Piše: Mario Kikaš
Nekad bih bio najsretniji kad bih mogao prespavati neke sekvence života ili periode koji su naprosto neizdrživi za moje cerebralne i emocionalne kapacitete. Gungula oko referenduma kojim se dijelu stanovništva kojem i sam pripadam uskraćuje neka buduća bračna jednakost, jedan je od takvih “političkih trenutaka”. Međutim, takav priželjkivani ignorantski stav tek je sebična privatizacija cijele situacije, glas očaja uslijed obasutosti nedorečenim stavovima koji dolijeću sa svake strane u svakom trenutku dnevne rute: od penzionera u parkovima preko nepodnošljivo glasnih srednjoškolaca u ZET-ovim prijevoznim sredstvima do teta u dućanu. Još samo moja mačka nije izrekla stav.
Teško se u takvim trenucima oduprijeti klasičnom liberalnom zgražanju nad klerikalnim obiteljaškim inicijativama i iznenađujući visokoj podršci opće populacije. Zgranutost spoznajom da živimo u društvu koje ne sačinjavaju samo tranzicijske kreativne i građanske klase iz užeg centra glavnog grada koje su već davno raskrstile s emancipacijom pedera i lezbi, kratkog je daha, ali i odraz dugoročne političke neinventivnosti koja ne želi sagledati aktualnu situaciju partikularne društvene skupine i regulacije njenih prava u jednom širem društveno-političkom kontekstu uzimajući njegove sistemske aspkete u obzir. Nije stoga ni čudno, imajući na umu jezično-političke reperkusije ekonomskih putanja i “političkog razvoja” zemlje posljednih dvadeset godina, da se cijela priča oko referenduma svela na sraz građana u kojoj se Građanskoj inicijativi U ime obitelji jedino adekvatno i koordinirano suprotstavila ad hoc inicijativa Građani glasaju protiv koju sačinjavaju različite udruge civilnog društva. Naravno, liberalna teorija države dala nam je svima luksuz da se osjećamo i nazivamo građanima, vješto skrivajući strukturalne razlike uspostavljene restauracijom kapitalizma od osamdesetih naovamo dovevši nas do momenta kad će građani pred građane postaviti zahtjev kojim se realno, nama građanima u budućnosti uskraćuju da uđemo u građanski brak.
Dugogodišnja stožernica takve građanske Hrvatske, sada inoministrica Vesna Pusić na očiti kaos koji je zavladao usred loptanja premijera i Ustavnog suda, odgovorila je lakonski, “sad je red na građanima”. I doista je red na građanima, ali kojim građanima i kakav to red? Iza tih građana, kao i iza otrcane floskule o pravnoj državi, ali i iza pilatovskih priopćenja Ustavnog suda krije se određeni sistem, određeni kontinuitet politika. Formalna demokracija se tom izjavom, kao i izjavama “suprotne strane” svela tek na proceduru, na izbor u eksperimentalnim uvjetima tranzicijske kaljuže. Dosadašnje iskustvo života u liberalnoj demokraciji uči nas da su ti judikati formalne demokracije, kao i odluke građana (ili uvjeti u kojima su one donesene) uvijek tumačeni i “zrihtani” selektivno i prema potrebama i zamislima političke elite koja je uostalom taj Ustav i napisala i čiji je politički smjer stvar kontinuiteta od osamdesetih naovamo.
Pravni dokumenti ne nastaju u povijesnom vakumu niti su izraz nekih metafizičkih težnji, a bome ni najviša instanca – u našem slučaju Ustavni sud – nije lišena dnevnopolitičke pragmatike. Kao što kanadska politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood napominje u svom tekstu o civilnom društvu i kapitalizmu, “veliki” dokumenti zapadne povijesti nastajali su upravo da bi tekstualno i pravno utvrdili određene društvene nejednakosti: od Magne Charte iz 1688. pa do toliko pravno fetišiziranog američkog ustava. A svaka promjena bila je izraz velikih političkih tektonika i socijalnih borbi skupina marginaliziranih, podređenih ili eksploatiranih sistemom kojeg je taj dokument regulirao i legitmirao. Jednaka je stvar s domaćim temeljnim dokumentom koji je toliko puta (s)kršen u onoj prvoj rečenici prvog članka prema kojem je RH “demokratska i socijalna” država, nikad ne naišavši, nažalost, na koordiniran otpor razjedinjenih i birokratiziranih sindikata i fragmentiranih društvenih skupina. Socijalna država koja je upisana u Šeksove temelje državnosti, dvadeset godina sustavno je devastirana i detronizirana neovisno koja strana parlamenta držala većinu. Pritom se u toj hinjenoj igri prijestolja stvaraju građani koji će sutra odlučiti i zaokružiti ZA, ne iz puke obijesti jer ne mogu Vesnu Pusić vidjeti nacrtanu, ne iz neobjašnjive mržnje prema pederima i lezbama, nego jer su u nedostatku političkog sadržaja te formalne demokracije sustavno stvarani kao pijuni nacionalističko-klerikalne reakcije: u školi, na poslu, u busu, na glasačkom mjestu, na televiziji, na groblju. I moguće da ću se ovom izjavom fino okupati u blatu urbanog parohijalizma: u svijetu tih građana nema više infrastruktura socijalne države, institucija zajedničkog života i kulture, a demokracija je postala Željka Markić. Situacija bogom dana za opore žurnalističke simplifikacije i podjele na prvu i drugu Hrvatsku, kako je Denis Kuljiš svojevremeno (kopirajući sličnu matricu od srpske NGO građanštine) na stranicama Jutarnjeg lista povukao crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag ili nešto malo sjevernije.
Nije daleko dogurao Jutarnji list od tada. Lijepo se nakalemio kao jedini medijski arbitar i profiter pokrečući kampanju Naprijed u koju je na valu antisrpske i antipederske histerije nabacano svašta: od borbe protiv glomazne države i Nadana Vidoševića do protivljenja aktualnim referendumskim inicijativama. Sve je to dio iste priče, reći će: neumitnog progresa u smjeru odvajanja države i građanskog društva čemu svi težimo ili bismo trebali težiti, u kojem ćemo svi biti jednaki, a država neće zavririvati u naše postelje ukoliko te postelje budemo imali. Pitanje koje je svjesno izostavljeno je: kakvog tog progresa?
Teško je povjerovati da su novine koje su najviše doprinjele medijskom sufliranju u ojađenju građana, tj. naroda, postale borac za ljudska prava s prve crte. Prisjetimo se samo nekdašnjih EPH-ovih radnika koji i dan danas i nakon dobivenih sudskih trakavica, muku muče sa zadovoljenjem vlastitih prava pred velikim medijskim carstvom u propasti. Ubrzo se, očekivano, pokazalo da Jutarnji, jednako kao “obiteljaši”, želi kapitalizirati cijelu kampanju i političku polarizaciju. I dok su Željka Markić i njezina karavana stvorili političku arenu koju nisu mogli osvojiti u regularnom izbornom ciklusu preko minorne stranke Hrast, ostvarivši pritom veliki politički kapital (na čije bi oplođivanje ipak trebalo pričekati do prvih idućih izbora s obzirom da je taj interesni bazen pod dugoročnom koncesijom HDZ-a), Jutarnji list je jednako vješto iskoristio taj novootvoreni prostor da bi se antagonizirao s jednokratnim protivnicima za svečane i tržišne prilike. Par dana nakon pokretanja kampanje Naprijed, stigla je i prva potvrda – SENZACIONALNI USPJEH: Jutarnji.hr u listopadu imao najveći rast posjetitelja. Pritom ne mislim da je to etički problematično, niti mislim da ne bi trebalo okoristiti medijskim mamutom na izdisaju dok još aparati registriraju otkucaje srca i dok je još ova kratkoročna politička fronta s dugoročnim posljedicama otvorena. Samo, bojim se da je ta “korist” rogata i kad-tad će doći na naplatu jer jasno je da Jutarnji list funkcionira kao dobar bastard tržišnih ekshibicija i državne regulative. Pitanje je, čija će država biti sutra?
Dramaturgija ovog referendumskog cirkusa ukazala je da odgovor na to pitanje ostaje u domeni paradiranja i odlučivanja aktera istih klasnih pozicija kojima svjetonazor služi tek kao oruđe za pumpanje glasačke baze i zadobivanje političkog kapitala. Građanska inicijativa U ime obitelji primjer je politički ambicioznog reakcionarnog pokreta – kratkoročno bezopasnog, dugoročno pogubnog u slučaju nastavka ovakih ekonomskih i socijalnih politika te održavanje stranačkog statusa quo. Odgovor vladajućih stranaka koje je na sebe preuzeo Jutarnji list pokušaj je vatrogasnih mjera kratkoročno efektnih, dugoročno impotentnih.
Naravno da 1.12. treba izaći i zaokružiti PROTIV na referendumskom listiću jer u ovom svršenom činu pred koji su nas doveli gore popisani akteri ništa drugo ne preostaje. Bez obzira kakav bio ishod tog zakašnjelog odgovora na iznenađujuće marketinški bistru i proračunatu kampanju desne klerikalne reakcije, moramo početi razmišljat onkraj do zla boga pojednostavljene slike evolucije društva koju nam proturaju pod nos i tjeraju nas da budemo njeni nositelji. Naprijed nije uvijek naprijed. Nama treba rez!
Foto: Nina Špoljarević
Objavljeno