Umjetnica ovim radom iz perspektive dijaspore istražuje migraciju, identitet i pripadnost. Na otvorenju izložbe Bačić će izvesti performans naslovljen ljudski bot koristeći odabrane vizuale iz projekta. Osim toga, od 7. do 9. rujna umjetnica će se u unaprijed određeno vrijeme (10.30 do 11.30 sati) pojavljivati u fizičkom prostoru predstavljajući slike javnoj web-kameri u starom gradu Korčule.

“Izložba e/migrate times u Wi-Fi galeriji siva) (zona u Korčuli okuplja izbor arhivskih slika, reklamnih plakata i promotivnih materijala iz australskih arhiva. Materijali obuhvaćaju razdoblje od emigracijskih kampanja s početka 20. stoljeća do sadržaja proizvedenih na različitim jezicima za različite europske publike tijekom 1960-ih. Kroz ove vizualne zapise projekt prati kako su se mijenjali kriteriji ‘poželjnih’ migranata, jezik i poruke imigracijskih kampanja, ali i načini na koje su se te poruke distribuirale i obraćale javnosti”, istaknuto je u popratnom tekstu.

Izložbi se može pristupiti do 31. listopada.

Anita Bačić australska je umjetnica hrvatskog podrijetla koja svoju praksu razvija iz perspektive dijaspore, radeći na sjecištu medijske umjetnosti, participativnih praksi i novih tehnologija. Završila je Master of Fine Art (Media Arts) na College of Fine Arts, UNSW u Sydneyju. Sa sivom) (zonom surađuje od 2015. godine, uključujući projekt Walk[in] Past (2018.), posvećen Blatu na otoku Korčuli.

Izložba se, kako navode organizatori, bavi načinima na koje društvene norme oblikuju, čitaju i usmjeravaju tijelo. Kroz različite medije autori promišljaju rod, identitet, pripadnost, poželjnost i društvena očekivanja, ali i mogućnosti njihova pomicanja i otpora. U sklopu izložbe Karlo Štefanek izvest će i performans, kojim se istraživanje tijela i njegovih društvenih uloga proširuje u prostor izvedbe i neposrednog susreta s publikom.

Ines Borovac multimedijska je umjetnica koja trenutačno djeluje u Amsterdamu i koja, oslanjajući se na iskustvo balkanskih tradicija i na napetost između istočnih i zapadnih kulturnih okvira, koristi vlastito tijelo kao prostor u kojem se susreću vidljivi i neprimjetni oblici nasilja i žudnje. Izlagala je, među ostalim, u Kunstinstituutu Melly, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, FRAC Champagne-Ardenne i Garageu Rotterdam.

Karlo Štefanek multidisciplinarni je umjetnik čija praksa kroz autoportret i performans istražuje kako se identitet konstruira, dekonstruira i rekonstruira, a živi i radi između Zagreba, New Yorka i Amsterdama gdje trenutačno boravi kao student diplomskog studija na Sandberg Instituutu.

Izložba je u Galeriji Novo otvorena do 23. listopada.

Iako su na fotografijama splitske vizure, točna lokacija za autoricu nije presudna, nego ideja mjesta koje priziva sjećanja i osjećaje, navodi Petra Dolanjski Harni u tekstu uz izložbu. Kadrove koje Lizde bira opisuje kao nježne, melankolične i intimne, svojevrsne antirazglednice koje ne počivaju na spektakularnosti prizora. Autorica posebno izdvaja autoportret na stijenama uz obalu, koji vidi kao vezu s ranijim ciklusom F20.5, u kojem je Lizde kroz režirane fotografije prikazala iskustvo svoje obitelji s očevom bolešću.

Glorija Lizde diplomirala je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a danas radi kao naslovna viša asistentica na Odsjeku za film i video Umjetničke akademije u Splitu. U radu se bavi sjećanjem, pripadanjem i autofikcijom, služeći se dokumentarnom i insceniranom fotografijom, tekstom i objektima. Izlagala je u Hrvatskoj i inozemstvu, a 2022. dobila je Nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog likovnog umjetnika.

Izložba ostaje otvorena do 22. listopada.

Popratni program uključuje književnu večer o antologiji Tela i jezici u pokretu: savremena ženska poezija u postjugoslovenskim kulturama. Gostuje Dubravka Đurić u razgovoru sa Stašom Aras i održava se 22. rujna, a idući dan, 23. rujna, odvija se predavanje i promocija knjige Izlazak iz umjetnosti Miška Šuvakovića te razgovor o Virtualnom muzeju Dotršćina sa Sašom Šimpragom.

Postav izložbe nelinearno prati razvoj angažirane umjetnosti, “od dade i socijalne umjetnosti, preko partizanske umjetnosti i ekološkog aktivizma, do suvremenih primjera političke umjetničke prakse”, stoji u najavi. No predstavlja samo “jedan od mogućih pogleda na povijest angažirane umjetnosti — prakse u kojoj se umjetnički rad povezuje s političkim djelovanjem usmjerenim prema humanijem i pravednijem društvu.

Takav angažman obuhvaća podršku obespravljenim i ugroženim pojedincima i skupinama, sudjelovanje u oslobodilačkim borbama i antiratnim kampanjama i različite oblike građanskog neposluha. kim borbama i antiratnim kampanjama irazličite oblike građanskog  neposluha. Angažirana umjetnost i političko djelovanje međusobno se nadopunjuju u suprotstavljanju autokratskim režimima i štetnim društvenim pojavama. Umjetnici i aktivističke skupine zajedno upozoravaju na društvene probleme te potiču javnost na pozitivne promjene”, istaknuto je u najavi.

Na izložbi će biti prikazana djela umjetnica i umjetnika, te knjige i dokumenti umjetničkih i aktivističkih grupa i projekata: Đorđe Andrejević Kun, Ljubo Babić, Joseph Beuys, Forensic Architecture, Felix Gonzalez-Torres, Tomislav Gotovac, Georg Grosz, Igor Grubić,, Vlado Martek, Marijan Molnar, Adania Shibli, Srđ je naš, Odette Steiner, Mladen Stilinović, Josip Stošić, Slaven Tolj, Ivana Tomljenović, Umjetnička grupa Zemlja, Virtualni muzej Dotrščina i drugih.

“Današnje paviljone, ceste i zelenilo čitamo kao zatečene dijelove grada, premda ih prije sedamdeset godina nije bilo”, pišu kustosice u katalogu izložbe, podsjećajući da su se još početkom 1956. na tom mjestu prostirala polja gotovo bez prometnih i infrastrukturnih veza sa Zagrebom. Preseljenje i otvaranje novog sajamskog prostora bili su, navode, rezultat gospodarskih i političkih odluka, ali i desetljeća promišljanja i oblikovanja prekosavskog prostora.

Prema najavi organizatora, izložba kroz urbanističke planove, arhitektonske projekte, fotografije, novinske članke i drugu arhivsku građu prati proces koji je doveo do preseljenja preko Save, Haberleovo oblikovanje novog sajamskog grada i njegovu izgradnju tijekom 1955. i 1956. godine.

Posebna je pozornost posvećena paviljonima podignutima za Jesenski međunarodni zagrebački velesajam 1956. te sajmištu kao mjestu susreta različitih arhitektonskih koncepcija, gospodarskih interesa i međunarodnih odnosa. Kineski paviljon u tom je kontekstu izdvojen kao idealan okvir za izložbu koja, uz arhitektonski i urbanistički, otvara i diplomatsko-trgovinski i geopolitički kontekst nastanka Velesajma južno od Save.

Izložba ostaje otvorena do 18. listopada, a može se razgledati radnim danom od 18 do 21 sat te subotom i nedjeljom od 11 do 17 sati. Uz izložbu su predviđena i dva vodstva izložbom i prostorom Velesajma koja će voditi Sonja Leboš i Lana Lovrenčić, prvo u srijedu, 23. rujna, u 18 sati, a drugo u subotu, 17. listopada, u 11 sati. Okupljanje je u oba termina ispred Glavnog (južnog) ulaza.

Maketu Zagrebačkog velesajma izradio je Marko Ambroš (Deminutiv studio), a katalog i panele oblikovala je Jana Dabac (Diapozitiva). Izložbu organiziraju i produciraju Centar za kulturu Novi Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja i Zagrebački velesajam, a više informacija dostupno je na mrežnim stranicama UIII-ja.

Zvučno-prostorna instalacija izgrađena je oko dvaju parketa preuzetih iz različitih prostora i konteksta. Pećarina preuzima predmete koji već imaju svoje funkcije, vrijednosti, povijesti i nasljeđa te ih postavlja u nove odnose unutar galerijskog prostora. Izložba je organizirana u suradnji s udrugom queerANarchive.

“Dio serije radova koji promišljaju sudbinu kao partituru, U naklonosti čuda ili nesreće vječnosti polazi od svakodnevne površine izmještene iz funkcionalnog, simboličkog i ekonomskog prostora, iz strogo nadzirane infrastrukture običnog, iz svoje transakcijske, produktivne i reproduktivne okoline. Riječ je o fragmentu poda nekadašnje tiskare Nacionalne banke Belgije, u kojoj se do prekida proizvodnje 2020. godine tiskao euro, a prije uvođenja eura, belgijski franak.

Pod tiskare postavljen je u prostor galerije s parketom uklonjenim iz obiteljske kuće stečene ostavinom, kao dio zvučno-prostorne instalacije. Pod je podloga, odnosno okidač za promišljanje utjecaja materijalnih uvjeta proizvodnje na ovaj trenutak – za sitni sukob s nečim historijskim, za trag izvedbenosti koju uzrokuje vrijednost i njeni procesi habituacije”, istaknuto je u popratnom tekstu.

Nika Pećarina magistrirao je Umjetničke prakse na Dutch Art Instituteu te na Odsjeku za nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Djeluje na križištu audiovizualnih i izvedbenih umjetnosti, njegujući praksu eksperimenta i improvizacije. Kritički pristupa zvuku i tekstu, povezujući lirsko, analitičko i osjetilno.

Jafov ciklus radova Jin, Jiyan, Azadi posvećen je Kurdinjama iz Rojave i svim drugim hrabrim i snažnim ženama. Izložbu čini niz ilustracija čiji je središnji motiv pletenica koja funkcionira kao simbol žena i njihovih osobnih priča, otpora i dostojanstva. Izraz Jin, Jiyan, Azadî dolazi iz kurdskog jezika i znači “žena, život, sloboda”.

Kako piše u najavi, žene na njegovim ilustracijama “doje djecu, grle se, plešu, sviraju i pletu kosu. Istodobno su tu oružje, vojna odjeća i motiv odrezane kose, podsjetnici na prijetnju koja je dio njihove svakodnevice. Briga, prijateljstvo, majčinstvo i zajedništvo tako postaju neodvojivi od otpora – otpora koji nije samo oružana borba, nego i očuvanje jezika, kulture, odnosa, sjećanja i svakodnevnog života”.

Jan Jafo rođen je 2002. godine. Vizualni je umjetnik kurdskog porijekla koji živi i radi u Zagrebu. Medijski je tehničar, a uz umjetnički rad aktivno volontira u udruzi Are You Syrious? i sudjeluje u programima POKAZ-a. Posljednjih godina razvija svoj izraz kroz izložbe, murale, performanse i suradnje na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Rad polazi od višegodišnjeg snimanja na prostoru jednog potoka. Voda u njemu, kako piše Ivana Meštrov u tekstu uz izložbu, nije tek motiv pejzaža, nego nositeljica pamćenja i promjene, koja prolazeći kroz tijela, stijene, podzemne tokove i atmosferu povezuje ljudsko iskustvo vremena s procesima koji ga daleko nadilaze. Nasuprot dubokom vremenu vode i geoloških procesa stoji ubrzano vrijeme sadašnjosti, u kojem klimatske promjene približavaju vremenske skale koje smo navikli doživljavati kao udaljene.

Vrijeme je nastaje “u susretu sporosti kojom krajolik pamti i brzine kojom ga mijenjamo”, ali ne gradi apokaliptičnu sliku budućnosti, nego govori o pokušaju razumijevanja, bliskosti i brige prema svijetu kojem pripadamo.

Nadija Mustapić u video i audio instalacijama istražuje višedimenzionalne odnose prostora, spajajući subjektivne i političke aspekte mjesta metodom proširenog audiovizualnog dokumentarizma. Imala je više od 40 samostalnih i 80 skupnih izložbi, festivala i prikazivanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Diplomirala je 1999. na Odsjeku likovnih umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, a poslijediplomske studije završila je na Sveučilištu u Iowi. Od 2006. živi u Rijeci, gdje je redovita profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti.

Izložba je otvorena od 5. do 7. listopada, od 16 do 20 sati.