News Piše: Matija Mrakovčić
Što suvremena umjetnost radi u muzeju pitanje je jedne od sudionica međunarodnoga studijskog susreta u Ljubljani, održanog od 14. do 16. ožujka 2012. godine, u sklopu projekta World of Art. Odgovor bi, u humorno-dosjetnoj maniri postavljenoga pitanja možda bio: visi. Ne djeluje, ne postavlja pitanja, nije performativna i ne poručuje nam ništa osim da je toliko dobro izvedena da zaslužuje svoj metar kvadratni u instituciji umjetnosti.
Zaista, u trodnevnom posjećivanju ljubljanskih galerija i muzeja, teško se bilo oteti dojmu da je estetski predznak umjetnosti doveden do svoga ekstrema, odnosno, da umjetnost prozvanih umjetnina ne leži ni u čemu drugome osim u njihovoj izložbenoj funkcionalnosti.
Sa suvremenom umjetnosti susreli smo se, naravno, u Muzeju suvremene umjetnosti (MSUM) i galeriji Alkatraz u Metelkovoj, u privatnoj Ganes Pratt galeriji, galeriji Kapelica i Međunarodnom grafičkom likovnom centru (MGLC), Gradskoj galeriji i galeriji Škuc, te u Aksiomi – institutu za suvremenu umjetnost, galeriji Photon – centru za suvremenu fotografiju središnje i jugoistočne Europe, i P74 centru i galeriji. Moderna galerija ostala je izvan konteksta suvremene umjetnosti zbog općeprihvaćene podjele na modernu i suvremenu umjetnost, koja ponekad i nema pokrića, a čemu ćemo se vratiti kasnije u tekstu. Ovdje ćemo spomenuti jedino neimenovanu suvremenu instalaciju privatnoga stana u podrumu Moderne galerije, koja u kaotičnoj reprezentaciji privatnoga života djeluje poput utočišta od visoke, kronološki obilježene javne kulture na gornjem katu.
U specifično jugoslavenskom kontekstu, ”suvremenost ima dva početka. Konceptualni, 1960-ih, kada su oblikovani estetski koncepti s kojima današnji umjetnici rade, te kronološki, početkom 1990-ih, padom istočnoeuropskih komunističkih režima, raspadom Jugoslavije i drugih multinacionalnih država, ubrzanom globalizacijom i raširenom uporabom digitalne tehnologije” (preuzeto sa web stranice MSUM). Stoga je kronološki kraj umjetnina koje zapremaju Modernu galeriju 1991. godina, dok Muzej suvremene umjetnosti u svojoj kolekciji Arteast 2000+ posjeduje i djela nastala tridesetak godina prije raspada Jugoslavije. Tako je Muzej suvremenosti još uvijek moderan, dok Moderna galerija nije više suvremena.
No, čini se da izvedba nije slijedila citiranu tvrdnju. U kontekstu prostora, Moderna galerija izgrađena je 1948. godine i suvremenom posjetitelju predstavlja naslijeđenu infrastrukturu koja se može koristiti, no u nju se ne može intervenirati. Muzej suvremene umjetnosti nastao je 2011. godine, u prostoru bivše vojarne JNA, prenamjenom visoke zgrade kasarne u bijeli izložbeni prostor. Taj je prostor jednak svakom visokoinstitucionalnom muzejskom prostoru u koji je potpisnica ovih redaka kročila, i osim svoje uzbudljive povijesti koju nije moguće saznati iz samog postava muzeja jer se u tome slučaju poziva na onaj drugi, kronološki početak, ne nudi ništa novo. Upravo taj prostor ‘ne djeluje, ne postavlja pitanja, nije performativan i ne poručuje nam ništa’ osim da posjeduje zanimljivu zbirku umjetnina čiji se kritički potencijal gubi u (još jednom) pokušaju mumificiranja žive umjetnosti opterećene kontekstom koji se teško saznaje bez kustoskoga vodstva. S druge strane, korištenje zadanoga prostora Moderne galerije, uz pronicljiv kustoski pristup, omogućilo je interpretaciju moderne umjetnosti po principu kontinuiteta i prekida, koji je i naziv izložbe. Četiri dugačke prostorije povezane su s osam prolaza. S jedne je strane vertikalno predstavljen kontinuitet umjetnosti, u njenoj podobnosti, političkoj aktualnosti i utilitarnosti svoga vremena. S druge strane prikazani su proboji u tu službenu umjetnost, poput avangarde, partizanskoga pokreta i Nove slovenske umjetnosti.
Možemo suditi i tako da se razlika između moderne i suvremene umjetnosti očitava u odmaku promatrača od kulturalne proizvodnje, pa nam je bliža suvremena možda manje podobna za artikuliranu organizaciju u prostoru, a moderna, jer je dalja i lakše je njome manipulirati, podobna je za dosjetljiviji razmještaj. No, vjerujem da pitanje manipulacije i interpretacije umjetnosti u muzejskome prostoru ostaje temeljno kustosko pitanje. U pitanju djelovanja i performativnosti prostora, Moderna galerija predstavlja pokušaj sagledavanja umjetničke proizvodnje prošloga stoljeća iz položaja suvremenika te iste proizvodnje: kustoski dodaci poput posuda sa cvijećem i zidnih tapeta prvim desetljećima stoljeća, avangardni simultanizam koji se proteže od stropa do poda u formi novina, okrećuća instalacija novog konstruktivizma s fotografijama iz toga razdoblja, uključivanje nekadašnjeg izgleda Moderne galerije u njen sadašnji postav, izlaganje umjetničke proizvodnje osamdesetih godina i na podu galerije, ne samo stropu… S druge strane, suvremena umjetnost, obilježena, kako sam MSUM na svojim stranicama naglašava, ”ubrzanom globalizacijom i raširenom uporabom digitalne tehnologije”, vrhunac novih medija predstavlja videom. Količina informacija ponuđena u Muzeju suvremene umjetnosti ne dopušta interakciju sa sobom jer je prvenstveno tako predstavljena: poput artefakata kulture koji ne propituju vlastitu suvremenost. Jasno, ovo nije ocjena samih umjetničkih djela, već izvedbe njihova postavljanja u muzejski prostor. I opet se, ostvarujući muzej, propustilo zapitati: Što suvremena umjetnost radi u muzeju? Razlog ”prostora koji je zatečen, a nije od početka zamišljen kao muzejski prostor”, pada u vodu pri samome pogledu na Metelkovu i njenu iskorištenost. Suvremenik je onaj, po Giorgiu Agambenu, koji niti se ”savršeno podudara sa svojim vremenom niti se prilagođava zahtjevima toga vremena” (također sa web stranice MSUM). No, danas nam je jasno da postoje ideološki uvjeti svakoga iskaza, da niti umjetnost niti govorenje o njoj ne dolaze iz ideološki i politički očišćenoga prostora, jednostavno, jer takav ne postoji, nepodudaranje i neprilagođenost svom vremenu mora u sebe uključivati pitanje vlastitog stava. Propitivanje same ideje muzeja.
Situacija je jednaka u privatnoj Ganes Pratt galeriji, Međunarodnom grafičkom likovnom centru i Gradskoj galeriji, na što upućuju i njihovo merkantilističko, odnosno nadnacionalno, odnosno patricijsko-upravno imenovanje.
U alternativnijim galerijama Photon i P74, te Aksiomi, suvremenost se može naći u novijem datumu nastanka izložbenog prostora, postmodernističkom minimalizmu i performativnom radu voditelja Aksiome, Janeza Janše. Treba istaknuti da prostore galerija Photon i P74 sponzorira grad, pa im je dozvoljeno mijenjanje samog izgleda prostora tek uz prethodnu suglasnost najmodavca, Gradskoga ureda za kulturu. Također, iz vlastite pozicije, važno je istaknuti potporu koju svi (posjećeni) kulturni programi, bili NGO ili ne, u Ljubljani dobivaju iz državnoga proračuna.
U srazu modernosti i suvremenosti, te njihove muzejske reprezentacije, možda je potrebno citirati web stranicu još jedne institucije umjetnosti, galerije Škuc: ”Prevlast individualnih metadiskursa i zanemarivanje osnovnih osobina umjetničkoga djela često dovodi do ‘stisnutih’ izložbi u smislu forme i medija, koje su uhvaćene u savršeno samodostatnoj monolitnosti sadržaja”. U Škucu nailazimo na izložbu koja nudi umjetnost u različitim medijima, od instalacije, videosnimke, filma, montaže, do časopisa, likovnoga djela, kolaža, te stroja. Škuc je prostorno malena galerija, ali čak ni sve spomenute forme nisu zauzele mnogo mjesta jer su postavljene kao pitanja, a ne kao odgovori. Odgovor bi bio jedanoglasan: Yes, it’s fucking political (Skunk Anansie: 1996).
ObjavljenoObjavljeno
