Unatoč dojmu koji se stječe iščitavanjem tekstova koji su o karijeri muzičara i skladatelja elektroničke glazbe Tima Heckera napisani tijekom proteklih pet godina, pažnje vrijedna i umjetnički meritorna izdanja moguće je pronaći od samog početka njegove karijere. No izuzev bljeska s kritički i komercijalno uspješnim Harmony in Ultraviolet (2006.), Hecker kao da je bio osuđen egzistirati u svojevrsnom balonu na marginama eksperimentalne scene. Tek je Ravedeath, 1972 (2011.) označio glazbenikov pomalo neočekivani proboj na stalne pozicije srednje struje, no bez značajnijeg stilskog pomaka. U tom smislu, nepotrebno je tumačiti konstantu suptilnih transformacija Heckerova stila kao povod njegovoj široj prihvaćenosti, već treba promatrati okolni pejzaž koji je u međuvremenu postao receptivnim za diskurs teške, prožimajuće ambijentalne glazbe i dronea.

Da je Heckerov rad zbilja nemoguće povezati s idejom podilaženja širem auditoriju, dokazao je, doslovno i figurativno, izuzetno hermetičnim nastupom u Močvari. Uronivši nas u svojevrsni izolacijski tank, u topli i gusti, dimom pojačani mrak, demonstrirao je potencijal ambijentalne glazbe da uz intenzivnu fizičku komponentu transcendira u prisilni ritual i meditacijski kanal. Iako žanrovsko poigravanje mrakom nije rijetkost, Hecker inzistira upravo na toj dimenziji kao logičnom nastavku i krajnjoj redukciji njegovih nedavnih eksperimenata i suradnji.

Taj koncept publiku smješta u sugestivno stanje i prepušta je opresivnoj statičnosti plavičastog osvjetljenja čija fragilna disperziranost pojačava osjećaj međusobne izolacije. Lišenošću nezaobilaznog vizualnog kontakta – sa samim umjetnikom ili njegovim umjetničkim ekstremitetima – stvara se nepoznati i neprepoznatljivi prostor u kojoj glazba postaje sveprožimajuća i sveprisutna. Hecker tada emanira fluidne, ironično melankolične fantazme, tjerajući nas na preispitivanje naših uloga u tako rekontekstualiziranom performansu. Kamo usmjeriti pogled? Kako postaviti tijela u tom vakuumu fizičke (ne)prisutnosti?

Kroz elastičnost koncertne atmosfere Hecker se pritom giba kombiniranjem navodno pitkih skladbi s posljednjeg, odličnog albuma Love Streams i fragmenata sa starijih izdanja. I dalje je to intenzivni, strpljivi izričaj, ali i odmak od njegovih ranijih gustih droneova prema ekspresivnijim i jasnijim konturama. Kao što je uobičajeno za njegov prosede, Hecker svoju zvučnu sliku sastavlja od pronađenih zvukova, sampleova, i distorziranih instrumenata, pa ih provlači i sakriva u virtualnom dimu šumova i statičkog elektriciteta. Pojedinačni zvukovi nastaju i nestaju nenametljivo, gotovo se šuljajući u područje percepcije, a jedino posuđeni zvukovi “pravih” instrumenata i filtriranih, izrezanih glasova iskaču u svojoj čistoći.

Upravo je to poigravanje vokalima i sempliranim instrumentima koji zadržavaju određene crte prepoznatljivosti ono što obilježava Heckerov stil posljednjih godina. Oslobodivši se imperativa dinamike kao glavnog pokretačkog elementa, sada se oslanja na individualizirane zvukove koji služe kao okviri kojima se razgraničuju neprekidne i beskonačne plohe ambijentalnosti. Dok bi kod drugih izvođača takvo poigravanje organskim, svakodnevnim zvukovima nosilo potencijalna obilježja kiča, Hecker ih koristi kao efektne kontrapunkte kojima podcrtava ekspanzivnost ostatka zvučne slike. Zato koliko je materijal s Love Streams svojim melodičnim pasažima sposoban zazvučati prozračno, toliko translacijom u klupski prostor poprima nepodnošljivo teške obrise.

Promišljajući ovaj nastup u kontekstu kritike konzumerističkog svijeta čije je samo tkanje postalo temeljem post-post strujanja i opsesijom niza izvođača poput Hypea Williamsa, Deana Blunta, Inge Copeland ili Jamesa Ferrara, postaje jasno da se s nekim od sličnih silnica bori i sam Hecker. On kao da prihvaća da protutežu i transgresivni odgovor senzornom zasićenju i nepodnošljivoj buci svakodnevice nije moguće tražiti u podjednako bučnim, režećim segmentima. Kontrast zato pronalazi u vakuumu čistih misli i asocijacija, ogoljenih i izrezanih van prirodnih struktura. U takvom dijalektičnom prostoru između izvođača i slušatelja ne postoji mogućnost za bijeg, pa se izvedba pretvara u ispitivanje izdržljivosti, prostorne i ljudske, a Heckerov ljepljivi kolaž konačni oblik poprima tek po našoj interpretaciji.

Vrativši se na početak večeri, nastup potentnog hrvatskog DJ dvojca Tajga & Tundra bio je zapravo sasvim logičan uvod u Heckerov nastup. Ovom prilikom lišeni vizualne komponente, Ivna Franić i Goran Koletić predstavili su se prilagođenim, teksturalno izraženijim setom koji je svojim propitkivanjem i varijacijama žanrova podsjetio na njihovo ranije zvučno istraživanje prostora tvornice Gredelj. Na mjestu uobičajene abrazivnosti tako su se našli eterični prijelazi iza kojih je inače dominantni ritam bio povremeno skrivan. Tematski podijeljen na dva dijela, prvi dio seta pokazao se čvršćim i agresivnijim, prožet posvetama industrialu i technu, dok su prelaskom u nešto nefokusiraniju drugu polovicu prednost dali utjecajima stilskih karakteristika grimea i noisea.

Kraj Heckerova koncerta obilježen je pak fiziološko-psihološkim šokom. Planirano i vjerojatno po zahtjevu glazbenika, jarka bijela svjetla pale se s posljednjim jecajima šumovitih nota, stvarajući bolni, gotovo nepodnošljivi efekt. Pitanje simbolike takvog epiloga i svega što je toj kulminaciji prethodilo ostaje otvoreno. Kao što, unatoč svim pojašnjenjima procesa u intervjuima, ostaju otvorena i proizvoljnom tumačenju izložena pitanja o pravom naumu i sljedećem koraku čovjeka iza zavjese.

Premda smo na njegov dolazak čekali dulje negoli je to planirano, dobra je vijest da nam Hecker dolazi na krilima sjajnog novog albuma Love Streams objavljenog za veliki 4AD. Snimljen na Islandu od strane već spomenutog kolege i prijatelja Bena Frosta, a uz gostovanje Icelandic Choir Ensemblea za kojeg je vokalne aranžmane radio još jedan genijalac Jóhann Jóhannsson, ovaj je osmi po redu album naišao na neskriveno oduševljenje kritike, ali i na pomalo iznenađujući komercijalni uspjeh zabilježen prije svega u Velikoj Britaniji i Belgiji.

Love Streams je, baš kao i brojni Heckerovi prethodni albumi, svoj put pronašao i do naših progresivno orijentiranih glazbenih i kulturnih magazina, među kojima valja izdvojiti osvrt Ivne Franić objavljen na Kulturpunktu, a u kojem između ostalog kaže: “Tijekom posljednjih desetak godina, Tim Hecker se nenametljivo ustoličio kao jedno od ključnih imena suvremene eksperimentalne glazbe, čiji se opus tretira kao okvirno mjerilo za druge, “slične” izvođače/ice. Do toga nije došlo bez razloga – radi se o autoru koji ne posustaje u eksperimentu i gotovo svakim novim izdanjem doprinosi vitalnosti žanra. Hecker ne ponavlja eksperimente uz tek povremeno zanimljive rezultate, već svakim novim albumom barem za nijansu obogaćuje izražajnu paletu.”

Koncert Tima Heckera održat će se u ponedjeljak, 26. rujna, a večer otvara DJ duo Tajga&Tundra iz Žive Muzike setom eksperimentalne glazbe prožete elektroničkim i industrial utjecajima. Ulaznice po cijeni od 65 kuna možete kupiti u Dirty Old Shopu i glazbenoj knjižari Rockmark, a na ulazu će stajati 80 kuna.

Koncert organiziraju Žedno uho i Multimedijalni institut, u suradnji sa Živom muzikom.

Pomalo nenametljivo, ali ne i sramežiljivo, Zagreb posljednjih petnaestak godina intenzivno njeguje veze sa suvremenim strujanjima u eksperimentalnoj, ambijentalnoj i elektroničkoj glazbi, s čime ponešto ima i tradicija osluškivanja naslijeđena od Muzičkog bijenala. Veze tu moguće i ne prestaju ali, infrastrukturno, ovdje najčešće govorimo o entuzijazmu malih promotora i organizacija s nezavisne kulturne scene, kao i glazbi koja tek ima dobiti značajniju akademsku recepciju. 

Ljudi okupljeni oko programa Explicit Music zagrebačkog Multimedijalnog instituta, Muzičkog salona Studentskog centra, Žednog uha, uz relevenatne priloge mlađe generacije okupljene oko Žive muzike, KSET-ovog Zavoda za eksperimentalni zvuk te KONTEJNER-ovog Sound Art Inkubatora, zaslužni su što smo posljednjih godina, često i u suradnji upravo s MBZ-om, imali priliku vidjeti nastupe, primjerice, Davida Grubbsa, Orena Ambarchija, Christiana Fennesza, Bena Frosta, Ikue Mori, Vladislava Delayja, Bruce McClurea, Pansonic. 

Tim Hecker u Zagreb stiže zajedničkim angažmanom Multimedijalnog instituta, Žednog uha i Žive muzike. Hecker je, kao što je Ivna Franić zapisala u kritici njegovog posljednjeg albuma Love Streams, “autor koji ne posustaje u eksperimentu i gotovo svakim novim izdanjem doprinosi vitalnosti žanra”. S doktoratom s prestižnog McGilla, u kojemu je istraživao povijest zvuka u javnom prostoru, na kojemu je radio od albuma Ravedeath, 1972 i kojega je obranio netom po izlasku albuma Virgins, Hecker je trenutno jedno od zasluženo eksponiranijih imena u suvremenoj glazbi. 

Ravedeath, 1972, ploča na kojoj se terenske snimke, magnetofonske trake, dronovi, orgulje, gitare i klaviri stapaju u impresivan, gotovo neprekidan melankoličan sonični pejzaž, smatra se njegovim prijelomnim radom, a snimljen je na Islandu s spomenutim Benom Frostom. Postava je ponešto proširena za sljedeći album, hvaljeni Virgins iz 2013. godine, pa se Heckeru, uz već standarnog Frosta, priključuju islandski muzičar Grímur Helgason i cijenjena kanadska skladateljica i izvođačica Kara-Lis Coverdale. Uz Jóhanna Jóhannssona – uglednog filmskog kompozitora, stalnog suradnika Denisa Villeneuvea i potpisnika originalne glazbe za sjajnu islandsku kriminalističku seriju Ófærð (Trapped) – ista je to ekipa koja je snimila i njegov posljednji album, Love Streams.

“Glazba crkvenih korijena vjerojatno nije slučajno odabrana; povezujući je s aktualnim dosezima umjetne inteligencije u glazbenoj produkciji, Hecker supostavlja duhovno mehaničkom dokazujući da to dvoje nije nužno u odnosu suprotnosti”, piše Franić i dodaje: “Barem u slučaju Love Streams, taj je spoj rezultirao toplinom kakva ne zrači iz zasebnih elemenata, propitujući ionako diskutabilne diskurzivne opreke kao što su digitalno nasuprot organskom ili učeno, ‘akademsko’ nasuprot emotivnom, ‘umjetničkom’.

Koncert Tima Heckerta održat će se u ponedjeljak, 26. rujna u zagrebačkom klubu Močvara, dan ranije prije nastupa u Kinu Šiška u Ljubljani. Ulaznice će do 10. rujna stajati 55 kuna, nakon tog datuma prodavat će se po 65 kuna, a na ulazu će biti 80 kuna. 

Tijekom posljednjih desetak godina, Tim Hecker se nenametljivo ustoličio kao jedno od ključnih imena suvremene eksperimentalne glazbe, čiji se opus tretira kao okvirno mjerilo za druge, “slične” izvođače/ice. Do toga nije došlo bez razloga – radi se o autoru koji ne posustaje u eksperimentu i gotovo svakim novim izdanjem doprinosi vitalnosti žanra. To je, međutim, istovremeno i sjajna i nezahvalna pozicija, na kojoj se mnogi nehotično opuste (da ne upotrijebimo stanoviti izraz pretjerano eksploatiran u aktualnom političkom diskursu) i/ili prepuste ponavljaju formule koja im je osigurala povlašteni položaj.

Nakon niza izdanja za sigurni ambijentalni dom Kranky Records, Heckerov osmi album, Love Streams, ujedno je prvi za indie titane 4AD, no to označava veću medijsku prisutnost radije negoli zaokret ka pitomom izričaju. Doduše, specifična vokalna tradicija karakteristična za ovu etiketu možda i nije tako neobično okruženje za ono što će se pokazati prvim većim iskorakom Tima Heckera u vokalnu sferu. Pristupačni naziv i koloristički možda najživahniji omot albuma do sada tek donekle odaju prevladavajući ugođaj, istovremeno navodeći na krivi trag aluzijom na istoimeni, doduše mnogo intenzivniji Cassavettesov film. Unatoč svim mračnim tonovima, Love Streams se čini gotovo vedrim u usporedbi s ostatkom Heckerove diskografije. Kao i dva prethodna albuma, snimljen je na Islandu i tu negdje, otprilike, prestaju međusobne pozadinske sličnosti. Bučni i abrazivni dijelovi koji su krasili Virgins i Ravedeath, 1972 rasuli su se u pojedinačne zvukove povremene prisutnosti; ono čega je i Hecker sam svjestan, dodatno inzistiranje na dinamici ionako ne bi bilo konstruktivan korak naprijed. Umjesto toga, u moru mogućnosti pronalazi razloge opredjeljenja za suzdržanost konačnog rezultata eksperimentiranja s novim pristupima.

Jedno od polazišta Love Streams neočekivano seže u renesansna vremena: skladbe kompozitora Josquina des Preza doživjele su softverski tretman, na temelju toga Jóhann Jóhannsson je napisao nove aranžmane za zbor čijim će se snimkama Hecker dodatno pozabaviti. U pokušaju lišavanja stihova sakralnog značenja, tekstovi korala iz 15. stoljeća preokrenuti su na nerazjašnjeni “obrnuti latinski”. Blago svečani ugođaj otapa se u vokalnim manipulacijama, melodije imaju više prostora, a inače zgusnuti zvukovi dobivaju priliku da dišu. Tim Hecker ovdje nastoji apstrahirati dobro poznate izvore zvuka prepuštajući ih slobodnom tijeku. Na prvi dojam neočekivana sintagma u naslovu albuma zapravo živo ilustrira njegov sadržaj.

Od sjajnog Harmony in Ultraviolet prošlo je već deset godina, obilježenih nekolicinom solidnih albuma i suradnji za koje se činilo da se neće lako izvući iz njegove sjene. Da ne treba brinuti oko toga naznačio je već Ravedeath, 1972, a definitivno potvrdio Virgins. Akustični izvor zvuka na potonjem urodio je gustim i teškim ugođajem koji bi se, zanimljivo, mogao usporediti s onim na Harmony in Ultraviolet iako je postignut poprilično drugačijim sredstvima. Love Streams se nastavlja na prethodnika utoliko što također zvuči više “organski” od ostatka Heckerove diskografije, ali isto tako predstavlja pomalo neočekivani trenutak skidanja mračnih slojeva koji topli zvuk ostavljaju na vidjelu, u svim svojim svijetlim tonovima. Distorzije, synthevi, vokali – tretirani više kao dodatni instrument negoli zasebni predvodnici melodija – spajaju se u prozračnu atmosferu uglavnom pročišćenu od naznaka nelagode, čak i kada se pjesma zove Castrati Stack.

Uz decentno nervozni sintesajzer koji blago podsjeća na Heckerova suradnika Oneohtrix Point Nevera, jedan od prvih zvukova koje čujemo na Love Streams je flauta, ubrzo rasplinuta u obligatorne valove prigušene buke. Music of the Air uvodi vokale, svaki se bori isplivati na površinu, a na koncu čujemo auditivni ekvivalent prikaza nedosegnutog boljeg svijeta. Ono što slijedi pokazuje da mjesto žudnje utopljenih vokala, dakako, nije tako savršeno. Violet Monumental djeluje pak kao sretni spoj ultraljubičaste harmonije i vokalnih duhova praćenih pulsirajućim ritmom, s posebno nametljivim drugim dijelom koji se razvija u pravu pjesmu. Zbog rascjepkanih glasova istaknutih pored elektroničke podloge prožete glitch elementima, Castrati Stack – uvjetno okarakterizirana kao ključni singl – djeluje pomalo kao ambijentalni parnjak radu mlađih eksperimentalno-elektroničkih suvremenika. Unatoč nekolicini manje zanimljivih komada na albumu, par Collapse Sonata i Black Phase garantira snažan zaključni utisak. Nježna stvar postupno uvodi tračak sumnje koji će u sljedećoj kulminirati neskriveno ističući korsko podrijetlo skladbi i koliko-toliko suvislo rasplićući nagomilane tihe tenzije.

Seciranje vokala islandskog zbora te naknadni produkcijski vokalni eksperimenti leže u središtu koncepta Love Streams, a vjerojatno čine i njegov najzanimljiviji dio. Heckerove pošalice o istraživanju “transcedentalnog glasa u eri auto-tunea” i “liturgijskoj estetici nakon Yeezusa” osim odličnog PR-odjeka možda nehotice ukazuju na interesantan zaključak u pozadini albuma – čini se da vokali crpljeni iz korala digitalnom obradom zapravo i ne gube na transcedenciji. Glazba crkvenih korijena vjerojatno nije slučajno odabrana; povezujući je s aktualnim dosezima umjetne inteligencije u glazbenoj produkciji, Hecker supostavlja duhovno mehaničkom dokazujući da to dvoje nije nužno u odnosu suprotnosti. Barem u slučaju Love Streams, taj je spoj rezultirao toplinom kakva ne zrači iz zasebnih elemenata, propitujući ionako diskutabilne diskurzivne opreke kao što su digitalno nasuprot organskom ili učeno, “akademsko” nasuprot emotivnom, “umjetničkom”.

Spomenuti dovitljivi komentari skrivaju i implikacije o neminovnoj povezanosti ambijentalne i eksperimentalne glazbe s kretanjima u drugim žanrovima i kulturnim domenama. Isto kao što ne zazire od posezanja za sredstvima koja se možda koriste i u strašnoj mainstream glazbi, Hecker je dobro svjestan da pojačana uporaba bučnih dijelova i nelagodnih zvukova u aktualnom glazbenom krajoliku ne bi imala osobito nesvakidašnji efekt. Odgovor na maksimalizam u suvremenoj glazbenoj produkciji, za Heckera leži u suptilnosti, elegantno prožetoj promišljenim razmještajem reskih šumovima. Iako pretežno ugodan, Love Streams je ambijentalni album koji nije prikladno slušati tek za pozadinski ugođaj, kao uostalom i druga Heckerovih ostvarenja. Ono što ga razlikuje od većine prethodnika jest tematska fluidnost i izostanak čvrstog uporišta, izuzev početnog procesa. Kao što sam naziva albuma sugerira, Love Streams jednostavno teče iako su granice među skladbama jasnije nego prije. Pokoja tema i melodija možda uđe u uho, ali čini se kao da slušanje nikada nije jasno započeto niti dovršeno.

Za razliku od urušavajućeg zbora na omotu albuma, Heckerov se opus uspješno održava na površini bez drastičnih padova. Kontinuitet pruža sigurnost, sigurnost pak može, ali ne mora voditi ka dosadi. Premda u intervjuima u pomalo “rockističkoj” maniri odgovara na pitanja o eksperimentalnim glazbenici/ama nove generacije odmahujući rukom – jer, hej, on to sve radi već odavno – istina je da ne ponavlja eksperimente uz tek povremeno zanimljive rezultate, već svakim novim albumom barem za nijansu obogaćuje izražajnu paletu.

Naslovna ilustracija autorski je rad ilustratora i grafičkog dizajnera Jana Pavlovića.

Future Islands trenutno je jedan od hvaljenijih američkih nezavisnih sastava,  a čine ga J. Gerrit Welmers na klavijaturama, William Cashion na bas gitari te karizmatični vokalist Samuel T. Herring. Zajednički djeluju od 2006. godine te su do sada objavili četiri ploče: Wave Like Home 2008. godine, In Evening Air 2010. godine, On the Water 2011. godine te iznimno hvaljeno ovogodišnje izdanje Singles. 

Njihova varijanta elektroničke pop melankolije  svoje drugo, agresivnije i strastvenije lice pokazuje upravo koncertnim nastupima kroz Herringove manične gestikulacije, ekspresivnu mimiku i dramatičnu vokalnu izvedbu. Odnosno, kako i stoji u najavi Žednog uha: “Iskrenost, neopterećenost i jasan talent za prenošenje svoju viziju moderne inteligentne pop glazbe na slušatelje obećavaju jedinstven koncert”. 

Uz izvrstan program nadolazećega festivala Žedno uho, premijernog izdanja festivala SuperUho u Šibeniku, uzbudljivog muzičkog izbora zagrebačke Žive muzike i osječkog Phonograma, nastup Future Islanda 11. listopada u Močvari svakako predstavlja jedan od vrhunaca ovogodišnje koncertne ponude. 

Ulaznice za koncert Future Islandsa po promotivnoj cijeni od 65 kuna moći će se kupiti do 25. svibnja, odnosno do završetka Žednog uha. Nakon tog datuma cijena će im biti 80 kuna. Cijena ulaznica na samom ulazu iznosit će 100 kuna. 

Izvor: Artim