Od Olivera Frljića se očekuje mnogo, kvalitetno i novo, ali pre svega šokantno, jer to je način pozorišnog stvaranja na koji je navikao publiku. Međutim, Frljić nas već drugi put “šokira” klasičnim, ali što je najvažnije odlično sprovedenim i realizovanim predstavama. Prvi put je svakako prošle sezone Sidranovim Ocem na službenom putu, proglašenim najboljom predstavom mnogih festivala u regionu. Ovaj put je isto ponovio režirajući Prolazi sve! Dubravka Mihanovića u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella. 

Priča prati Franju od njenog rođenja do smrti i podeljena je na dva dela. U prvom se vrtoglavom brzinom pred nama odvija njen život, u kojoj su iscrtana ključna mesta biografije, istorijske prekretnice ovih prostora i date glavne dramaturške tačke. Cilj ovog dela jeste da se kroz rađanje, detinjstvo, brak, trudnoću i gubljenje deteta, razvod i lične poraze junakinje pokaže prolaznost svih ratova i političkih ideologija koji prolaze svi, baš kao i život. Nakon života ostaje starost, ili u ovom slučaju drugi deo drame zbog kog ona i jeste interesantna. Ovo poslednje životno doba se posmatra u specifičnom prostoru staračkih domova. Uzimajući u obzir činjenicu da oni nisu jeftini, a ni lako dostupni, ova priča teži da postane društveno angažovana. Tu leži veliki deo njenog problema. Naime, prave angažovanosti nema. Više je u pitanju tema koja tako deluje, a obrađena kroz kliše i opšta mesta uz svima poznatu činjenicu da smo smrtni i da sve prolazi kad – tad. Predstave takođe prolaze i čudno je da trenutnost koja ih karakteriše u okviru sveopšte prolaznosti nije zainteresovala reditelja, uvek spremnog baviti se upravo metapozorišnim izazovima koji problematizuju osnovne postulate klasičnog pozorišta.  

Iako je bio suočen sa ne toliko sjajnim tekstom, Frljić je od njega uspeo da stvori zanatski odličnu predstavu. Uspostavljajući besprekorno tačan ritam, koji ne dopušta ni trenutak predaha, postiže to brzo smenjujući odlično koreografirane zajedničke scene, zahvaljujući odlično urađenom poslu koreografkinje Irme Ormezo. Kao i uvek, Frljić vešto radi sa glumačkim ansamblom pa se rediteljsko umeće ogleda u glumačkom. Svestan da su ovakve uloge izazovne glumcima, a posebno mladim, reditelj ostavlja dovoljno prostora da svako od njih ostvari malu glumačku bravuru i pored vidljivo ostvarenog zajedništva. Pored Jelene Miholjević, odličnog izbora za glavnu ulogu koju sprovodi bez greške, ostali igraju po nekoliko uloga i njihova moć tranformacije je zadivljujuća, posebno u slučaju Ivane Roščić, Filipa Križana i Amara Bukvića. Birajući mlađe glumce za uloge staraca, on spaja suprotnosti koje odvlače od neminovne patetike i ostvaruju se u nekoj čudnoj vrsti komedije. 

Pitanje je kakav je ovo tip komedije. Jasno je da je cilj bio da se o teškim temama ne govori na kompleksan i zahtevan način. No, koliko je ova tema teška? Sve nas jednog dana očekuje isti ishod i ukoliko se on desi što dalje od sadašnjeg trenutka tim bolje. Sa druge strane, kad god da se on desi podjednako je problematično suočiti se sa njim i uvek se čini da se moglo živeti još. Reditelj bira pomirljiv način da to prezentuje i upravo zato lakoća i pozitivan stav provejavaju iz predstave. Takav stav se može prihvatiti kao dobar, jer kao prvo ne tera stariju publiku da izađe sa predstave (kako je reč o pozorištu koje neguje tradiciju pretplaćenih gledaoca, veliki deo publike je mogao da bude ravnopravni deo ansambla), ali se onda nameće pitanje kome je namenjena ova predstava. 

Klasifikujući predstave na one za decu, za mlade i za odrasle, ovo bi definitivno bila predstava za stare. Nju u Frljićevom slučaju karakterišu elementi predstave za odrasle kombinovanim sa elementima predstave za decu. Obraćanje kroz dečiju vizuru vidljivo je u načinu igre u prvom delu i u liku ćuka kao simbola smrti u drugom, u kom kao da nas vraća upravo na dečiju percepciju života. Ako se prihvati uvreženo mišljenje da se ljudi u starosti vrate na intelektualni i emotivni nivo deteta, može da bude jasno zbog čega im se Frljić obraća upravo na taj način. Dodatni element koji uglavnom karakteriše predstave za decu je veliki udeo muzike. To je i element koji Frljić vrlo dosledno, slično prethodnim predstavama i ovde koristio. Upotrebljava za prenošenje emocija, za ubrzanje određenih scena u prvom delu ili za tematizovanje vremena u kom se radnja odvija. Čini se da time muzika ima i funkciju približavanja određenoj starosnoj grupi za koju može da znači nešto više od običnih melodija. Na tom nam se ukazuje samim naslovom i lajtmotiv pesmom Prolazi sve, jer upravo takve pesme svakako bude sećanja i uspomene. 

Ako bi se vagalo koliko je dobrih, a koliko loših stvari u ovoj predstavi, na negativan tas bi se svakako mogla staviti Frljićeva odluka da se bavi navodno angažovanom temom, u svojoj suštini daleko od pozorišta koje smo navikli da gledamo u njegovoj režiji. Ovde je po drugi put dokazana činjenica da Frljić, čak i kada se prepusti klasičnom dramskom pozorištu, to čini perfektno. I ova predstava je izvedena sa savršenim ritmom, svedenim scenskim jezikom i ansamblom koji, i pored postojanja naslovne i sporednih uloga, igra kao jedan.  

Zaključak svakako može biti da je Frljić ponovo uspeo. Jer, kao što smo naučili da jako dobro ume da šokira i da promišlja naše regionalno istorijsko nasleđe i posledice sukoba, tako smo do sad shvatili da u određenim situacijama prosto ne želi da daje komentar ili stav već se jednostavno prepusti klasičnom rediteljskom poslu koji podrazumeva dramski tekst, glumački ansambl određenog etabliranog pozorišta i povinovanje njegovim pravilima. Možda je baš ovo prihvatanje pravila, nakon svim snagama rušenja istih, takođe poruka koju reditelj odašilje – odgovor i pokušaj da ukaže da se u određenim pozorištima ne može raditi drugačije do onoga kako politika kuće nalaže. Takvim klasičnim režiranjem se ukazuje upravo na određene probleme nekih pozorišta, zbog kojih ona ne mogu da budu realno politička, već samo površna i banalno angažovana. Ovo, naravno, može da se shvati kao učitavanje kako bi se prosečnoj predstavi stvorio kontekst, ali može i da bude prostor za razmišljanje i iščekivanje sledeće predstave najangažovanijeg i najinteresantnijeg reditelja regiona.  

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Na zagrebačkoj konferenciji za novinare u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića predstavljen je program, gosti i noviteti Sajma knjige u Istri. Ovogodišnji sanjam predstavili su direktorica Sajma Magdalena Vodopija, programski selektor Vladimir Stojsavljević, voditelj tradicionalnog programa Doručak s autorom Vojo Šiljak, autorica i voditeljica više sajamskih programa Mima Simić te predstavnica generalnog pokrovitelja Snježana Štefanek.

Sedamnaesto izdanje Sajma knjige u Istri održat će se od 2. do 11. prosinca u Puli i ugostit će više od dvije stotine izdavača, koji će izložiti više od 15 tisuća knjiga. U 74 pojedinačna programa, na Sajmu knjige u Istri nastupit će 250 gostiju, čime ovaj sajam i dalje opravdava epitet autorskog. Ovogodišnja tema je Identitet drame – drama identiteta. U sklopu sajma, čiji je centar i ove godine Dom hrvatskih branitelja, održat će se i Festival dječje knjige Monte librić, a knjižna nagrada Kiklop bit će dodijeljena u muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca.

Od brojnih inozemnih, domaćih i regionalnih autora koji će svaki na svoj način progovoriti o identitetu valja izdvojiti pjesnika, prozaika i scenarista Abdulaha Sidrana, njemačku teoretičarku Eriku Fischer-Lichte, austrijskog pisca Thomasa Glavinica, dramatičare Mate Matišića, Slobodana Šnajdera, Miru Gavrana, Mirka Kovača, Mani Gotovac, dobitnika Kiklopa za životno djelo Predraga Matvejevića i Olivera Frljića koji ove godine na Sajmu knjiga u Istri ima premijeru predstave Leksikon YU mitologije. Ovogodišnje programske cjeline su: Identitet drame, Kazalištarije, Kazališne opsesije, Drama identiteta, Doručak s autorom, Suton uz knjigu, Istra ispod kore, Razgovor iza zavjese, Bertijev program, Sa(n)jam knjige u knjižnici, Autori iz susjedstva, AGM Predstavlja: Preko ruba znanosti – novi program Krešimira Mišaka, također novi PMSSS – P Mima Simić sajamski show, koji se održava u kultnom pulskom kafiću P14.

Sedamnaesto izdanje Sa(n)jma knjige u Istri bit će u znaku malih nakladnika velikih knjiga. O tome je na konferenciji za novinare govorila direktorica sajma Magdalena Vodopija: “Sedamnaesti Sa(n)jam knjige u Istri posvećen je nevidljivim nakladnicima velikih knjiga. Uz velike i znane nakladnike okupili smo one čije knjige ne možete naći u knjižarama, o kojima rijetko izvještava tisak, a posebne su, sadržajne i važne za hrvatski nakladnički opus. Time smo se vratili izvorima, samim počecima Sajma i jednom od njegovih prvih slogana: Veliki i mali nakladnici zajedno! U slaganju programa borili smo se u skladu s temom Drama identiteta, sa samim identitetom sajma, stvarali nove oblike predstavljanja knjiga i autora i moram reći da smo na kraju zadovoljni programom koji ima i teatralnosti i ozbiljnosti i živahne opuštenosti”.

Prema riječima Vladimira Stojsavljevića temu sajma Identitet drame – drama identiteta pokrenula je knjiga Erike Fisher-Lichte Povijest drame, koja se: “potrudila pronaći način da opiše kakve junake su od antike do danas rado promatrali na scenama i tko su oni koji to gledaju. Knjiga je stigla k nama zahvaljujući uredniku Borisu Senkeru, teatrologu koji je prvi nakon desetljeća napisao i aktualan Uvod u teatrologiju te Hrvatsku dramu danas i jučer. Snažna fokusiranost njemačke profesorice Fisher potakla nas je da i mi ne širimo temu nego kroz nekoliko autora (Mate Matišić, Marin Carić, Božidar Violić, te najmlađi Jasna Žmak i Goran Ferčec te studenti Mila Pavičević, Vedrana Klepica i Dino Pešut) pokušamo dokumentirati naše vrijeme. Zvali smo i goste Dušana Jovanovića, dramatičara koji je zasigurno odredio politički i umjetnički ukus bivšeg vremena te Mariju Crnobori čije postojanje na sceni još uvijek emanira svekolike vrijednosti i književnosti i kazališta. Ukratko, pokušat ćemo kroz razgovore i upozoravanja na knjige o kazalištu (Ljiljana Filipović, Darko Lukić) nastale temeljem našeg življenja zainteresiranima barem pobrojati probleme koji su u zraku. Najviše se pak obraćamo studentima, onima koji tek ulaze u profesionalni kazališni život i koji jesu naša budućnost”.

Detaljan program s datumima, terminima, temama  i sudionicima rasprava, druženja i predstavljanja možete preuzeti ovdje.

Izvor: Sa(n)jam knjige u Istri