Tema Zamislite da prijatelja i vas ispred hotela Dubrovnik zaustavi visoki plavokosi čovjek u ranim četrdesetima. Kaže najčudniji “dobar dan” koji ste u životu čuli, potom se predstavi na tečnom engleskom i zamoli vas da mu objasnite što se to događa pred njegovim očima. Zamislite sad da ste voljni tom Svenu – rođenom Švedu, Ericssonovom inženjeru – izložiti ukratko zašto ljudi prosvjeduju na ulicama. Počnete vi tako pričati da bi vam se nakon samo tri rečenice prijatelj ubacio u riječ. Ne prođe niti minuta, a vi se derete jedan na drugoga nadglasavajući pritom čak i gomilu iza vaših leđa. Tko zna što bi bilo da vas siroti Sven nije zaustavio. On nehajno podiže ruku – kaže “oh, urban issues“, misli “oh, Balkan issues” i udalji se s očima punim razumijevanja premda ništa nije razumio.
Zbivanja u Varšavskoj podijelila su hrvatsku javnosti. Našim medijskim prostorom trenutno cirkuliraju dvije priče koje tumače razvoj događaja vezanih uz Varšavsku ulicu. U prepirkama kakvim je mogao svjedočiti Skandinavac one se isprepletu toliko puta da njihove ravne niti stvaraju nerazmrsivo klupko besmisla. Probat ću ovdje dati sažetak svake od priča. Protivnici najnovijih urbanističkih promjena ovako izveden projekt nazivaju pljačkom. Javni prostor ustupa se privatnoj osobi za gradnju poslovnog kompleksa koji će njemu osigurati ogromnu dobit. Većina građana s tim poslovnim kompleksom ili ne dobiva ništa ili dobiva radna mjesta s mizernom plaćom čiji će dobar dio potrošiti na živežne namirnice u tom istom poslovnom kompleksu. Radi se očito o privatnom, a ne javnom interesu pod čijom je egidom teška mehanizacija dovučena u Varšavsku ulicu. Zagovaratelji najnovijih urbanističkih promjena kažu da će investitori zbog gradnje poslovnog kompleksa o svom trošku financirati obnovu infrastrukture donjegradskog bloka i potom otvoriti nova radna mjesta što automatski privatni projekt čini projektom od javnog interesa. Svoje argumente garniraju tvrdnjama da su investitori sve dozvole ishodovali po zakonu. Meni je korištenje pojma zakon u diskursu kako investitora tako i gradskih vlasti najproblematičniji detalj u cijeloj priči.
Slučaj Varšavska mogao bi u bližoj budućnosti postati sastvani dio curriculuma predmeta koji se zove politika i gospodarstvo. Maturanti bi pomoću njega mogli lakše shvatiti suptilnu razliku između pojmova legalno i legitimno. Raditi legalno znači – najjednostavnije rečeno – raditi u skladu sa zakonom, a raditi legitimno znači raditi nešto s punim pravom. Možda se u Švedskoj (ili nekoj drugoj intaktnoj galaksiji) legalno i legitimno mogu rabiti kao sinonimi, ali u Hrvatskoj sasvim sigurno ne mogu. Nakon dva desetljeća naše suverenosti naučili smo, između ostalog, da su poslijeratna privatizacija i s njom povezano bogaćenje kojekakvih mufljuza koji defiliraju hrvatskom društvenom scenom bili provedeni u skladu sa zakonom. Kako riječi pamte sve svoje upotrebe nije ni čudo da dobrom dijelu ljudi skoči krvni tlak čim čuje riječ zakon.
Pravnički diskurs ne bi trebao imati monopol na ono što je opravdano ili barem na našu predodžbu onoga što smatramo opravdanim. Trebalo bi to posebno imati na umu u budućnosti. Pretpostavimo da jednog dana prilikom ovog ili nekog sličnog prosvjeda nekakav sudac prosvjednicima ne produži dozvolu okupljanja na javnom mjestu. Pretpostavimo sad da prosvjednici ne budu poštovali odluku suda. Što bi se tada dogodilo ne moramo ni pretpostavljati. Ali, to je neka druga priča, vratimo se mi rađe razlici između legitimnog i legalnog.
Kad promotrite tri protagonista priče o Varšavskoj koji se pri svakom istupu u medijima pozivaju na zakon nije nimalo teško zaključiti zašto je pozivanje na zakon postala groteskno izobličena slika vlastitog postanka. Prvi je Tomislav Horvatinčić. Tajkun koji se prisavskim studijima šetucka u Bruno Magli čizmama prijatelj je zagrebačkog gradonačelnika što sigurno nije odmoglo da investicija Hoto grupe bude proglašena projektom od javnog interesa. Nema zakona protiv prijateljstva! Drugi je Milan Bandić. Nesuđeni hrvatski predsjednik – zamoljen da komentira bilo koju od mnogobrojnih afera koje su ga pratile tijekom političke karijere – uvijek je pozivao institucije pravne države da rade svoj posao što je svakom s pola mozga dosad moralo poprilično narušiti povjerenje u institucije pravne države. Treća je Marina Matulović-Dropulić. Resorna ministrica velika je dioničarka tvrtke koja je pak glavni izvođač radova u Varšavskoj što, da ne bi bilo zabune, ničim ne predstavlja kršenje zakona. Uzmite sad u obzir da je ekipa s neznatno promijenjenim sastavom odgovorna za većinu projekata zbog kojih je mijenjan Generalni urbanistički plan. Odluka o raskopavanju Varšavke ulice predstavlja ogoljivanje načina funkcioniranja svih razina vlasti. Ako to znamo ne moramo se čuditi zašto je najveću mobilizaciju građana u zaštiti javnih interesa izazvao sitan zahvat na urbanističkom planu, a ne krupni pomaci prema komercijalizaciji zdravstva i školstva. Varšavska je simbol. Široki sloj ljudi je, potaknut posezanjem političko-ekonomskih elita za javnim prostorom, konačno artikulirao nezadovoljstvo općim društvenim tendencijama koje su, zar ste uopće sumnjali, sasvim u skladu sa zakonom. Zato je ovaj prosvjed puno više od onoga za što se izdaje. A zakon?
Nijedan zakon nije savršen. Društvene tenzije između onog što je i onog što bi trebalo biti uvijek su znale pronaći svoje mjesto u književnosti. Shakespeare je napisao da nisu pod zakonom oni koji svoju volju zakonom učine. Nepoznati balkanski genij je nešto kasnije neovisno došao do sličnog zaključka: “Zakon je kad se hodža popne na minaret i piša odozgo po nama, a mi odozdo po njemu”. Bolji i precizniji opis stanja u Varšavskoj nisam uspio naći.
Objavljeno
