Intervju Piše: Marija Andrijašević
Prije par mjeseci, Daria Žilić me zamolila da napišem tekst za novi broj časopisa Tema o položaju hrvatskih pjesnikinja, valjda misleći da ću ja, kao hrvatska pjesnikinja, uspjeti napisati dovoljno dobar (čitak, u najmanju ruku) tekst koji će reći ponešto o tom (ne)zahvalnom položaju. Moja prva reakcija je bila nimalo poetska, barem kad pogledam iz kuta jedne pjesnikinje, čiju ću ulogu preuzeti pišući i ovaj tekst. Uglavnom, moja reakcija je bila (ne)tipično šovinistička za (ženski) poetski kružok, o tome kako bih pokazala svim ženama koji položaj je za njih najbolji. Prvi hint je da ima veze s krevetom. Drugi hint vam ni ne treba. Ja san iz Splita, ka, kod nas van je to tako, e! Al’, uozbiljimo se, iako će mjestimično biti i šaljivo.
Nešto kasnije sam počela zapravo razmišljati o tom tekstu. Nisam ga željela pisati (prvi refleks zbog kojeg znam koliko mi je zbilja stalo pisati o nečem) jer nisam znala odgovore na neka osnovna pitanja: Tko su hrvatske pjesnikinje? Kako definiramo jednu takvu poetsku osobnost? Kako izgleda, kako piše, koliko ima godina? U kojem se društvu kreće i voli li kuhati? I da, najvažnije od svega nabrojanog: kako znamo da je pjesnikinja? Po broju objavljenih knjiga? Po broju objavljenih pjesama u nekakvim književnim publikacijama? Po pričama iz književnih kuloara? Što točno daje nekoj ženi u našem društvu za pravo da se deklarira kao pjesnikinja ili da je drugi oslovljavaju, tj. komplimentiraju joj na taj način? Sve i ništa? Sve ili ništa?
Prije dvije i pol godine poslala sam Ivanu Hercegu (urednik časopisa Poezija) svoje pjesme, on ih je objavio i poslao mi zauzvrat časopis preko Olje Savičević-Ivančević (koju tad još uvijek ne znam osim preko mailova) pa smo bile prisiljene pronaći jedna drugu i razmijeniti par rečenica uživo. Sjećam se da mi je te večeri Olja rekla: Sad si mlada pjesnikinja. Ja se uvijek nepotrebno cerekam i dovodim ljude u zablude, pa sam se tako i njoj nasmijala na tu konstataciju. Šta se smiješ, e, posli toga ćeš bit mladi prozaik… U književnosti nemoš ostarit do četrdesete!, Olja kaže. Ali, nisam se osjećala kao mladi pjesnik, još manje kao budući mladi prozaik, više sam se osjećala ko gay koji je napokon priznao nešto i sebi i drugima: Tata, mama, udajem se za Roberta!
U Dalmaciji je to tako. Poezija je Robert, veseli peder, a ako kažeš da si Robertova nevjesta, obično te pitaju što nije u redu s tobom. Sjećam se da je jedna žena rekla mojoj staroj, kad je ova pitala čime se bavim, na odgovor da pišem poeziju: A bidna mala… Kao da sam mentalno oboljela. A staroj jadnoj bilo muka reći da imam 20 i koju sitno godinu i ne radim ništa, ne radim kao fizički raditi, a to je Down Under malo zajebana pozicija. Tako da smo se dogovorile da će odsad govoriti da radim u škveru.
Međutim, nije ni kod kuće sve bilo tako bajno. Većina ljudi koja me poznaje, zna i to da mi je brat u Torcidi. Veselo navija ili što god (nećemo se praviti glupi). I tako, nakon što sam dobila Goranovo proljeće i to rekla staroj i bratu za stolom u kuhinji, prvo što je stara rekla je: Eto, neka mi je bar jedno dite normalno. Ne moram ni spomenuti da je značajno pogledala u brata i kimnula mu.
A brat mi je, taj najbolji brat na svijetu, rekao: Jebote Marija, loš ti je naslov zbirke! Ko će ti ikad povirovat da znaš nekog Davida? Je l’ ga znaš? David je, u Splitu i okolici, ne baš često ime.
Vidjeli ste ovaj spot na TV-u u kojem se djevojčica igra s muškom i ženskom lutkom, onda muška lutka prebije žensku pa se djevojčica osjeća loše jer su je krivo naučili? Tako funkcioniramo poezija i ja. Godinama sam rasla u okruženju u kojem je poezija bila sinonim za malo ćaknute ljude koje su nazivali „pjesničkim dušama”, a ustvari su, da ne bi bili nekulturni, izbjegavali riječ jebivjetar. S druge strane, nametalo se to „bavljenje” poezijom kao takvom, jer od nje, htio ne htio u Dalmaciji, moraš napraviti posao, ako ste iz Imotskog -; biznis, kako bi ispalo da nešto i radiš. Bavljenje poezijom ne postoji, često znam reći kako bih obranila pravo na igru s poezijom, koju i dan danas igram. Baviti se poezijom govori da negdje postoji neki pjesnik ili poetesa. Ono si čime se baviš, recimo. Zašto, eto, ne možemo biti ono čime se igramo? Jer, igra govori o čovjeku jednako onoliko koliko ozbiljan posao, stan, karijera, auto, djeca, muž (koji nije Robert), prijatelji recimo i što god vam još padne na pamet. Igra nas odvodi u središte emocionalne bačve na kojoj se krčka svaki osjećaj ikad nastao u čovjeku. Poetsko stanje uma 0, Splitsko stanje uma 1. Ono se uvijek preferiralo.
Činjenica da poezija na trenutke preuzima svoje drugo naličje i postaje posao meni ne čini igru istom kao prije. Ne postoji više odnos između mene i poezije, sad postoji odnos između mene i čitatelja. Ne postoji više sloboda pjesničkog izričaja, sad postoji iščekivanje i očekivanja. Poezija u najgorem smislu preuzima korporativno odijelo i s aktovkom melje sve što su te naučili da s njom možeš i sad ona diktira pravila. Za početak, prestani se igrati. A tu negdje prestane biti smiješno i zabavno i naravno da igra prestane. Jedina razlika između Splita i Zagreba je ta što dolje od tebe očekuju da to proglasiš poslom, a ovdje se poezija direktno identificira s poslom. Ne moram ni reći da ni jedna od opcija nije prihvatljiva.
U Splitu me mučilo to što ponekad nemam s kime popričati o svom malom nevidljivom prijatelju i traumatičnom iskustvu s njim (mislim na igranje poezijom kad to kažem), a u Zagrebu me muči što moj mali nevidljivi prijatelj postaje previše očit, kao grba na leđima, i nešto po čemu sam ja -; ja.
Za početak, moram vam reći da to moju staru ne čini sretnom, a nitko se ne dira u moju mamu! Dok god ona misli da sam ja student s poslićem tu i tamo i dok god se javljam kući jer sam položila ispit i trebam još novaca, a ne zato jer sam napisala pjesmu (joj, ovo moram isprobat jednom, čisto da čujem reakciju!), ta divna sinergija s drugim ljudima može biti ostvarena bez kompleksa.
Ionako ne vjerujem u postojanje pjesnika. To su nekakva mitološka bića. U njima nema ništa nadnaravno, ništa zbog čega su baš pjesnici ili (ne daj Bože) samo pjesnici. Oni su automehaničari, vodoinstalateri, perači ulica, doktori, lingvisti, profesori, navijači, roditelji, svakodnevni ljudi iza ili ispred šanka ili u redovima. To je jedini pravi položaj svakog pjesnika, ne samo pjesnikinje. U slučaju da stvarno, iako ne znam čemu, pati od tog atributa.
ObjavljenoObjavljeno
