Godine 1997, Adrian Paci pobjegao je od albanskog građanskog rata i pronašao utočište u Italiji, a to biografsko iskustvo egzila je i polazna točka za njegov rad. U svojim filmovima inscenira priče koje nas pozivaju na razmišljanje o suvremenim pitanjima našeg društva, kao što su imigracija, vječni tranzit te gubitak korijena. Na otvaranju će, između ostalog, biti prikazan njegov kultni film The Column iz 2013, te 35mm film Per Speculum kao i Centro di Permanenza Temporanea s kojim se probio u sam vrh svjetske umjetničke scene.

Dan poslije bit će prikazan dokumentarni film o Ulayu, vrhunskom konceptualnom umjetniku i dugogodišnjem partneru Marine Abramović, uz kojeg je umjetnica i postala poznata. Slijedi francuski kustoski kolektiv Eternal Network koji donosi francusku video scenu na bolski ekran – sudjeluju umjetnici Bertille Bak, François Curlet te Franz Höfner. Imma Prieto, kustosica iz Barcelone predstavlja svoje istraživanje umjetničke scene u Brazilu i njezine forme otpora, a samo zatvaranje Lovely Days, 20. srpnja, rezervirano je za konceputalnu video umjetnost iz Srbije koju predstavlja kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, Una Popović.

Svi programi su besplatni i počinju u 22 sata. Detaljan program potražite na službenoj stranici.

Festival će biti otvoren samostalnom izložbom Renate Poljak, idejne začetnice festivala, u petak, 15. srpnja, u Galeriji Dešković u Bolu, gdje se umjetnica predstavlja multimedijalnim radom Partenza koji je u potpunosti snimljen u Bolu uz pomoć statistica i statista iz Bola. Partenza je do sada prikazana u Parizu, Splitu, Grazu i Puli te se sada vraća na mjesto gdje je i nastala. 

Otvaranje počinje u subotu 16. kolovoza, u 22 sata, programom Ivana Ramljaka koji predstavlja kultne filmove 70-ih godina, alternativnog filmaša i provokatora Karpa Godine. Različite prezentacije nastavljaju se svako večer u trajanju od 6 dana i sa početkom u 22 sata. Stanovnici Bola te turisti zainteresirani za oblik kulture koji nije fokloran ove godine u sklopu Lovely Daysa moći će pratiti video radove suvremenih umjetnika/ica pristiglih iz različitih dijelova svijeta kao što su Adrian Paci, Danica Dakić, Karpo Godina, Meschac Gaba te drugi. 

U nedjelju 17. kolovoza programske večeri nastavlja Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu, koji je okupio različite autore u intrigantnom programu pod nazivom What makes a man?. U ponedjeljak je možda i najizazovniji program na repetroaru, kustoski koncipiran od pariškog kolektiva Contexts koji dovodi film internacionalne zvijezde suvremene umjetnosti Adriana Pacija kao i video rad Dérives koji će na kraju prezentacije trajati sve dok publika ne ode, zbog svog generativnog trajanja, a autori su mu umjetnici Emilie Brout i Maxime Marion. 

Dunja Blažević, bez koje bi se suvremena video umjetnost u Jugoslaviji puno sporije razvijala, prikazat će radove Danice Dakić, umjetnice s velikom internacionalnom karijerom, koja  prvi put nakon retrospektive u MSU prikazuje jedan od svojih filmskih uradaka u Hrvatskoj. Slijedi izbor radova umjetnika sa Kosova u koncepciji Alban Muje a za zadnje večer 21. kolovoza François Taillade donosi video program inspiriran pokretom i plesom.

Ove godine program će biti održan u Teatrinu Bola 2 Ferala, od 16. do 21. kolovoza.

Nastala inicijativom Tehničkog muzeja u Beču i Zaklade ERSTE, izložba Vama na usluzi – umjetnost i rad otvara novi prostor umjetničkoga diskursa tako što, s jedne strane otvara dijalog između tehnologije i umjetnosti, a s druge analizira aspekte rada u kontekstu aktualne ekonomske i društvene krize u Srednjoj i Istočnoj Europi. Umjetnici se svojim radovima pokušali otvoriti nekoliko pitanja. Kako se rad mijenja? Kada je rad privilegija, a kada teret? Što znači automatizacija radnog procesa te što znači biti fleksibilan i mobilan? Na koji način rad i nezaposlenost utječu na našu vlastitu percepciju?

Na otvorenju u Tehničkom muzeju izveden je performans moldavskog umjetnika Pavela Braile posvećen pisaćoj mašini, koji je popratio i otvorenje izložbe u Austriji, a video snimka tog performansa nagrađena je s Celeste Prize 2013 u kategoriji animacije i videa. U zagrebačkom performansu sudjelovalo je dvadeset žena i muškaraca koji su na maestrov znak počeli prepisivati odabrane tekstove na dvadeset mašina koje su povremeno zapinjale, od starosti i nekorištenja, te po završetku posla ustajali i odlazili, kao što bi to učinili nakon radnog dana. Braila je pričekao da posljednja osoba završi s tipkanjem te tek tad spustio ruke i naklonio se publici. Poput maestra velikog orkestra ili nadzornika rada, Braila je dvadesetak minuta uživao u simfoniji koju je danas nemoguće čuti izvan muzeja, u zvuku koji “podsjeća na vremena kad su ljudi radili, no činili su to sporije, za razliku od današnjeg doba kad ljudi rade dvadeset puta brže jer imaju kompjutore. Ljudi danas imaju jednaku plaću, no rade dvostruko više jer im to tehnologija dozvoljava”, objašnjava Braila i prepričava kako je izgledala prva izvedba u Beču: “Htio sam da ljudi pišu iz glave, da nastanu neki osobniji tekstovi, no ljudi nisu dobro reagirali na to. Stoga smo odabrali nekoliko tekstova koji imaju veze s povijesti pisaće mašine ili njenom uporabom”. 

Pavel Braila, performans na otvorenju, 27. ožujka 2014.

U instalaciji U počast pisaćem stroju: otisci tintne vrpce (2012.) Braila istražuje koje vrste poslova i koji strojevi nastaju ili nestaju razvojem tehnologije. U vitrinama izloženi pisaći strojevi upotpunjeni su na takvim mašinama napisanim pismima umjetnika i teoretičara o tome što njima znači pisaća mašina te projekcijskim platnom na kojem se vrti animacija povijesti i statističkih podataka o nastanku i nestanku pisaćih mašina. Braila objašnjava da je ideja o bavljenju pisaćim mašinama nastala prvenstveno kao odavanje počasti fizičkom i mentalnom umijeću koje je potrebno za rad na tom stroju. Iako je pisaća mašina prethodnik današnjih računala, Braila smatra da se radi o dva sasvim različita procesa: “Rad na kompjuteru je puno jednostavniji jer pisaća mašina angažira cijelo tijelo, i um i ruke – kod nje nema brisanja, ponovnog promišljanja, a potrebna je i određena fizička snaga da se na njoj radi, te su tipke teške za pritiskanje”. Pisaća mašina na određen je način sudjelovala u emancipaciji žena jer im je pružila priliku da daju sasvim novo značenje ručnom radu: “Nakon kuhanja, šivanja i sviranja klavira, rad na pisaćoj mašini omogućio je ženama da se nađu u poslovnom okruženju kojem do tada nisu pripadale i da privređuju na način na koji do tada nisu mogle”. Na pitanje jesu li njegova instalacija i performans edukacijskog tipa, Braila odgovara da su više informacijski, no da je danas “svaka informacija ujedno i edukacija”.

Ulrike Lienbacher, Detektivi

Za izvornu koncepciju izložbe u Tehničkom muzeju u Beču, Pavel Braila, Anna Jermolaewa, Daniel Knorr i Ulrike Lienbacher pozvani su napraviti nove umjetničke radove na temu rada. Ti se radovi sada nalaze u Tehničkom muzeju u Zagrebu i na određeni način interveniraju u dijelove stalnog postava muzeja. “Ova izložba nam je dala priliku da pozovemo umjetnike koji stvaraju nova umjetnička djela. S jedne strane, njihovi se radovi fokusiraju na aktualne društveno-političke teme, kao što su fleksibilnost tržišta rada i s tim povezane migracije. S druge strane, oni istražuju razlike između radnih procesa koje zahtijevaju dobro znanje i visoki stupanj tehnologije i intenzivnih procesa u vezi sa zaposlenima, kao što su usluge. Međuovisnost austrijskog tržišta rada i tržišta rada Srednje i Istočne Europe ovdje također igra ulogu”, rekla je Christiane Erharter koja je uz Silviju Eiblmayr kurirala izložbu.

Pavel Braila na izložbi je predstavljen i video radom pod nazivom Cipele za Europu (2002.) koji istražuje pojam mobilnosti na granici Rumunjske i Moldavije gdje se vlakovi, zbog različitih širina kolosijeka, moraju pri svakom prelasku granice podizati na odgovarajući kolski slog. Ruska umjetnica s bečkom adresom Anna Jermolaewa, u videoinstalaciji Nordbahn (2012.) razgovara s putnicama na prigradskim linijama pograničnih vlakova Sjeverne željeznice. Iz razgovora o njihovoj svakodnevici, uvjetima putovanja te osobnim i obiteljskim temama saznaje da rade na određeno vrijeme u uslužnim djelatnostima čuvanja djece i njege bolesnika u Austriji, često bez socijalnog osiguranja. Rođen u Rumunjskoj, s prebivalištem u Berlinu, Daniel Knorr propituje daljnju mehanizaciju rada u vidu zamjene čovjeka strojem, propitujući nedodirljivost tehnologije i tehnološkog napretka predstavljajući svog robota kao prosjaka – robot glasom koji mu je posudio Boris Buden “žica” kunu, a svaku kunu koja se u njega ubaci Knorr koristi za održavanje robota i izradu novih.

Ulrike Lienbacher predstavlja se na izložbi s dva rada. Instalacija i video Elita ǀ Tijela (2012.) te instalacija Detektivi (2012.) istražuju tijelo s aspekata optimizacije, normiranja, kontrole i učinkovitosti. Austrijska umjetnica u prostor muzeja postavila je nekoliko okrećućih zrcala kakva se u industrijskim halama upotrebljavaju za nadzor radnika te jedno veliko zrcalo kakvo se može naći u fitness centrima ispred kojeg su postavljeni porculanski utezi različite veličine, a koji tijelo obilježeno teškim radom zamjenjuju uvježbanim tijelom, također pod nadzorom okoline. 

Videoradovi Haruna Farockija, Adriana Pacija i Anne Tallentire upotpunjuju pogled na temu. Češki umjetnik s berlinskom adresom Harun Farocki predstavio je svoj pogled na odnos umjetnosti i rada dvokanalnim videom naziva Usporedba pomoću trećeg (2007). Video prikazuje različite postupke proizvodnje opeke i gradnje u Africi, Indiji i Europi iz kojih je razvidno da različiti stadiji proizvodnje postoje paralelno usprkos sve većoj automatizaciji rada. U videu Uključi (2004.) Adriana Pacija, rođenog u Albaniji i nastanjenog u Milanu, nezaposleni muškarci koji se svakodnevno okupljaju u nadi da će dobiti posao pokreću generatore i žaruljama osvjetljavaju svoja rezignirana lica. Irska umjetnica koja živi u Londonu Anne Tallentire u videu Lelujanje: dijagram xv (2002./2012./2014.) prikazuje ljude koji obavljaju poslove nužne za funkcioniranje grada, poput iscrtavanja prometnih oznaka na cesti ili pranja prozora na zgradama multinacionalnih korporacija. Tallentire je po danu i noći snimala aktivnosti radnih ljudi u londonskoj financijskoj četvrti te prikazala nezamijećene poslove koji osiguravaju kvalitetu gradskog života koja se obično podrazumijeva, istovremeno ukazujući na poteze rukom nužne za obavljanje tog posla, a koji podsjećaju na rad slikara ili nekog drugog umjetnika.

Anne Tallentire, Lelujanje: dijagram xv

Izložbu u Tehničkom muzeju pogledajte do 2. studenog, od utorka do petka od 9 do 17 sati te subotom i nedjeljom od 9 do 13 sati.

Otvorenje je najavljeno za 27. ožujka i uključuje performans moldavskog umjetnika Pavela Braile kojim će odati počast pisaćoj mašini i pozvati posjetitelje da simultano pišu na starim pisaćim strojevima. Ista intervencija izvedena je na otvorenju izložbe u Tehničkom muzeju u Beču.

Umjetnici Pavel Braila, Anna Jermolaewa, Daniel Knorr i Ulrike Lienbacher pozvani su predstaviti umjetnost na temu rada, a njihovi će radovi i umjetničke intervencije biti integrirani u stalni postav Tehničkog muzeja. Video radovi Haruna Farockog, Adriana Pacija i Anne Tallentire upotpunjavaju cjelokupni događaj.

Umjetnici se u svojim radovima dotiču nekoliko pitanja. Kako se rad mijenja? Kada je rad privilegija, a kada teret? Što znači da je radni proces automatiziran? Jesu li društvo temeljeno na znanju i uslužna ekonomija budućnost rada? Što znači biti fleksibilan i mobilan? Na koji način rad i nezaposlenost utječu na našu vlastitu percepciju?

“Radovi s jedne strane reflektriraju trenutna društveno-politička pitanja, poput tržišta rada, fleksibilnosti i migracija, a s druge strane istražuju razlike između radnih procesa koji zahtijevaju specijalističko znanje i onih koji zahtijevaju intenzivan razvoj osoblja, poput uslužnih djelatnosti. Međuovisnost austrijskog tržišta rada s onima Srednje i Istočne Europe u ovom kontekstu igra važnu ulogu”, naglasila je Christiane Erharter, koja uz Silviu Eiblmayr kurira izložbu nastalu na temelju inicijative Tehničkog muzeja u Beču i ERSTE Zaklade.

Izložba će biti otvorena do 30. rujna u Tehničkom muzeju u Zagrebu, a više potražite ovdje.

M.M. / Tehnički muzej