Povijesni kontekst jasno je naznačen već u uvodnoj sceni filma, preuzetoj iz pseudo-dokumentarnog filma Queens at Heart iz 1967. godine. Zvuk analogno snimljenog glasa voditelja otvara intervju s četiri žene, čije izraze lica pratimo u krupnom planu. Postavljena pitanja, aktualna i u današnjem izvještavanju o trans osobama (zbog čega je udruga kolekTIRV i osmislila i objavila ovaj vodič) usmjerena su na propitivanje autentičnosti njihove ženskosti. Cjelokupni dojam kiča ove scene postignut je uparivanjem otrcanog TV studija i visokih fen frizura, mod haljina, babydoll šminke te grandioznog svjetlucajućeg nakita natjecateljica, za koje voditelj naglašava da krše zakon zbog nepoštivanja pravila u izražavanju rodnog identiteta. Umetcima poput ovog, Liefshitz se referira na razdoblje 60-ih u SAD-u, obilježenog mnogim prevratima, od kojih je jedan bio i Stonewallska pobuna, koja se smatra referentnom točkom početka queer revolucije. Iskustva podijeljena u filmu Casa Susanna, na više su načina preteča, odnosno prikaz jedne od zajednica koje su se godinama potajno organizirale i okupljale u strahu od policije i društvenog odbacivanja, odnosno ugnjetavanja.

Diana i Kate, sada osamdesetogodišnjakinje, osvrću se na prijateljstva, zabave i nastupe, zahvaljujući kojima je imanje prepoznato kao siguran prostor za istraživanje rodnog identiteta. U vlasništvu para Valenti, imanje u ruralnom području okruženog planinom Catskill, koje su Njujorčani i Njujorčanke posjećivali vikendima prerasta u pravi camp (mišljeno u oba smisla). Zajednica se širila zahvaljujući usmenoj predaji, a sudionički krug uglavnom je bio ograničen na dobro situirane bijele muškarce i žene. Govoreći o svom ocu, prijatelju Susanne Valaneti i autoru knjige A Year Among the Girls, Betsy Wollheim spominje upravo svojevrsni elitizam zajednice, koji se implicitno nameće i kroz film. Mreža Casa Susanne s jedne se strane prikazuje kao prilika za slobodu, a s druge strane otkriva perpetuiranje i prešućivanje veoma snažnih rasnih i klasnih razlika unutar sebe, i nameće pitanje kome je ta prilika bila otvorena.

Unutar zajednice oformljena je i određena hijerarhijska struktura, a osim Casa Susanne, istovremeno su se razvijala i druga mjesta okupljanja s povlaštenim patronama, koje su zahvaljujući visokom ekonomskom statusu pomagale siromašnim trans osobama osiguravanjem terapije, paralelno pružajući prostor drugim queer osobama u istraživanju identiteta. 

Osim fizičkog prostora, obje protagonistkinje spominju i časopise, od kojih je jedan i Transvestia, kao priliku za upoznavanje i dijeljenja trans iskustava. Časopisi poput ovog uglavnom su bili dostupni i svojim sadržajem zastupali bjelačku trans zajednicu više srednje klase, oslanjajući se na dominantne modele feminiteta 60-ih godina kao poželjnu sliku ženskosti. Diana i Kate su u počecima također koristile mrežu spomenutog časopisa kako bi istražile vlastitu transrodnost. Prisjećajući se dana u Casa Susanni, obje žene pripovijedaju o životnim iskustvima i kompleksnog puta od shvaćanja prema prihvaćanju vlastitog rodnog identiteta. 

S obzirom na to kakav je sigurnosni rizik predstavljala, dokumentacija tog razdoblja na imanju bila je suptilna. Hrabrije članice, poput Diane i Kate, koje su s vremenom prošle i medicinsku tranziciju, pojašnjavale su strah pred objavom fotografija s obznanjenim građanskim imenima i identitetima van zajednice. Poslovna, odnosno ekonomska sigurnost, kao i privatna bila je ugrožena potencijalnim outanjem široj zajednici. Ovaj strah, koji je ujedno igrao ulogu u definiranju termina korištenim unutar zajednice, otežao je outanje mnogima, što je u filmu spomenuto samo usputno, kad se Diana prisjeća prijatelja_ica koji_e su počinili_e samoubojstvo zbog nemogućnosti usklađivanja identiteta. Rizik outanja prikazuje i arhivski snimak Christine Jorgensen, trans glumice, koja je 50-ih uživala celebrity status često popraćen javnim preispitivanjem rodnog identiteta, odnosno medijskog tretmana poput onog u uvodnoj sceni filma. 

Naslov filma, odnosno naziv imanja, jednoznačno upućuje na pojam doma u kojem se odvija rast i razvitak primarnih društvenih grupa. Zajednice okupljene oko prostora Casa Susanne i njoj sličnih otvorile su vrata javnom istupu primarno trans žena, ali i muškaraca. Lifshitz u nastojanjima da dotakne partikularna, zapravo prikazuje opća mjesta trans iskustva pritom nažalost ispuštajući mnoge, ranije spomenute klasne i rasne borbe. Unatoč tome, Casa Susanna funkcionira kao dirljiv prikaz lako previđenog dijela povijesti, čiji su tragovi, u mnogočemu ostavljeni na (re)interpretaciju pronalaznika.

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.