Tema Cilj konferencije Predicaments of the Left: Conjunctures, Strategies, Perspectives je doprinijeti razjašnjenju uzroka trenutne slabosti ljevice, kako u regiji, tako i u Europi, te istražiti i raspraviti uvjete, mogućnosti i strategije nužnog zaokreta iz logike povlačenja ljevice koja njezino djelovanje karakterizira sada već desetljećima. Konferencija u organizaciji Centra za radničke studije održava se od 17. do 19. listopada na Filozofskom fakultetu i Goethe-institutu, a detaljan program možete potražiti ovdje.
Najveća kriza kapitalizma poslije Velike depresije – računajući od bankrota investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine – ušla je u svoju šestu godinu. No unatoč visokim očekivanjima u njezinoj ranoj fazi, ljevica od krize nije uspjela politički profitirati. Tijekom tog perioda svjedočili smo nastajanju protestnih pokreta od SAD-a do Španjolske, od Islanda do Bugarske, ali s izuzetkom Grčke te mobilizacije dosad nisu uspjele ugroziti hegemoniju sila koje predsjedaju nad perpetuacijom statusa quo. Neoliberalizam nije samo nadživio sva proročanstva o njegovoj skoroj propasti, nego se intenzivirao u, čini se, beskrajne cikluse štednje, privatizacije i sve neuvijenijih napada na radništvo.
Na Zapadnom Balkanu, ali i velikim dijelovima Istočne Europe, kriza i politike koje se provode kao odgovor na nju moraju se činiti kao sablastan povratak u vrlo recentnu prošlost. Mnoge karakteristike “tranzicijske depresije”, koja je većinu nekoć socijalističkih zemalja zahvatila ranih devedesetih, ponovno su tu i sve više poprimaju značajke nove okrutne istočnoeuropske “normalnosti”. Oni koji su utočište potražili u Europskoj uniji sada su prisiljeni uvidjeti da je i taj projekt prožet dubokim kontradikcijama i strukturnim asimetrijama. Logika integracije putem konkurencije umjesto da dovede do “istovremenog podizanja svih čamaca”, koje obećaje ortodoksna ekonomska teorija, proizvela je duboku podjelu na centar i periferiju unutar same Europe. Slobodnotržišno je natjecanje, ukratko, rezultiralo upravo onom vrstom ishoda koji su njegovi principijelniji kritičari s ljevice oduvijek predviđali.
Unatoč tome, ljevica ostaje slaba i marginalizirana, posebno u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije. Teško breme historijskog razočaranja u socijalističke eksperimente 20. stoljeća dugo je doprinosilo ušutkivanju svake principijelne kritike kapitalizma u regiji (i Istočnoj Europi u cjelini), dok su istovremeno obećanja europske integracije osiguravala zadnju instancu legitimacije procesa kapitalističke restauracije. Iako je kriza razotkrila duboke pukotine u tom narativu, uspon Zlatne zore u Grčkoj i Jobbika u Mađarskoj pokazuju da bi bez snažne obnove ljevice ta potencijalna politička otvaranja mogla pogodovati ponovnom pojavljivanju i onih oblika desnog radikalizma koje već dugo smatramo patologijama davne prošlosti.
Fotografija: Alexis Tsipras u grčkom srednjoškolskom časopisu Schooligans
