Projekcija i razgovor održat će se u ponedjeljak, 22. prosinca, u 17 sati u Galeriji Academia Moderna, Augusta Šenoe 11.

Ono što vidimo ispred sebe u galeriji na neki je način okupacija prostora drugim prostorom. Ova instalacija koja u galeriji stvara scenu jest pozornica na kojoj će Kuća Tarzanove mame izvesti Kuću Tarzanove mame, kroz sinkretizam umjetničko izražajnih formi koje djeluju kao totalno umjetničko djelo ili tzv. gesamtkunstwerk. 

Uzeti mjeru, da se tako izrazim, ovakvom događaju dosta je teško, jer podjednako, pored svega onoga što je inkorporirano u “program” djela, postoji i segment onoga što, kao neodređeno, biva podložno neizvjesnom, dok na izvođačima i publici ostaje da, kroz zajedničko bivanje, ono neodređeno postane izvjesnim”, zapisao je o događaju Predrag Pavić.

Happening će biti održan u ponedjeljak, 5. svibnja, u 19 sati u galeriji Academia Moderna.

Hodaj s njom u formi izvedbenog putopisa razlaže fragmente nekoliko usporednih životnih priča ispričanih iz perspektive dviju putnica. Prizivajući sjećanje na jednomjesečno putovanje obroncima Annapurne, one markiraju put prema mjestu gdje se Istok i Zapad tek nakratko susreću, gdje se povijesni konteksti i politički režimi isprepliću, a ljudske sudbine i životi prepoznaju i kada za to ne postoje faktografska uporišta. Putopis je zamišljen kao zbirka zapisa u trajanju, a njegova izvedba funkcionira kao instalacija koja se u prostoru galerije svakodnevno gradi i nadopunjava. Posjetitelja se poziva da u tako označenom prostoru boravi, znatiželjno istražujući i imaginirajući jedno sasvim moguće putovanje.

Izvedbeni putopis može se pogledati u galeriji Academia Moderna od 25. do 27. travnja.

Emma Ciceri (Bergamo, 1983.) talijanska je umjetnica školovana na Accademia Carrara di Belle Arti u Bergamu i Accademia di Belle Arti Brera u Milanu, izlaže od 2003. i do sada je više puta nagrađivana za svoj rad. Više godina je bila asistentica glasovitog umjetnika Adriana Pacija na IUAV sveučilištu u Veneciji, NABA Nuova Accademia di Belle Arti u Milanu. Zastupa je galerija Riccardo Crespi iz Milana. 

Emma Ciceri predstavlja dvije serije crteža i trilogiju video animacija Zone. O svojem video radu kaže: “Objekt mojeg istraživanja je stvarnost. Odnos s njome se manifestira kroz stalnu kontemplaciju: dugo, tiho i meditativno promatranje nečega, svojom nutrinom. Ja radim s jednostavnim gestama izabranima iz stvarnosti, koje kada su sjedinjene, čine jednu paralelnu stvarnost. Zanimaju me priče ljudi, pojedinac i masa. Konstantno tražim pojedince u gužvi, koja mi daje pretekst za kontinuirano i sasvim blisko promatranje ljudi. Idem na skupove, koncerte, pogrebe i demonstracije, uvijek s kamerom u ruci. Sudjelujem u tim događajima stapajući se s gomilom. To mi omogućava da istražujem geste, govor tijela, pojavu malih napetosti u pojedinca. Masa je pretekst, a sam događaj kontejner ljudi koje promatram, pratim, snimam; tijelo je ljuštura unutrašnjosti koja se pokazuje. Napetosti i osjećaji dobivaju razne oblike i aspekte u dijalektici između subjektivnosti i mnoštva, samo-potvrđivanja i pripadnosti grupi”. 

Kakve veze imaju crteži Emme Ciceri sa srednjovjekovnom mapom Tacuino sanitatis, Robertom Rauschenbergom, Larryjem Riversom i Johnom Cageom? Zašto bi se njezini crteži svidjeli Riversu i Duchampu? Kako to da se u postmodernizmu nalaze zajedno modernistička tradicija negiranja autorstva, prolaznosti i nestalnosti s klasičnom tradicijom istraživanja točaka privlačnosti, asocijacije i memorije, možete saznati na otvorenju izložbe uz vodstvo umjetnice i kustosice.  

Izložba Zone ujedno je i posljednja je koju će Institut za suvremenu umjetnost održati u prostoru galerije Academia Moderna, prije selidbe na novu lokaciju. Izložba je otvorena do 1. veljače.

Tijekom posljednjih nekoliko godina Zavod P.A.R.A.S.I.T.E. je stvorio i organizirao nekoliko studijskih izložbi knjiga i publikacija umjetnika iz Slovenije i inozemstva. Predstavljanje izložbe Crno na bijelom u zagrebačkoj galeriji Academia Moderna, a u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost, predstavlja novi korak u tom smjeru: prvo predstavljanje novina i časopisa umjetnika, i drugih periodičkih publikacija koje su umjetnici objavljivali.

Tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih časopisi umjetnika postali su važno novo polje rada za umjetničke prakse. Oni su se etablirali kao alternativni izložbeni prostori – uglavnom za nematerijalne, alternativne i konceptualne prakse. Umjetnici su stvarali samo za ova masovno reproducirana izdanja i ispitivali granice medija. Eksperimentirali su formatom, dizajnom, tipografijom, materijalnošću, a često su svoje radove povezivali i s glazbom, poezijom i kritikom. Umjetnici su istodobno koristili časopise za dokumentiranje svojeg rada, ali i stvarali umjetnička djela na tiskanim stranicama periodičkih publikacija.

Prolazna priroda tih radova bila je također i središnja karakteristika njihovih alternativnih oblika distribucije. “Ljudi mogu čak i svoju hranu omotati u moj rad”, izjavio je Joseph Kosuth 1968. godine. Tijekom 1970-ih i uglavnom u 1980-ima, umnoživost umjetnosti postala je sveprisutna. Bilo je to vrijeme kada je počela prevladavati medijska kultura spektakla, u čijem okviru se interveniralo i u društvene odnose. Istodobno su se u tom trenutku pojavljivale i nove tiskarske tehnike, poput offseta, Xeroxa i sličnih. Ove tehnike umnažanja i reproduciranja bile su puno pristupačnije i znatno jeftinije.

Izložba Crno na bijelom razotkriva neke od najzanimljivijih primjera časopisa umjetnika koji su u posljednjih nekoliko desetljeća bili objavljeni u Sloveniji: zbirke umjetnika, novine i časopise, fanzine i druge srodne publikacije umjetnika. 

Izložba predstavlja umjetničku produkciju periodike umjetnika nekoliko generacija slovenskih stvaralaca. Izlažu Razkolnikof B., Esad Babačić, Jože Barši, Vesna Bukovec, Danilo Celan, Marina Gržinić, Aleš Kermavner, Dušan Mandić, Mario Marzidovšek, I.G. Plamen, Tadej Pogačar i P.A.R.A.S.I.T.E. muzej suvremene umjetnosti, Marko Pogačnik, Braco Rotar, Tomaž Šalamun, VIKS, Brane Zrman, Franci Zagoričnik.

Izložba je pripremljena u suradnji zagrebačkog Instituta za suvremenu umjetnost i Zavoda P.A.R.A.S.I.T.E s Međunarodnim grafičkim centrom, Ljubljana i Umjetničkom galerijom UGM, Maribor te brojnim privatnim zbirkama.

Izložba je otvorena do 4. siječnja.

Tijekom posljednjih nekoliko godina Zavod P.A.R.A.S.I.T.E. je stvorio i organizirao nekoliko studijskih izložbi knjiga i publikacija umjetnika iz Slovenije i inozemstva. Predstavljanje izložbe Crno na bijelom u zagrebačkoj galeriji Academia Moderna, a u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost, predstavlja novi korak u tom smjeru: prvo predstavljanje novina i časopisa umjetnika, i drugih periodičkih publikacija koje su umjetnici objavljivali.

Tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih časopisi umjetnika postali su važno novo polje rada za umjetničke prakse. Oni su se etablirali kao alternativni izložbeni prostori – uglavnom za nematerijalne, alternativne i konceptualne prakse. Umjetnici su stvarali samo za ova masovno reproducirana izdanja i ispitivali granice medija. Eksperimentirali su formatom, dizajnom, tipografijom, materijalnošću, a često su svoje radove povezivali i s glazbom, poezijom i kritikom. Umjetnici su istodobno koristili časopise za dokumentiranje svojeg rada, ali i stvarali umjetnička djela na tiskanim stranicama periodičkih publikacija.

Prolazna priroda tih radova bila je također i središnja karakteristika njihovih alternativnih oblika distribucije. “Ljudi mogu čak i svoju hranu omotati u moj rad”, izjavio je Joseph Kosuth 1968. godine. Tijekom 1970-ih i uglavnom u 1980-ima, umnoživost umjetnosti postala je sveprisutna. Bilo je to vrijeme kada je počela prevladavati medijska kultura spektakla, u čijem okviru se interveniralo i u društvene odnose. Istodobno su se u tom trenutku pojavljivale i nove tiskarske tehnike, poput offseta, Xeroxa i sličnih. Ove tehnike umnažanja i reproduciranja bile su puno pristupačnije i znatno jeftinije.

U 1930-ima, Walter Benjamin je bio jedan od prvih koji je primijetio da umjetnost koja se reproducira i distribuira putem masovnih medija postaje u svojoj kvalitativnoj prirodi drugačiji mediji komunikacije. Kada se jedno umjetničko djelo mehanički reproducira, ono gubi auru jedinstvenosti u vremenu i prostoru. U isto vrijeme, svojom “brojnošću” ono dobiva novu političku funkciju budući da doseže do mnogo šire javnosti. Tako su Benjaminov stav da “reproducirano umjetničko djelo postaje umjetničko djelo dizajnirano za umnažanje” usvojili i stvaratelji umjetničkih publikacija kao svoj.

Izložba Crno na bijelom razotkriva neke od najzanimljivijih primjera časopisa umjetnika koji su u posljednjih nekoliko desetljeća bili objavljeni u Sloveniji: zbirke umjetnika, novine i časopise, fanzine i druge srodne publikacije umjetnika. 

Izložba predstavlja umjetničku produkciju periodike umjetnika nekoliko generacija slovenskih stvaralaca. Izlažu Razkolnikof B., Esad Babačić, Jože Barši, Vesna Bukovec, Danilo Celan, Marina Gržinić, Aleš Kermavner, Dušan Mandić, Mario Marzidovšek, I.G. Plamen, Tadej Pogačar i P.A.R.A.S.I.T.E. muzej suvremene umjetnosti, Marko Pogačnik, Braco Rotar, Tomaž Šalamun, VIKS, Brane Zrman, Franci Zagoričnik.

Izložba je pripremljena u suradnji zagrebačkog Instituta za suvremenu umjetnost i Zavoda P.A.R.A.S.I.T.E s Međunarodnim grafičkim centrom, Ljubljana i Umjetničkom galerijom UGM, Maribor te brojnim privatnim zbirkama.

Izvor: SCCA / Fotografija: Danilo Celan, Pankzija

Tri ogoljena zida i jedan ispunjen sa sedam crno-bijelih digitalnih fotografija srednjih dimenzija prvo su što vidim pri ulasku u galeriju Academia Moderna. Riječ je o prvoj izložbi američkog umjetnika Roberta O’ Connora u Zagrebu. Nakon prvotne zbunjenosti koncentriram se na fotografije…

Fotografije su to koje prikazuju svakodnevne prizore iz DDR-a. Tvornice, strojevi, impozantne građevine, statua Lenjina, skupovi komesara – tipične scene koje su se mogle dogoditi u Rusiji, Istočnoj Njemačkoj, Jugoslaviji ili bilo kojoj drugoj komunističkoj zemlji. Ono što je intrigantno je da su lica svih sudionika na fotografiji uključujući i velikog brata Staljina izbrisana, zamagljena. Ljudski pogled se na tim otuđujućim, repetitivnim, neosobnim fotografijama ne može uhvatiti. 

Ova tehnika me automatski asocira na Baldessarijeve šarene balončiće kojima je prekrivao lica, međutim sa potpuno drugim efektom. Druga asocijacija mi je umjetnički projekt video nadzora Security by Julia umjetnice Julije Scher u kojem ona istražuje načine na koje policija i sigurnosne službe koriste video kamere. Jednostavno fotografije sugeriraju prisutnost sablasnih “stasija” (zvali su ih sivi ljudi) i sredstvo su stroge kontrole režima nad pojedincem, nad načinom na koji će se reprezentirati: uvijek u gomili, nikad kao individua, nikad na način koji nije u službi vladajuće ideologije.

O’ Connor je digitalizirao stare dokumentarne fotografije, “odabravši djeliće povijesti zaleđene na starim slajdovima i preoblikovavši ih”. Naziv koji povezuje slajdove Lenin’s ideas become reality sugerira sasvim konkretnu i surovu realizaciju tih ideja i njihovog utjecaja na živote masa.

Nasuprot fotografijama nemarno su nabacane stolice; od čuvarice postava saznajem da su one trag razgovora s umjetnikom na dan otvorenja. Ovako prazne sugeriraju odsutnost ikakvog objašnjenja, prazninu koja je evidentna i na fotografijama. Usprkos hladnoći i deindividualiziranosti one izmiču bilo negativnoj bilo pozitivnoj interpretaciji i ostavljaju gledatelja da svojim osobnim stavovima, osobnim i kolektivnim iskustvima i povijesnim okolnostima prema DDR-u ispuni prazninu i (de)konstruira njihov sadržaj.

Kontrola koju naslov izložbe sugerira je kontrola nad interpretacijom i nad našim društevnim sjećanjem, ovisno o osobnom stavu i iskustvima. Također priziva kako nas naše sjećanje može izdati i kako istu fotografiju u različitim životnim fazama različito interpretiramo.

Kustosica Barbara Vujanović piše: “Robert je postupcima manipuliranja i raslojavanja stvarnosti nastojao dovesti u pitanje odnos stvarnoga i iskonstruiranoga – od strane sustava (politike, ekonomije, marketinga…), i na posljetku njega samoga. Pečat osobnoga maksimalno je izostavljen…ono što povijest zamućuje i čini ju subjektivnom jesu sjećanja i pretpostavke koje svaki pojedinac oblikuje ovisno o iskustvu, poznavanju činjenica i svjetonazoru.“

Međutim, osobno se nikad do kraja ne može odstraniti, ali treba se relativizirati.

I u naslovu popratnog teksta izložbe Barbara Vujanović parafrazira pjesmu Paint it Black Rolling Stonesa, koja je na sasvim osobnoj razini označila njeno prvo suočavanje sa mogućom drugom interpretacijom preispitivanjem komunističkog režima u Jugoslaviji.

Meni pak prvo pada na pamet epileptični ples Iana Curtisa i stihovi – “Confusion in her eyes that says it all. She’s lost control.” To dobro ilustrira kako zavisno od situacije svi interpretiramo stvari drugačije i kontroliramo, procesuiramo sadržaje na drugačije načine.

O’Connorove fotografije podsjećaju me na to kako smo iz perspektive današnjeg opresivnog neoliberalnog režima skloni komunističku prošlost gledati ružičastima naočalama. Simpatične anegdote poput “Mirko, pazi metak! Hvala Slavko!”, Novi val, odlasci u Trst – sve to prividno humanizira autoritarni režim i čini ga benignijim. Svi imamo takve priče i uspomene iz djetinjstva, tako bezazlene i nevine. 

Pa ipak, cilj umjetnosti je upravo stvaranje ovog vakuuma otuđenja kako bi ga se moglo dekonstruirati i onda ponovno rekonstruirati određene događaje i društveno sjećanje na njih, ali sada u novom kontekstu (npr. režim DDR-a vs. neoliberalni kapitalizam). Umjetnik poput O’Connora skida te varljive slojeve, prazni suvišne sadržaje i svodi ih na ono bitno: oduzimanje osobnosti, kontrolu, totalitarizam. 

Fotografije su me podsjetile i na posjet Muzeju DDR-a u Berlinu, ispunjenom šarenim artiklima poput pionirskih marama, bojanki, rekonstrukcije tipične sobe iz DDR-a koja nas je sve podsjetila na dnevne boravke naših baka te velikim tekstovima koji američkim turistima objašnjavaju njima apstraktne pojmove poput samoupravljanja, socijalizma, javnog vlasništva… Riječ je o fetišizaciji nasljeđa DDR-a koja je dosegla apsurdne razmjere (kao kad u filmu Good Bye, Lenin glavni junak konstruira imaginarnu komunističku mizanscenu za svoju bolesnu majku), toliko suprotnoj ovim dehumaniziranim O’ Connorovim fotografijama. 

Na kraju, pada mi napamet jedna misao: Kako će izgledati slajdovi iz današnjeg režima? Prikriva li blještavi, lažni reklamni sjaj iste otuđujuće prizore, samoću i gubitak ljudskosti u tobožnjoj raznolikosti? Represivnost neoliberalnog režima možda nije tako evidentna kao hladni čelik DDR-a: ona je suptilnija ali ne i manje zastrašujuća.

Eto, to je interpretacija “obojena bojama mog iskustva”, jedna od mnogih mogućih…

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Prezentacija će se održati u nedjelju, 5. svibnja, u 17 sati u Galeriji Academia Moderna, Šenoina 11.

Otvoreni atelje projekt je izvedbenih večeri koji želi predstaviti mlade izvedbene umjetnike i omogućiti im produkciju njihovih prvih umjetničkih radova. Kroz otvoren poziv neafirmiranim i afirmiranim plesnim i izvedbenim umjetnicima program omogućava izvedbene večeri koje će se održavati jednom mjesečno u galerijskom prostoru Academie moderne, a ako postoji potreba od strane autora i u javnom prostoru.

Pozabavit ćemo se s par najzanimljivijih primjera knjiga umjetnika s nedavne izložbe. Na primjer, veliki je kuriozitet bilo vidjeti knjigu nadrealističke poezije Radovana Ivšića Tanke iz 1954. godine, te je prava šteta što se većina izložaka, uključujući i ovaj, nalazila pod staklom, pa ih nije bilo moguće dodirnuti i izravno promotriti. Pomalo paradoksalna situacija kad su u pitanju knjige, zar ne? Izvjesno je kako je taktilni doživljaj knjige podjednako važan kao i vizualni. No, zahvaljujući angažmanu kustosice Vukmir, dobili smo uvid u fotografije knjiškog bloka svih izložaka, bez čega ne bi bilo moguće napisati relevantniji prikaz izložbe. Izdvojit ćemo sentimentalan, gotovo elegičan rad Sanje Iveković-Martinis, knjigu Tragedija jedne Venere (1976) u kojoj umjetnica niže fotografije iz vlastitog života, od ranog djetinjstva do zrelosti, paralelno sa sličnim fotografijama Marilyn Monroe; uspoređujući život umjetnice tada slabo poznate van domaćih okvira i planetarno popularne, pokojne filmske zvijezde. Međutim, Ivekovićeva se ne sprda s patetičnom, premda tragičnom životnom pričom Monroe. Naprotiv, uporaba crno-bijelih fotografija, zajedno s distanciranim, suhoparnim autoričinim komentarima, doprinosi sjetnom, rafiniranom ugođaju djela, a prožimanje identiteta umjetnice i slavne osobe u prozaičnim svakodnevnim situacijama naglašava empatiju Ivekovićeve prema sudbini Monroe, odnosno prema jedinoj rodnoj i socijalnoj ulozi koju je potonja mogla igrati ne bi li se emancipirala  u patrijarhalnom, mačističkom holivudskom svijetu pedesetih – ulogu zavodnice i zabavljačice koja je ipak progutala više no što je mogla probaviti. Također, ovo podvajanje ili širenje (produljenje?) identiteta dvije ženske osobe kao da anticipira današnje vrijeme kada je ljudski identitet vrlo relativan pojam, te se grana i razvija svakodnevno u najrazličitijim medijima, pa je teško odgovoriti koji identitet – fizički (materijalni), virtualni (elektronski) ili pak politički, ekonomski – ima prioritet u određenju neke osobe u vremenu i prostoru.

Mlađi umjetnik Niko Mihaljević (rođen 1985), po struci grafički dizajner, svojim se radom katkad također dotiče pitanja identiteta, dislociranog u globaliziranom, informatički integriranom svijetu brzih i protočnih vizualnih komunikacija. Njegova knjiga Outlined Landscapes (2012), jedna od rijetkih na izložbi koje se mogu prolistati, nastoji fiksirati sjećanja na mjesta gdje je autor boravio, i to postupkom koji naglašava upravo njegovu fizičku prisutnost u prostoru, transformirajući empirijsku stvarnost u arhetipski autorov unutarnji svijet posredstvom ruke i flomastera. Princip je jednostavan – Mihaljević je male prozirne folije formata A6 prislanjao na prozore interijera u kojima je boravio, te je na folijama linijama skicirao obrise pejzaža, bilo urbanog, bilo prirodnog. Kada je prikupljen određen broj folija, one su pohranjene u tipični, maleni foto album, te je precizno označeno gdje i kada su crteži nastali. Sjećanje na konkretna mjesta miješa se s autorovom imaginacijom, a mi različite lokacije, od Splita do Rotterdama, promatramo kao postaje u mentalnoj mapi njegovih putovanja, gotovo kao eterične, starinske dagerotipije koje su od nas udaljene podjednako vremenski i prostorno. A zapravo, nije riječ ni o čemu drugome nego o ostavljanju traga na površinama suvremenih armiranih, betonskih pećina, o pokušaju očuvanja jasnog kontinuiteta života u svijetu gdje su uzročno-posljedične veze funkcioniranja društvenih odnosa teško uočljive i van moći rasuđivanja prosječnog čovjeka.

U ovim primjerima knjiga umjetnika, što je karakteristično za cijelu izložbu, intimno s lakoćom prelazi u univerzalno, a čak i najzakučastija auto-refleksija često sadrži suptilnu društvenu kritiku, ma kako se hermetičnom činila. Dapače, izgleda kako je ovaj medij, pored niskih troškova produkcije, umjetnicima vrlo privlačan zbog svog neposrednog odnosa s publikom, odnosno čitateljima. Karakteristična statičnost knjige i njeno podražavanje ne samo osjetila vida, već i dodira, mirisa, pa i sluha, mogu u digitaliziranom post-industrijskom dobu predstavljati osvježenje. A hoće li se knjiga koristiti kao oružje otpora različitim negativnim društvenim pojavama, ili će biti dnevnik umjetnikovih meta-opservacija i dokument potrage za lijepim i istinitim, samo je na njemu da odluči.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Igor Kuduz rođen je u Zagrebu 1967. godine gdje je 1987. završio Školu za primijenjenu umjetnost. Na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1995, a dvije godine ranije dobio je Rektorovu nagradu za izložbu Nova hrvatska umjetnost. Izlagao je na izložbama i video festivalima u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Clermont-Ferrandu, Bonu, Budimpešti, Berlinu, Aachenu, Dessau, Tirani, Kairu, Trstu, New Yorku… U svom radu većinom koristi fotografiju, a 1990-ih koristi uvećane presnimke iz časopisa u foto-objektima i instalacijama. Zadnjih godina koristi instant-fotografiju i realizira serije fetiš fotografija. Surađuje s većim brojem kulturnih institucija, galerija i muzeja na izložbenim projektima i oblikovanju publikacija i vizualnih identiteta, kao i na izdavačkim projektima s uglednim međunarodnim kulturnim institucijama. Postdiplomski studij vizualnih komunikacija i tipografije na Akademiji likovnih umjetnosti i oblikovanja upisao je 2008. u Ljubljani. Živi i radi u Zagrebu.