Kao što ova rečenica i glavna premisa nagovještavaju, Kletva nam nudi obilje kontradikcija i nedosljednosti kasnog kapitalizma, njegovih špekulativnih i eksploatatorskih praksi. Ova savremena anksioznost, kako će se pokazati, neizbježno utiče na osnovne emocije kao što su ljubav, privrženost, usamljenost, ili potragu za validacijom. Kao glavni medij i metaforičku alatku, Kletva prikladno bira izgrađeni okoliš – arhitekturu. 

Whitneyine kuće utjelovljuju njenu “holističku filozofiju doma na dobrim steroidima”. U jednom isječku emisije Flip-lantrophy vidimo Nijemca, Hansa Feista (stvarni pionir pasivnih kuća zove se Wolfgang Heist). Prema Feistu, pasivna kuća funkcioniše poput termosice, hermetički je zatvorena i prema tome treba minimalno grijanje ili hlađenje. Ali sve to bez žrtvovanja dizajna, dodaje Whitney nasmijano, pokazujući na ugrađeni kamin. (Asher šeretski dobacuje da je kamin totalno toplotno izoliran – bez dimnjaka, dakle nepropustan – pa baš i nema fajde od njega). Međutim, najupadljivija karakteristika kuće je reflektivna ogledalo-fasada prekrivena solarnim panelima. Kuća postaje “nevidljiva” dok istovremeno – bukvalno – “odražava zajednicu”. Feist dodaje da takva fasada ni u kom slučaju nije neophodna za pasivnu kuću – ali je nesumnjivo divan dodatak.

Pasivna kuća je kontroverzan koncept u diskursu održivosti u arhitekturi. Iako dugoročno štedi energiju, za izgradnju zahtijeva energetski intenzivnije materijale nego obična kuća. Kuće u Kletvi imaju stvarni certifikat njemačkog Instituta za pasivne kuće pa tako i njihova energetska potrošnja odgovara zadanim standardima koji su prilagođeni kontinentalnoj evropskoj klimi. Za polusušnu klimu u Españoli takav način gradnje ima manje smisla. Divna – i precizna – ironija Fliplantropije leži upravo u tome da bi zapravo puno održivija strategija bila zaista “flipati” postojeće kuće – odnosno prilagoditi postojeće strukture, kao što je to praksa u tradicionalnim, uglavnom američkim emisijama o renoviranju domova.

I na urbanističkom nivou, održivost u Kletvi ostaje površan, lažan koncept. U tipičnom američkom strip mallu u Españoli, žena ulazi u Whitneynu i Asherovu novootvorenu prodavnicu farmerki, da bi je nekoliko trenutaka kasnije zbunjeno napustila praznih ruku. Sve u prodavnici je napravljeno od OSB ploča – ploča od lijepljenih drvenih vlakana – jeftinije alternative šperploči, koja simulira “moderan”‘, “nedovršen” izgled. Na kraju scene ta ista žena, zapravo u potrazi za kafom, pronalazi svoj cilj pored. Ulazi u prostor sličnog minimalističkog dizajna, s dugim drvenim stolovima i menijima napisanim velikim crnim slovima u stilu franšiznih coffee shopova. Njena zbunjenost i dezorijentiranost su neizbježni i poželjni efekti ovakvih generičkih enterijera. To su privremene, zamjenjive, jeftine mašine za brzu generaciju profita. Ubrzo će se i u Kletvi otkriti da ove prodavnice imaju samo šestomjesečne ugovore: nova radna mjesta koja Fliplantropija tako velikodušno poklanja zajednici ograničena su, naravno, na samo par mjeseci.

Svaka namjerno rastegnuta scena vožnje i šetnje kroz Españolu jasno pokazuje da Whitneyne kuće nisu nimalo nevidljive. One agresivno odskaču, reflektirajući svoje okruženje. Na “novim” blistavim fasadama postojeći, “sumorni” grad oslikavanjem postaje još vidljiviji. Proturječja su sveprisutna: vrlo brzo ćemo saznati da su Whitneyni roditelji omražene lokalne gazde, poznate po okrutnom izbacivanju stanara iz njihovog stambenog kompleksa Bookends u obližnjem Santa Feu. Oni su ti koji financiraju novi, filantropski poduhvat svoje kćeri.

Kletva u Kletvi

Kada Asher pokuša uraditi dobro djelo pred kamerama dajući novac djevojčici koja prodaje piće na parkingu, stvari izmaknu kontroli. Asher ima samo novčanicu od 100 dolara i uzima je nazad čim se kamera ugasi. Na ovu besramnost djevojčica odgovara: “Proklinjem te!”. Vidno uplašeni Asher žuri da rasitni novčanicu kako bi se oslobodio kletve, ali djevojčice više nema. Na svu sreću, ona i njena porodica ilegalno žive u kući koju Asher kasnije tog dana kupuje za siću na aukciji – savršena prilika da se opere od kletve tako što će im velikodušno omogućiti da ostanu u kući.

Sutradan, Whitney i Asher posjećuju Nalu – djevojčicu koja ga je proklela – njenu sestru Hani i njihovog oca Abshira. Obećavaju da će renovirati kuću, pokazuju pretjerano interesovanje za Abshirove hot dogove (“Pravite li ih s rižom?”) i otkrivaju da je Nalina kletva zapravo dio “tiny curse” Tik-Tok trenda. Nalina “malena kletva” je bila nestanak piletine iz Asherove večere tog dana. Skamenjeni Asher se prisjeća da se to doista i obistinilo. 

Pokušavajući da otkrije da li Nala stvarno ima nadnaravne moći, Asher počinje posjećivati kuću pod krinkom raznih popravki. Tokom jedne od tih posjeta, izvodi “test za plijesan” i nožem reže mrlju od vode na plafonu. Paralelno, njegova vlastita pasivna kuća testira se na drugačiju vrstu kontaminacije: Blower-Door-Test – test za ispitivanje zrakopropusnosti fasade. Ova osjetljiva ali neinvazivna metoda provjerava da li je zgrada zaista hermetički zatvorena. Paralelno, Asherov test za plijesan zahtijeva stvarno prodiranje u kuću i već kompromitirana struktura dodatno se slabi. Kada se uporede ove dvije metode, postaje jasno da čak i jednostavan čin održavanja kuće reproducira već uspostavljene nivoe privilegiranosti i inheretno nasilje koje ih prati.

Ova ideja prikrivenog nasilja se u Kletvi materijalizuje i postaje ogoljena u izgrađenom okolišu. Arhitektura stalno rekonfigurira svoje korisnike i nasilno nameće svoja pravila – ona određuje način života. Dok Asher i Whitney pred kamerom naoko delikatno pristupaju lokalnoj kolonijalnoj istoriji, istovremeno jeftino kupuju zemljišta na aukcijama, raseljavajući stanovnike Españole svojim novogradnjama.

Kasni kapitalizam funkcioniše samo za one koji su spremni prilagoditi se stvarnosti koja se može rekonfigurirati u svakom trenutku, piše Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu. On upoređuje život u njemu s radom sna i memorijskom zbrkom: stvaranje izmišljene konzistencije koja prikriva anomalije i proturječnosti. Ono što arhitekturu čini tako dobrim medijem za Kletvu je činjenica da se ona i njeni mehanizmi neizbježno moraju podrediti tržištu u svakom obliku, dok se istovremeno predstavljaju kao nešto drugo, prikrivajući svoju stvarnu prirodu – kao Fisherov materijalizovani rad sna i memorijska zbrka. Ovime arhitektura spremno učestvuje u njegovanju Fisherove glavne teze – jedina moguća stvarnost je kapitalizam – alternativa ne postoji, izlaza nema.

Arhitektura kao zamka

Ponavljajuće aluzije na zatočenost označavaju temeljni strah u Kletvi. U jednoj ključnoj sceni, Dennis i Lucinda – dvoje potencijalnih kupaca pasivne kuće – izražavaju svoje nedoumice u vezi s kupovinom. “Sada ste zarobljeni!”, odgovara Asher napola u šali. Tokom obilaska kuće, Dennis primjećuje da su WC i umivaonik povezani kao u zatvoru – i da je 850 000 dolara mnogo novca za zatvor. Sve nervozniji, i sve znojniji, priupita za klima uređaj. Dobija odgovor da mu to nikako ne treba: “Sada je toplije jer smo otvorili vrata, a prostoru je potrebno pet do sedam sati da se izjednači temperatura – kao u termosici.” – “Ili u zatvoru” , dodaje Lucinda obeshrabreno.

Adrian Lahoud, arhitekt i istraživač, u svom eseju Mjerilo kao problem, arhitektura kao zamka razmišljao je, uz pomoć antropoloških tekstova, o ideji arhitekture kao zamke. Umjesto da arhitekturu posmatra kao utočište – sklonište – i dakle nužnost, Lahoud je pozicionira kao moćan alat. Zamka najbolje funkcioniše kada je njen stvarni cilj nečitljiv za subjekt. Mehanizam zamke je dizajniran da okrene osobnost plijena protiv njega samog. Ona se igra s nečim suštinskim u karakteru plijena – nečim što ga privlači i na kraju zarobi. Ako se vježbamo prepoznavati arhitektonske zamke, kaže Lahoud, mogli bismo pročitati karakter plijena ili, tačnije, pronaći tačku gdje se karakter plijena i namjera predatora susreću. 

Whitneyna pasivni dom je za to krasna analogija. Kuća je blistava i naizgled “nevidljiva”, hermetički zatvorena i intimna. Iznutra, ona je kopija Pueblo arhitekture, sa imitacijom zakrivljenih adobe zidova od blata, bež i bijelim tonovima, skupocjenim starosjedilačkim artefaktima i tekstilima. Whitney i Asher se nadaju da će kupce namamiti greenwashingom, instagramskim interijerima i ponudom iskupljenja za stoljetnu kolonijalnu historiju. Ovo iskupljenje dolazi u paketu od starosjedilačke keramike, umjetnosti i svečanih, javnih priznanja da se kuće nalaze na zemlji davno ukradenoj od autohtonog stanovništva. Njihov plijen teži boljem, navodno etičnom životu, što će ih najvjerovatnije uvući u dugove i na kraju učiniti suučesnicima u ponovnom raseljavanju lokalnog stanovništva. Whitneyni roditelji isto tako maskiraju svoje Bookends stanove kao “stanovanje za jednakost” subvencionirano od vlade SAD-a. Koliko god Whitney željela biti drugačija, koristi iste mehanizme lova kao i njeni roditelji – oni se moraju prilagoditi tržištu koje određuje šta je profitabilno.  Abshir i njegova porodica su, isto tako, u zamci. Uvučeni u spiralu siromaštva, privlači ih raspadnuta kuća u kojoj mogu ilegalno – besplatno – živjeti. U perverznom zaokretu sudbine, vrhunac Asherovog i Whitneynog dobročinstva je da Abshiru poklone ovu kuću. U njihovom potpunom neznanju o svijetu i njegovim pravilima, vjeruju da pomažu Abshiru dajući mu nekretninu, a zapravo mu postavljaju mnogo veću zamku. Umjesto suza radosnica, on panično pita ko će plaćati porez na nekretninu.

Padati prema gore

Uloga arhitekture kao utočišta uvijek ovisi o stepenu privilegiranosti. U njoj i kroz nju ste doslovno zarobljeni – pod prokišnjavajućim krovom ili u termosici. Dvosmislenost je snaga Kletve. Svi su zarobljeni: na ovaj ili onaj način. Finale serije donosi svojevrsnu kulminaciju ove ideje. Kada Whitney zatrudni, dječija soba, odvojena od ostatka kuće, opremljuje se klima uređajem – otvorena kontradikcija pasivnom standardu kuće. Ljeta su pakao, a kad je riječ o životu vlastitog djeteta, lični principi su jako elastični. Sve dok se na kraju i osnovni zakoni fizike ne rastegnu do neprepoznavanja. Jednog jutra, Asher se zatekne na plafonu iznad kreveta. Bijesan i prestravljen, okrivljuje kuću, klima uređaj, divljajući pritisak zraka.

Kletva time stvara višestruko privlačnu sliku: pomahnitala kuća je razvila vlastitu svijest i osvećuje se za upad u svoj sistem. Zamka koju su sami stvorili okreće se protiv svojih tvoraca, a granica između zarobljenog i lovca postaje potpuno zamućena. Dok Whitney sa trudovima bježi prema izlazu, Asherovo tijelo se postojano opire gravitaciji. Uvjeren da samo mora pobjeći iz kuće da bi ponovo našao tlo pod nogama, Asher se bori da izađe, ali gravitacija ga i dalje vuče “gore” – dok se nepovratno ne izgubi u atmosferi. U fokusu Dougiejeve kamere (savršen materijal za reality show) i uz hipnotizirajuću pratnju pjesme Alice Coltrane Jai Ramachandra, Asher putuje brzinom svjetlosti u ništa, dok na kraju – daleko od planete Zemlje – ne lebdi beživotno u svemiru.

Ova apsurdna scena predstavlja vrhunac savremene anksioznosti u seriji Kletva, stvarajući fizički opipljiv osjećaj bezizlaznosti. Whitney rađa svoje dijete, Dougie očajava – njegova sebičnost ima ozbiljne posljedice – a Ashera jednostavno više nema. Zašto se kuća odlučila samo za Ashera, možda leži u činjenici da njegova indiferentnost prema saučesništvu u sistemu nije bila samo pretvaranje, već bolno stvarna. U očajnoj trci da zadrži Whitneynu ljubav, Asher je radio sve što se od njega očekivalo, bez premišljanja. Njegovo saučesništvo je jednodimenzionalno i banalno, ono ne uzima u obzir kompleksnosti i višeslojnost kapitalističkog sistema, bivajući time kratkog daha. Asher nema iskonsku potrebu za oslobađanjem: u tom smislu, on ne mora biti zarobljen, već postaje suvišan – kako za univerzum, tako i za Whitney. Protjeran iz kuće, izbačen je iz zamke koju je pomogao stvoriti. Kletva je, međutim, da svaki izlaz iz zamke neizbježno ostavlja dubok ožiljak – ili završava smrću.

Tekst je u izvornoj verziji objavljen u časopisu Kolik, a za Kulturpunkt ga je prevela i preradila autorica.

Natječajni ciklus Past Forward / Nazad unaprijed nastoji otkriti nove mogućnosti u recentnoj povijesti arhitekture, vraćajući se na pojedinačne ključne trenutke transformacije discipline, osvrćući se unazad kako bismo otkrili s današnje točke gledišta, kako i koliko smo se pomakli, te u kojem smjeru.

Kao i u prethodnom Think Space natječajnom ciklusu iz 2011. godine, naglasak u ovogodišnjem ciklusu postavlja se unutar konceptualne inovativnosti u polju arhitekture. 

Nakon završetka natječajne faze ovogodišnjeg programa, uslijedit će niz događanja na kojima će se analizirati rezultati natječaja i promišljati utjecaji i promjene koje su se dogodile u zadnjih tridesetak godina u arhitekturi. Završni skup sa svečanom dodjelom nagrada i izložbom pristiglih radova održat će se u Zagrebu od 27. do 29. rujna 2012. Putujuća izložba na kojoj će biti izloženi originalni i izvedeni projekti zajedno s pobjedničkim projektima iz ciklusa Think Space nastavit će se u galeriji Storefront for Art and Architecture u New Yorku i drugim galerijama.

Think Space nastoji potaknuti dijalog između svjetski poznatih i priznatih autora te velikog broja stručnjaka i studenata arhitekture, dizajna, krajobrazne arhitekture, humanističkih znanosti i umjetnosti iz cijeloga svijeta kroz formu natječaja i oko zadane godišnje teme.

Prva gošća kustosica u prvom ciklusu Eva Franch Gilabert, direktorica Storefront for Art and Architecture iz New Yorka, pripremila je 2011. godine glavnu temu Granice – Borders. Tema Granica provlači se kroz četiri različita scenarija – geopolitički, ekološki, urbani i moralni – u cilju uspostavljanja sveobuhvatnog polja propitivanja prostornih izazova suvremenog društva. Istodobno omogućujući različite stupnjeve istraživanja, ovaj ciklus natječaja ulazi duboko u konceptualni prostor stvaranja promjena – u područje granica.

Četiri natječaja koja su istraživala temu granica nastoje proizvesti katalog uvjeta suvremenog života u društvenim, političkim i kulturnim sferama, te katalog arhitektonskih rješenja za iste. Međunarodni žiratori su oblikovali natječajne programske zadatke za natjecatelje: Shohei Shigematsu (Urbane granice), Teddy Cruz (Geopolotičke granice), François Roche (Ekološke granice) i Hrvoje Njirić (Moralne granice)..

Dodatne informacije, kao i raspored rokova možete pronaći na službenom stranicama projekta. 

Izvor: DAZ