Privredna reforma 1965. godine učvrstila je tržišnu orijentaciju društvenih poduzeća, vikend se produžava, a raste dostupnost privatnih automobila. Nakon pada zloglasnog ministra unutarnjih poslova Jugoslavije Aleksandra Rankovića 1966. godine liberalizacijske se tendencije intenziviraju. Otvaraju se granice, a sa Zapada dolaze i njegovi kulturni proizvodi. 

U tom je kontekstu 1964. godine, odlukom Skupštine općine Centar, osnovan Kulturno-informacijski centar – KIC, pod tadašnjim imenom Centar za kulturu i informacije. Radom je CKI započeo 1965., a preimenovanje u KIC uslijedilo je 1985. godine. Tijekom prvih desetljeća svoga rada, Centar je imao informativno-političku funkciju praćenja te interpretiranja domaćih i stranih događaja, kao i informiranja o njima, pri čemu je ove funkcije vršio putem održavanja književnih, filmskih i glazbenih programa, organiziranja čitaonica te galerija.

Od glazbe je pritom prevladavao jazz, dok su u fokusu filmskih programa naročito bili domaći i strani filmovi koje su članovi galerije smatrali vrijednima, ali koji nisu imali publiku. Centar je također bio mjesto održavanja diskurzivnih programa, primjerice o urbanističkim pitanjima – što možda i ne treba čuditi s obzirom na to da je vodeći hrvatski i jugoslavenski arhitekt Vjenceslav Richter osmislio i projektirao interijer CKI-ja/KIC-a.

Šezdeset godina nakon osnivanja Kulturno-informacijskog centra u Teslinoj ulici – u prostorijama Galerije Forum – 17. prosinca 2025. svečano je otvorena izložba 60 godina KIC-a, s posebnim naglaskom na prvih dvadeset godina njegova djelovanja, a koja je bila otvorena do 31. siječnja. Osim u Teslinoj ulici, izložba se održava i u drugim prostorijama KIC-a, odnosno i u Preradovićevoj ulici – u Galeriji na katu te u prostoru na polukatu, neposredno iznad KIC-ova kafića. Autorica izložbe je Jelena Pašić. Za koncepciju i dizajn izložbenog postava i vizualnog identiteta pritom su odgovorne Iva Maria Jurić i Petra Milički, dok je kreativni producent izložbe Hrvoje Hribar.

Četiri godine nakon otvaranja Centra za kulturu i informacije, 1969. godine, na inicijativu hrvatskog slikara Ede Murtića osnovana je u Teslinoj ulici Galerija Forum, koja je bila moje prvo odredište prilikom posjete izložbi. Smještena u prizemlju i na gornjoj etaži, Galerija Forum djelovala je kao prodajna galerija i okupljalište modernističke umjetničke scene. Osim Murtića, ondje su se okupljali i drugi istaknuti umjetnici jugoslavenskog perioda, poput kipara Koste Angelija Radovanija, slikara Ferdinanda Kulmera i Zlatka Price te pjesnika i kasnijeg političara Vlade Gotovca.

Sama je Galerija bila utemeljena na načelima tzv. socijalističkog samoupravljanja, stoga su članovi galerijske institucije sami odlučivali – unutar okvira državno postavljenih granica – o njezinom programu. Također su sami određivali odnos s javnošću, odnosno s umjetničkim tržištem, s obzirom na to da je galerija – kako se navodi u jednom od tekstova koji prate izložbu – “živo radila na tome da postane posrednik između potreba javnosti i stvaralaštva, da kvalitetno umjetničko djelo pronađe ambijent svoga života i egzistiranja”. 

Ipak, kao što je i u samim izložbenim materijalima navedeno, Galerija je razvila i određenu mjeru ekskluzivnosti s obzirom na to da su kriteriji članstva u njoj ovisili o umjetničkoj reputaciji. To je dovelo do osnivanja Studija Galerije Forum 1971. godine, s fokusom na okupljanje mlađih umjetnika koji još nisu bili izgradili reputaciju starijih kolega. Bilo je impresivno, pored tekstova o osnivanju Galerije, vidjeti i preslike novinskih članaka ili njihovih naslova koji su isticali međunarodni aspekt rada Galerije Forum, podsjećajući tako na relativnu otvorenost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prema zapadnom, tržišno-kapitalističkom svijetu, koji su jugoslavenski umjetnici posjećivali. Među njima su naslovi poput “Forumovci u Milanu” iz 1981. te “Naši umjetnici u Campu” iz 1984. godine.

Gornja je etaža Galerije Forum, međutim, nudila drugačiji tip sadržaja. Umjesto blokova tekstova, fotografija i preslika novinskih članaka, na njoj se mogu pronaći dva velika ekrana, pored kojih se mogu pronaći parovi slušalica. Ovaj je dio izložbe, naime, proveden u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, iz čijeg su arhiva izabrani videozapisi koji se tiču tema povezanih s Galerijom Forum, kao i trivijalnijih događaja iz razdoblja Jugoslavije – poput videozapisa o bezvremenskim problemima zagrebačkog prometa. Neki su videozapisi i iz razdoblja nakon raspada Jugoslavije, poput priloga o umjetničkoj suradnji “forumovaca” Ede Murtića i Vlade Gotovca s jasno nacionalnim temama. 

Galerija na katu i postav u polukatu u prostorima KIC-a u Preradovićevoj nudila je manje tekstualnog materijala od Galerije Forum. Zidovi polukata bili su oblijepljeni plakatima i posterima, tj. najavama i promocijama raznih događaja: stranih i domaćih filmova – uključujući dokumentarne – i filmskih tribina, glazbenih slušaonica i tribina, izložbi i predavanja. Glazbene slušaonice, treba istaknuti, promovirale su strani blues i jazz, ali i limenu glazbu. Bilo je zanimljivo vidjeti i fotoaparat – ili što je već ova nezgrapna naprava bila – iz onog vremena. Na katu su, nadalje, bili samo projektori te bijela platna na zidovima. Na njima su se, kao u Galeriji Forum, prikazivali videozapisi iz arhive HRT-a.

Valja spomenuti i digitalni arhiv KIC-a, koji obuhvaća čitavo šezdesetogodišnje razdoblje koje se obilježava, a dostupan je na adresi arhiv.kic.hr, kao i na kompjuteru u prostoru na polukatu u Preradovićevoj. Arhiv je bogat, a osim što uključuje tematske kolekcije Richterov KIC, Osnivači Galerije Forum, KIC60 i Lica KIC-a – pri čemu je sadržaj nekih od njih već uključen u izložbu – omogućuje i istraživanje arhiva prema pojmovima, povezanim osobama, programima ili događajima te razdobljima. Moguće je pretraživati arhiv i prema vrsti dokumenta – od fotografija i portreta sve do novinskih članaka i videozapisa – kao i prema obliku djelatnosti: bilo filmskoj, galerijskoj ili glazbenoj, bilo da je riječ o fotografskoj arhivi, izdavaštvu, panelima ili tribinama te razgovorima ili susretima. 

Što se tiče tematskih kolekcija koje je moguće vidjeti jedino pretražujući digitalni arhiv – za razliku od multimedijske KIC60 ili Osnivači Galerije Forum – valja istaknuti kolekciju Lica KIC-a, koja uključuje, kako sami autori_ce navode, “tek neka imena koja su ostavila trag u ustanovi”. Stoga nju sačinjavaju pretežito fotografije i portreti, a među “licima KIC-a” nalaze se, pored već navedenih osoba, i poznati hrvatski književnici kao što su Gustav Krklec, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić i Dragutin Tadijanović. Pored njih treba primijetiti i imena inozemnih umjetnika kako s tržišno-kapitalističkog Zapada – poput talijanskog redatelja, pisca i pjesnika Piera Paola Pasolinija, koji je KIC posjetio 1970. godine, novinarke Oriane Fallaci te pjesnika Giuseppea Ungarettija – tako i s “realsocijalističkog” Istoka, kao što je mađarski književnik Zoltán Csuka, ili sovjetski režiser Grigorij Čuhraj.

Sve u svemu, kao pripadniku generacije koja nije imala doticaja s KIC-om – osobno mi je čak i posjet KIC-ovom kafiću tijekom izložbe bio prvi – nisam s izložbe otišao s mnogo dojmova koji bi se mogli opisati na drugačiji način nego kratko: “Zanimljivo”. Tome vjerojatno doprinosi i izrazito činjenični pristup izložbe – sama Galerija Forum bila je puna raštrkanih faktički gustih tekstova o njezinom osnivanju i radu, uz crno-bijele fotografije koje prikazuju neimenovane članove i događaje – koji bi vjerojatno kod pripadnika generacija koje su iskusile “zlatno doba” KIC-a pobudilo nostalgiju. Kod mene to, međutim, nije bio slučaj.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.