Pet činova hrvatske recesije

Piše: Boris Postnikov

Posljednja knjiga Slavoja Žižeka objavljena na hrvatskom, Živjeti na kraju vremena, donosi lako prepoznatljivu, frenetičnu interpretativnu mašineriju koja proždire analitički materijal bez veće izbirljivosti: od povijesti Haitija preko genetičkog inženjeringa pa sve do Kung Fu Pande. Da bi kako-tako usustavio taj teorijski rollercoaster, Žižek je ovog puta neočekivano posegnuo za poznatim psihologijskim modelom žalovanja; razvila ga je krajem šezdesetih švicarska znanstvenica Elisabeth Kübler-Ross, a prikazuje proces individualnog suočavanja s bezizlaznim situacijama velikih, traumatičnih gubitaka, i to kroz pet faza: poricanje, bijes, “cjenkanje”, depresiju i, konačno, prihvaćanje novog stanja stvari. U Živjeti na kraju vremena, poglavlja nazvana prema ovim fazama pripovijedaju nam o tome kako se nosimo sa, smatra Žižek, neupitnom propašću globalnog kapitalističkog sistema; zamisao je problematična onoliko koliko je problematičan svaki pokušaj da se društvena i politička zbivanja provuku kroz reduktivan filtar psiholoških mehanizama. Pa ipak, ima nečeg zavodljivog u funkcioniranju modela Kübler-Ross: upravo zato što nonšalantno pojednostavljuje objašnjenje socijalnih fenomena, on nam omogućava da ih glatko uklopimo u naizgled smislenu naraciju. Kako, recimo, odoljeti a da priču o ekonomskoj recesiji, daleko najtraumatičnijem društvenom procesu posljednjih godina, ne ispripovijedamo kroz pet stupnjeva žalovanja za izgubljenom socijalnom sigurnošću?

Počelo je, lako se sjetiti, odmah nakon kolapsa američkog tržišta nekretnina 2008, kada je postalo evidentno da će recesija biti globalna; ovdašnje su političke elite ipak uporno tvrdile kako pritom neće zahvatiti i Hrvatsku. Nakon što se situacija pogoršala do razine na kojoj je poricanje postalo nemoguće, uslijedio je bijes: prošlogodišnji tzv. Facebook-prosvjedi njegov su najbolji primjer, i upravo zato su završili kao defokusiran, poluartikuliran i neučinkovit pokret, iscrpljen u privremenom kanaliziranju slijepe srdžbe. Potom, “cjenkanje” je postalo doslovno, a u proteklih pola godine ili godinu dana umnožili su se znakovi sitnih i krupnih financijskih manevara, odricanja i ušteda: vijesti o prepolavljanju prodaje knjiga ili lošoj posjećenosti koncerata pokazuju da se stavka “kulture” masovno briše iz kućnih budžeta, sve je više praznih izloga propalih dućana i obavijesti o “rasprodaji zbog zatvaranja”, napuštene poslovne prostore preuzimaju onda brojne pekare koje nude jeftinu hranu… Ako je prvih godina kriza u javnom diskursu bila prisutna uglavnom kroz statističke podatke i nepouzdane najave ekonomskih stručnjaka, sada su sve uočljiviji njeni “konkretni“ učinci; ako smo od 2008. naovamo prateći medije strpljivo svladavali sasvim novu, apstraktnu makroekonomsku terminologiju, sada se siromaštvo upisuje u naše svakodnevne navike, vizuru grada i kratkoročne životne planove. Sazrelo je, čini se, vrijeme za kolektivnu depresiju; nakon nje, preostaje još jedan korak do mirenja s novom situacijom, mirenja koje će označiti konačnu pobjedu ideološkog narativa o nužnosti prihvaćanja zadanih ekonomskih okolnosti i življenja “u skladu s mogućnostima”, umjesto preispitivanja mehanizama preraspodjele bogatstva i rastućih ekonomskih razlika između sve manjeg broja sve bogatijih i goleme većine osiromašenih.

Na ovom mjestu, ipak, važno je upozoriti na zanimljiv “amandman” modela Kübler-Ross: iako se njegove faze redovito spominju redoslijedom kojim smo ih ovdje naveli – pa ga onda, eto, prati i Žižek u svojoj knjizi – u praksi one mogu nastupiti bilo kojim slijedom. To bi moglo značiti, primjerice, da nas prava provala bijesa tek čeka: snažna pobuna prema kojoj će ono fejsbukovsko okupljanje djelovati kao bezazlena promenada, bunt koji bi, zašto ne, mogao pomaknuti koordinate društvene zbilje. Ali, dobro, sada smo već u zoni posve neobavezne spekulacije; umjesto nje, možda je poželjnije provjeriti kakvu nam korist donosi ovo riskantno reaktiviranje popularnog psihologijskog modela via Žižek.  

Barem dvostruku, čini se. S jedne strane, pomaže da se uoči onaj pomak od percepcije krize apstraktnom ekonomskom terminologijom prema “stvarnom”, svakodnevnom siromaštvu koje više ne možemo previdjeti. Vlado Bulić je, primjerice, nedavno objavio sjajan tekst Kako smo se vratili u komunizam, u kojem opisuje kako ideološko slavljenje individualizma iz naivnih vremena predkrizne potrošačke propulzije polako ustupa mjesto novim/starim oblicima kolektivizma, naprosto zato što se nekadašnji mladi IT-jevci, copywriteri i dizajneri, nakon što su ostali bez svojih poslova, vraćaju roditeljima, u besplatno podstanarstvo. Njegov komentar izvanredno “hvata” trenutak; dojam je, međutim, da nije mogao biti napisan prije, recimo, godinu ili dvije dana: bilo zato što su “životni stilovi” tada još uvijek nekako odolijevali krizi ili stoga što njihove promjene nisu prelazile prag javne vidljivosti. 

S druge strane, ovako ispričana priča o pet činova hrvatske recesije, čak i ako je labava i neuvjerljiva, upozorava na važan fakt: da mi nikakvu drukčiju priču o krizi u kojoj živimo, zapravo, nemamo; barem ako zanemarimo već apostrofiranu ideološku basnu o četiri i pol milijuna neodgovornih cvrčaka koji sada moraju prihvatiti teške posljedice vlastite lijenosti. I ovdje Bulićev tekst daje značajan mig; u njemu je, naime, usput potkačio romane koji su u “postideološkom” razdoblju prividnog konačnog trijumfa kapitalističkog sistema promovirali diktaturu prvog lica pripovijedanja i identitetske problematike. Na tom bi se tragu, možda, trebalo zapitati kako se suvremena hrvatska književnost nosi s reprezentacijom krize: odgovor će biti poučan. Naime, nakon što je početkom prošlog desetljeća, u vrijeme dominacije notornog „stvarnosnog“ modela pledirala za neorealističko, mimetičko “hvatanje u koštac” sa zbiljom, ona danas bježi desecima i stotinama godina u budućnost. Lomljenje vjetra Ede Popovića, Planet Friedman Josipa Mlakića, 2084. Kuća Velikog Jada Ive Balenovića – redom naslovi objavljeni u proteklih godinu dana – kritiziraju aktualni poredak kroz razvijanje njegovih premisa do ekstrema u distopijskim projekcijama, što je manevar koji se može protumačiti i kao nemogućnost da se aktualna društvena zbilja artikulira “neposredno”, realistički: kao da se ni književnost ne može suočiti s današnjim socioekonomskim traumama bez posredovanja naglašeno fikcionalne konstrukcije.

Samo, kako uopće od književnosti očekivati elementarnu refleksiju socioekonomskog stanja ako je ne mogu ponuditi niti oni kojima bi svjedočenje o sadašnjem trenutku trebalo biti temeljna funkcija: mediji. Komentari poput Bulićevog i dalje su eksces, zanemarivanje rastućeg siromaštva ostaje pravilo. Ne zbog novinarske neprofesionalnosti, nesposobnosti ili nemorala, naravno; uzroci ignoriranja siromaštva sistemski su, a medije koji bi nam mogli prikazati rastuću neimaštinu izgubili smo onda kada smo povjerovali da će medijsku sliku svijeta najprimjerenije regulirati tržišni mehanizmi. Novine s oglasima za novi Renault, Peugeot ili Mazdu logikom nevidljivog oglašivačkog pritiska obraćaju se čitateljima koji sebi mogu priuštiti takav automobil i u skladu s tim biraju teme i perspektivu. Tjednik koji je kreditno zadužen u velikoj austrijskoj ili talijanskoj banci uvijek će između interesa građana – koji u krizi gube novce – i bankarskog sektora – koji i dalje upisuje visoke profite – odabrati svog kreditora. Vlasnička isprepletenost medijskih i vanmedijskih poslova također će usmjeravati uredničku politiku prema specifičnim interesima kapitala. I tako dalje, i tako dalje.

Bez političara koji bi mogli ponuditi iole suvisliju interpretaciju krize a da ne reproduciraju flagelantska zazivanja “naše” vlastite krivnje, skoro pa bez umjetnica i umjetnika koje bi interesirao socijalni kontekst, skoro pa bez medija sposobnih uočiti neimaštinu građana, jer se ona ne uklapa u interesni fokus vlasnika… To je okvir unutar kojeg se suočavamo s ekonomskom i društvenom neizvjesnošću, to je prava mjera naše deprivilegiranosti: lišeni smo, evo, čak i prava na priču o vlastitom siromaštvu.

Objavljeno 16.11.2012.