Kritika Piše: Dorotea Kutleša
Riječ je o izložbi djela mladih umjetnika nastalih kao rezultat istraživanja starog zagrebačkog kvarta Trešnjevka. Samim svojim nazivom i formom ova se inicijativa poigrava pojmom salona kao zatvorenog i privatnog prostora u kojem izlažu odabrani umjetnici. Naime, dio radova mogli ste pogledati u Galeriji Modulor (Park Stara Trešnjevka) do 1. prosinca, a ostatak još stignete vidjeti ako prošetate kvartom: izložba se nastavlja u lokalnom javnom prostoru različitim instalacijama i intervencijama. Uključivanjem građana kroz različite radionice i tribine, ona postaje interaktivna i dinamična pa osim formalnih, nadilazi i vremenska ograničenja salona.
Dok tako šećete kvartom, u ogoljelom drveću trešnjevačkih parkova uočit ćete pokoji dječji jarko obojen bicikl s istobojnim balonima Božidara Katića koji neminovno priziva u sjećanje scenu E.T.-a kako biciklom leti ispred mjesečine. Oda je to djetinjstvu i njegovoj bezbrižnosti i lakoći, možda i sjećanje na ljepša, šarenija vremena s više parkova i djece na ulicama, na trešnjevačko djetinjstvo prije no što ga je zagušila luđačka novogradnja bez suvislog urbanističkog plana. Većina umjetnika u svojim se radovima dotakla upravo trenda nedosljedne urbanizacije i pretjerane izgradnje pa možemo zaključiti (ako već nismo osvrnuvši se kvartom) da je to najveći i najkompleksniji problem, kako Trešnjevke, tako i ostatka grada. Kvart se pretvara u betonsku spavaonicu s nefunkcionalnom prometnom infrastrukturom, minimalnim zelenilom i društveno-kulturnim sadržajima. Referiranjem na bolja vremena, umjetničke intervencije svojom estetikom humaniziraju dijelove kvarta. Tako se bezličan zid NK Trešnjevka ponovio fasadom – ornamentom s instalacije Wunderschön Igora Rufa koja je ovom prilikom bila izložena i u prostoru galerije. Instalacija i ornament podsjećaju na čardak, spremište za kukuruz, a nazivom se referiraju na scenu iz filma Tko pjeva, zlo ne misli – svjedočanstva upravo tih ljepših i boljih vremena građanskog života. Ruralni motiv na gradskoj arhitekturi kao oštra suprotnost organskog ukrasa geometričnoj betonskoj gradnji govori o odnosu nebodera i preostalih obiteljskih kuća s gredicama.
Poetični prizori suživota organskog i anorganskog mogli su se vidjeti i na fotografijama Zvonimira Ferine u prostoru galerije. On je u diptisima i triptisima zabilježio zanimljive geometrijske apstrakcije industijske i stambene arhitekture, romantični zalazak sunca s tvorničkim dimnjakom, travnjak koji neki koriste kao parkiralište, pitome ulice s obiteljskim kućama… Melankolični prikazi spoja i nametanja umjetnog prirodnome i rastućeg sivila zelenim oazama dočaravaju sadašnjost i budućnost Trešnjevke koja, iako kaotična, nije još izgubila svoj šarm.
Ova izložba, intervencije u javnom prostoru i skorašnje radionice i tribine nisu samo relevantne za umjetničku teoriju i praksu, već i društvenu. Radovi – iako kao i starosjedioci odišu nostalgijom za starom Trešnjevkom – upućuju na suvremene probleme s kojima se kvart susreće, ali i nude rješenja kroz interakciju s građanima. To nisu veliki i skupi urbanistički i društveni projekti, već poticanja komunikacije u zajednici i kontinuirano nenametljivo oplemenjivanje kvarta kontekstualiziranom angažiranom umjetnošću.
ObjavljenoObjavljeno
