Kritika Piše: Marija Andrijašević
Početkom jeseni u Splitu je otvoren Multiplex Broadway sa šest kino dvorana. Do prošlog tjedna još uvijek nisam imala volje posjetiti Multiplex. Možda sam ga podsvjesno i bojkotirala, ali mislim da je nekakve veze sa svime imao program.
Ipak, na dan kad se u Kinoteci Zlatna vrata počela prikazivati retrospektiva Dona Askariana, nazvala sam svog bivšeg kolegu s faksa da mi bude društvo u Multiplexu.
On je, u vrijeme dok sam ja posjećivala Multimedijalni kulturni centar i Kinoteku, posjećivao projekcije single kino dvorana Central, Karaman, Marjan i Tesla.
Kad su, iz meni još nepoznatih razloga, te projekcije u MKC-u prestale, preselila sam se (gotovo zastalno) u Kinoteku Zlatna vrata, alternativu alternative single kina Central. Razlika između Kinoteke i MKC-a je bila utoliko što su se u Kinoteci projekcije naplaćivale, prostor je bio triput veći i filmovi koji su se prikazivali obično su bili ili klasici ili retrospektive, a kasnije i noviji nezavisni i art filmovi koji ne bi privukli prevelik broj gledatelja.
Nije da sam izbjegavala hollywoodske produkcije koje su se prikazivali u Centralu, dapače, išla sam i dan danas idem na sve što mi je ćef za pogledati i što sam prethodno skinula s interneta. Nekako sam to pravilo skidanja glazbe s interneta nesvjesno primijenila i na filmove. One albume koji mi se svide obično kupim u CD shopu ili preko interneta (češći ishod), pa tako i filmove – one koje skinem s interneta, a svide mi se i još dođu u kino -; odem pogledati.
Tako su mi “Zlatne godine kraljice Elizabete” poslužile k’o izgovor da posjetim Multiplex koji se već obračunao sa slabijim, single kino dvoranama. Prvo u Zagrebu, pa u Rijeci, a sad će, sudeći po novinskim napisima – i u Splitu. I?
I ništa… Dobili smo samo jednu, tj. šest, za Multiplex uobičajeno velikih kino dvorana, oko kojih mi je, sva ta buka koja se dizala u posljednje vrijeme, postala ponešto jasnija iz perspektive nekog koga je odgojilo gledanje filmova u kinotekama.
Filmsku publiku, jednako kao i glazbenu, književnu i bilo koju drugu koje se možete sjetiti u domeni umjetnosti, treba odgajati. Imamo glazbene škole, koncerte, gradske i sveučilišne knjižnice i javne čitaonice, koje služe onima koji žele imati uvid u glazbenu i književnu umjetnost, dok filmsku umjetnost osuđujemo na dvorane multiplexa i komercijalni program. I tu nešto ne štima, jel’ da?
Kad divu iz Broadway Multiplexa (ili bilo kojeg drugog multiplexa) s 800 mjesta suprostavite single kino dvoranu kao što je Central ili, ne daj Bože, malu Kinoteku s možda 100-150 istih, dobijete običnu računicu kojom barataju zdanja kao što su te velike kino dvorane. One odgajaju publiku na komercijalnim filmovima (većinom) hollywoodske produkcije, kojoj se prezentira kvaliteta udobnosti u gledanju filmova, ali ne i kvaliteta filmova.
Činjenica je da single kino dvorane poput Centrala pokraj multiplexa više neće imati nekakvu važniju ulogu u prikazivanju hollywoodskih filmova. Postaje samo pitanje vremena kad će se pokrenuti proces zatvaranja tog i ostala tri splitska kina. A gradske vlasti svojom nebrigom za takvo stanje šalju drugu poruku tek stasaloj publici multiplexa -; onu o zatvaranju manjih kina. Poručuje im se da su projekcije i filmovi u tim kinima nekvalitetni i bezvrijedni, a posredno da i kultura nije nešto što treba vrednovati. Zašto bi se, inače, zatvarala ta kina? Splitskim kinima Karaman i Marjan prijeti baš taj ishod. U tim ćemo prostorima gledati nove robne kuće ili prodavaonica cipela ili (ne bi se začudio čovjek) skijaške opreme.
Nastranu distributeri koji daju prednosti multiplexu, a ne manjim kino-poduzećima koji su uglavnom vlasnici single kina koja se zatvaraju. Sudbina kino-dvorana odavno se mogla predvidjeti kad je takav način poslovanja postao praksa. Pitanje je što s kinotekama kad se one za nekoliko godina (mjeseci?) budu morale suprotstaviti publici multiplexa? Što kad u centru grada preostane samo jedna kino dvorana i to ona od Kinoteke? Kako će se ona suprotstaviti komercijalnom multiplexu?
Argumenti kao što su razvijanje filmske kulture, prikazivanje klasika, art filmova, nezavisnih filmova koji vape za komornom atmosferom padaju u drugi plan kad se proces stvaranja tog segmenta kulture usporedi s onim stvaranjem kapitala. Opcija u kojoj multiplex sudjeluje u prikazivanju programa Kinoteke zakazuje već na tehničkoj (pre)opremljenosti multiplexa koja se nadovezuje na veličinu prostora prosječne multiplex kino-dvorane, koja dovodi do toga da se gubi na originalnosti filmova i programa koji se prikazuju, a i na samome ozračju i atmosferi koja je, kad su u pitanju kinoteke – nezamjenjiva. Situacija u kojoj, još jednom, mali film (europski?) gubi nad američkom produkcijom.
Možemo se nadati da će se gradske vlasti sjetiti otkupiti od Ekrana kino dvorane u centru grada (jer im je Ekran d.o.o. vlasnik) i naučiti lekciju od Zagreba kad je u pitanju bilo kino Europa. Onda bi od tih single dvorana, ako ih zbog neuređenosti i daljnjeg odbijanja da ulažu u opremu -; vlasnik zatvori, moglo napraviti barem jednu veću alternativnu kinoteku na kojima će odrastati studenti nedavno osnovanog splitskog Odsjeka za povijesti umjetnosti ili Glumačke akademije, nekakav usustavljeni kinotečni program i arhiv. Nekakve temelje treba udariti. Zašto, s druge strane, grade sveučilišnu knjižnicu usporedo s oformljivanjem Filozofskog fakulteta i ogroman studentski kampus, ako isto ne misle primijeniti i na filmskoj umjetnosti i ulagati u nju?
Mjesto gdje bi sam multiplex ovim tempom i načinom prezentiranja filmova mogao zakazati jesu svi ti gledatelji filmova koji iste skidaju s interneta i nisu i neće biti odgojeni da, u najmanju ruku, podržavaju umjetnost za koju se zanimaju, dok brzina internetske veze postaje sve brža, a kvaliteta “zaripanih” filmova s DVD-a sve veća. Jednako kao i veličina televizijskih ekrana. Tako da od publike koju odgoje isključivo multiplex dvorane, ni one same dugoročno neće imati koristi. Korist koju bi imala filmska umjetnost od njih… o njoj je bespotrebno pričati.
Ovim tempom će komercijalni program zbiti u kut onaj kojeg preferiraju kinoteke i koji se, na kraju krajeva, prvenstveno povezuje s filmskom naobrazbom i tako dovesti u pitanje njegovo egzistiranje. U slučaju da se država ili lokalne vlasti ne uključe u rješavanje problema i podrže ulaganje u alternativu, koje je kapitalno isplativije i praksa u inozemstvu, kad se tako ulaže u znanje i opću kulturu. A toga nam, ne sumnjajte, treba.
Objavljeno
