Tema Piše: Šefik Šeki Tatlić
Kampanju pod imenom Moja Hrvatska zamišljenu kao niz medijskih apela građana za “drugačiju zemlju”, zadnjih nekoliko dana intenzivno promovira njen organizator Jutarnji List.
Kako navode u Jutarnjem, svi su pozvani da se uključe u kreiranje jedne nove, bolje Hrvatske jer Hrvatska, u kojoj “samo 45 posto radno sposobnih ljudi radi, jedan radnik uzdržava 1,4 umirovljenika, 250 tisuća ljudi radi u državnoj administraciji, gotovo 2 milijuna Hrvata ovisi o proračunu…”, treba promjene.
I sad, iako na prvi pogled ova akcija podsjeća na niz drugih, u najvećem broju patetičnih, farsičnih, “socijalno senzibiliziranih” akcija koje, dok služe lokalnim estradnim veličinama za samopromociju, ujedno aboliraju nedostatak senzibiliteta države za socijalna pitanja, ona sadrži još jedan bizaran aspekt.
Naime, u akciji, kojom je usput budi rečeno “oduševljena” kako je izjavila za Jutarnji, sudjeluje i premijerka Jadranka Kosor iz HDZ-a! Dakle u akciji za “bolju” Hrvatsku, za “promjene”, sudjeluje predstavnica stranke koja je, ako ne jedina, onda zasigurno u najvećoj mjeri najodgovornija za stravično etičko, moralno, kulturno, političko, ekonomsko i civilizacijsko potonuće i raspad jednog društva.
Naravno, uopće nije iznenađujuće da predstavnici vlasti ovako “socijalno senzibiliziranu” akciju žele podržati, ali problem je u tome što, kako izgleda, ostali sudionici akcije nemaju nikakav problem s tim. Iznenađujući je dakle stupanj perverzije do koje je veliki dio javnosti spreman ići u relativizaciji kako situacije uopće tako i svoje uloge u kreiranju iste. Postavlja se pitanje koga ili što veliki dio javnosti vidi kao generator, odnosno krivca za strahovite probleme ovog društva?
Zašto je situacija takva kakva jest? Dakle, tko je kriv? Globalna ekonomska kriza? Masoni? Pederi? Strani centri moći? Izvanzemaljci? Slovenci? Tesline zrake sa Sjevernog pola? Divovska radioaktivna hobotnica iz paralelnog univerzuma?
Čini se kao da nisu krive političke opcije koje su zapravo instalirale brutalno nesputan slobodno-tržišni sustav koji tako privatizacijom javne sfere uspostavlja radikalno nepravedni klasni sistem. Nadalje proizlazi da nisu krive te iste političke opcije koje nameću vrijednosni sustav u kojemu su krvna zrnca, etničko porijeklo, stranačka podobnost i vjera u svemoćno slobodno tržište bitniji od obrazovanja, opće kulture, socijalne osjetljivosti i kritičkog mišljenja; nije kriva vlast koja u ime svih građana šalje prosvjednu notu drugoj suverenoj zemlji koja s punim pravom zabranjuje ulazak jednom neo-fašistu. No s druge strane, ako nije kriv kapital koji subjektivitet pretvara u puki tržišni proizvod, dok isti kapital protjeruje sve humanističke vrijednosti u egzil iz općeg sustava vrijednosti, tko onda jest kriv?
Ako je suditi po reakcijama, tj. nedostatku kritičkih reakcija šire javnosti na situaciju općenito, izgleda da je krivo nešto, nešto nedefinirano, nešto nevidljivo, nešto neizrecivo, neki unheimlich.
U ovom slučaju, sam naziv akcije Moja Hrvatska implicira neku nužnost, neki mutni osjećaj obveze da se svaki subjektivitet “kojem Hrvatska pripada” solidarizira s distribucijom odgovornosti za stanje stvari na sve građane.
Iako je vjerojatno ovakav naslov odabran iz drugih razloga, jer je u tržišnom polju kreiranje individualnog odnosa između potrošača i proizvoda već godinama trend u oglašivačkoj industriji, ovaj naslov reflektira taj vibe, to zajedničko “stezanje remena”, tu intenciju da se odgovornost za stanje stvari distribuira na sve pripadnike društva pod krinkom individualne “ljubavi prema zemlji”.
Kako kaže jedna od poruka pomenute akcije, “Europska komisija nas je upozorila da smo zemlja s velikom korupcijom. Promijenimo to zajedno!”
Šira javnost koja prešutno pristaje preuzeti dio odgovornosti za specifične probleme zapravo abolira upravo tu vlast koja se ponaša kako se već ponaša dok ista javnost ne preuzima odgovornost za svoj boljitak na demokratskim izborima.
Ovdje se također radi i o refleksiji jednog bizarnog aspekta tog nečega u kojemu očigledno (ako je sudeći po broju građana zainteresiranih za akciju) postoji volja onih pripadnika eksploatiranih klasa da se solidariziraju s vladajućim klasama. Nekad su bili prozivani stokom sitnog zuba, a danas su pak građani koji čuvaju “svoju” Hrvatsku. Reakcija kritičke javnosti na ovakve naslove, na sve ovakve implikacije, na stranu sad ova specifična akcija, bila bi izjava da ovakva Hrvatska nije moja Hrvatska. Ovo je njihova Hrvatska, ona koja najviše podsjeća na zemlju onih famoznih 200 obitelji. Ali, trik je u tome da široj javnosti ovakva Hrvatska očigledno previše ne smeta, možda zato što se mnogi pripadnici puka potajno nadaju da će baš njihova obitelj postati jedna od tih dvjesto.
Dakle, iako nije bitno što je organizator ove akcije odabrao baš naziv Moja Hrvatska, jer se ionako radi o domeni tržišnog copywritea, ono što je bitno jest kako se na takve pojave reagira, kako se one artikuliraju u javnosti.
Stoga, ova implikacija, ova aproprijacija pojma “moja” odnosi se na neki način i na pojam solidarnosti kao preduvjet za bilo kakve supstancijalne društvene promjene u smjeru socijalne države. Ali, nažalost, ne radi se o tome da solidarnost ne postoji, nego se radi o tome da je ta solidarnost izopačena jer se prosječni pripadnik društva ne solidarizira s potlačenim, obespravljenim članovima društva, nego se solidarizira upravo s onim političkim opcijama koje stvaraju uvjete za daljnju generaciju raznih vrsta diskriminacija, najviše onih klasnih, odnosno ekonomskih mada ni ostale uopće nisu zanemarive.
Iako ovaj slučaj reprezentira potrebu za jednom opsežnom medijsko/socio-antropološkom studijom na nacionalnom nivou o organiziranom masovnom mazohizmu, recimo jednostavno da se ovdje radi o dogmi. Ne nekoj konsenzualno prihvaćenoj dogmi, nego tihoj, nevidljivoj, “suptilnoj” dogmi u kojoj se “neke stvari” podrazumijevaju.
Ne radi se tu isključivo o dogmi institucionalno-vjerskog prefiksa – iako s intenzivnim miješanjem Crkve u laička pitanja ni ta dimenzija nije zanemariva – već se radi o onoj dogmi koja društvo, pa tako i državu, vidi kao neku vrstu “prirodne” zajednice, kao nešto što nije umjetno, već biološko, i kao nešto čiji se fundamentalni uzusi društvenog funckioniranja, eto, tek tako “podrazumijevaju”, a što mora voditi u konstataciju da se radi o društvu u stadiju prije društvenog ugovora.
Ako je to tako, onda je fundamentalni konstrukt nekog društva utemeljen na zajednici kao biološkom, prirodnom entitetu, što u Hrvatskoj jeste slučaj, a iz toga proizlazi da je za emancipaciju u takvoj zajednici dovoljan samo dokaz o biološkoj pripadnosti toj zajednici, a ne neko tamo “umjetno” znanje, obrazovanje, humanistički senzibilitet, klasna solidarnost ili sposobnost kritičkog mišljenja. A to je upravo ono što je ideal društva njihove Hrvatske, kao zemlje neobrazovanih kapitalističkih slugana, nacional-šovinista; zemlje idealiziranog primitivizma što u totalu rezultira grčevitim pokušajima racionalizacije takvog stanja, objektivizacije dogme. Uostalom odgovor javnosti na ovakve akcije to i pokazuje.
Ali, svako demokratsko, socijalno senzibilizirano društvo stvara se kroz kritiku dogme, radikalno propitivanje “onoga što se podrazumijeva”, dogme uopće, a ne kao što je danas slučaj u Hrvatskoj, kroz njenu relativizaciju i što je najgore idealizaciju. Pa ne bi Obama postao predsjednik da je Rosa Parks pristala sjediti u dijelu autobusa za Afroamerikance, zar ne?
Kome se na kraju krajeva sudionici ove akcije obraćaju? Obraćaju se valjda svojem osjećaju nemoći kojeg nisu u stanju politički artikulirati i kojeg umjesto u glasačkim kabinama ili na prosvjedima kompenziraju kukajući pred kamerama, u nekoj verziji “ozbiljnog” reality showa.
Ovaj slučaj reflktira intenciju u kojoj umjesto kritike, građani svojevoljno pristaju biti simulakrumi, pervertirani odrazi društvene stvarnosti koji kroz bivanje simulakruma zapravo postaju istiniti, ali samo kao simulakre. Tu se u narcisoidnoj maniri nedostatak kritičke artikulacije “otjelovljuje” kao kritička artikulacija. Ovdje se, kako bi rekao Rancière, radi o perverznoj volji koja ne prestaje korisititi inteligenciju, ali je ta upotreba bazirana na fundamentalnoj distrakciji.
Stoga se ne može reći da je to nešto dogma, to nešto je kratki spoj između nedostatka volje i/ili nesposobnosti za političku artikulaciju stanja stvari i pokušaja racionalizacije tog stanja, dakle minimizacije njenih učinaka u ekonomskom, političkom i moralnom smislu. Taj kratki spoj je geist mučeništva, mazohizam idealiziran kao sreća nesolidarnog subjektiviteta u potrazi za osobnom komocijom. To je ona komocija koja nikad ne dolazi, već, kako bi rekli Horkheimer i Adorno, komocija koja se otjelovljuje kao jelovnik, kao ponuda koju si većina nikad neće moći priuštiti. A takvo stanje stvari sigurno neće promijeniti nikakve emocionalne, ispovjedne eskapade i simulacije građanskog aktivizma.
ObjavljenoObjavljeno
