Početkom svibnja u petnaestak kvadrata u Dioklecijanovoj ulici kojima upravlja Grad Split, a iznajmljuje ih umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA), pokušao je nasilno ući bivši nogometaš, danas poduzetnik Darko Miladin. Spomenuti je za potrebe adaptacije svog hotela ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid. Otada traje sukob na nekoliko razina: udruga prvenstveno traži da joj se prostor, za koji plaća najam već petnaest godina, uredno vrati te da Miladin prestane s nadogradnjom hotela u staroj gradskoj jezgri. Grad Split dugo nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja, no nakon brojnih pritisaka udruge, zainteresirane javnosti i napisa u medijima, odlučio je tužiti investitora. Ipak, paralelno s time, vlasništvo nad spornim prostorom, koje se dotada vodilo kao “općenarodna imovina”, prebačeno je na noovoosnovano Ministarstvo državne imovine. 

Nakon što su članovi udruge i njihovi podržavatelji kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida isporučili na radno mjesto Ivice Pavića, pročelnika gradske službe za upravljanje gradskom imovinom, te Radoslava Bužančića, pročelnika Konzervatorskog odjela, ista se akcija održala i pred Ministarstvom državne imovine u zagrebačkoj Dežmanovoj, ovaj put uz podršku aktivis udruge Pravo na grad. Razlog: namjera Ministarstva da za najam prostora od petnaest kvadrata, koje se tek nekoliko mjeseci nalazi u njegovom vlasništvu, otvori javni natječaj. Javni natječaj tako bi fingirao otvaranje mogućnosti svima zainteresiranima da sudjeluju u nadmetanju za nekoliko kvadrata, no bez garancija po kojim će se kriterijima prostor dodijeljivati. Ne pamtimo kada je javni prostor dodijeljen za aktivnost koja ima važnu kulturnu svrhu, u korist javnosti, no pamtimo itekako kada su takvi prostori dodijeljivani radi eksploatacije tržišne ili komercijalne vrijednosti, redovito za privatan džep. 

Kao što je istaknula Diana Magdić, koja je i detaljnije za Kulturpunkt pisala o ovom slučaju, natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. 

Prilikom donošenja šute pred ulaz Ministarstva, Antej Jelenić iz udruge Adria Art Annale istaknuo je da su osim naznaka da će javni natječaj ići izravno u korist poduzetniku koji je neovlašteno uzurpirao prostor, htjeli usmjeriti pažnju na samo Ministarstvo kao dio Vlade Republike Hrvatske – pojam republike znači zajedničku, javnu stvar o kojoj se u ovom slučaju teško može više govoriti: “Bez očuvanja zajedničkih dobara više ne govorimo o pojmu republike već se može reći da je Vlada na jednoj strani, a javnost na drugoj te da oni prvi rade što ih je volja”. Podršku im je dalo Pravo na grad čiji je član Tomislav Domes istaknuo: “Smatramo neprihvatljivim da sila i novac imaju prednost pred zakonom i pravom, iako je u ovom slučaju jasno koji je zakon u pitanju i čije je pravo, no nitko se na to ne obazire”. Po iskrcavanju šute pred ulaz, članovi udruga i podržavatelji predali su Ministarstvu stotinjak zahtjeva da im se prostor vrati na korištenje te da samo Ministarstvo pokrene tužbu protiv privatnog uzurpatora.

Tomislav Domes pozvao je Ministarstvo da stane na kraj ovoj otimačini prostora: “Smatramo da nije u redu da se u Splitu, čiji se centar i dalje komercijalizira, daje prednost takvom sadržaju umjesto kuturnom i umjetničkom javnom prostoru”. Jelenić je zaključio da se ne smijemo prestati odupirati izbacivanju umjetnka i kulturnih sadržaja iz gradske jezgre jer će u tom slučaju u gradu i ostati samo hoteli i ugostiteljski objekti: “Ne radi se o velikom prostoru, ali je princip djelovanja oko njega univerzalan. Jednostavno ne želimo popustiti da takvi ljudi zavladaju centrom grada jer tako grad gubi svaki smisao”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Diana Magdić

Kada je za mandata Milanovićeve Vlade objavljen štur i manjkav popis državne imovine pa onda još i natječaj Projekti 100 za prijedloge prenamjena, koncesioniranja i prodaje nekretnina – što nije jedina imovina – činilo se da država napokon počinje kontrolirano i kontrolabilno upravljati svojim vlasništvom. Par godina poslije, DUUDI je pretvoren u Ministarstvo, a karakter tog upravljanja opet podsjeća na rane devedesete: društveno je državno, a država, to je “državotvorna” Vlada. Pretvorba i privatizacija sada su samo fokusiranije na prostor, kako to već deindustrijaliziranoj državi i rentijerskoj ekonomiji i priliči.

Sam taj korak u državnu iz društvene, općenarodne imovine – koncepta koji je u međuvremenu praktično sveden na protuhrvatski – bio je nužan uvjet za ono što benevolentno nazivamo “tranzicijom”. Zajednička dobra prikladno su postala “ničija”, besplatno ili gotovo besplatno dostupna svakome dovoljno drskom da ih prisvoji, bilo da se radilo o tvornici, stanu, komadu trga, ulice, pomorskog dobra, izvoru vode ili poljoprivrednom zemljištu, a postala su i praktično sredstvo zadovoljavanja apetita i onih najvećih nekretninskih igrača, poput Crkve. Podvučemo li crtu nakon više od četvrt stoljeća, čitava Hrvatska još uvijek, na ovaj ili onaj način, uglavnom parazitira na toj nekad društvenoj imovini. I to radi jako loše, konstantno umanjujući vrijednost golemom naslijeđenom bogatstvu. Odnosno, radi to odlično za manjinsku skupinu profitera, odričući se planiranja i upravljanja pod motom “država je loš gospodar”.

Visoku složenost sustavnih nepravdi vezanih uz vlasništvo i nered u zemljišnim knjigama i katastru sjajno je dokumentirala Silvana Menđušić za subverzivni serijal Stambeno pitanje, još uvijek dostupan na zahtjev na servisu državne televizije. U okviru vlastite poetike, teme se dotakla još jedna TV serija, Betonski spavači, pa se ne može više reći da razmjera štete šira javnost uopće nije svjesna. U međuvremenu, od 2011. godine, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moguće je i temeljem dvadesetgodišnje dosjelosti upisati se na državno vlasništvo, što je umjesto da rezultira uređenjem knjiga, napravilo novi kaos na sudovima. Slijedio je Zakon o legalizaciji kojem se danas smiješi novi krug. Zatim, ovrhe. Zatim, porez na nekretnine. Zatim, izmjene zakona o pomorskom dobru. A sve još u kontekstu ulaska u Europsku uniju, što znači i primjenu serije EU direktiva vezanih uz prostor, a i dalje neuređene zemljišne knjige te bijedno kapacitiran pravni sustav. Ukratko, ogroman prostor za lov u mutnom. 

Da je otimačina i danas sistemska praksa, pokazuje i jedan jednostavan recentni slučaj, gdje u petnaestak kvadrata formalno općenarodne imovine kojom upravlja Grad Split, privatni investitor pokušava nasilno ući, a naknadno ih od države, kad se ona na njih upiše, i otkupiti. Okolnost da se uz to radi i o kulturnom dobru s UNESCO-ove Liste svjetske baštine, svega nekoliko koraka od Peristila, samo podcrtava razinu nezajažljivosti, ali i nefunkcioniranja institucija koje su zakonski obavezne štititi takve prostore. Spor iz splitske Dioklecijanove ulice, koji ne predstavlja neku naročitu iznimku u modelu, raspliće se samo zahvaljujući nestrpljivosti (gluposti?) investitora koji na tuđe vlasništvo pokušava proširiti “hotel” čije mu uređenje financira HBOR, i neposrednom posjedniku, umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA) koja se, napuštena od institucija, odlučila glasno boriti protiv otimačine i koristiti legalnim institutom dopuštene samopomoći. 

Darko Miladin, bivši nogometaš, danas poduzetnik, na prijevaru je, “privremeno, za potrebe adaptacije hotela”, ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid, ispunivši ga dijelom i kamenim ulomcima, najvjerojatnije nekadašnjim okvirima prozora palače koju “obnavlja”. Prema već spomenutom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 27., “tko ima pravo na zaštitu posjeda može svoj posjed zaštititi (…) i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme (…) ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna”. Rok je mjesec dana od otkrića upada u posjed, a tijekom tih mjesec dana rasvijetlio se niz izvjesno kaznenih radnji, ne samo “poduzetnika” koji je provalio u državno vlasništvo i oštetio kulturno dobro, već i niza vezanih institucija, pa je stoga ovaj slučaj zgodan, čisti primjer kako sustav funkcionira na ovih 15 kvadrata, a tako onda i na 15 ili 150 tisuća kvadrata. 

Potka na kojoj se pokušava dovesti u pitanje karakter ove sasvim banalne krađe jest ideja da su umjetnici “niškoristi i neradnici, sisači proračuna” koji u gradskom prostoru ostvaruju manji profit Gradu od onog koji bi ostvarivao hotel. Kada se radi o splitskoj gradskoj jezgri, jedinstvenoj upravo po tome da je “živi spomenik”, mjesto u kojem ljudi rade i obitavaju najmanje 1700 godina, takva je percepcija vrlo kratkovidna i nategnuta – korist koju gradu može donijeti još jedan hostel, hotel ili nakupina apartmana trebala bi se gledati u kontekstu UNESCO-ova brenda koji ipak predstavlja temeljnu turističku ponudu, ne samo Splita već i njegove šire okolice. Izgubi li kulturno dobro autentičnost i integritet, skida se s Liste. Treba li do tog doći da se netko dosjeti da nije bilo baš pametno potjerati sve stanare i korisnike gradskih prostora? 

Politike dodjeljivanja gradskih i državnih prostora udrugama uglavnom su nedosljedne i netransparentne u čitavoj zemlji, iako postoji načelni okvir za razvoj civilnog društva koji onim udrugama koje obavljaju socijalne funkcije koje država neće ili ne može, daju izvjesne povlastice pri najmu. Slično, i svim onim udrugama najrazličitijih profila koje obavljaju druge društvene i kulturne funkcije, a koje konačno doprinose zajednici i olakšavaju funkcioniranje lokalnih samouprava. Paušalni pregled korisnika gradskih i državnih prostora gotovo u svakom gradu u zemlji, jasno ukazuje na to da kriterij društvene korisnosti, radilo se o polju djelovanja ili o novcu koji udruga povlači iz, primjerice, EU fondova, ili o zapošljavanju, nije ključan faktor pri dodjeljivanju prostora, dok je s druge strane redovit natječajni uvjet – prostor za obavljanje djelatnosti. Uvjeti najma bitno određuju budžete pa su tako udruge u nezavidnom položaju ako se za prostor bore po pojednostavljenim “tržišnim” uvjetima – isključivo ponuđenoj svoti za mjesečni najam – a bez financijskih i ostalih elemenata poslovanja. 

Udruge koje djeluju u polju kulture naročito su opterećene anakronom percepcijom kulture kao potrošača ili društvene nadgradnje, nečega što bi se trebalo financirati samo iz viškova, ako uopće. Naročito u kontekstu hrvatske ekonomije koja ogroman dio budžeta kroz turizam vuče upravo iz kulture i kulturne ponude, gotovo svako proračunsko izdvajanje za kulturu je – investiranje. Tako je i prepoznato u nacionalnim strategijama Ministarstva kulture, no opet velik dio svih novaca i preko te linije vuče Crkva, ionako pošteđena “tržišta”. Sve one ustanove i udruge iz spektra nezavisne kulture, uz vlastitu snalažljivost, ovise i o hirovima upravitelja prostorima te raznim političkim okolnostima. U splitskom slučaju, ovise i o sposobnosti plivanja u potpunom neredu.  

Suprotno objavljenim interpretacijama u nekim medijima, udruga Adria Art Annale po zakonu ima sva prava posjeda bez obzira što joj je ugovor s Gradom istekao, a za prostor kojeg je ta oteta prostorija dio, uredno, prema primljenim uplatnicama, mjesečno plaća najam već petnaestak godina. Natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. 

Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. Jer, “grad je loš gospodar”. U slučaju prostorije udruge AAA, kojoj je Grad posredni posjednik, on zaista to i jest, s obzirom da nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja. No, to ne znači da njome ne treba upravljati. Možda samo treba promijeniti upravljače.

Ivica Pavić, kojem su članovi udruge i njihovi podržavatelji simbolično na radno mjesto isporučili oko kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida, upravlja i “upravlja” gradskim prostorima već preko dvadeset godina. Nešto od njegove rabote postalo je čitljivije zahvaljujući nekolicini novinara i stranci Pametno koja je na početku svojeg prvog mandata uspjela popisati i javno objaviti barem dio nekretnina za koje je nadležan Grad Split, no dobar dio podataka još uvijek je nedostupan javnosti, pa čak i onima koji već više od deset godina pokušavaju napraviti Plan upravljanja starom gradskom jezgrom. Naime, iako je splitska jezgra jedan od najranije upisanih lokaliteta na Listu svjetske baštine, još uvijek ne postoji ni konzervatorska podloga za cijelu zaštićenu zonu, a još manje jasna i transparentna ideja što se s tom baštinom planira. Odnosno, samo je odabranim parovima očiju poznato što je uopće (zasad) u javnom vlasništvu, što u povratu, što namijenjeno prodaji, jednako kao što je samo odabranim parovima očiju poznato koliko Grad, a koliko ostali uključeni prihoduju od državne i gradske imovine sve ove godine. O nekoj javnoj cost/benefit analizi nema riječi, čak ni za najatraktivnije lokacije. 

Grad Split je u slučaju Dioklecijanove ulice poduzetniku prvo dozvolio da privremeno uđe u prostor udruge – pod tu je suglasnost potpisan sam Pavić – a zatim mu po prijavi provale od strane udruge naložio da je vrati u prvobitno stanje. Nalog do danas navodno nije uručen investitoru, pa on i dalje “obnavlja”, a srušeni je zid zamijenio čeličnom pločom. Nepoznato je je li provalu, građenje bez građevinske dozvole i oštećenje kulturnog dobra Grad posljednjih dana možda ipak prijavio policiji, građevinskoj inspekciji i konzervatorima. Legitimno je pitati se zašto nije odmah, bilo bi lijepo da se upita i DORH. 

Slično, samo u drugom i daleko opasnijem mjerilu ponaša se i država koja je isto “loš gospodar”. Ta je država zakonom obavezala i ovlastila Konzervatorski odjel Ministarstva kulture RH i pročelnika Radoslava Bužančića da brinu o kulturnom dobru. Gotovo punih mjesec dana od prve prijave nezakonitih radnji na neprocjenjivoj srednjovjekovnoj Palači d’Augubio – koja uopće nije dio dozvole izdane investitoru, prema Pravilniku o jednostavnim građevinama i konzervatorskoj suglasnosti, jer se nalazi na drugoj katastarskoj čestici od one na kojoj je njegov budući “hotel u zraku” – nitko iz tog ureda ili iz konzervatorske inspekcije nije zatvorio gradilište, što su obavezni, niti se udostojao građanima po Zakonu o pravu na pristup informacijama dati bilo kakav traženi dokument prema kojem se tamo gradi i/ili nalaz inspekcije. Trenutno su navodno svi ili na bolovanju ili koriste godišnji odmor, a nije nebitno ovdje pripomenuti da su svi institucionalni akteri u ovom skandalu daleko izdašnije plaćeni iz državnog proračuna od bilo koje udruge.

Početkom lipnja je Bužančiću, inače prvom susjedu sporne lokacije, dostavljen na radno mjesto arheološki materijal nađen u poduzetnikovu zidu. Nakon svega, nije vjerojatno ni da će ga protokolirana spolija potaknuti na djelovanje, kad već nije Zakon o zaštiti kulturnih dobara koji sadrži i odredbu o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ni prijava DORH-u, no vrijedi pokušati. Vrijedi pokušati i s peticijom ministrici Nini Obuljen Koržinek, a svi su pozvani pridružiti se apelu. Iz solidarnosti, principa, odgovornosti, poštovanja ideje pravne države, ideje socijalne države, pa i iz klasičnih slobodno-tržišnih pretpostavki, svejedno. Pristanemo li na ovo pogodovanje i ovu krađu, pristajemo na sve.

Ovih 15 spornih kvadratnih metara samo su simbol odsustva kontrole, prvenstveno pravne i političke, i možemo spekulirati o kakvim se pogodovanjima radi u slučajevima značajno veće vrijednosti. S druge strane, čak i ako prostor u vlasništvu RH gledamo u sasvim tržišnim okvirima, treba jasno odrediti vrijednost i perspektivu tog resursa prije nego se njime krene trgovati. Tu i tamo se nešto parcijalno obradi, ponekad se digne i buka pa i spriječe neke štete, ali dok se ne uredi popis državne imovine i proizvedu strategije njenog upravljanja, gubitak je neminovan. S treće strane, razne društvene i financijske štete nepotrebno proizvode netransparentnost i neprimjenjivanje kriterija dodjele državnih prostora krajnjim korisnicima, a to je u ovom skupu problema jedino rješivo odmah. Ne samo da je rješivo, isključivo političkom voljom, već bi generiralo i popravljanje ostalih slojeva danas bolesnog sustava. Organizirani pritisak u tom pravcu itekako onda ima smisla, ako je među civilnim akterima za njega ostalo snage.           

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Vukušić

Ove godine najvažnija umjetnička manifestacija grada Splita – Splitski salon, otvorena je grandiozno i sa stilom. Nakon dugog niza godina elitističkog pristupa organizaciji Salona, na način da se samo odabranim umjetnicima upućivalo pozive, ovaj put sa svježim licima u sastavu organizacijskog tima Hrvatske udruge likovnih umjetnika pod predsjedavanjem Vice Tomasovića, a pod palicom dvojice kustosa, Dalibora Prančevića i Bože Kesića, jednog umjetnika, Borisa Šituma, te ostalih suradnika i asistenata, Salon je okupio gotovo polovicu članova HULU-a Split i predstavio njihove radove. Poziv je bio upućen svim članovima, a nazivom “Prikazi podijeljenosti / Representations of Split” ostvarena je mala jezična manipulacija koja je aludirala na (podijeljenu) umjetničku scenu grada Splita, koju je suprotno nazivu ova manifestacija pokušala ujediniti. Zadnjih godina može se osjetiti nedostatak dijaloga među akterima scene te odvajanje u grupacije što dovodi do negativnih naboja u javnosti. Naravno, zbog kompleksnosti takvog pristupa konceptu manifestacije, dogodili su se i propusti. Nužnost i potreba da se splitska scena predstavi, naveli su kustose da radove ne selektiraju, a posljedično su nastali i problemi u samom postavu izložbe. Zbog nedavne afere oko podruma Dioklecijanove palače i pokušaja cenzuriranja manifestacije Adria Art Annale, upravo su oni bili prvi izbor organizacijskog tima za lokaciju Salona, uz Galeriju Kula, Salon Galić i atrij Galerije umjetnina. U protivnom, kako je navedeno u članku Slobodne Dalmacije u razgovoru s timom, Salon bi vjerojatno bio preseljen u Sinj. Također, podrumi su kao dugogodišnji izložbeni prostor splitskog Salona ipak kultna lokacija koja ima vrijednost i značenje u predstavljanju lokalne umjetničke scene. Uz navedene lokacije, određeni dio radova je intervenirao i u javni prostor. U ovom trenutku upućujem kritiku zbog nedostatka uputa ili popratnih materijala koji bi ukazali na dislocirane sredine. 

Splitska umjetnička scena – tendencija i recepcija 

Prvo pitanje koje se nameće samo od sebe a otvara i mnoga druga pitanja, jest sama svrha manifestacije, kome je ona namijenjena – sceni samoj i/ili publici, i koliko je u toj namjeri uspjela? Referirajući se na naziv kustoskog kolektiva WHW – što, kako i za koga?, upravo su mi se ova tri pitanja konkretizirala kao ona koja objedinjuju format, postav i svrhu splitskog Salona. Na samom otvaranju prisustvovao je veliki broj posjetitelja, pojedinaca kojima je struka usko vezana uz likovnu scenu, ali dakako i znatiželjnika koji su došli posjetiti prestižnu splitsku manifestaciju. Međutim, koliko se tih posjetitelja ponovo vratilo i pomno sagledalo radove? Posljednjih dana lokacije izložbe posjećivalo je mali broj posjetitelja, a svakako je bilo zanimljivo osluškivati njihove komentare koji nam uvelike govore o recepciji i doživljaju suvremene umjetničke scene. No, čija je uloga da se pojedincima približi suvremena umjetnost – umjetnika, kustosa i/ili likovnih kritičara, pitanje je koje se nastavlja na prethodna. Iako je to tema za neku d(r)ugu raspravu, teško je primijetiti da se kustoskim konceptom i o tome promislilo. Zbog svojevrsne kustoske antikoncepcije, ostavivši prostor za recepciju otvorenim, te želje da radovi ne budu dodatno pojašnjeni, posjetitelji su prepušteni doživjeti djelo prema vlastitom nahođenju. Koliko je taj koncept uistinu promišljen, a koliko se nametnuo sam po sebi, također je tema za raspravu. Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava, a splitski Salon je zamišljen kao “platforma na kojoj se sagledava heterogenost suvremenosti u domeni lokalnog umjetničkog izraza” – kako poručuju organizatori. 

Kada govorimo o splitskoj umjetničkoj sceni teško je artikulirati stav koji bi objedinio sve ono što se na njoj događa ili pak ne događa. Velik je broj umjetnika predstavljenih na Salonu čije mjesto stvaranja uopće nije vezano uz grad Split, pa se postavlja pitanje što je uopće scena i kolika je njena pojavnost u gradu? Je li ona nekakva kulturna univerzalija ili živi organizam grada? Učmalost sredine u kojoj se formira splitska scena proizlazi iz različitih rakursa – ekonomskog, političkog, socio-kulturnog, te se očituje u korpusu i prezentnosti same scene. Problemi na koje umjetnici nailaze u produkciji odnosno realizaciji ideje rada često sputavaju i degradiraju stvaralački zanos, što je tema velikog broja radova ovog Salona. Ako se samo prisjetimo sveopćeg kaosa koji je nastao kada je pisana kulturna strategija grada nije ni čudno što u javnosti dolazi do konfuzije. Nedostatak izlagačkog prostora, ateljea, umjetničkih programa, projekata i rezidencija sigurno utječu na kvalitetu i produktivnost umjetničke sredine. Uz samu podijeljenost scene koja se osjeća u izričaju, stvaralačkom pristupu, a koju ovaj Salon tematizira i prikazuje, osnovna problematika je kroničan nedostatak kritičkog dijaloga među njenim akterima. 

Također, proboja u tradiciju i dogmu, provokacije, radikalnosti i progresivnosti u tematici radova i umjetničkom izričaju spomenutih aktera, gotovo da i nema. Možda je to ogled konfuzne današnjice gdje smo konstantno zatrpani informacijama i opterećeni borbom za egzistenciju no to ne bi smjelo biti opravdanje. Baš u ovom trenutku, iz ove pozicije, moramo upregnuti snage i provocirati, polemizirati, postavljati još više pitanja, zapletati se u odgovorima, komunicirati, misliti i otvarati dijaloge, bilo to aktivnim djelovanjem u zajednici, vlastitim stvaralaštvom u bilo kojoj domeni, okruglim stolovima, edukacijom itd. Sve je dopušteno, a interdisciplinarnost je nužna. Nažalost, upravo su nedostatak sinergije raznih disciplina i eksperimentiranja doveli do letargije i manjka kritičnosti. Podijeljenost nije nužno loša, više je riječ o različitostima koje su prirodne. Ovim tekstom a priori nemam namjeru skretati pažnju na negativnosti jer mlađe generacije itekako rade, splitska umjetnička scena se polako uzdrmava i kreativnog zanosa ne nedostaje. No, je li to dovoljno? Ono što se može zamijetiti jest manjkavost u promišljanju rada, neartikuliranost u stavovima i ograđivanje od potencijalne kritike sredine. 

Postav – tehnička problematika i prezentacija

Ulaskom u glavni izložbeni prostor Salona, same podrume Dioklecijanove palače, postaje nam razumljivo koliko je on neadekvatan za postav. Vlaga, nedostatak kvalitetnog osvjetljenja, voda koja curi sa svih strana, životinjski izmet, nemogućnost korištenja infrastrukture zbog rizika oštećivanja, onemogućavanje rada i represija nadležnih institucija koje određene izložbene prostore smatraju svojim vlasništvom kojim mogu upravljati diktatorski, umanjili su kvalitetu prezentacije radova, a samim time i recepcije. Korespondencija radova i prostora također je izostala. Prvi dojam jest da su u istočnom krilu podruma postavljeni radovi uglavnom konceptualnog karaktera, a u zapadnom krilu oni figurativnog, iako prolazeći kroz daljnji postav primjećujemo namjeru da ne prevladava jedan tip u određenom prostoru. Tematika na koju nailazimo u velikom broju radova raznolika je, no ipak se može svesti na nekoliko nazivnika – turistifikacija, kulturna politika, unutarnje borbe pojedinca, položaj umjetnika u društvu i slično. 

Budući da su podrumi kao izložbeni prostor najveći i postavom najbrojniji izdvojit ću nekoliko radova koji su se tu istakli. Rad koji se nalazi na samom izlazu iz zapadnog krila podruma – Sarkofag Sv. Dujma, Pelin i med, različitost genetskog koda Dijane Ive Sesartić prikazuje objekt u obliku sarkofaga u kombiniranoj tehnici voska na podlozi od pčelinjih saća koje potom prekrivaju sam sarkofag. Preciznost i slojevitost rada koja odgovara na temu salona, asocirajući na pjesmu splitskog autora Dina Dvornika Pelin i med te povijesni kontekst, način na koji je rad smješten u prostoru, izvrstan je primjer promišljenosti koja zadovoljava i uokviruje sve potrebne aspekte – zanatski, estetski i semantički. Nadalje, od umjetnika mlađe generacije izdvojila bih Bez naziva 009 kipara Dragoslava Dragičevića, oku privlačnu instalaciju u prostoru nastalu u kombiniranoj tehnici kartona i mramora, zasebno postavljenu u jednu od podrumskih soba. Na podu uočavamo gomilu oblika izrezanih iz kartona koji prikazuju fasadu kuća te jedan mramorni objekt koji predstavlja cijelu kuću. Dragičević često u svojim radovima tematizira odnos sebe kao umjetnika naspram okoline koja ga okružuje pa tako i u ovom radu možemo iščitati podijeljenost autora predstavljenog puninom mramorne kuće, aludirajući među ostalim na kamen s otoka Brača odakle je Dragoslav porijeklom, naspram “šuplje” okoline. Radi li se o neaktivnim umjetnicima koje autor možda želi akcentuirati, na posjetitelju je da dokuči.

Diskurzivni element video rada naziva Baba Darka Škrobonje u trajanju od otprilike 5 minuta ostavlja nas duboko potresenima ljudskim pričama koje su prepune oprečnih apsurdnosti. Darko u ovom radu spaja snimku njegove bake dok nožem guli kožu zeca s audio zapisom razgovora s unukom sudionika Drugog svjetskog rata koji prepričava tragičnu sudbinu svoga djeda. Inače, iako je Škrobonja još uvijek student, svojom produktivnošću je aktivniji na umjetničkom polju od nekih kolega koji su na salonu predstavljeni. Izuzetno simpatična je instalacija Dina Bićanića nazvana Dopunska nastava – niz redova školskih klupa koje oponašaju učionicu s podrumskih zidom kao pozadinom. Na klupe su postavljeni razni predmeti koje je autor izradio poput: slušalica napravljenih od žvakaće gume, komada cigle na koji su nacrtane tipke predstavljajući mobitel, opuška cigarete izrađenog od drva. Osobno razočaranje mi predstavlja rad Brodotrogir Vilima Halbartha čija pretjerana pretencioznost izražava megalomaniju autora postava. Naizgled zanimljivu instalaciju cijevi broda postavljenih u jednoj od podrumskih soba uz snimku varioca škvera Brodotrogir, uništio je pretjerano izražen i napadan postav objekata spram prostora te je tako zašao i u ostale prostorije i time narušio autonomnost susjednih radova.

Suradnja i interakcije Salona

Od ostalih noviteta koji su se u sklopu salona dogodili skrećem pažnju na suradnju Salona s emisijom Grid community radija KLFM. U njoj je u nizu razgovora s akterima umjetničke scene, uz koordinaciju samih kustosa, dokumentirana njihova radna biografija i najavljene buduće akcije. Slušatelji se tako putem podcasta postavljenih na web stranici radija imaju priliku upoznati s kustoskim dvojcem salona, zatim s kustoskim kolektivom Our, Ninom Jurić – organizatoricom festivala Nus, te Duškom Boban, inicijatoricom revitalizacije kamenog kioska na Marjanu gdje u okviru Salona izlaže svoje analogne fotografije s prikazima moderne arhitekture grada Splita. Hvalevrijedan projekt kojim se želi osnažiti kulturna ponuda grada, što prema lokalnom stanovništvu tako i građanima, kiosk na Marjanu je zamišljen kao platforma za buduće projekte i suradnje u kulturi i umjetnosti gdje su svi protagonisti scene pozvani da sudjeluju.

Definitivno najbitniji dio postava Salona Galić je arhiv žive memorije u kojem se prikazuje stotinjak splitskih umjetnika i desetak povjesničara umjetnosti koji u kratkim videozapisima iznose svoje misli i stavove o splitskoj umjetničkoj sceni te ulozi umjetnika u današnjem svijetu. Posjetitelji mogu izabrati umjetnika i poslušati njegovu analizu same scene što je izuzetno važno za stvaranje odnosa umjetnik-djelo-posjetitelj. Sama količina videa i znatiželja da upozna protagoniste navodi posjetitelja na povratak u Salon.

39. Splitski salon kao društveno zbivanje, kako ga je novinar Sandi Vidulić okarakterizirao, a što on uistinu jest, tako je ipak osvijestio potrebu da se nadiđu podjele kako bi se pojedini akteri umjetničke scene zbližili i ostvarili komunikaciju, a potom i da se potencira umjetnička produkcija. Na tom tragu zaključujem ovaj tekst mišlju Nicolasa Bourriauda: “Kao ljudsko djelovanje utemeljeno na razmjeni, umjetnost je istovremeno i objekt i subjekt etike: tim više što je, za razliku od ostalih djelatnosti, njezina jedina funkcija da se izloži toj razmjeni. Umjetnost je stanje susreta”.

28. Adria Art  Annale, “manifestacija koja promiče suvremenu umjetnost, a cilj joj je stvaranje jedinstvenog misaonog i djelatnog prostora kao zametka vizije budućeg društva”, zabranjen je odmah po otvorenju. Početak manifestacije obilježilo je otvorenje izložbe Spajanje svjetova, no već idući dan posjetitelje su dočekala zaključana vrata, zaštitar i oznaka da je izložba zatvorena do daljnjega zbog “izvanrednih okolnosti”.

Odluku o zatvaranju potpisala je Narcisa Bolšec Ferri, ravnateljica Muzeja grada Splita koji od prošle godine upravlja Podrumima Dioklecijanove palače gdje se manifestacija odvijala, a odluku su podržali splitski dogradonačelnik i pročelnik Službe za kulturu i staru gradsku jezgru, zaključivši da je izložba “prešla granicu umjetničke provokativnosti”.

Sporni izložak preispitivao je stvarno značenje i podrijetlo svastike, simbola koji izvorno u hinduizmu predstavlja život i nenasilje, te na neki način provocira naše današnje shvaćanje njegove simbolike. Upravo u Splitu svastika je posljednjih mjeseci zanimljiv “simbol”, od gradskih fasada do nogometnih travnjaka, stoga nije čudno kako se baš u Splitu, baš sada, pokreće pitanje šireg konteksta njegove upotrebe.

No, čini se da gradske vlasti i donositelji odluka nemaju sluha za takav pristup umjetnosti, jer prema riječima splitskog gradonačelnika Ive Baldasara, “sa svastikom se ne igra”. Valja još spomenuti kako plakat manifestacije AAA prikazuje gradonačelnika s ustrijeljenim nilskim konjem u stilu Nadana Vidoševića, kojim se kritizira odnos gradskih vlasti prema kulturi i umjetnosti u Splitu. 

Kao odgovor na odluku ravnateljice muzeja, umjetnik Milan Brkić odlučio je na simbolički način prikazati revolt prema instituciji koja brani temeljne slobode umjetničkog izražavanja, skočivši na kartonsku kutiju s natpisom “Muzej grada Splita”, što je ravnateljica doživjela kao osobni napad te demonstrativno napustila manifestaciju.

Time se nastavlja politika razvoja kulture grada Splita prema pretvaranju čitavog prostora najuže gradske jezgre, uključujući i Podrume, u zabavni park kojim šeću kostimirani antički likovi, umjesto da se orijentira prema potrebama i interesima svih građana. Osim upitnih motiva zbog kojih je manifestacija zatvorena, cenzuriranje izložbe posebno je štetno zbog podilaženja javnosti i stvaranja “kulture ugađanja”. Ovime su ravnateljica muzeja i gradonačelnik Baldasar pokazali apsolutno nerazumijevanje uloge umjetnosti koja ne smije podilaziti već ukazivati na bolna mjesta u društvu. 

S druge strane, gradonačelnik kojem je “dosta insinuacija” koje predstavlja svastika, prije nešto više od godine dana ponosno je predstavio spomenik posvećen IX. bojni “Rafael Vitez Boban”. Zato se opravdano postavlja pitanje kako to da su se baš u ovom trenutku gradske vlasti sjetile reagirati na diskriminaciju i govor mržnje, kada niti policija, koju je pozvala sama ravnateljica, nije pronašla ništa sporno u tom radu.

Unatoč svemu, umjetnici ne odustaju od programa javnih tribina i predavanja koje će održati “na nogama” u prolazu ili u zapadnom dijelu Podruma, a na praćenje ostatka programa pozivaju i gradonačelnika Baldasara i dogradonačelnika Kovačevića.  

Jedno od takvih mjesta je i izložba suvremene umjetnosti Adria Art Annale koja će se održati u Dioklecijanovim podrumima od 15. do 22. listopada i koja će pokušati uvesti upravo jezik umjetnosti i ljubavi kao sastavni dio nove politike. Dugogodišnja izložba sastojat će se od anonimno izloženih radova raznih umjetnika iz Hrvatske i susjednih zemalja, od predavanja koja su ujedno i javne tribine te od filmskih projekcija. Anonimno izlaganje radova dolazi kao odgovor egoističnim principima kapitalizma kao što su samopromocija i dominacija određene ideologije (danas su to ideologije ekonomije i tehnoznanosti) te kao stav da autora umjetničkog rada nije moguće svesti na ime jedne osobe kao što je nemoguće povući granice države bez da se nekoga ostavi s druge strane te imaginarne crte. Na ovaj način prostor demokracije otvara se svim ljudima, a pitanje slobode postavlja se izvan fašističke mreže zakona i kontrole u prostorsvijesti o drugomekoja je usko povezana sa sviješću o samome sebi.

Neodvojivi dio ove izložbe su i predavanja o aktualnim pitanjima društva (direktna demokracija, umjetnost, radnici, torcida…) koja su samo uvod u direktno demokratske tribine koje će se održavati svaku večer u 20 sati. Suprotno uhodanom mišljenju da mogućnost sudjelovanja sviju u određenom dijalogu vodi u kaos ovisusreti su uvijek do sada pokazali da se prostor slobode otvara tek prilikom susreta sa slobodom drugoga. Neograničena sloboda koju propagira kapitalizam pretvara to ključno pitanje u stvar ispunjenja bilo koje nasumične želje unatoč tome što te želje dolaze iz ograničenog i nama nedostupnog svijeta spektakla i vladajuće ideologije. Tako se događa da je ono za što mislimo da predstavlja apsolutni oblik slobode zapravo ultimativni oblik duhovnog, a onda i materijalnog ropstva. 

Da bismo se oslobodili takvih oblika ropstva trebali bismo zajednički istražiti što nas razdvaja u rivalske skupine, zašto se ponekad osjećamo kao bezvrijedan dodatak društvu, zašto u vlastitom ponašanju možemo prepoznati iste mehanizme nasilja koje koriste država i slobodno tržište i sl. Tek otkrivanje odgovora na ta pitanja otvara mogućnost zajedničkog suprotstavljanja ujedinjenoj moći kapitala i bijedi koju ostavlja(mo) iza sebe. 

Program provjerite ovdje.