Tko je ovdje lud?

Prije tridesetak godina gospoda Fiske i Hartley došli su do zaključka da je televizija bard suvremenih društava. Već pedesetak godina članovi obitelji skupljaju se oko ekrana u polukrug da bi kratili vrijeme trošeći priče pomoću kojih iz dana u dan spoznaju svoje mjesto unutar šire cjeline koje zovemo društvo. Posljednjih dana domaći bard nacionalne klase izvodi gluposti. Je li mu vrućina malko udarila u glavu ili je potpuno pobenavio?

Mislim, naravno, na imenovanje Hloverke Novak Srzić direktoricom programa HRT-a. Iste one Hloverke Novak-Srzić koja je prije jedva pola godine smijenjena s pozicije glavne urednice Informativnog programa zbog protesta kolega koji su nezadovoljstvo njenim cenzorskim radom izrazili dolaskom na posao s crvenim selotejpom preko usta. Ovu odluku, bizarnu čak i za prisavske standarde, nije pretjerano teško objasniti. Uzrok novoj kadrovskoj križaljci koja će još nekoliko vrućih dana dizati prašinu je politički pritisak koji ni Butters iz South Parka ne bi zamijenio za brigu o prisavskom ispunjavanju svrhe javnog servisa. Vladi nasušno treba informativni program držati pod kontrolom. U njenoj projekciji javna televizija bi na dnevnoj bazi trebala donositi priče o teškom životu na svim meridijanima da bi globalna ekonomska kriza dobila na uvjerljivosti kao opravdanje neumitnog izglasavanja niza političkih odluka koje će niski životni standard većine građana učiniti još nižim. Radi se o školskom primjeru hegemonijske uloge medija. Slične možete naći u većini udžbenika iz teorije medija.

Da će se ovakva svinjarija dogoditi moglo se naslutiti u dva navrata. Prvi put prije par mjeseci kad je u javnost izašao novi prijedlog financiranja HRT-a. Njime je predviđeno da se u budućnosti javna televizija financira pretplatom i pristojbama koje će se ubirati od komercijalnih televizija. Ili – jednostavnije rečeno – HRT bi ostao bez reklama, ali bi dobio dio novca od reklama koje se emitiraju na komercijalnim televizijama. Iznos novca dobiven ovakvom kompenzacijom bio bi, naravno, puno manji od iznosa novca koji bi javna televizija uprihodovala nastavljajući s praksom raspolaganja vlastitim reklamnim prostorom. Drugi put prije par dana kad je u javnost izašao prijedlog da se televizijska pretplata smanji za dvadeset kuna. Takvo drastično smanjenje novca koji se slijeva na Prisavlje predstavljao bi tektonski poremećaj još gori od zabrane emitiranja reklama. Najbolje od svega je što bi ovakve mjere javnost aklamacijom dočekala. Postoji niz opravdanih razloga za nezadovoljstvo radom HRT-a kao javnog servisa pa većinu ljudi boli džon za kresanje prisavskih financija, a još kad tom početnom nehaju pridodaju dvadeset kuna više u novčaniku svaki mjesec još bi i zapljeskali Vladinoj odluci. Ta odluka na kraju nije izglasana. Iz retrospektive imenovanja Hloverke Novak Srzić netko bi mogao pomisliti da se radi o političkom reketu. Kome možemo zahvaliti na tome?

Prva adresa je Programsko vijeće HRT-a. Dvije njegove članice – Sanja Modrić i Marina Škrabalo – podnijele su ostavku nakon što je Hlo povjerena jedna od najvažnijih funkcija na javnoj televiziji. Ne kopajući po biografijama ostalih članova Vijeća možemo donijeti zaključak da većina njih nije kompetentna ni formalno ni moralno za posao koji rade. Što je uopće Programsko vijeće HRT-a? To je tijelo vrlo visokih ingerencija koje bi trebalo jamčiti neovisnost javne televizije budući da u njemu sjede javni djelatnici koji ne mogu biti državni dužnosnici, a “predstavljaju razne skupine hrvatskog društva (mladi, umirovljenici, poslodavci, sindikati, nacionalne manjine, vjerske zajednice, sveučilišta, udruge civilnog društva i dr).” Ako pogledate ključ po kojem se biraju članovi tijela koje bi trebalo odrediti smjer javne televizije jasno je da su tu postavljeni nužni (ali ne i dovoljni!) uvjeti za pojavu ovakvih gafova. Marina Škrabalo nakon izlaska iz Vijeća u intervjuu za H-alter rekla je da “neki članovi Vijeća ne raspolažu ni znanjem ni kredibilitetom, a neki ni jednim ni drugim da bi sudjelovali u upravljanju jednom tako bitnom strukturom kao što je javni servis”. To je prilično precizan opis problema. Pa tko bi onda trebao sjediti u Programskom vijeću HRT-a?

Sigurno ne predstavnici “raznih skupina hrvatskog društva”. Oni, naime, ne moraju biti medijski pismeni. Zamislite da na stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti utječe predsjednik Udruge poslodavaca koji je jednom bio u galeriji Tate Modern prilikom čega je za Pollockovu sliku rekao da bi to i njegova trogodišnja kćer mogla nadrljati za petnaest minuta. Teško zamislivo? Zašto je normalno da u Programskom vijeću HRT-a mogu sjediti svakojaki diletanti stvarno ne znam. Jedna takva funkcija trebala bi valjda pripasti nekom tko zna da mediji imaju ideološku funkciju u određivanju društvenih odnosa, nekom tko dobro poznaje osnovne kodove medijske reprezentacije, nekom tko se barem tangencijalno bavi proučavanjem medija. Sama kompetentnost smanjila bi mogućnost podilaženja vanjskim pritiscima jer bi profesionalci bili manje skloni kompromitiranju vlastitog profesionalnog ugleda. Značilo bi to automatsko podizanje razine znanja i kredibiliteta članova Programskog vijeća HRT-a. Stručnjak se na njihovim sastancima tada ne bi doživljavao kao dvoglavo tele.