Električna crkva, mesnat zvuk i ostale zablude

U interesantnom tekstu u Magazinu, subotnjem izdanju Jutarnjeg lista, Aleksandar Dragaš, kritičar popularne glazbe ili, popularno, “rock-kritičar”, pokušava dati opću dijagnozu stanja kritike umjetnosti u domaćim tiskanim medijima. Fokusirajući se primarno na domenu u kojoj se osjeća najsigurnije, Dragaš tako luta po hodnicima nostalgije, onima u kojima je “rock” vječno mlad, a posao “rock-kritičara” sveto pomazanje nečega što se naziva “Električna crkva”. Njegov put do tog pomazanja, kaže on ispovjednički, bio je, naravno, dug i težak i premrežen svakojakim preprekama, poput borbi za jedini primjerak NME-a koji je onomad bio stizao na kiosk na Trgu Republike ili kasnonoćna lutanja radio-valovima u potrazi za pravom stanicom. Njegov su ukus, kaže Dragaš, “setirali” učitelji kojima je vjerovao. Danas je, s druge strane, “kritički diskurs” sve manje tražena roba, a sudbina kritike, “usred Web 2.0 invazije i velikih tehnoloških i poslovnih promjena”, je dubiozna. I tako do kraja teksta tugaljivo piše o profesionalizmu i amaterizmu, o MySpaceu i blogovima, propasti relevantnih medija, Alexisu Petridisu i Guardianu, receptima na “Collinarici” itd. [Budući da je tekst objavljen samo u tiskanom izdanju, upućujemo na njegovu skeniranu verziju – ovdje i ovdje].

Iskreno, teško je proniknuti misli li Dragaš kako je “kritički diskurs” grana neke industrije pa da se plasira na tržište u skladu sa zakonima ponude i potražnje i, ukoliko misli tako, smatra li sebe zaposlenikom te industrije te novinu u kojoj radi poligonom za taj i takav rad. Prvenstveno, Dragaševo pozicioniranje prema vlastitoj definiciji “kritike” prilično je nejasno. Naime, on kaže kako “kvalitetni glazbeni, filmski i književni kritičari mogu donijeti prilično stručan sud o nečijem djelu – jer su preslušali više albuma ili pročitali više knjiga od prosječnog slušatelja […] i jer vjerojatno bolje poznaju povijest glazbe, filma i književnosti”, no nisam siguran govori li ovdje o svom radu ili o radu, recimo, “svog kolege” Alexisa Petridisa. Jer, ukoliko govori o svom radu, nisam siguran može li ga se smatrati kritičarem, barem ne otkako je, recimo, Alexa Turnera iz Arctic Monkeysa prekrstio u Alexa Jamesa. Ukoliko, pak, govori o radu “svog kolege” Alexisa Petridisa, onda gazimo u sasvim drugačiji teritorij. Problem je u tome što svaka sličnost između Aleksandra Dragaša i Alexisa Petridisa prestaje negdje oko činjenice da obojica u svojoj geografskoj poziciji na svijetu objavljuju tekstove u tiskanim medijima. Petridis je, recimo, duhovit i ciničan, za potrebe subotnjeg izdanja Guardiana oblači se u neobične odjevne kombinacije koje potom komentira, a kada piše o glazbi, prilično analitički pristupa djelu i, koliko mi je poznato, suzdržava se od adolescentskih impresija tipa “Lemmyjeva vjera u Električnu crkvu čvrsta je poput stijene Gibraltarske, a tu vjeru nije iznevjerio ni na nedjeljnom koncertu u prostoru gdje su nekoć stoku vodili na klanje, a u kojem se preksinoć okupila rock ‘n’ roll pastva na svojoj svetkovini, na svom hodočašću, na svojoj, naravno ne tihoj, nego glasnoj misi”. O usporedbi Guardiana i Jutarnjeg lista kao medija onima koji još uvijek posjeduju relativno dobar vid i ponešto zdravog razuma valjda je već sve jasno.

Što se, pak, teškog kritičarskog kruha tiče, mukotrpnog posla onoga kojemu je sve teže u  novinama naći prostor u kojem bi se objavio panegirik o The Fleet Foxes, on je u velikoj opasnosti. Uz provalu amaterizmom prožetih blogova, foruma i webzineova, ne samo da kritičarima koji “od tog posla mogu živjeti i koji su tome poslu potpuno posvećeni” prijeti egzistencijalna već i ontološka dezintegracija. Šteta, ali jadikovanje nad vlastitom sudbinom uz mediokritetske primjere i nije neki posao. U svakom slučaju nije nešto što bi se moglo nazvati kritikom. Spomenutim The Fleet Foxes panegirike su objavili i The Times i Guardian i New York Times i LA Times i, uzevši u obzir rapidnu penetraciju “indie-kulture” u mainstream medije, nema nikakvog razloga da bi im se relevantan novinski prostor sljedećom pločom mogao uskratiti. Osim, eventualno, u Jutarnjem listu. Još k tome, u 2010. godini navesti The Fleet Foxes kao primjer kvalitetne, ali ignorirane materije za kritički ogled u dnevnim novinama analogno je lamentaciji o problemima mladog i talentiranog rock-benda iz Seattlea koji ne može pronaći izdavačku kuću 1991. godine. Ipak, najproblematičniji se čini argument prema kojemu zaposlenici medijskih korporacija automatski “bolje poznaju povijest glazbe, filma i književnosti”, a oni koji se kritikom bave u slobodno vrijeme ili ih objavljuju na webu, pišući blogove i uređujući webzineove, jednostavno su amateri. Ipak, čini mi se da, nakon stoljeća teorijskog razmatranja funkcija kritike, nije naivno reći kako kritičara stvara upravo tekst, a ne kontekst.

Apsolutno je fascinantno da nekome tko se zanima za popularnu glazbu, u zemlji tako malenoj i od kritike toliko temeljito očišćenoj, promakne webzine kao što je, primjerice, Potlista. Budući da iza nje ne stoji neki medijski magnat ili dobrohotni mecena, već tek rad i trud nekoliko zagriženih entuzijasta, radi se o prilično ambicioznoj operaciji. U posljednjih godinu i pol dana tih pet ljudi napisalo je i objavilo nekoliko stotina kritika žanrovski najrazličitijih grupa i izvođača – od death-metala i country-rocka, preko indie-popa i world musica, pa sve do reggaea i noisea. Osim toga, svojim čitateljima svakodnevno nude šansu da i sami kreiraju sadržaj koji se objavljuje, a od kojih su neki pokazali i više kritičke strasti od samih “urednika” sadržaja. Na stranu činjenica što se ponekad teško složiti s estetskim prosudbama i stilskim zahvatima koji dominiraju tim webzineom, njihov je posao još uvijek vrijedniji, zahtjevniji i u svakom slučaju inspirativniji od sporadičnog izvještaja s koncerta grupe Eddie and The Hot-Rods. Tu je, uostalom, i Hombrezone, webzine koji od 1999. godine objavljuje iznimno interesantne glazbene i književne kritike, uglavnom iz tipkovnica Ivana Mučnjaka, Darija Grgića i Gorana Pavoševića. Uostalom, Grgić objavljuje kritike i u Novostima, a u jednoj iznimno lucidnoj, Gibonnijev posljednji album etiketirao je kao “instant sreću za korporacijske zaposlenike”. Aleksandar Dragaš ga je, valjda ne želeći uvrijediti zaposlenike korporacija diljem svijeta, proglasio “srednjestrujaškim pop-rock albumom koji ne vrijeđa ukus i pamet”. Portal Muzika.hr varira u kvaliteti, ali jednako tako predano objavljuje recenzije, intervjue i vijesti svih žanrovskih niša popularne glazbe. Primjera je mnogo, ali predanim radom postiže se jednako. No, da se ovdje poslužim citatom Viktora Ivančića, čini se da uistinu “stvarnost ne postoji izvan uprizorenja kroz EPH-ova novinska izdanja”.

Fotografija: Daniel Šuljić