Kritika Piše: Leona Širac Jakubek
Antropološku potrebu za pričama, koja postoji od kada je čovjeka, stoljećima je zadovoljavala književnost, potom i film, dok u 21. stoljeću u toj ulozi prednjači televizija. Posljednjih godina svjedočimo velikom porastu popularnosti serija, koje polako nadrastaju svoj primarni televizijski medij te postaju još dostupnije zahvaljujući raznim internetskim servisima za prikazivanje. Mnoge se suvremene serije uvelike razlikuju od svojih početaka, kada su smatrane trivijalnom i lakom zabavom, te su poprimile složenije umjetničke oblike i odgojile kritički zahtjevnu publiku. Iako još uvijek dominiraju igrane dramske serije, sve je prisutnija i dokumentarna produkcija koja široj publici nudi sadržaj od znanstvenog, kulturnog i društvenog značaja. Takve su, primjerice, astrofizička serija Cosmos iz 2014. i prirodoznanstvena Planet Earth 2 iz 2016. Naprednija tehnologija omogućuje kvalitetnije i atraktivnije snimke, a autori sve kreativnije pristupaju oblikovanju, zbog čega se moderne dokumentarne serije uvelike razlikuju od onih bezličnih didaktičnih dokumentaraca koji se emitiraju tek toliko da popune termin. Također, jedan od razloga povećane popularnosti može biti i sama struktura publike koju čine mlađi visokoobrazovani ljudi, zainteresirani za znanost i društvena pitanja, a nije naodmet niti kraća minutaža serije, u odnosu na film, kojom se uspijeva zadržati gledateljeva pažnja.
Dio trenda popularnih dokumentarnih serija su i Betonski spavači, nastali 2016. u suradnji HRT-a i producentske kuće Hulahop, kao serija koja priča priču o ambicioznoj modernističkoj arhitekturi bivše Jugoslavije i njezinoj današnjoj sudbini. Unatoč nezahvalnom poslijepodnevnom terminu prikazivanja serija je zaradila obožavanje javnosti i priznanje struke (nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad Udruženja hrvatskih arhitekata za ostvarenja u 2016. godini) te se tri godine kasnije vraća u eter s drugom sezonom, a potom i reprizama prve, i to kako zaslužuje, u udarnom terminu, nedjeljom u 20.40 sati na prvom programu HTV-a.
Autorski trojac kojeg čine redatelj Saša Ban te koscenaristi Nevenka Sablić i arhitekt Maroje Mrduljaš od samog početka ima viziju o četiri sezone od kojih će svaka biti posvećena jednom dijelu modernističke arhitekture – turističkoj, spomeničkoj, industrijskoj te projektima nedovršenih modernizacija. Prva sezona prisjećala se vrhunaca jugoslavenskog turizma, vodeći nas kroz nekada sjajne, a danas napuštene i devastirane hotele i motele, s ciljem pobuđivanja svijesti o važnosti modernističke baštine koju je potrebno i dalje čuvati i koristiti. Budući da se najuspješnije zgrade turističke namjene nalaze na hrvatskoj obali, prva je sezona snimana isključivo ondje. Možda zbog povećanja budžeta, ali i same teme, druga sezona širi se na prostor čitave regije, baveći se projektima koji su imali važnu društvenu ulogu u modernizaciji društva i emancipaciji građana – zgradama kulturne i edukativne namjene (domovi kulture u bosanskohercegovačkom Konjicu i crnogorskim Kolašinu i Nikšiću te Kulturni centar Ivan Vitić u Komiži na Visu) te većim urbanističkim projektima kao što su kompleks Zagrebačkog velesajma, stambeno naselje Split 3 i modernistička rekonstrukcija Skoplja. Sve su to redom djela poznatih arhitekata poput Marijana Haberlea, Božidara Rašice, Ivana Vitića, Dinka Kovačića, Slovenaca Jože Osojnika i Marka Mušiča te Japanca Kenza Tanga, da nabrojim samo neke.
Noseći podnaslov Nedovršene modernizacije, druga sezona ukazuje na zastoj u modernizacijskim procesima koji su započeli 1960-ih i 1970-ih uslijed poslijeratne urbanističke i društvene obnove. To je razdoblje obilježeno rekonstrukcijama i rastom gradova, porastom potrošnje, unaprjeđenjem tehnologije i industrije te općom modernizacijom društva. Preseljenje ljudi sa sela u gradove zahtijevalo je prilagodbu urbanom životu, drugačije shvaćanje prostora i zajednice no što su imali do tada.. Prostor se više nije mogao svojatati, već ga je bilo potrebno dijeliti s drugima, kao što se morala dijeliti i odgovornost prema zajedničkoj imovini. Za to je bilo potrebno educirati novopridošle stanare što je u Splitu 3 činio arhitekt Dinko Kovačić svojom, kako ju naziva, “stambenom školom”. Tijekom tih razgovora nije poučavao stanare samo brizi o prostoru, već i o ljudima, tražeći od njih da se pozdravljaju i poštuju te je tako posredovao stvaranju čvrste zajednice koja se danas, kada se naselje nalazi na meti privatnih interesa, nizom malih akcija uporno bori za njegovo očuvanje.
Osim gradova proces modernizacije zahvaćao je i periferiju, gdje su se gradili arhitektonski ambiciozni domovi kulture u kojima su stanovnici mogli pratiti suvremenu kulturnu produkciju, a nerijetko se i sami amaterski baviti umjetnošću. Pritom nije bilo bitno gradi li se u Konjicu, Kolašinu ili Komiži – sva su se ta mjesta smatrala dostojnima vrhunske arhitekture.
Međutim modernizacija društva nije dovršena, što spominje Maroje Mrduljaš još u prvoj sezoni kada, govoreći o hotelu Haludovo, kaže kako je za upisivanje novog urbanog sloja u ruralnu sredinu potreban korjeniti emancipacijski proces, a da za taj proces nije bilo dovoljno vremena. Cijela druga sezona razrada je te njegove rečenice. Dio stanovnika jednostavno nije uspio saživjeti s modernim tipom života, pa je došlo do nereguliranih gradnji, dizanja katova ne vodeći računa o ostatku urbanog okoliša, dok su se modernistički objekti počeli institucionalno zapostavljati, a samo ih nekolicina entuzijasta još drži “na aparatima”. Problem nebrige za postojeću materijalnu imovinu socijalističkoga porijekla stalna je preokupacija serije, a izgovori se kreću od neprilagođenosti današnjim uvjetima gradnje ili ekonomskim principima pa sve do pukog svjetonazorskog zazora od socijalizma.
Prazni prostori unutar modernističkih komplekasa trn su u oku današnjim investitorima. Namijenjeni da budu ispunjeni zelenilom te (besplatnim!) susretima i druženjem, danas su oni gotovo “sotonizirani”, kako to prepoznaje sociologinja Ivana Drakšić. Naime, praznina iz perspektive zarade u kapitalističkom sustavu ima negativno značenje, ona je demonizirano ne-mjesto koje se mora komodificirati, unovčiti, ispuniti stanovima i trgovinama, sadržajem na kojem tek pojedinci mogu zaraditi. Vladajuće se strukture pritom služe raznim trikovima kako bi tobože opravdale obnovu i novu gradnju, što arhitektica Zrinka Paladino u svojem tekstu naziva principom “uništi da bi se gradilo”. Najbolje je to objasniti na samom primjeru Zagrebačkog velesajma. Velesajam se počeo graditi pedesetih godina prošlog stoljeća, a u samoj realizaciji sudjelovali su brojni domaći i strani arhitekti, stvorivši neke od najvrjednijih zgrada u arhitektonskom i konstruktivnom smislu, kakav je recimo Vitićev paviljon broj 40, nastao u suradnji s inženjerom Krunom Tonkovićem. Za one koji se ne mogu sjećati kako su to izgledali sajmišni dani na ZV-u, Spavači su priložili arhivske snimke. Sjajne nove zgrade, gosti iz cijele nekadašnje države posjećuju izložbe svjetskih proizvođača, druženje na zelenim površinama, uzbuđenje i elan – atmosfera koja se danas može samo dijelom osjetiti za vrijeme održavanja nekolicine sajmova, primjerice Interlibera. Obilazeći danas poluprazne i zapuštene prostore ZV-a – kakav je, primjerice, paviljon Mašinogradnje iz kojega se Hrvatski teniski savez morao povući zbog po život opasne zapuštenosti – kamera Spavača snima iskrcavanje smeća pokraj paviljona Đuro Đaković, jednog od zaštićenih zdanja.
Budući da predstavlja važan iskorak u širenju Zagreba na prekosavski prostor te sadrži zgrade ambicioznih arhitektonskih dosega, Ministarstvo kulture RH 2006. zaštitilo je velesajamski kompleks kao kulturno-povijesnu cjelinu s pripadajućom graditeljskom strukturom. Međutim gradonačelnik Milan Bandić trenutno najavljuje njegovo rušenje i izgradnju “zagrebačkog Manhattana”, pritom zanemarujući zaštitu utemeljenu na stručnim mišljenjima. Čak i ako na stranu stavimo neospornu arhitektonsku, povijesnu i kulturnu važnost ovoga prostora, nije zanemariva niti njegova materijalna vrijednost. Nije li suludo trošiti sredstva na njegovo rušenje i ponovnu izgradnju, dok je potrebno samo uložiti u održavanje postojeće infrastrukture i uvođenje novog sadržaja? U svjetlu tih događaja emitiranje epizode o Zagrebačkom velesajmu može se protumačiti kao zvono za uzbunu i apel Zagrepčanima da se povedu za splitskim i skopskim primjerima pobune i da ne dopuste hirovima pojedinaca uništenje njihova grada.
U naslovu četvrte epizode Skoplje je nazvano gradom koji je bio premoderan. Paradoksalno je da je ono što se prije pedeset godina smatralo modernim i progresivnim, za sadašnje poimanje “premoderno” – od kućanskih aparata kakve ni danas uglavnom ne koristimo pa sve do urbanih identiteta. Nakon razornog potresa 1963. Skoplje je obnovljeno na idejama japanskog modernizma, no današnjem je makedonskom političkom vrhu bitno temeljiti identitet na sjaju antičke prošlosti, što se pokušava oponašanjem povijesnih stilova, prekrivajući brutalističke betonske zgrade lažnim fasadama i dizanjem grandioznih skulptura Aleksandra Velikog. Ovaj nasilni čin usmjeren prema gradu, njegovoj povijesti i stanovnicima, čijim se novcem to sve napravilo, naišao je na buran otpor Skopljana, koji je zbog bacanja boja na nove fasade prozvan Šarenom revolucijom.
No nije samo Skoplje bilo premoderno, već je cjelokupna modernistička arhitektonska baština, kako se navodi u seriji, projektirana za vrijeme koje još nije došlo. Takav primjer je skulpturalni dom kulture u Kolašinu kojeg kao da je, kako kaže jedan od stanovnika, spustila neka strana, nezemaljska civilizacija. Futurizam, jedna od ključnih crta serije, suptilno se osjeti i u zvučnoj kulisi u obliku visokih ezoteričnih, “vanzemaljskih” tonova što prikazanoj arhitekturi daje subliman i misteriozan karakter. Takav dojam odaje i snimanje dronom koji iz ptičje perspektive ono što je gledatelju otprije poznato – zgrade, arhitektonske komplekse pa i dijelove gradova – preobličuje u apstraktne geometrijske oblike te tako doprinosi karakterističnom vizualnom dojmu serije.
Iako je neminovno kako se kadrovima nalik umjetničkim fotografijama i cjelokupnom kinematografijom Betonski spavači nameću kao jedan od vizualno najatraktivnijih televizijskih sadržaja, oni nikako nisu samo lijepa serija o lijepim kućama, već su se iznova pokazali kao važan politički istup, poziv na aktivizam. Budući da se problemi ne mogu riješiti “samo pritiskom na dugme”, kako to priželjkuje Ingrid Radan na odjavnoj špici, potrebno je boriti se protiv devastacija i rušenja, inzistirati na održavanju naših postojećih domova, ostvariti svoje pravo na grad.
ObjavljenoObjavljeno
