Projekt Vizura grada: Dubrovnik funkcionira kao vizualno istraživanje urbanog prostora koje autorica započinje 2016. godine, dokumentiranjem bankomata postavljenih u povijesnoj jezgri Dubrovnika.

Rad se razvija kao umjetnička kritika komercijalizacije gradskog prostora, unutar programskog okvira Sive zone i njezine tematske linije Kritički turizam. “Posebno je relevantan u kontekstu gradova poput Korčule, koji u turističkom razvoju često slijede dubrovački model, zanemarujući njegove negativne posljedice, gubitak autentičnosti, degradaciju javnog prostora i potiskivanje potreba lokalne zajednice.

Autorica registrira promjene koje se u urbani prostor uvode postupno i gotovo neprimjetno, ali s dugoročnim učincima. Takve transformacije, premda često nasilne u svojoj logici eksploatacije prostora, postaju dio svakodnevice koju građani prešutno prihvaćaju. Vizure izloga na Stradunu razotkrivaju dominaciju vizualne banalnosti, uniformnosti i komercijalne agresivnosti, gdje mnoštvo bankomata i srodnih elemenata funkcionira kao simptom dubljeg nerazumijevanja kulturnog i prostornog identiteta”, stoji u tekstu najave.

Kustos izložbe je Darko Fritz.

Više detalja pronađite ovdje. Izložba se može pogledati do 16. srpnja.

Festivalski program čine izložbe, performansi, predavanja i glazbeni programi koji se odvijaju na više lokacija u Puli. Na grupnoj izložbi u Galeriji Novo bit će predstavljeni radovi domaćih i međunarodnih umjetnika poput Andreja Beštaka i Anje Leko, Brada Natha, Markéte Slaná te Tee Stražičić.

“Od suvremene ekonomije wellness sadržaja do predimenzionirane narukvice koja asocira na basic bitch kulturu ranih 2010-ih, izložba donosi zavodljive i slatke geste suvremenog života koje razotkrivaju mračnu stranu ekonomskih, političkih i tehnoloških sistema koji nas oblikuju. U sklopu otvorenja češka umjetnica Markéta Slaná također će predstaviti performativno čitanje praćeno obdukcijom plišanog medvjedića pod nazivom I Can Do It With a Broken Heart‘”, stoji u najavi.

Subotnji program započinje vodstvom kroz grupnu izložbu kustoskog kolektiva KUĆĆA u 11 sati, nakon čega će talijansko-francuski umjetnik Tullio della Cortiglia u Klub-knjižari Giardini 2 u 12 sati predstaviti svoje umjetničko istraživanje na temu ratne i zabavne industrije. U Kinu Valli u 19 sati Alex Quicho će održati predavanje Love Crimes o sintetičkoj privrženosti i makro-ekonomiji romantičnih prijevara u digitalnom svijetu.

Večernji program nastavlja se u antičkom Augustovom hramu u kojem se u 21 sat otvara samostalna izložba Ötza, Uninterrupted nizozemskog umjetnika Levija van Geldera koji predstavlja imerzivnu site-specific instalaciju. U središtu instalacije nalazi se Ötza, 5300 godina stara mumificirana poduzetnica fanfikcije i drag adaptacija Ledenog čovjeka Ötzija.

Nakon otvorenja samostalne izložbe, umjetnica Selin Davasse ispred Augustovog hrama izvodi performans She-Pigeon preuzimajući glas naporne golubice kako bi govorila o politici prljavštine, gađenja i isključivanja.

Festivalski program završava DJ programom nemanje i Palome u prostoru La Resistance od 22 sata, a središnja izložba u Galeriji Novo može se posjetiti do 24. lipnja. 

Više detalja pronađite ovdje.

Ovom izložbom prezentira se istoimeni projekt kojim je Horvat predstavljala Hrvatsku 2024. godine na 60. Venecijanskom bijenalu. Po završetku Bijenala koji se odvio pod motom Svugdje stranci, umjetnica je rad donirala Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. U okviru ovog interaktivnog projekta Horvat je “pozvala dvjestotinjak međunarodnih umjetnika – prijatelja i prijateljica kojima je zajedničko to da žive ‘kao stranci’ u različitim zemljama diljem svijeta – da s njom razmijene umjetničke radove, koji se na neki način bave iskustvom migracija, bivanja strancem i života u dijaspori.

Za svaki rad koji je primila u Veneciji, Horvat je umjetnicima za uzvrat poslala jedan svoj kolaž iz serije koju je izrađivala dok je živjela u paviljonu tijekom trajanja Bijenala. Radovi su putovali u oba smjera neformalnim transportnim mrežama; u torbama prijatelja, poznanika, a ponekad i stranaca koji su pristali biti kuriri. Izložba u MSU predstavlja izbor radova umjetnica i umjetnika koji su sudjelovali u projektu, kao i opsežnu popratnu dokumentaciju koja svjedoči o njegovu nastanku, razvoju i realizaciji”, stoji u najavi izložbe. Više o projektu doznajte u intervjuu s umjetnicom koji je na Kulturpunktu objavljen ususret njenom gostovanju na Bijenalu.

Vlatka Horvat je umjetnica koja u svom radu koristi različite medije i forme izražavanja – od skulpture i instalacije, do kolaža, videa, fotografije, performansa i izdavaštva. Izlaže intenzivno u samostalnim i grupnim izložbama u međunarodnom kontekstu od 2004. godine, u raznim institucijama, a radovi su joj zastupljeni u brojnim javnim i privatnim kolekcijama diljem svijeta. 

Više detalja o izložbi pročitajte ovdje.

“U umjetničkoj praksi Kate Mijatović snovi zauzimaju posebno mjesto. Oni su središnji motiv, jednako kao i metoda, pri čemu njezin arhiv snova koji trenutno broji više od 2400 zapisa na različitim jezicima, na jednom mjestu okuplja kolektivno iskustvo sanjanja”, istaknula je Petra Dolanjski Harni u predgovoru.

Izložbom u Galeriji Prozori, umjetnica predstavlja novu iteraciju svog rada sa snovima, “razvijajući ju kao prostornu intervenciju u formi traka nalik filmskim vrpcama, koje se spuštaju od stropa do poda i na čijoj su crnoj pozadini bijelim slovima ispisani snovi.

Ti su snovi dvostruko posredovani, prvo kroz one koji su ih sanjali i zapisali, a zatim ponovno kroz proces izdvajanja iz Arhiva snova u kojem ih je umjetnica trajno pohranila i sačuvala, pa u ovakvoj materijalnoj i prostornoj artikulaciji rada sada kreiraju i nose umjetničku situaciju”, napominje Dolanjski Harni.

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

tajammol i Crnčević predstavit će se radom Nevidljivi pogled, a iste večeri održat će se izvedbeno čitanje Karle Crnčević Skrile smo sve što je važno s početkom u 20 sati.

“Kroz analognu interaktivnu instalaciju Nevidljivi pogled, behshad tajammol i Karla Crnčević istražuju dva različita arhiva odnosno arhiv iranskog ženskog pokreta i jugoslavenskih partizanki, prateći suptilne odjeke i zajednički jezik koji ih povezuje. Instalacija je satkana od tekstualnih fragmenata i detalja preuzetih iz povijesnih dokumenata čime se rad vraća samom činu svjedočenja, propitujući kako se prošlost vidi, bilježi i ponovno zamišlja.

Izvedbeno čitanje Skrile smo sve što je važno Karle Crnčević oslanja se na njezino istraživanje arhivske građe povezane s Antifašističkim frontom žena i šire. U autoričinom je fokusu kolektivna memorija o ulozi žena u pokretima otpora, ali i pitanje kako pristupiti povijestima koje su fragmentirane, utišane ili tek djelomično vidljive. Uz tekst, sliku i odsustvo slike, Crnčević će predstaviti dosadašnji proces rada, usmjeren na oblikovanje pogleda i percepcije o specifičnim detaljima borbi i različitim oblicima otpora koje su žene 1930-ih i 1940-ih godina pružale na teritoriju Jugoslavije”, istaknuto je u tekstu najave.

Izložba ostaje otvorena do 10. lipnja.

Središte izložbe čini trokanalna instalacija Pljesak, “u kojoj uvećani portreti djece snimljene u sinajskoj pustinji lebde na trima visećim platnima. Njihova naizgled bezazlena igra ispaljivanja plastičnih letjelica postaje metafora ratnih igara koje se i danas odvijaju nad istim geografijama. Intenzivan pogled zabrinutog dječaka i zvuk njegova usporenog pljeska otvaraju pitanje: tko ovdje komu plješće — i zašto?”, stoji u popratnom tekstu.

Odjek tišine predstavlja materijale iz filma Dohvatiti sunce: El Shatt u novim formatima poput arhivskih fotografija smještenih u LED svjetlosne kutije i seriju fotokolaža pod nazivom Imaginarna tijela, imaginarni krajolici u kojoj autorica, kako piše u najavi, “propituje granice između stvarnosti, sjećanja i nade”.

Ana Bilankov zagrebačka je vizualna umjetnica i filmska autorica sa sjedištem u Berlinu, čija konceptualna i istraživački usmjerena praksa uključuje eksperimentalni film, fotografiju, videoinstalaciju i tekst, istražujući teme dislokacije, migracije, sjećanja i identiteta. Njezini radovi izlagani su i prikazivani u međunarodnim institucijama.

Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Martina Munivrana, a može se posjetiti do 7. lipnja.

Na dan otvorenja izložba zakazan je razgovor u kojem sudjeluju Pary El-Qalqili, Marta Popivoda i Basyma Saad, a moderira ga Kate Sutton.

“Posudivši stih iz jedne od pjesama iz zbirke Revolucionarna pisma Diane di Prima, Nadamo se (između redaka): Čežnja zavjerenika uzima zajednička iskustva nasilja i tuge kao mogući početak izgradnje društva. Izložba povezuje dva suradnička filma od kojih je svaki stvoren iz saveza između Bliskog istoka i bivše Jugoslavije.

Permanent Trespass Sanje Grozdanić i Basyme Saad angažira par profesionalnih narikača (‘putujućih govornica posmrtnih govora’ kako se same opisuju) da održe spomen na Američko stoljeće – koncept koji nije toliko vezan za specifičnu geografiju koliko na ideologiju stvorenu na ekstrakciji i akumulaciji. Posmrtni govor bi trebao donijeti kraj, ali ovdje ideja profesionalne tuge lišava žalovanje njegove intimnosti i jedinstvenosti ‘vraćajući smrt tržištu’ kao još jedan potrošački proizvod. 

Film Pary El-Qalqili i Marte Popivode ICH BIN HIER, ICH BIN DA, (2025) nalazi načine komunikacije bez jezika. Film počinje tako što bez riječi predstavlja svoju glumačku postavu žena čiji izrazi sami za sebe puno govore. Sve su Palestinke koje žive u Berlinu, gdje su javna izražavanja solidarnosti s njihovom zemljom porijekla praktično kriminalizirana. Žene se postupno otvaraju i dijele svoja životna iskustva ‘između redova’, specifičnu bilokaciju na koju upućuje naslov (grubo prevedeno Tu sam, tamo sam)”, istaknuto je u najavi izložbe.

Više detalja o izložbi koja se može posjetiti do 6. lipnja pronađite ovdje.

Kako piše u najavi, giocatori su “ručno izrađene, igrive skulpture nastale od recikliranih i pronađenih materijala (daske, ladice, police) koje funkcioniraju kao hibrid umjetnosti i igre. Svaka skulptura nosi prijedlog pravila koja se mogu mijenjati ili zanemariti, čime se otvara prostor slobode, improvizacije i zajedničkog stvaranja.

Inspiriran amaterskim sportom i uličnim dječjim igrama, Beljan publiku aktivno uključuje kao suigrače i sukreatore, brišući granicu između promatrača i autora. Nesavršenosti i tragovi ručnog rada čine radove pristupačnima, oslobađaju od ideje ‘uspjeha’ i potiču opuštenu, razigranu atmosferu”.

Željko Beljan vizualni je umjetnik koji u svojoj praksi istražuje fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama. Posebno se fokusira na odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, s naglaskom na participativnost i uključivanje publike u realizaciju radova. Diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021., alumnus je WHW Akademije (2022.) te je bio finalist Nagrade Radoslav Putar (2023.). 

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Serija radova I continually hear the sound of a waterfall polazi od umjetničina istraživanja žena kojima je dijagnosticirana histerija, a naslov izložbe proizlazi iz zabilježenog iskustva jedne pacijentice. Kako piše u predgovoru Mirne Rul, “kolaži koje Lizde izlaže na Žitnjaku prikazuju, prema autoričinim riječima, ‘novonastala nedefinirana (ne)bića i prizore’ sastavljene od fragmenata arhivskih fotografija te vizualnih prikaza maternice, ginekološkog pribora i fotografske aparature korištene u medicinskom dokumentiranju pacijentica.

Umjetnica je vizualne materijale od kojih se sastoje radovi prikupila u arhivima te pronašla u knjigama koje se bave upotrebom fotografije u medicini, kao i u ženskim časopisima s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Te je materijale, u početku, intuitivno spajala i slagala na zid tek kao reference za neki budući rad, da bi, postepeno, gotovo spontano, iz njih nastali nadrealni kolaži koji pripovijedaju o ženskoj prirodi, uslijed nerazumijevanja, patologiziranoj i tretiranoj kao bolest.”

Glorija Lizde završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom fotografskom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, traume, genetskog naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju.

Riječ je o prvoj opsežnoj prezentaciji Bakićeva lika i djela u njegovu rodnom gradu nakon šezdeset godina. Kustosica izložbe je Hana Ćurak, antropologinja i istraživačica, koja je koncept razvila na poziv i u suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW. Izložba polazi od kontekstualizacije Bakićeva djela u suvremeno doba obilježenim intenziviranim povijesnim revizionizmom i sustavnim potiskivanjem javnog sjećanja. “Živeći i radeći u uvjetima rata, političkih prevrata i dubokih društvenih transformacija, Bakić je razvio umjetnički jezik čiji tematski temelj čine ideje solidarnosti, kolektivne odgovornosti i nade za pravednijim društvom.

Specifičnost ove izložbe u odnosu na dosadašnje prezentacije Bakićeva rada je naglašeni kolektivni kustoski rad (WHW i obitelj Bakić s Hanom Ćurak), inovativan teorijski okvir te fokus na obiteljski kontekst i kontekst grada u kojem je odrastao. Inzistirajući na etičkom čitanju nade, kontinuitetu vrijednosti koje je Bakić zastupao i stalnom promišljanju (ne)mogućnosti novog društvenog imaginarija, izložba širi muzejski okvir i aktivira ga kao metodu zajedničkog učenja. Intervencijom na Bakićevoj rodnoj kući u neposrednoj blizini Muzeja, koja će nakon rekonstrukcije biti Kuća Bakić, izložba pozicionira Bjelovar kao jedno od ključnih mjesta za arhivska, disciplinarna i prostorna čitanja Bakićeva rada.

Izložbeni postav raspoređen je kroz tri muzejske galerije: u podrumu, prizemlju i na prvom katu te donosi pregled ključnih cjelina Bakićeva stvaralaštva, s naglaskom na cikluse Svjetlonosne forme (1963–1968) i Razlistale forme (1958). Uz najznačajnija reprezentativna djela, uključujući različite iteracije skulptura Bik i Torzo, izdvaja se rijetko izlagana skulptura Istovremenosti (1968–1969). U postav su uključena i djela iz fundusa Gradskog muzeja Bjelovar, među kojima se posebno ističu ostaci miniranog izvornog Spomenika strijeljanima / Poziva na ustanak (Bjelovarac), oblikovanog 1947. godine u sjećanje na rano stradalog umjetnikova brata Slobodana Bakića.

Na sudjelovanje u izložbi i dijalog s Bakićevim nasljeđem pozvani su umjetnik David Maljković, čiji je dugogodišnji angažman s Bakićevim modernističkim spomenicima artikuliran, između ostalih, i u radu Retired Form (2008) i trilogiji Scenes for a New Heritage (2004-2006) te umjetnici mlađe generacije Miloš Trakilović i Sara Salamon“, stoji u najavi.

Autorice postava su arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, nasljednice umjetnikova opusa. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja.