificiranog stanja interneta jest što je suludoj iluziji kako su velike tehnološke platforme drugačiji i “progresivniji” predstavnici kapitalizma konačno došao kraj. To ne znači da će platforme izgubiti svoju moć, upravo suprotno. Tako je, unatoč svim predviđanjima o brzoj propasti, Muskova kupovina Twittera i njegova izuzetno uspješna politička instrumentalizacija pokazala ostalim platformama da su moderiranje sadržaja, bavljenje provjerom činjenica, ograničavanje botova ili desničarskih trolova i prazno pokazivanje brige za “demokraciju” tek nepotrebni troškovi. Nije trebalo dugo da ostatak sektora usvoji lekciju pa je tako i Facebook odustao od dosadašnjeg modela moderiranja i provjere činjenica (Zuckerbergova novopronađena vjera u slobodu govora pritom će vjerojatno podrazumijevati više transfobije, ali ništa manje cenzuriranja genocida). 

Ako želimo drugačiji internet, ne možemo čekati da se korporacije “poprave” ili da algoritmi “evoluiraju”. Potrebna je politička i ekonomska borba – izgradnja decentraliziranih alternativnih mreža i, prije svega, kolektivno odbacivanje platformi koje nam oduzimaju pravo na digitalni prostor kao javno dobro. U međuvremenu, brain rot nam nudi tračak nade i zabave dok navigiramo digitalnim kaosom, po mogućnosti s daljinskim upravljačima. On nije samo simptom raspada, već i signal da bi se iz kompostirajućeg trupla kapitalističkog interneta mogla izroditi neka bolja budućnost.

1. Pojam označava postupno pogoršanje kvalitete digitalnih platformi ili usluga zbog poslovnih odluka koje stavljaju profit ispred korisničkog iskustva ↩︎
2. Fenomen masovne proizvodnje tekstova i slika koje oponašaju ljudski sadržaj, ali su besmislene ili loše kvalitete. Cilj je privući promet na web stranice, a posljedica je da korisnici moraju prolaziti kroz velike količine “šrota” kako bi pronašli relevantne informacije. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba Pre/Formacije koncepcijski je usredotočena na promjenjivost materijala i pitanje – kada materijal postaje rad? U osnovi je to pitanje odnosa duha i tijela ili onoga mislećeg i protežnog čime su se bavile mnoge misleće glave poput Platona i Descartesa. Klasični dualizam radi iznimku s čovjekom koji jedini može pristupiti ovim odvojenim sferama, no to stvara probleme na području umjetnosti jer onda nema značajne razlike između boja u tubi i boja na platnu. O pitanju oduhovljenja materije uz rakiju su se svađali Kyriales i Filip Latinovicz. Filipu je to pitanje donosilo puno glavobolja, a što bi tek bilo da je vidio suvremenu umjetničku praksu u kojoj materijal uključuje digitalne medije, zvuk i izvedbu koji su daleko od nekih čvrstih materijalnih sirovina, a rad nije tek predmet pod izravnim utjecajem stvaratelja_ice (umjetnika_ce) nego sjecište značenja koje uz umjetnika_cu kreiraju institucije, kustosi_ce i druge silnice kulturnog polja u kojemu se umjetnički rad pojavljuje. Jasno je da onda pitanje kada i kako materijal postaje rad može skrenuti u mnoštvo tehničkih, socijalnih, kulturoloških smjerova. 

No, ROSE kolektiv se u ovoj izložbi usmjerava na rad Karen Barad, profesorice na američkom sveučilištu Santa Cruz u Kaliforniji na kojem su predavale Donna Haraway, Anna Tsing i Angela Davis. Riječ je o sveučilištu koje je poznato po svojem multidisciplinarnom pristupu humanistici koji počiva na razbijanju uhodanih binarnih odnosa, kao npr. odnos prirode i tehnologije koji je u fokusu istraživačkog rada Donne Haraway. 

Tekst TransMaterialities: Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings Karen Barad objavljen u GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies 2015. godine, slikoviti je kolaž koji na primjeru prirodoznanstvenih istraživanja, umjetnosti i humanistike preispituje naše shvaćanje materije. Primjerice, kvantna teorija polja (QFT) čestice ne promatra kao zasebne pojave nego kao elemente dinamičnih polja, čime se gubi stroga granica između energije (koja čini polje) i materije (koju čine čestice). Heisenbergovo načelo neodređenosti tvrdi da je nemoguće potpuno točno odrediti svojstva čestice (poput energije i položaja) jer se vrijednosti postupkom mjerenja nužno remete. Primjerice ako jednom atomu pošaljemo foton (najmanji dio svjetlosti) i promatramo kako će se on odbiti mi smo već energijom fotona promijenili stanje u atomu. No ne možemo jednostavno oduzeti energiju fotona od očitanog stanja jer su interakcije na kvantnoj razini neodređene (moglo bi se reći da ne postoji stanje atoma prije nego što je foton u njega udario). Prema teoriji polja, vakuum nije praznina nego polje koje je pobuđeno na najmanjoj mogućoj vrijednosti. Ta vrijednost ipak nije nula jer su točke polja u stalnom neodređenom međudjelovanju – fluktuaciji. Ove fluktuacije shvaćamo kao virtualne čestice koje stalno nastaju i nestaju. Njihovo djelovanje je poput neprestanog ispitivanje mogućnosti stvarnosti, primjerice elektroni proizvode fotone koje sami apsorbiraju i time ne utječu na ostatak polja. Moguće je i da se foton pretvori u elektron i pozitron koji se međusobno poništavaju i ponovno postaju foton. Dakle kvantna teorija polja pokazuje da ne postoji čvrsta i čista materija nego je ona uvijek dinamično isprobavanje mogućnosti, zaigrano titranje – materija je queer. 

Na otvorenju izložbe poljski je glazbenik Julek Ploski izveo DJ set koji je pratila video projekcija na zidu. Ploskijeva glazba je sintetizirana virtualnim instrumentima, a ponekad koristi i sampleove drugih pjesama. Glazbu pušta preko FL Studija, a ne preko klasične miksete tako da u trenutku nastupa ima mogućnost interveniranja u samu pjesmu. Dobio sam dojam da pjesme nisu unaprijed dovršene nego da ih na licu mjesta slaže od unaprijed pripremljenih elemenata, tako da je Ploskijev nastup zapravo nešto između sviranja i DJ seta. Grube i sintetičke teksture spajaju se sa sanjarskim, arhaičnim elementima tako da se cjelina doima kao da je na pola puta između ravea i glazbe koja svira u krčmi neke videoigre iz 2000-ih. Loop projekcija prikazivala je animacije na kojima virtualni lik vozi čamac ili puši u praznoj sobi. Ove kompjuterski generirane grafike izmjenjivale su se sa snimkama maskiranih figura koje hodaju kroz jednobojne hodnike nalik na bolnicu.Ovaj rad ostavlja dojam male digitalne oaze koju Ploski nastanjuje, a mi posjećujemo – što u velikoj mjeri dolazi od toga što je sama materijalnost ovog rada začudna. On budi nostalgiju i asocijacije, ali ipak je sasvim jedinstven. 

Na zidu pored onoga na kojem je bila projekcija Juleka Ploskog postavljen je rad Rene Hazulin pod nazivom Sigourney Claire koji se sastoji od velikog ogledala pored kojeg su sa svake strane na zid smještene vitrine u kojima su odljevi lica umjetnice u lateksu i alginatu. Ovaj monumentalan rad istovremeno sadrži puno preciznosti i detalja. Odljevi lica se raspadaju u žute amorfne listiće, a neki prikazuju zapanjujuće detalje kože i zubi umjetnice. Naime, različite smjese materijala omogućile su različite rezultate – od grubog lateksa do gotovo savršenog alginata. Izlažući jedne uz druge neuspjele pokušaje i precizne odljeve naglašava se proces usavršavanja, a ne samo gotov proizvod. Rene Hazulin polazi od vlastitog trans identiteta i otvara asocijacije na postupake izmjene tijela poput estetskih zahvata i rodno afirmirajuće skrbi. Suočavanje s materijalnošću vlastitog tijela za transrodne osobe je od središnje važnosti u ostvarivanju vlastitog identiteta, ali također je teško, komplicirano i bolno. Veliko ogledalo u središtu rada postiže to da promatrač_ica doživljava otvorene teme uz neposredni doživljaj materijalnosti vlastitoga tijela.  

Velik dio izložbenog prostora zauzima rad Marije Josipović koji se sastoji od glinenih figurica koje u sebi sadrže sjeme. Posjetitelj_ica je pozvan_a uzeti figuricu i posaditi je u svome vrtu ili u šumi u proljeće. Figurice su postavljene unutar rastera koji stvaraju pravokutni elementi od gaze. Njihov izgled imitira raster ulica, ali takvo doslovno čitanje nije osobito produktivno. Oni su jednostavno oznaka prostora, oni vode pogled promatrača_ice, oko njih se kreće i oni ostaju kada se glinene skulpturice tokom izložbe odnesu. Rad Marije Josipović, poput rada Rene Hazulin, vizualno je nježan i nenametljiv. Zastori velikog prozora za vrijeme izložbe su zatvoreni, rad Marije Josipović osvjetljen je polegnutim reflektorima, a rad Rene Hazulin svjetlom sa stražnje strane vitrina. Bijeli materijali, zrcalo i svjetlo koje je vrlo blizu radova kao da stvaraju bijelu blještavu cjelinu koja poput oblaka kroz sebe pušta svjetlo. 

Ovom mirnom skladu doprinosi i zvučni rad Krisa Komljenovića. Iz malih zvučnika postavljenih na različitim visinama po čitavoj dvorani nenametljivo sipi zvuk koji se na kratko pojača poput grmljavine pa se smiri. Zvuk je često nešto što ne možemo izbjeći, od buke se teško skloniti, no Kris Komljenović navodi promatrača_icu da traga za zvukom. Tek krećući se kroz prostor i prilazeći zvučnicima na različitim visinama možemo potpuno doživjeti ovaj rad, tako da poanta nije samo u zvuku nego i prostoru i pokretu. Marija Josipović svoj rad prostire u budućnost i u vrtove i šume, a Kris Komljenović čitavim prostorom izložbe – ali oba rada zahtijevaju posjetitelja_icu da ih dovrši. Oni polaze od toga da niti jedan rad ne stoji samostalno nego uvijek postoji u polju s predmetima i ljudima oko sebe. 

Poput potrage fizičara za materijom čini se da niti ovaj skup radova ne donosi jedinstven odgovor o tome što je materijal i koja je uloga materijala u stvaranju umjetničkog rada. Postavljajući ovako općenita pitanja zapravo možda je bolje dati višeznačan odgovor koji otvara prostor mašti i interpretacijama umjesto da ih zatvara, no čini mi se da ova izložba to ne uspijeva. Popratni tekst je dosta hermetičan i dok sam ga čitao na izložbi nije mi bilo jasno puno više od toga da je tema materijal. Tekst Karen Barad Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings započinje opisom munje. Usporavajući snimku munje postaje vidljivo da ona nije jedinstvena linija nego mreža mnogih napuštenih puteva kojima elektricitet iz oblaka putuje tragajući za konekcijom. Munja ispituje mogućnosti, griješi i vraća se nazad dok neka točka na tlu pobuđena njenom energijom ne ispusti kratki izdanak plazme s kojim se oblak poveže i ispusti nakupljenu energiju u eksploziji svjetlosti i zvuka. Barad koristi komplicirane koncepte i tešku terminologiju, no njen tekst ne bismo trebali promatrati kao čvrsti i formirani sustav nego kao materiju koja se može oblikovati prema našim potrebama. U slučaju ove izložbe postoji puno potencijala da se ona oblikuje prema obliku ili procijepima među radovima i donese im novu snagu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na stropnim su svjetiljkama postavljeni izlošci – autorske fotografije interijera zgrade, isječci u maniri detalja, kao i one arhivske iz ranih dana djelovanja tada Radničkog sveučilišta, do kojih je autorica došla pretraživanjem materijala u knjižnici Učilišta. Stiješnjeni u netipičan, izduljeni format, k tome uzdignuti nad glavom promatrača, prizori traže da ih se promatra trenutak dulje, traže posvećenost i odgonetavanje te kao takvi čine uspjeli dio intervencije: tim angažmanom publike koji se nastavlja daljnjim traženjem izdvojenih detalja prolaskom kroz zgradu i širenjem formata samih fotografija. Spomenute arhivske fotografije tu stoje kao podsjetnik na vrijeme izgradnje antologijskog primjera moderne arhitekture, k tome i jedne od rijetkih zgrada društvene namjene iz tog perioda čija je funkcija do danas ostala načelno nepromijenjena. 

Smještena s južne strane Ulice grada Vukovara uz koju se niže živi muzej moderne arhitekture, najbliže bulevaru što Zagreb ima i na sjecištu sa Sveučilišnom osi, zgrada Radničkog sveučilišta “Moše Pijade” imala je ključnu poziciju u urbanoj strukturi tadašnjeg Zagreba. Postavljena je rubno u odnosu na stari, sjeverni dio grada, na težištu prema novom južnom što je tek bio u nastajanju. U zgradi Radničkog sveučilišta susreću se dvije urbane osi: spomenuta modernistička koja se proteže u smjeru istok-zapad, tada pod imenom Proleterskih brigada, te na nju okomita Sveučilišna os, do danas zapravo neostvarena. Uz nju su u tom razdoblju izgrađene tri fakultetske zgrade, tek da bi kasnije ostale stiješnjene između ostakljenih poslovnih kompleksa. U takvom kontekstu, Radničko, odnosno Pučko zaista ostaje kao dragocjen spomenik jednom posve drugačijem pristupu društvu i ulozi obrazovanja u njemu.

Arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić projektirali su zgradu u maniri “grada u gradu”. Naoko jednostavne prostorne dispozicije, zgrada je splet otvorenih aula, uzdužnih hodnika, stubišta i podesta, u stalnoj izmjeni pravocrtnog kretanja, stajanja i zastajkivanja, sve oko središnjeg atrija. Otvorena je na sve četiri strane – malo više ipak, na sjever, na bulevar i Medvednicu. I sam ulazni trijem, s prilaznim stubama iz smjera obje prometne osi koje tangira, utjelovljuje ideju izduženog trga, kako se to već voli reći, prostora susreta i svega što s tim ide. Zgrada je u ideji čista kao i njezina vanjština, gdje je armiranobetonska skeletna konstrukcija obložena kamenim pločama i raščlanjena tek horizontalnim ostakljenim potezom, kako jedino i može biti ako govorimo o vrhunskom modernističkom izrazu. Opremu interijera i namještaj koji je i danas moguće vidjeti u prostorima POU-a, dizajnirao je Bernardo Bernardi. 

Izgradnja je dovršena 1961. godine. Do danas, namjena joj nije znatno promijenjena. Klasičan tip hodnika s nizom učionica ili kabineta, uz prostore izvorno namijenjene specijaliziranim radionicama, hodnici koji lako postaju izložbeni prostori i dvorane – k tome uvijek osvijetljeni – sve to je sačuvalo ideju polivalentnog obrazovnog centra i omogućilo prenamjene u okviru iste funkcije, barem u većem dijelu zgrade. Namjena ostaje, no punih šezdeset godina kasnije, izvorna arhitektura propada. Vidljivo je neodržavanje, materijali su s vremenom dotrajali, energetski sustav naprosto ne može podnijeti trenutačno opterećenje niti se može prilagoditi suvremenim potrebama za grijanje i hlađenje; posebno dizajniran sustav otvaranja prozora klizanjem na metalnim sajlama danas više nema tko popraviti. U doba gotovih sustava koji se brzo ugrađuju, oni specifični postaju neadekvatni. Sudbina je to manje-više sve moderne arhitekture, koja u svojoj čistoći zaista opstaje tek ako se pretvori u doslovne spomenike.

Ova je zgrada spomenik koji ujedno živi i propada, što dobiva dimenziju apsurda ako se uzme u obzir činjenica da je uvedena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao pojedinačno kulturno dobro (Z-0676). Pod preventivnu je zaštitu stavljena još 1985. godine, dok status kulturnog dobra ima od 2003., dakle već punih dvadeset godina tijekom kojih nije proveden nijedan oblik cjelovite obnove, tek manji zahvati hitnih sanacija. Zato su više puta provedeni nelegalni i neprimjereni zahvati, o čemu su pisale Ivana Haničar Buljan i Zrinka Paladino u studiji Od Moše do Boogalooa. Vlasnik zgrade je Pučko otvoreno učilište, no osim pivnice i kluba Boogaloo koji je dugo bio izvor prijepora o korištenju prostora i upravljanju istim, zakupce čine još Srednja škola za medicinske sestre Vinogradska, Škola za klasični balet, Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, Institut za povijest umjetnosti, Poslovno veleučilište Zagreb, Zavod za zavarivanje i toplinsku tehnologiju i ZIRS Učilište za osposobljavanje odraslih.

Svima njima zapravo pripada to Radničko. U deplijanu izložbe stoji izjava autorice Duške Boban, koja kaže kako se “s vremenom provedenim u ‘Moši’ neočekivano počinje veseliti znakovima propadanja kao znakovima prisutnosti i opstojnosti”. U potrazi za tim tragovima, što svojim fotoaparatom, što kroz arhivske materijale, dolazi i do podatka da je u temelje kuće (a kućom se nakon svega ova zgrada mora nazvati) ugrađena vremenska kapsula. 

Kada sam ga pročitala, naslov Arhitekstura naveo me da zamislim projekciju teksta na dijelove građevine kojom bi se oni dinamizirali i tretmanom teksta pretvorili arhitektonske elemente u izloške same po sebi. Jasno je da bi za takvo što bila potrebna daleko veća sredstva i zahtjevnija oprema, i svakako to nije jedini i ispravan način za odgovoriti na temu – ako bismo krenuli obratnim putem i naslov uzeli kao nešto zadano. Ipak, treba priznati da spretna i zvučna igra riječima tvori pojam koji uslojavanjem implicira nešto daleko kompleksnije od oblaganja plafonjera fotografijama. Boban je, kako je i sama naglasila na otvaranju, preklopila riječi “arhitektura” i “tekst” na način koji potpuno ispušta onaj pojam koji zapravo tu “zvuči”. Ako pogledamo u rječnik, tekstura (ž.) označava 1. tkanje, potku, odnosno 2. vanjski znak neke strukture, sastava ili složenijih tvarnih odnosa; slojevitost, naslaganost, što u kontekstu vizualne umjetnosti nužno podrazumijeva postupak stvaranja uzorka ili dodanog sloja. 

Tekst koji je ovdje prezentiran u istom formatu kao i ranije opisane fotografije, razbijen u šest dijelova i postavljen zajedno s fotografijama preko rasvjete trijema završni je dio govora Većeslava Holjevca pri polaganju kamena temeljca: “I zato smo ponosni, jer danas znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi počeli brati plodove socijalizma”, uz potpis “za Narodni odbor Grada Zagreba: Većeslav Holjevac, 1957.”

Na otvorenju, nedaleko mene dvojica profesora koji su, čini se, upravo završili s nastavom u jednoj od ovdje smještenih srednjih škola govore nekolicini okupljenih učenica o povijestizgrade. Obilazeći čitaju dijelove izloženog citatata, jedan od njih govori im da je to Većeslav Holjevac, “najpoznatiji gradonačelnik Zagreba”. Jedna učenica, potpuno s pravom, mu odgovara da nije, nego je Bandić. 

I nema dvojbe da i djeca koja danas pohađaju srednje škole u Zagrebu itekako trebaju znati tko je bio Većeslav Holjevac i zašto njegov kip stoji nasred one nesretne i vječito zakrčene glavne prometnice što vodi u Novi Zagreb, treba im to ponavljati do besvijesti, da nekome od njih slučajno ne bi palo napamet igdje postaviti takav kip Milanu Bandiću. Ali ima nešto uistinu nenamjerno, no pogrešno u evociranju naziva “Radničko” pred generacijama koje isto to Radničko svakodnevno koriste, a vjerojatno nikada neće imati mogućnost biti radnicima u onom smislu kako su to građani Holjevčevog Zagreba mogli biti. Rad koji njih čeka bit će po svoj prilici prekarni, a u njihovim životima malo, ako i uopće vremena za cjeloživotno obrazovanje van radnog mjesta. Oni koji su bili djeca u vrijeme kada je Holjevac polagao taj kamen danas mogu biti korisnici zgrade eventualno u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Ta su vremena, ukratko, toliko daleka, i u svakom smislu udaljena od ovoga danas, da se na njihovo evociranje javlja jednostavno pitanje – za koga?

U propadanju zgrade koja je u stalnom korištenju nema zaista ništa čemu se treba veseliti. Taj spomenik moderni i socijalističkom uzletu ustvari je živi spomenik velikom porazu postsocijalističkog društva i države u kojoj živimo. Djeca koja u tu kuću ulaze ne samo da ne beru plodove socijalizma, oni će moći jedino rovati po bandićevskoj truleži, i u takvom svijetu im itekako treba svijest o čuvanju nasljeđa – ali forsiranje memorijala na dobre dane socijalizma za kojim se redovito poseže pri društvenim i umjetničkim praksama koje se priklanjaju tobože lijevoj i progresivnoj struji, ne samo da postaje zamorno, već je u komunikaciji s novim generacijama zapravo nemoćno. Nasljeđe tih generacija upravo je zgrada sama, arhitektura koja iako uvijek nosi obilježja onog vremena u kojemu je nastala, nadživljava i to vrijeme i sustav, opstaje politici unatoč.

Zgrada POU-a ima svaku mogućnost biti suvremenim obrazovnim i umjetničkim centrom. Interdisciplinarnost, višegeneracijsko i cjelodnevno korištenje, to jesu rezultati političkog i društvenog ustroja koji je omogućio uopće izgradnju takve zgrade, ali da bi zaista zaživjeli u novo doba, treba ih promatrati (i) kroz suvremenu perspektivu. Ako ljudi koji u njoj rade zgradu doživljavaju isključivo kao relikt socijalizma, kako očekivati da će ju oni daleko manje senzibilizirani doživjeti vrijednom obnove i ulaganja? Neće tu umjetničke inicijative puno napraviti, ali mogu i trebale bi, otvoriti prostor dijalogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nadolazećoj klimatskoj kataklizmi unatoč, svijet ide dalje. Godine se izmjenjuju, godišnje liste se pišu. Uostalom, da nije sklonosti čovječanstva ka samozavaravanju i kognitivnoj disonanci, živote bismo proveli u kontinuiranom vrisku. Ironično, isti ti mehanizmi preživljavanja vode nas u propast. No, dok čekamo taj trenutak konačnog sučeljavanja s ništavilom, vrijedilo bi pažnju usmjeriti upravo na onu glazbu koja je odlučila staviti čačkalice između naših kapaka, natjeravši nas da promatramo svijet kakvim stvarno jest.

Proslavimo, stoga, glazbenice koje su odlučile biti nepristojne, angažirane i odrješite. Poklonimo se glazbenicima koji su se s bukom konstantne patnje u svijetu izravno suočili ili je kroz svoj rad uvažili, a u zapećak gurnimo Jonnyja Greenwooda, Thoma Yorkea i njima slične koji pred genocidom uporno žmire ili drugima mažu oči.

Iako u svakom trenutku svijetom tinjaju ratovi i konflikti – čak i kad nam se čini(lo) da živimo u razdobljima mira – proteklu je godinu najsnažnije obilježio upravo jedan takav masakr, onaj u Gazi. Engleski producent i reper Gaika u eseju za siječanjsko izdanje časopisa The Wire tako piše o odgovornosti umjetnika u ovoj i sličnim situacijama: “Slava može poslužiti kao oružje masovnog odvraćanja pažnje ili može postati oruđem kojim će se one u poziciji moći podsjećati na stvarnost. Vjerujem da je umjetnikova odgovornost da koristi svoj društveni status i uvažavanje koje ponekad prati umjetničko djelovanje kako bi privelo_la odgovornosti one koji vladaju nepravedno.”

Kao da su ga poslušale, mnoge glazbenice iskoristile su svoj umjetnički rad u 2024. kao kanal za poruke otpora i borbe, ali i empatije. Dok su na albumu Cool World američki nojzeri Chat Pile uronili u sve strahote posljedica klimatskih promjena, najeksplicitnijima i najangažiranijima u političkom smislu pokazali su se kanadski postrokeri Godspeed You! Black Emperor. Već samim naslovom, njihov album “NO TITLE AS OF 13 FEBRUARY 2024 28340 DEAD” tjera slušatelje, novinare i tiskovine da se suoče s obimom tragedije izraelskih zločina u Palestini, izmičući mogućnost relativizacije ili zanemarivanja same tematike albuma kroz larpurlartističku prizmu.

No koliko je njihov naslov brutalan, toliko je zvukovni sadržaj topao i uzvišen, smješten u niz vinjeta koje postupno grade tenzije slojevima električnih gitara i gudača, a zatim ih razvezuju u teksturama prožetim, bučnim klimaksima. Uokvirivanje surove palestinske stvarnosti i eksplicitnog političkog diskursa u GY!BE-ov uobičajeno euforičan glazbeni jezik na trenutke dotiče granicu patetike, no ipak na kraju iznosi trijumf radikalne empatije.

Nasuprot konstantnim proglasima koji pristižu iz rokizmom zadojenih antiwoke krugova, rock je dakle i u 2024. nastavio biti angažirana forma. Mdou Moctar je s Funeral for Justice dodatno podcrtao revolucionarni naboj svog stvaralaštva ispalivši rafal gitarskih rifova i zapaljivog pustinjskog rocka prema (francuskim) uzurpatorima u rodnom Nigeru. Na drugom kraju svijeta, kalifornijski death/doom metal sastav Tzompantli na nadnaravno teškom i brutalnom albumu Beating the Drums of Ancestral Force poseže za tradicionalnim instrumentima i glazbenim elementima astečke i drugih kultura s područja Meksika kako bi se obračunao s kolonizatorima svih vrsta.

Kod nas, istinski lijeve ideje kroz različite oblike (post-)hardcorea, punka i grindcorea iznijeli su pulski Zvezde grajnda (Jedemo zemlju) i zagrebački Kijamet (Dok je daha). Potonji su kombinacijom direktnih ali poetičnih antikapitalističko-anarhističkih tekstova inspiriranih Silvijom Federici, Markom Fisherom i Walterom Benjaminom te razlomljenog ali eksplozivnog hardcorea zaslužili i titulu hrvatskog albuma godine u inače mršavoj konkurenciji.

Osim tim univerzalnim narativima, rock se tijekom 2024. bavio zeitgeistom i kroz nešto intimnije perspektive. Jedan od najznačajnijih glazbenika s eksperimentalne scene u Richmondu u Virginiji, Samuel Goff, na avant rock ploči This Is My Body, This Is My Blood nudi refleksiju vlastita odrastanja u kršćanskom fundamentalizmu američkog Juga putem grozničava spoja noisea, metala, free jazza i industrijski obojene ambijentalne glazbe.

Koristeći slično eklektičnu paletu zvukova i stilova, sludge duo The Body na drugom ovogodišnjem albumu The Crying Out of Things – prvi, podjednako sjajni Orchards Of A Futile Heaven izdali su u suradnji s producenticom, DJ-icom i vokalisticom Dis Fig – na površinu izvlači gnjusni id čovječanstva, pa ga kanalizira kroz istovremeno bolne i katarzične metalno-elektroničke eksperimente. Kod njih se čak i svijetla melodija iz Spielbergovih Bliskih susreta ubrzo guši u tami.

Kontinuirana katastrofa u Palestini motivirala je glazbenice i etikete i na konkretnije djelovanje, rezultiravši nekolicinom odličnih kompilacija čija se zarada prosljeđuje humanitarnim organizacijama i akcijama u Gazi. Spomenuti The Body samo su jedan u nizu iznimnih izvođača (Fatboi Sharif, Elucid, rRoxymore, Rachika Nayar, Saint Abdullah, YATTA, Yaeji) koji se pojavljuju na najboljoj od njih, raznim oblicima eksperimentalne glazbe posvećenoj RESIST COLONIAL POWER BY ANY MEANS NECESSARY njujorškog kolektiva i diskografske kuće PTP.

Istovremeno, kompilacija TRA​И​Ƨ​A pod vodstvom neprofitne organizacije Red Hot baštini srodne iako nešto umjerenije eksperimentalne forme zahvaljujući komadima Lucy Liyou, Adrianne Lenker, Jlin, Moor Mother i niza drugih glazbenica, dok svoje djelovanje usmjerava na afirmaciju i uzdizanje transrodnih i nebinarnih umjetnica.

Kod obje kompilacije posebno su značajni glasovi glazbenica koji stvaralaštvo crpe kako iz crnačkog nasljeđa tako i sadašnjice. REVELATOR američkog repera i producenta Elucida najbolji je primjer angažiranog hip hopa koji stoj bok uz bok s klasnim manifestom #RICHAXXHAITIAN američkog repera haićanskog podrijetla Mach-Hommyja te dnevnikom kapitalističke depresije Nobody Planning To Leave njujorčanskog dua ShrapKnel. Kao na impozantnim radovima s billyjem woodsom u sklopu dua Armand Hammer, Elucidova perspektiva je široka i pronicljiva.

Osim uobičajenih društvenih tema vezanih za američku svakodnevicu, njegovi stihovi u kombinaciji sa sirovom, hrđavom produkcijom DJ Haram na stvari ZIGZAGZIG tako ostavljaju metaforičnost po strani kako bi izravno svjedočili hororima koji u 4K-razlučivosti pristižu iz Gaze. Na sličnim valnim duljinama, sveprisutna eksperimentatorica Moor Mother koristi The Great Bailout kako bi dostavila potentnu dozu spoja afrofuturističke poezije i grube, free jazzom, noiseom i hip hopom nadahnute glazbe.

U tom se rubnom području između džeza, soula, hip hopa i eksperimentalne glazbe smještaju i sjajni Mourning [A] Blkstar s Ancient​/​/​Future, dok Vijay Iyer (Compassion s Lindom Oh i Tyshawnom Soreyjem), Amirtha Kidambi (New Monuments) i Les Amazones D’Afrique (Musow Danse) nadomještaju mogućnost eksplicitne komunikacije kroz tekstove uvodeći duboku izražajnost i liričnost u samu glazbu. Ona komunicira revolt, suosjećajnost, otpor i snagu volje kroz univerzalni jezik, bilo da nadahnuće pronalaze u policijskoj brutalnosti i smrti Georgea Floyda ili u tretmanu glazbenica u panafričkom području.

Poput džeza, elektronička glazba eksperimentalnog tipa, odnosno široko područje koje uključuje sve od ambijentalnih tvorevina i dekonstrukcija klupskih stilova pa do harsh noisea, također po svojoj prirodi teže komunicira ideje, pa spas pronalazi u metaglazbenim elementima. Konceptualne okosnice, vizualizacije, eseji i niz drugih tehnika mogu poslužiti za eksplicitnije uokvirivanje ideološkog nauma, no oni najbolje funkcioniraju kad ih se barem donekle osjeća kroz samu estetiku glazbe. U tom su smislu tijekom 2024. najuspješnije bile Manja Ristić, NikNak, Eiko Ishibashi, Dialect i Richie Culver.

Ristić je nekoliko sjajnih ovogodišnjih izdanja na međi field recordinga, ambijentalne glazbe, slobodne improvizacije i zvučnih skulptura zaokružila s Calypso’s Dream, novom elektroakustičnom suradnjom sa škotskim sound artistom Markom Vernonom, čiji pejzaži crpe zvukove s Mljeta pa ih usmjeravaju na propitivanje komercijalizacije prirode i kulture.

Glazba Eiko Ishibashi za film Evil Does Not Exist Ryusukea Hamaguchija tematski je slično ekološki orijentirana, dok su njeni slojeviti i pažljivi ambijentalno-džezerski zahvati poslužili kao podnarativ samoga filma.

Dok se Richie Culver na Hostile Environments poput Ishibashi i Ristić fokusira na konotacije života u kapitalizmu, promišljajući siromaštvo kao psihičku i fizičku klopku, engleske producentice NikNak i Dialect gledaju u budućnost, tražeći u njoj posljedice sadašnjosti koju živimo.

Ondje NikNak s Ireti pronalazi postapokaliptičnu pustopoljinu, nadahnutu u jednakoj mjeri afrofuturizmom, filmom Blade Runner i videoigrom Cyberpunk 2077 te ju pretače u iščašene ritmove techna, junglea, dubstepa, fusiona, R&B-a te njihovih hibridizranih oblika.

Dialectov Atlas of Green, pak, odlazi još dalje u budućnost, pa otkriva nevine, gotovo pastoralne ambijentalne minijature ogrnute toplim sintesajzerima – simbole utopije koja će jednoga dana izrasti na pepelu naše civilizacije. Jer temperature su možda privremeno pale, no budućnost obećava samo toplinski krešendo.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Najbolja regionalna serija ove godine”, “toliko dobra da izaziva čvor u želucu” i “fantastična i krajnje jeziva analiza propasti jednog društva” glase neke od lauda hrvatskih kritičara, koji su se, izgleda, predozirali zanatskom i autorskom nedoraslošću velike većine domaće serijske produkcije (s izuzetkom izvrsnog Srama), pa im se za srbijanske i šire kriterije prilično slaba, konfuzna i na trenutke čak i nehotice smiješna Sablja učinila velikim televizijskim događajem. Nije.

Sablju autorski i režijski potpisuje dvojac Goran Stanković i Vladimir Tagić. Iako se kao likovi pojavljuju i sam Đinđić (Dragan Mićanović), Milorad Ulemek Legija (Sergej Trifunović), Vojislav Koštunica (Predrag Bjelac), Čedomir Jovanović (Marko Grabež) i ostali akteri tog sada već povijesnog perioda, okosnicu priče čine dvojica policijskih inspektora, Boris Rakić (Ljubomir Bandović) i Ljuba Vasiljević (Feđa Štukan), novinarka Danica Mandić (Milica Gojković) i mladi kriminalac Uroš Ristić Mali (Lazar Tasić), svi redom izmišljeni proizvodi autora Stankovića i Tagića i njihovih suradnika na scenariju (Dejan Prćić, Maja Pelević, Marjan Alčevski). 

Ideja je očito bila kroz njihove postupke prikazati različite strane operacije Sablja – policijsku, medijsku i mafijašku – no problem je u tome što ti likovi do kraja serije ostaju plošni i nekonzistentni, unatoč tome što se upoznajemo i s njihovim privatnim, a ne samo profesionalnim životima. Glumci se trude, ali je problem u onome što je napisano u scenariju, kao i načinu na koji je sve to režirano, te tih osam epizoda postaju sve lošije kako radnja odmiče.

Primjerice, u četvrtoj epizodi novinarka Danica dolazi s kolegicom u dom za starije i nemoćne u posjet prometnom policajcu koji je 1999. na Ibarskoj magistali zaustavio kamion kojim je kasnije pokušan atentat na opozicijskog lidera Vuka Draškovića (odvio se u režiji Državne bezbednosti (DB), koju je tada vodio Rade Marković, poslušnik Slobodana Miloševića). Bivši policajac sjedi u menzi i nevoljno žlicom prebire po tanjuru rijetkog variva od graha dok ga Danica rešeta pitanjima. On potvrđuje svoj stari iskaz da je zbog prometnog prekršaja zaustavio atentatora na Draškovića, koji je ubrzo pušten intervencijom DB-a. Kada ga Danica pita zašto nije došao svjedočiti na suđenju o tome, iako je bio na listi svjedoka, on se teatralno odmiče od stola i veli: “Bio sam. Ali se onda dogodila još jedna saobraćajna nesreća.” Tek tada vidimo mi gledatelji, ali i Danica, da je dotični u invalidskim kolicima i da mu je jedna noga amputirana ispod koljena. Kreće i dramatična muzika.

Spreman sam, naravno, u određenoj mjeri suspendirati nevjericu, ali nas autori serije Sablja izgleda hoće uvjeriti da je Danica toliko neperceptivna i kao osoba i kao novinarka da uopće nije primijetila kako joj je sugovornik u invalidskim kolicima sve dok joj on to nije sam pokazao. Dakle, ušla je u menzu, prišla mu s leđa, sjela s njime za stol i razgovarala par minuta i tek kada se on odmaknuo od stola i skrenuo pažnju na kolica, ona ih je registrirala. Prethodno je pak sva pitanja postavljala u maniru nabrijanog isljednika, što baš i nije način na koji bi novinar trebao razgovarati s potencijalnim izvorima, barem ako od njih nešto želi doznati.

Sablja je puna takvih scena u kojima se glavni likovi odjednom ponašaju kao idioti, i to ne zato što su se autori od početka odlučili da im glavni likovi budu idioti, već im je njihov idiotizam u određenom trenutku potreban za stvaranje nategnute napetosti i za nastavak dramaturški slabo konstruirane priče.

Najgori primjer je u šestoj epizodi, u kojoj inspektor Vasiljević shvaća da njegov partner Rakić radi za DB preko tasta Žarka Ilića (Zlatko Burić), za kojeg se ispostavlja da je najbliži suradnik Radeta Markovića i jedan od organizatora pokušaja atentata na Vuka Draškovića. Vasiljević nadalje ispravno deducira da je Rakić izdao i potencijalnog svjedoka pokajnika, koji je nakon toga ubijen. Kada ga s time konfrontira, Rakić sve priznaje i Vasiljević mu kaže da više neće moći raditi u policiji. 

Vasiljević se dotad pokazao kao pošten, inteligentan i kompetentan inspektor, no već u sljedećoj sceni on zajedno s Rakićem sjeda u auto i kreće u noćno hapšenje pripadnika Zemunskog klana, mafijaške skupine koja je sudjelovala u atentatu na Đinđića. U tom hapšenju Rakić koristi situaciju da bi hladnokrvno, uz tek “Jebiga, kume”, ranjenom Vasiljeviću smjestio metak u čelo. Sve to ne bi bilo moguće da Vasiljević nije odjednom “odlučio” biti jako glup i povjerljiv prema svom partneru, kojem je prethodno, u istoj epizodi, već prestao imalo vjerovati. Prvo mu kaže da je de facto izdajnik profesije, suučesnik u ubojstvu kojeg čeka zatvor i koji više nema što tražiti u policiji, te kako će se on osobno potruditi da tako bude, a već u sljedećoj sceni ga vodi kao podršku u hapšenje naoružanih mafijaša na rubu grada. Čovjeku bude žao izvrsnih glumaca Bandovića i Štukana koji su dali sve od sebe kako bi i takve gluposti učinili uvjerljivima. 

Previše je takvih trenutaka u Sablji da bi ih se moglo ignorirati. Previše je i nepreglednih akcijskih scena, ekspozicijskog dijaloga, kadrova snimljenih kroz prozor iako ne predstavljaju ničiju subjektivnu perspektivu, loših naglasaka (mafijaši u Rijeci govore čisti dalmatinski dijalekt, ako niste znali). Previše je i isforsirane napetosti pomoću drndanja muzike Aleksandra Ranđelovića ili pak isforsirane dirljivosti pomoću jecanja muzike Aleksandra Ranđelovića. Previše je toga u Sablji ofrlje i prvoloptaški da bi to doista bio napet i uvjerljiv politički krimić kakav su Stanković i Tagić mislili da snimaju.

Lik mladog kriminalca Uroša, koji se sve dublje upetljava u poslove Zemunskog klana, jedva da vrijedi spomenuti, iako ga pratimo kroz svih osam epizoda. Njegova ključna karakteristika je to što mu je otac nestao na Kosovu (ah, on je žrtva zlih Albanaca!), pa bismo valjda zbog toga trebali s njime suosjećati, iako kroz priču ima niz prilika da se izvuče iz mafijaškog blata u koje je upao, ali nijednu od njih ne iskoristi. Autori Sablje misle da nam s Urošem prikazuju kako jedan u osnovi dobar mladić postaje hladnokrvni ubojica, a zapravo gledamo mafijaški uspon jednog karakternog slabića. 

Ni Zoran Đinđić ne prolazi bolje, unatoč zalaganju Dragana Mićanovića u toj ulozi. Dobro je skinuo poznate manirizme pokojnika i njegovu dikciju. No, Đinđić je u scenariju Sablje tek amorfna masa nabacanih citata, jednodimenzionalan i pogubljen, što ubijeni premijer Srbije sigurno nije bio. Hiperinteligentni i vrhunski obrazovani Đinđić je, između ostaloga, bio sposoban i, ako je potrebno, beskrupulozan politički taktičar i improvizator, te čovjek s jasnim političkim ciljem, a u Sablji izgleda kao netko tko igra šah ne razmišljajući o nijednom potezu unaprijed.

Tako koncipiran lik Đinđića svjedoči i o političkoj impotentnosti Sablje, koju dokazuje i to što njeno prikazivanje nije pratio napad tabloida pod kontrolom Aleksandra Vučića, kakav je prethodno doživjela u svakom smislu superiorna serija Porodica Bojana Vuletića iz 2021. godine, o hapšenju Slobodana Miloševića. Zato je Sablja mogla ići na RTS-u, jer za Vučića nije opasna, a trebala bi biti.

Porodicu je krasilo aristotelovsko jedinstvo vremena, mjesta i radnje, te odlično profilirani likovi, i stvarni i fiktivni, koje je vrhunska glumačka ekipa uvjerljivo oživjela, a onda i koherentna i napeta režija, kao i mnogo precizniji prikaz odnosa između medija i politike, dakle sve ono čega u Sablji nema. U Porodici je prikazana i reakcija običnih ljudi na politička previranja u Srbiji, primjerice kroz lik fanatične pristalice Slobodana Miloševića koju je glumila Svetlana Bojković, dok toga u Sablji također nema. 

Poveznica Porodice i Sablje je lik mlade novinarke (u Porodici se zvala Nataša i glumila ju je Isidora Simijonović), izgleda omiljeni trop u recentnoj srbijanskoj kinematografiji, s obzirom na to da je mlada novinarka također i protagonistica filma Pored tebe Stevana Filipovića iz 2023. Očito u Srbiji postoji potreba da se reflektira i uloga medija u društvu, pa je u Porodici prikazano kako su glavni antagonisti mlade novinarke njeni kompromitirani urednici, dok je u Sablji najveći neprijatelj tajna služba povezana s mafijom. Dapače, vlasnik privatne televizije na kojoj Danica radi je toliko oduševljen njenim radom, kao i radom cijele informativne redakcije, da im povećava plaće i potiče ih na proizvodnju još više beskompromisnih političkih emisija. Ah, taj divni privatni kapital koji osigurava slobodu medija nasuprot zle države!

Možda je to tako doista bilo početkom stoljeća u Srbiji, ali danas je jasno da stvari nisu tako jednostavne. Vidjeli smo kako su npr. krupni kapitalisti Jeff Bezos i Patrick Soon-Shiong, vlasnici The Washington Posta i Los Angeles Timesa, otvoreno intervenirali u uređivačku politiku ovih medija uoči američkih predsjedničkih izbora, a kako se ne bi zamjerili Donaldu Trumpu. S druge strane, vidimo kako je Vučić u Srbiji pod svoju kontrolu stavio sve televizije s nacionalnom frekvencijom, i javni servis RTS i privatne televizije poput Pinka i Happyja, koje funkcioniraju kao propagandni kanali vlasti, njega osobno i njegove Srpske napredne stranke. 

Slično je, ali baršunastije u izvedbi, učinio i Andrej Plenković u Hrvatskoj, pacifiziravši većinu mainstream medija marketinškim ugovorima s ministarstvima i državnim firmama. Tako se može ovih dana vidjeti i da se, primjerice, Janaf reklamira čak i na opskurnom desničarskom portalu Direktno. S druge strane pak imamo krupne kapitaliste poput Pavla Vujnovca ili Marija Radića, koji je pak cijelu televiziju Z1 pretvorio u propagandni stroj svoje nove stranke Dom i nacionalno okupljanje. Imamo i privatne medije opsjednute “poduzetničkim mindsetom”, poput Indexa Matije Babića, koji su godinama glorificirali Matu Rimca, da bi on onda prvom prilikom, za izdašne poticaje, skočio u naručje vladajućem HDZ-u. O tome kako se ciljano prešućivalo pogodovanje stranke Fokus Rimcu u Svetoj Nedjelji da ne govorimo. Sada o tome, uslijed stranačkog raskola, otvoreno govore i ljudi iz Fokusa, a kada je na to godinama prije, s dokazima, upozoravala Katarina Peović iz Radničke fronte, navodno slobodni privatni mediji su je naizmjenično ignorirali i ismijavali kao luđakinju. Nije čudo što sve manje ljudi vjeruje mainstream medijima. 

Te vrste kompleksnosti u analizi položaja i uloge medija, ali i novinara koji u njima rade, u formiranju javnog mnijenja u Sablji naravno nema, pa je zato npr. cijela tabloidna kampanja blaćenja i prijetnji koja je prethodila atentatu na Đinđića spomenuta samo u jednoj kratkoj sceni. O tome tko je i kako financirao tada sve te tabloide, koji su čak otvoreno pozivali na Đinđićevo smaknuće, Sablja nema ništa za reći. Zapravo je baš to i najveći problem ove serije: ona nema što za reći. Na momente se pravi da ima, ali nema. Jer kad bi htjela nešto konkretno reći, morala bi se htjeti zamjeriti, a to nikako ne želi. U tom smislu je serija Sablja prilično – hrvatska. Ne bi se štela mešati. 

Koga zanima hrabar, vjerodostojan i doista napet tretman priprema za Đinđićevo ubojstvo, kao i posljedica tog atentata za Srbiju, mogu preporučiti Krivičnu prijavu za oružanu pobunu, koju je beogradski odvjetnik Srđa Popović 2010. podnio Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal. Čitanje Popovićeve prijave traje mnogo kraće nego gledanje Stankovićeve i Tagićeve osmodijelne serije, a nudi daleko više.

Operacija Sablja je trajala od 12. ožujka do 22. travnja 2003. Tijekom njenog trajanja privedeno je više od 11 hiljada ljudi, više od dvije hiljade zadržano je u 30-dnevnom pritvoru, a uhapšeno njih 871. Obim operacije Sablja, koja je prožela sve slojeve društva u Srbiji, pa su iza rešetaka završili i pjevačica Ceca Ražnatović i neki Koštuničini savjetnici, u seriji Sablja uopće nije prikazan. Šteta, jer operacija Sablja je doista fantastičan materijal za dramsku seriju, kojoj bi vjerojatno najbolje bilo pristupiti kao altmanovskoj freski srbijanskog društva u tom trenutku, Kratkim rezovima koji bi u desetak epizoda zarezali mnogo dublje i šire nego što se ova tupa Sablja usudila.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prije nekoliko godina na nagovor društva došla sam na Jakuševec kako bismo pogledali jednu njihovu utakmicu, posljednju u sezoni, ako se ne varam. Cijelog života tvrdoglavo ne volim nogomet i nikako mi nije išlo u glavu zašto ga neki moji prijatelji vole, ali došla sam prijateljstva i druženja radi. Sad bi mogla uslijediti rečenica o magičnoj preobrazbi mog mišljenja i zaljubljivanju u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ne mogu ići tako daleko: uopće se ne sjećam protiv koga je Zagreb 041 tada igrao i jesu li pobijedili, a nogomet mi je i dan-danas dosadno gledati. Sjećam se da sam se na toj utakmici sjetila da mi ga nikad, doduše, nije bilo dosadno igrati. Zatekla sam se u brzinski složenoj ekipi improvizirane utakmice koja je uslijedila nakon službene, a sudjelovala sam i u natjecanju u izvođenju jedanaesteraca. 

Drugim riječima, “ideja kluba je da su svi dobrodošli, da je nogomet za sve i da sport pripada zajednici, a ne eliti”, rekao je Josip Miličević, član Zagreba 041. Klub je takav od svojih početaka, a jedan mu je od ciljeva pokazati da je sport javna potreba koja proizlazi iz zajednice i tu je za zajednicu, što se odražava i u njegovoj upravljačkoj strukturi. Uređen je direktno-demokratski i nema upravu, već njime upravljaju svi njegovi članovi. Sve bitne odluke donosi Skupština, koja je opet cijeli kolektiv, što uključuje i igrače_ice i navijače_ice. Jedna je od ključnih ideja pri pokretanju Kluba bila stvoriti kolektiv “koji na terenu, na tribini i u zajednici promovira vrijednosti koje su nažalost rijetke u nogometu u Hrvatskoj i na Balkanu”, dodao je Miličević. To uključuje borbu protiv klijentelizma i korupcije na svim razinama te “jasan stav protiv svih vrsta diskriminacije s porukom povratka nogometu kao sportu solidarnosti, zdravog nadmetanja, uvažavanja protivnika i sportu koji volimo zbog njegove jednostavnosti i ljepote”, stoji na službenim stranicama Kluba. 

Svoju želju za aktivnim sudjelovanjem u životu zajednice Klub je pokazao u radu s izbjeglicama i tražiteljima azila na terenu, ali i izvan njega, uključivanjem u različite pokrete i inicijative. “Prvi trener u našem klubu bio je stranac s odobrenim azilom, na utakmicama smo kuhali i surađivali s kolektivima koji su kuhali tradicionalna jela iz različitih zemalja poput Pakistana, Senegala, Nigerije. Prvu ekipu mlađih kategorija koju smo imali u klubu činila su djeca izbjeglice i tražitelji azila itd.”, kaže Miličević. “Klub je svojedobno podržao građane Savice u borbi za očuvanje parka, igrači su u znak podrške inicijativi Drugotna na sav glas na teren izašli u majicama iz kampanje, na utakmicama smo izražavali podršku različitim pokretima i grupama koje se bore za vrijednosti koje i mi dijelimo, pa smo tako podržali studente Filozofskog fakulteta tijekom njihove borbe protiv klerikalizacije obrazovanja i korupcije na Sveučilištu, surađivali smo s bubnjarskom skupinom Drum ‘n’ Bijes, građanskim inicijativama u Dugavama i slično”, dodala je Tea Radović, članica Kluba. 

Osim sudjelovanjem u društvenim akcijama, inicijativama i protestima, vrijednosti Kluba sustavno se njeguju i u nastojanjima za osnivanjem drugih ekipa i selekcija osim one muške seniorske koja postoji od osnutka. Tako je bio uspostavljen i omladinski pogon s prvom trenericom Helennom Hercigonjom-Moulton u kojem je većina djece bila u statusu tražitelja međunarodne zaštite ili se pak radilo o djeci obitelji kojima je zaštita odobrena. Omladinski pogon s vremenom je rastao, pa tako danas Klub ima i pet mlađih selekcija: zagiće (mlađe od 9), limače (mlađe od 11), mlađe pionire (mlađi od 13), kadete (mlađi od 17) te juniore (mlađi od 19). U zagićima i limačima pritom se zajedno natječu i djevojčice i dječaci. Prije pandemije aktivna je bila i ženska ekipa, samoprozvana Ženčad, koja se natjecala na turnirima i u neformalnim ligama te je jedan od aktivnih ciljeva Kluba njezino oživljavanje. “Kroz svoj rad smo nastojali i promijeniti te olakšati pristup onima koji su često isključeni, tako smo uspješno zagovarali promjene birokratskih pravila unutar Zagrebačkog nogometnog saveza koje su olakšale pridruživanje i igranje u klubovima za tražitelje međunarodne zaštite, kako one mlađe od 18 tako i za starije”, dodao je Miličević.

Klub je prepoznat i izvan granica Hrvatske, pa je prije nekoliko godina pozvan u konzorcij Erasmus+ projekta Sport Together zahvaljujući kojem su se razvila partnerstva s Nogometnim savezom Republike Irske i Nogometnim savezom Sjeverne Irske. Suradnja s drugim organizacijama i klubovima iz regije nastavila se novim projektom Sport Zajedno, a oba projekta pokazuju kako se sport može koristiti kao alat za društvenu inkluziju i postkonfliktno pomirenje. Suradnja je rezultirala raznim radionicama i studijskim posjetima, a trenutno je u razvoju edukacijski modul i priručnik o tome kako organizirati inkluzivni sportski događaj. Radović kao jednu od zanimljivijih aktivnosti u kojima sudjeluju ističe Mini-Van Tour, turneju Balkanom u kombiju prepunom sportske opreme koja se zaustavlja u mjestima u kojima su zajednice segregirane na etničkoj osnovi ili izolirane i zanemarene, pa djeca u tim mjestima nemaju jednak pristup aktivnostima i sportu kao djeca u razvijenijim sredinama. Hrvatska je stanica prošle godine bila u Paragu (Međimurje), a organizirao ju je upravo 041 u suradnji s NK Paragom.

U svojih deset godina postojanja najponosniji su, kažu, na to što su i dalje tu, bez obzira na to što su beskućnici, bez vlastitog terena i infrastrukture potrebne za normalno funkcioniranje. Najveći im je cilj u idućem desetljeću naći svoj dom. “Tek ćemo onda moći zaista kvalitetno raditi u zajednici i sa zajednicom, na terenu i izvan njega”, zaključuje Radović.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon gostujućih izlaganja u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, predstavnici_e projekata koji su ušli u uži izbor prezentirali_e su svoj rad, a potom je objavljeno da je COME nagrađen posebnim priznanjem u kategoriji međusektorske suradnje. 

Projekt Coming Out Museum predstavio je Mario Buletić iz EMI-MEI, koji je uz Jana Franjula jedan od autora projekta inicijalno predstavljenog početkom prosinca 2023. u pulskom Cvajneru. Suradnja između EMI-MEI i udruge Proces započela je muzejskim programom Kontakt zona koji se temeljio na društvenom angažmanu muzeja i participaciji lokalne zajednice, dok je COME usmjeren na iskustvo outanja i prihvaćanja vlastitog identiteta.

Prvotno zamišljen kao putujuća izložba u stalnom rastu i razvoju, projekt COME razvio se u online platformu, a ljetos je u Puli povodom Mjeseca ponosa održana i izložba Susreti u Galeriji Novo. Konceptualna okosnica postava muzeja temelji se na teoretskom modelu o različitim fazama procesa outanja koje mnoge LGBTIQ+ osobe proživljavaju. Osnovna ideja je da se važni trenuci u razumijevanju i prihvaćanju vlastitog identiteta, prihvaćanju od okoline i povezivanju sa širom LGBTIQ+ zajednicom vežu uz konkretne predmete u funkciji okidača sjećanja na proživljeno iskustvo. 

O motivaciji za pokretanjem projekta, Jan Franjul je u intervjuu za Kulturpunkt istaknuo: “Ono što je nama bilo važno na početku te suradnje, jest to da postajemo dio razgovora, a ne da se o nama kao LGBTIQ+ osobama samo govori.” Iz tog razloga, pokretačima projekta, naglasio je Franjul, bilo je važno koristiti osobne priče: “Odabranim predmetima iz privatnih zbirki i popratnim tekstovima, odnosno njihovim pričama želimo ukazati na proces osvještavanja i prihvaćanja osobnog identiteta koji se razlikuje od onog koji inače gradimo prema dominantnom kulturnom i društvenom obrascu.”

Daljnji razvoj projekta planiran je prema inicijalnoj ideji putujućeg muzeja, stoga će COME u 2025. godini gostovati u Rovinju, Zagrebu, Pazinu, Labinu, Poreču, Trstu i Sloveniji, a tim povodom svi zainteresirani pozvani su da se priključe u kreiranju muzejskog fundusa dijeljenjem vlastitih priča i/ili fotografija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.