Park skulptura u sisačkom naselju Caprag, radničkom naselju sisačke Željezare, predstavlja važan trag suživota umjetnosti i rada koji se razvijao u okolici tog nekadašnjeg industrijskog giganta. Koloniju likovnih umjetnika Željezare Sisak osnovali su radnici i djelovala je od 1971. do 1990. godine, a među suvremenim umjetnicima_ama koji istražuju njezino nasljeđe nalaze se beogradski umjetnik i umjetnica Vladan Jeremić i Rena Rädle. Njihovoj Abecedi Željezare, projektu koji, riječima autora, “referencu ima u ne tako davnoj prošlosti zajedničkog stvaranja između radnika i umjetnika”, posvećena je istoimena publikacija koju je nedavno izdala Gradska galerija Striegl. 

Knjiga je posvećena Marijanu Crtaliću, sisačkom umjetniku koji je preminuo krajem 2020. godine. Crtalić je bio ključna ličnost za revitalizaciju kulturne baštine Željezare i Siska, dugogodišnji suradnik Galerije Striegl te začetnik i organizator Festivala Željezara, manifestacije u čijem se okviru održala prva intervencija Abecede. Upravo je Crtalićeva intervencija Kulturni stalker, osmišljena kao šetnja bivšim proizvodnim pogonom i podsjetnik na prošlost sisačke industrije, Rädle i Jeremića uvela u temu kojoj su se u Abecedi posvetili. 

Projekt Abeceda Željezare započeo je 2015. godine, i u svojoj je prvoj inkarnaciji uključivao niz prostornih intervencija u park skulptura u Capragu te izradu znakovnog sustava, svojevrsnog kôda sastavljenog iz njihovih estetskih odrednica. Intervenciji, koju je u okviru Festivala Željezara organizirao kustoski tim Galerije Miroslav Kraljević, prethodilo je istraživanje zapisa iz sisačkog arhiva, kao i intervjui s kreatorima kulturne politike Željezare – bivšim radnicima tog postrojenja i kulturnim radnicima koji su osmišljavali programe Kolonije likovnih umjetnika.  

Uz vizualnu dokumentaciju, publikacija uključuje promišljanja Abecede i Željezare, ali i općenito umjetničkih intervencija u “tešku” industrijsku baštinu. Voditeljica Galerije Striegl i povjesničarka umjetnosti Alma Trauber u predgovoru objašnjava kako se Abeceda može tumačiti kao primjer performativnog materijalizma u kojemu umjetnici ukazuju “na načine ponovnog reaktiviranja i prepoznavanja značenja sadržanih u umjetničkim djelima (skulpturama) van ideološkog konteksta unutar kojeg su nastala”. Rädle i Jeremić su, nastavlja, razvili kôdove koji mogu postati dio vokabulara primjenjivog na druge postindustrijske kontekste i sredine, što su potvrdile i kasnije izložbe i intervencije u drugim gradovima s industrijskom prošlošću. 

Dio publikacije je i tekst Umjetnička transformacija postindustrijskog (g)rada Sanje Potkonjak, koja iz antropološke vizure promišlja transformaciju postindustrijskog urbaniteta na primjeru Siska. Autorica Abecedu, ali i druge umjetničke akcije u Željezari povezuje s “etnografskim obratom” u umjetnosti, objašnjavajući kako je riječ o umjetničkim istraživanjima koji generiraju antropološke uvide te u svoj pristup uključuju senzibiliziranost za probleme zajednice u kojoj se djeluje i koju se istražuje. 

Uz kraće zapise kustosica Sanje Sekelj, Ane Kovačić i Lee Vene, Marijana Crtalića i samih umjetnika, izdanje uključuje i prijevod Biografije stvari ruskog pisca Sergeja Tretyakova, svojevrsni manifest protiv odvajanja umjetnosti od rada. Dizajn publikacije potpisuju Sven Sorić i Tajana Čeko.

Abeceda Željezare u elektronskom obliku je besplatno dostupna ovdje. Moguće je naručiti i tiskano izdanje uz donaciju za obnovu Galerije Striegl, čiji je prostor u potresu oštećen i trenutno nije funkcionalan. Donacije je moguće uplatiti na adesu Galerije (Gradska galerija Striegl, S.S. Kranjčevića 9, 44000 Sisak, OIB: 49249580525). Broj računa za uplatu je HR7924070001839100007, uz poziv na broj HR68 7765-49249580525. Upite za tiskano izdanje moguće je poslati poslati putem maila. 

Piše: Bernard Koludrović

Zima je ovaj put došla ranije i došla je višekratno. Zahladilo je prije vremena, ljudskost se ohladila pred valom izbjeglica, zahladili su politički odnosi, zatvaraju se granice. Zidovi, o kojima smo do sada čitali u povijesnim udžbenicima i popularnoj fikciji, nemilice se podižu u našem dvorištu. Fikcija, povijest i stvarnost uče nas kako se lako raspline lažna sigurnost koju ti zidovi pružaju. 

Izložba Crvena Zima Rene Rädle i Vladana Jeremića trebala je biti otvorena 26. rujna u riječkoj Galeriji SIZ, no uslijed zatvaranja granica za vozila srpskih registarskih oznaka, a potom i blokade kamiona, sve je bilo odgođeno do trenutka rušenja administrativnog zida. Sjetio sam se rasprava koje se često vode u tonu samohvale, kako je kultura, odnosno umjetnost, bila prva ruka pomirenja, prva suradnja dviju donedavno zaraćenih država. Usprkos svoj sili suvremene tehnologije, dispečerskih usluga i prilično dugačke državne granice, Rena i Vladan nisu mogli doći do Rijeke postaviti izložbu jer, eto, dolaze iz Srbije srpskim kolima. 

Vrlo je jednostavno zamisliti kako nitko ne želi nametanje stranih mu navika, no vjerujem kako smo došli do civilizacijskih pomaka gdje to nije razlog gradnje zidova, već mostova. Nažalost, previše Drugoga nije dobro za kolektivne identitete: kada puste jednoga, drugog Drugoga moraju ozidati. Zar je drugačije kada jedna država zatvori granice svojim susjedima kako bi pokazala da je “čovječnija” i “empatičnija” od njih? Polaže li država pravo na te vrijednosti i nakon zatvaranja granice? 

Izložba je napokon otvorena 6. listopada i sljedeća impresija izložbe odvela me još dalje u prošlost: postav je ostavio dojam središnje dvorane nekog srednjovjekovnog dvorca. Tapiserije i zastave koju su visjele sa zidova i stropova prije svega su funkcionirale kao izolacija, a potom kao iskaz bogatstva te ukras – heraldička prijetnja i samopotvrđivanje/samozavaravanje o vlastitoj povijesnosti. Ovom prigodom sa zidova i stropova Galerije SIZ vise transparenti različitih političko-umjetničkih intervencija u Norveškoj, Srbiji i Hrvatskoj – presjek srodnih praksi koje su izolirane od vlastitog povijesnog konteksta i na prvi pogled nonšalatno “izvješene” kao galerijski eksponat. I, naravno, u sredini prostorije je stol, ali mjesto pečenog vepra, piva i pite od limuna zauzimaju programski materijali.

Dvije su razine na kojima trebamo promatrati izložbu: kao predstavljanje intervencija i izložbu kao postav. Redom, intervencije koje je umjetnički dvojac ostvario u Norveškoj, Srbiji i Hrvatskoj, točnije Levangeru, Boru i Sisku, imaju kao bazu resemantizaciju prošlih praksi – političkih, radničkih i umjetničkih. U Norveškoj se radilo o potrebi oživljavanja antifašističkog diskursa i prvih radničkih pokreta te stavljanje u prvi plan etničko-klasnih pokreta Roma i Samija. Sam aktivističko-umjetnički čin, zabilježen u videu Crvena zima koji je riječka publika mogla pogledati na ovogodišnjem Zoom Festivalu kao uvertiru u izložbu, svodi se na multimedijalnu instalaciju transparenata, audio zapisa političkih i agitacijskih govora te novina (zapisi govora i transparenata). Dvojac je u Boru pokušao korigirati transgresiju Rudarsko-topioničarskog bazena (RTB) iz radničkog u korporativni, koji je vidljiv u transformaciji radničkog lista. Od prvotnog Borskog kolektiva, glasila radnika i za radnike, nastaje suvremeni Kolektiv, prema riječima umjetnika, korporativno propagandno glasilo uprave i lokalnih moćnika. Radi toga dvojac i radi intervenciju u obliku novog glasila, Radnički kolektiv, kojeg dijele radnicima na ulazu u RTB. Novi Radnički kolektiv sastavljen je od dijelova prvog broja Borskog kolektiva i tekstualno-fotografskih kolaža koji dočaravaju prošlost i sadašnjost borskog radništva. Posljednji sklop je Abeceda željezare, grafičko-poetski prikaz političkog i umjetničkog značaja umjetnina nastalih od nusproizvoda sisačke željezare. Te skulpture i danas gordo stoje kao artefakti radničkog samoupravljanja i zanimljivog odnosa radnika i umjetnika, rada i kreacije. Kao i prethodne akcije, i ova je obilježena vješanjem transparenata i dijeljenjem tekstualno-grafičkih listova u formi novina.

Ta prva razina predstavljanja umjetničke refleksije političko-ekonomskih promjena ima svoju vrijednost. Prije svega njezina reaktualizacija zaboravljenih sadržaja i društvenih odnosa nastavlja se na ustaljenu praksu novih političkih (ili “političkih”) pokreta koji pokušavaju reanimirati mrtvo tkivo pobune. U potpunosti legitiman politički pokušaj, no možda ne najproduktivniji. Smatram kako ne možemo govoriti o političkoj borbi kao ahistorijskom djelovanju – ona je u potpunosti ovisna o trenutku i ostvarivanje ma kojih ideala mora polaziti od trenutnog stanja. Nikako ne možemo govoriti kako su proizvodni odnosi danas identični onima iz prve polovice ili šezdesetih godina 20. stoljeća, ali ne smijemo zaboraviti ili dopustiti da se zaboravi ono što se dogodilo. Kao zapis iskustva i svojevrsna obrazovna instanca spomenute akcije su pohvalne. Zamislite samo stupanj semiotičkog šoka rudara u Boru koji, nakon desetljeća tekstova o uspjesima svojih direktora, prikaze službenih putovanja i fotogalerija s lokalnim moćnicima, u ruke dobiju tiskovinu s remakeom naslovnice iz 1955. i pomalo ciničnim (u odnosu prema klasnom antagonizmu i radničkoj kulturi) kolažem arhivskih fotografija, pjesništva i parola.

Dodana vrijednost, koju možemo smatrati umjetničkom i političkom ako prihvatimo tezu semiotičkog šoka, zaista postoji. Hrabriji bi se usudili progovarati o metafizičkom pomaku uslijed epistemološke transgresije. Zadovoljite se opaskom kako je spoznajni horizont promatrača tih akcija zaista malo pomaknut, barem u slučaju ideološki eutanaziranih radnika koji su u vlastitoj bijedi zatomili klasnu svijest. Samo jedan radnik koji će drugačije promišljati svoju društvenu poziciju solidan je uspjeh.

Najdojmljiviji trenutak, dozvolite da budem kreativan, ipak je ahistorijska apstrakcija označitelja – “‘abeceda’ mišljenja rada“. Autorski dvojac namjeravao je “proizvodnu historiju predstaviti kroz jezički i znakovni oblik transformativnog govora”. Prva asocijacija su mi bili runski zapisi, dok su Vladan i Rena govorili kako ih podsjeća na glagoljicu. Moj me utisak i nagnao na promišljanje ahistorijske apstrakcije političkog: iako se radi o historijatu slogana i parola kao historijatu proizvodnih odnosa, ovaj prikaz ukazuje na vrijednost koja dolazi iz umjetničko-teorijske terminologije – ponovljivost. Čini mi se kako je to uspjeliji domet od pukog predstavljanja transformativnim govorom. Ako se vratimo na raniju tezu kako svaka politička borba mora odgovarati na suvremene okolnosti, ova ponovljivost ukazuje na esencijalni antagonizam klasa, neostvarenu vrijednost besklasnog društva koja je u osnovi svih umjetničkih intervencija ovog autorskog dvojca.

Druga razina, izložba kao postav, vrlo je problematična. Paralela prema srednjovjekovnoj središnjoj dvorani s tapiserijama, zastavama i blagdanskim stolom nije samo dovitljivo poigravanje simbolikom, već paralela na koju me nagnao jedan Vladanov komentar: “Zato imamo ovaj centralni prostor sa novinama koje se mogu uzeti i gde se može sesti i promisliti politički jezik, sa stolom i celim okruženjem. Problem političkih partija danas je da ne sarađuju sa umetnicima nego sa advertajzing agencijama”. Iako bih rekao da je stol posljedica ograničenog prostora i inventara, i utoliko pragmatično rješenje, može se govoriti kako je centralno pozicioniranje jako dobro pogođeno kustosko rješenje. Vladanova replika eksplicitno ukazuje na medijsku sterilizaciju politike i političkog jezika, no dodao bih i implikaciju nezainteresirane političke i umjetničke publike. Ovako pozicionirani stol ni ozbiljni sramežljivci iz zadnjeg reda blizu vrata ne bi mogli olako zaobići razgledavajući postav. Jednostavno vas poziva na interakciju, participaciju u zajedničkom (politika ili veprovina, svejedno je). Problematično je možemo li vrednovati političko-umjetničku praksu kao galerijski eksponat.

Mislim kako tri spomenute intervencije ne dobivaju nikakvu vrijednost dekontekstualiziranjem i smještanjem u galeriju. U redu, ready-made, ali zar zaista želimo na takav način propitivati vrijednost političke prakse i njezine moguće aberacije? Nije li vrijednost (umjetničko)političke prakse njezina mogućnost komuniciranja vrijednost i transformiranja društvenih okolnosti? Ako to uspijeva na terenu zašto imamo potrebu zatvarati je u galerije? Ako ne uspijeva zašto je želimo reciklirati u nešto što nije? Otvaranje nekih novih kulturnih kanala radnicima poželjan je cilj, iako nikako ne i dovoljan i ne smije se izjednačiti s klasnom borbom. Transformacija transparenata u galerijske eksponate “Riječanima da iskoriste u svojoj borbi” nije adekvatan kanal, ako je cilj oživljavanje povijesnih činjenica i prijenos alata pobune. Neki drugi cilj možda bi opravdao autorski postupak.

Sama činjeni­ca što su radovi imali umjetničku komponentu, što je, prema riječima autora, pronalaženje znakova i jezika kojima je moguće spoznati odnose radnika i skulptora u slučaju Abecede željezare, nije dovoljan argument za galerizaciju. Isto tako ne možemo govoriti ni kako umjetnička djela, a u ovom ih kontekstu definiram primarnošću umjetničke funkcije, ne mogu postati čisti politički čin rekontekstualizacijom. Praksa ili djelo koje inherentno reflektira oba polja, umjetničko i političko, može biti to vrijednije što bolje komunicira s oba, no svaki put kada se jedan odnos naglašava, drugi nužno gubi na snazi. U ovom slučaju politička dimenzija je svedena na minimum, pogotovo ako umjetnička poruka nailazi na promatrača koji je nedovoljno informiran o društvenoj pozadini iz koje izviru tri rada. 

Galerizacija praksi upravo je prebacivanja naglaska na umjetničku funkciju djela i teško se oteti dojmu kako smo ipak na izložbi, a ne na blokadi tvorničkog ulaza zbog neisplaćenih plaća. Nisam pobornik larpurlartizma niti “realizma generacije mladih hrvatskih umjetnika” i smatram poželjnim i nužnim prepoznati politički ili barem filozofski angažman umjetničkog djela. Prepoznavanje interesa koji se krije u formi i sadržaju umjetničkog djela prvi je korak ka prepoznavanju onih djela koji mogu ukazati na suštinu proizvodnih odnosa te u konačnici ukazati na mogućnost promjene te istu potaknuti. I da se vratimo na prvotni zid: nije li funkcija dijalektičkog odnosa političkog i umjetničkog transgresija zidova – identitetskih i fizičkih – koje uvijek iznova podižemo ne znajući ni protiv koga ih podižemo. U strahu su velike oči, kaže narod, a bome su i zidovi. 

Ta se transgresija ne može postići okruživanjem poznatim i ugodnim – prostorom koji uvijek ima argument umjetničke slobode i publikom koja je svjetonazorski usklađena. Zbog toga treba iskazati svaku pohvalu hrabrosti Rene i Vladana koji su odradili posao “na terenu”. Sve se drugo može vrlo lako svesti na tapiserije i zastave, zakusku za uzvanike i simboličko perpetuiranje pozicija (ne)moći. Zima je jesenas uranila.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Drugo izdanje Festivala Željezara održalo se od 1. do 7. lipnja na različitim lokacijama grada Siska i u industrijskoj zoni nekadašnje tvornice – Institutu Željezara, naselju Caprag, te okolnim javnim prostorima. Osnovni cilj Festivala pokrenutog 2014. godine jest gradu Sisku povratiti nekadašnji status živoga mjesta kulturne razmjene i proizvodnje. U tom procesu centralno mjesto simbolički zauzima Željezara čije se širenje i komplementiranje podudara s razdobljem najjačeg urbanog razvoja Siska (1955-1980). Postupno gašenje Željezare u velikoj se mjeri odrazilo na sisačku svakodnevicu i stanovnike koji su gurnuti u ekonomski, socijalni i kulturni razdor, stoga je ista lokacija odabrana i za epicentar zajedničkog rada na revitalizaciji lokalne zajednice. Na ovogodišnjem festivalu kustosice Galerije Miroslav Kraljević Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj predstavile su izložbu i program pod nazivom Zajednički (g)rad, a u okviru izložbe rad Rene Rädle i Vladana Jeremića Abeceda Željezare.

KP: Na koji ste način koncipirali izložbu Zajednički (g)rad? Čini li vam se da ste uspjeli iskomunicirati tu vrstu umjetnosti sa zainteresiranim stanovnicima Siska i Capraga i kakve su bile reakcije?

Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj: Program pod nazivom Zajednički (g)rad mnogo je više od isključivo izložbenog programa. Naime, većina projekata na kojima smo radili s umjetnicima realizirana je kroz višemjesečni rad na terenu ili kroz direktnu inerakciju s publikom (uglavnom lokalnim stanovništvom). Projekti poput Pogled na drugi grad (Tanje Vujasnović i Tonke Maleković iz udruge PUNKT) predstavljaju dobar mikro model koji bi se mogao dugoročno razvijati i nevezno uz festivalski format. Dijalog sa stanovnicima Siska i Capraga treba moderirati polako opipavajući teren. Ovogodišnji program je samo početna točka za daljnju nadogradnju koja bi se trebala spontano nadovezati kroz cjelogodišnje programe u okviru kojih se onda postepeno zadobiva povjerenje publike i pobuđuje interes za sudjelovanje u projektima. Naša pozicija u Capragu jest da smo donekle uljezi u domaćem prostoru kvarta i stoga je nužno s mnogo pažnje pristupiti potencijalnoj publici. Vladan Jeremić i Rena Rädle su upravo postavljanje svog rada u javni prostor Capraga pretvorili u priliku za interakciju sa stanovništvom.

Archisquad je u format javnog savjetovanja sponatno ušao u direktni dijalog sa slučajnim prolaznicima što se pokazala kao odlična prilika da dobijemo bolji uvid u caprašku svakodnevnicu i promislimo potencijalne buduće akcije ili inervencije. Pogled na drugi grad komunikaciju usmjerava prema mlađim generacijama (studentima Metalurškog fakulteta i Akademije primijenjenih umjetnosti) i poziva ih na reakciju i aktivni doprinos zajedničkom dijalogu. Često je ta dobna skupina publika isključivo glazbenom programu, a tu se dogodila promjena (iako samo na mikro razini). Siščanin Marko Tadić bio je posebno zanimljiv domaćoj publici čemu svjedoči veliki broj publike koji se odazvao na projekciju njegova filma i na razgovor koji smo vodili nakon. U pogledu reakcija publike, problem s kojim smo se suočavali je bilo i veliko razilaženje između koncepta prve i druge godine festivala. Prve godine naglasak je bio na bogatom i za Sisak bombastičnom programu, koji je prvenstveno bio baziran na atraktivnim koncertima , te je velik dio prošlogodišnje publike očekivao od Festivala nešto slično i ovaj put. Umjesto toga, ovogodišnji festivalski tim je ponudio kvalitetan low key program s mnoštvom mikro intervencija. S jedne strane, to je možda razočaralo dio prošlogodišnje publike koja je očekivala bogat koncertni program. S druge strane, otvorio se prostor za nastavak nekih od platformi pokrenutih ove godine kao što su suradnja Metalurškog fakulteta u Sisku i Likovne akademije u Rijeci pokrenuta od strane udruge PUNKT. Mislimo da je bitno da bilo kakav budući tip programa bude usmjeren prvenstveno prema sisačkoj publici, da bude inkluzivan i rađen sa sviješću o lokalnoj situaciji i potrebama ljudi u čiju se svakodnevicu upliće. 

KP: Čini li vam se istinitom tvrdnja, koju je u naslovu članka po završetku Festivala Željezara iznio Tonči Kranjčević Batalić, da se Siskom bave samo umjetnici?

Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj: Pitanje koje se u članku postavlja – koliko nezaposlene osobe, koje se bore za čistu egzistenciju, imaju koristi od ovakvih kulturnih manifestacija – svakako treba artikulirati i time se voditi prilikom provođenja ikakvog programa. Umjetnicima je svakako inspirativno raditi u prostoru Siska, prvenstveno zbog industrijske prošlosti, no čini nam se bitnim da se umjetnički doprinos odmiče od romantiziranja te povijesti prema umjetničkim reakcijama i komentarima koje reflektiraju Sisak danas. Od umjetničkih projekata koje smo proveli ove godine ne možemo očekivati da će promijeniti ekonomsku sliku grada, no smatramo da su svakako korisna alatka za artikuliranje htijenja i potreba lokalnog stanovništva.

U tekstu “Grad i ideologija: ‘Kultura zaborava’ na primjeru grada Siska”, Sanja Potkonjak i Tomislav Pletenac govore kako se identitet Siska, a pogotovo Capraga, za vrijeme socijalizma gradio upravo na gradu kao jakom industrijskom središtu te kako je naglom deindustrijalizacijom taj identitet uništen te je, osim ekonomske stagnacije, sa sobom donio i stagnaciju simboličkog kapitala i prateće “estetike”. Skulpture likovne kolonije Željezare te kontekst i razlozi njihova nastajanja – čime se direktno ili indirektno bavio velik dio ovogodišnjeg programa Festivala – i dalje stoje u javnom prostoru Capraga, no prepuštene su propadanju. Kako se svaka ideologija konkretizira, tj. kako zaposjeda društvenu stvarnost kroz upisivanje u gradskog tkivo, ne treba posebno objašnjavati. Ali treba naglasiti da, osim službenih vrijednosti koje su nametnute kroz konkretizaciju u prostoru grada, uvijek mogu postojati i vidljivi elementi otpora, odnosno elementi koji sugeriraju druge vrijednosti. Projekt kao što je npr. Abeceda Željezare smjeraju upravo na takav tip mikropolitičke akcije, a na takav način možemo gledati i na neke druge sisačke inicijative koje smjeraju ka revalorizaciji capraškog parka skulptura.

KP: Abeceda podrazumijeva zatvoren sustav znakova, najmanjih jedinica sustava, ali i osnovno znanje o nečemu. Od kojih se “jedinica” sastoji vaš Sisak i kako one funkcioniraju u odnosu prema vremenu u kojem su nastale i u odnosu prema današnjici?

Rena Rädle i Vladan Jeremić: Našu “Abecedu” razumemo kao osnov za govor skulptura u smislu oruđa za pronalaženja jezika društvene transformacije. Kroz ponuđeni jezik možemo dublje shvatiti proces zajedničkog stvaranja radnika i umetnika koji se desio zahvaljujući kulturnoj politici radnika Željezare. Rad bazično kreće od forme, prostornih tačaka i statusa skulptura koje su proizvedene u Koloniji Željezare Sisak od 1971. do 1990. Pokušali smo tako postaviti ovaj rad, da govor ima jednu duhovitu, skoro poetsku notu kroz koju se teži prevazići patos i nostalgija, potencirajući moguće kroz perspektivu same materije. Ovde je komprimovana istorija nastanka skulptura, privatizacije i destrukcije, horizonta mogućeg, borbenog optimizma bez sentimentalnosti i borbe za stvaranje. Sa pojedinim kovanicama kao što je “borbeni optimizam” u govoru, referišemo na misao Ernsta Bloha i njegovu teoriju o konkretnoj utopiji, gledajući na skulpture stvorene kroz “slobodno stvaranje” – “oslobođeni rad” radnika i umetnika u socijalizmu, kao na materijalizaciju “principa nade” i “realizovanu utopiju”, koju možemo prepoznati kao takvu zbog istorijske distance i katastrofe autoritarnog neoliberalizma u kome trenutno preživljavamo.

Rad Abeceda Željezare se konkretno sastoji od transparenata sa sloganima i tekstualno-grafičkim listovima u formi novina, kroz koje nam se obraća sama materija: ruda željeza, cijevi, limovi, čelik i skulpture. Sa sloganima na transparentima, koje smo postavili na trgu u Capragu i u Parku skulptura naselja, hteli smo dodati jednu vrstu didaktičkog predložka za razumevanje govora i njegovu savremenu funkciju na tom mestu i tako se obratiti stanovnicima Capraga. Kroz ove slogane, kao na primer, “Zahtevamo otpis dugova”, “Pokrenimo transformaciju iz klasne svesti željeza”, “Za borbeni optimizam bez sentimentalnosti” i druge, pokušali smo naglasiti upravo taj sloj spoznaje i značenja savremenih borbi te njihove veze sa nedavnom istorijom mesta.

KP: Uz transparente u javnom prostoru, Abeceda dolazi i u obliku tiskanih tekstualno-grafičkih listova u formi novina. Možete li nam reći više o novinama kao specifičnom formatu za širenja ideja i načinu na koji su ideje u novinama predstavljene?

Rena Rädle i Vladan Jeremić: Tekstualno-grafički listovi u formi novina su tiskani u Štampariji Borba u Beogradu, na način na koji se štampa obična dnevna novina. Distribuirali smo ih u Capragu kroz kafiće, knjižnicu, ostavljali ih u zgradama i direktno ih delili ljudima na ulici. Naprosto novine su još uvek dobar format za direktnu distribuciju. Neposredne su i prihvatljive ako želite da imate kontakt sa većim brojem ljudi i ako želite direktno da im se obratite. Već duže vreme radimo sa formom novina na ovaj način i one su često sastavni deo našega rada. Na primer, radnicima Rudarsko-topioničkog basena Bor u istočnoj Srbiji, smo se takođe obratili kroz sličan format novina, nastalih u kontekstu našeg prethodnog rada u Boru. Novine se sastoje od tekstualnog rada i grafičkih formi, svedenih, prepoznatljivih oblika skulptura iz Parka skulptura sa kombinacijom od 30 znakova koji odgovaraju napisanom tekstu. 

KP: Zajedničko stvaranje u Koloniji u 1970-im i 80-im poklopilo se s društvenim i ekonomskim prosperitetom. Radnici su nestali, umjetnici su još tu. Kakvim borbama je namijenjena Abeceda kao početnica zajedničkog rada?

Rena Rädle i Vladan Jeremić: Nismo sigurni da se može reći da su radnici nestali. Radnici danas svoju radnu snagu prodaju gazdama, onima koji su privatizovali njihova preduzeća. Uslovi rada su danas prekarni i drastično su pogoršani. Borbe se stoga vode oko organizovanja rada. Mislimo da je danas potrebna takva organizacija sveta rada koja će dovesti u pitanje prekarnost i vlasničke odnose na jedan novi način. Ovde umetnici ne mogu previše pomoći, ali svakako mogu da se uključe u takve organizacije. Preduslov za to je da umetnici prvo razumeju svoju poziciju u društvu i kontekst prekarnog umetničkog rada u neoliberalizmu. Mi smo pak ovde sa slučajem Parka skulptura hteli naglasiti da umetnički rad leži zapravo u zajedničkom stvaranju umetnika i radnika, a ne samo u objektu kao pojavnom ostatku toga rada. Mi se interesujemo za proizvodnu istoriju za koju pokušavamo pronaći jezički i znakovni oblik transformativnog govora. Mi ne želimo ovde da potenciramo umetničko nasleđe socijalizma i skulptura kao objekata koje treba zaštiti od propadanja, već da govorimo o samom procesu zajedničkog stvaranja.