Univerzijada za kraj ovogodišnjeg Eurokaza

Una Bauer

Timon Atenjanin (r: Branko Brezovec)

Režisera Branka Brezovca više od svega karakterizira ustrajnost u proizvodnji kvalitetnih, bogatih i promišljenih predstava, koje, iako vrlo prepoznatljivo brezovčaste, svaki put uspijevaju biti inovativne i u odnosu na opus samog autora. Kao najzanimljivije momente Brezovčevog Timona Atenjanina, inače često proglašavanog jednim od najčudnije konstruiranih Shakespeareovih radova, izdvojila bih tretman teksta i tretman prostora. Koprodukcija triju kazališta (Turski teatar iz Skopja, Naroden teatar iz Bitole i Laboratorio Nove iz Firence) nije samo financijsko-pragmatičnog tipa već je iskorištena i u tkivu predstave – Timon Atenjanin se odvija na tri jezika (talijanskom, makedonskom i turskom) koji se ravnopravno koriste, tako da se rješenje problema prijevoda pretvorilo u konstitutivni element predstave (ili je bilo obrnuto?). Izgovoren tekst, zabilježen na (šper)pločama u hrvatskom prijevodu postaje živi materijalni proizvod, rekvizit u rukama izvođača kojim se udara, maše, gura ga se pod nos publike, te služi i kao scenografija. U ostakljenom foajeu Mesićeve gimnazije, u relativno malom prostoru, stvoren je dojam silne pokretljivosti i multipliciranja prostora, te multipliciranja gledateljskih vizura i sumnji u cjelovitost slike. Pretpostavljam da je svaka izvedba u određenom prostoru drugačija, jer ne samo da predstava zahtijeva specifičan prostor već prije svega prilagodbu specifičnosti prostora u kojem se izvodi. Publika sjedi u tri pokretna kontejnera koje guraju glumci, pri čemu dolazi do dvostrukog približavanja, glumaca publici i publike glumcima. I glumci i publika se također privode prostoru, zadanim mjestima izvedbe pojedinih scena. U ovom su prostoru bile osobito produktivne staklene stijenke, koje su omogućavale istovremenu bliskost i odvojenost, te izvedbu na više razina, unutrašnju i vanjsku, koja odgovara političkoj i privatnoj, dvostrukoj razini predstave. Pritom je zanimljivo da režiser nehajno ostavlja tragove zaposjednutog prostora (osnovne i srednje škole), dječje crteže i tekstove i ne nalazi ih prijetnjom vlastitom vrlo iskalkuliranom mehanizmu predstave. Stijenke pokretnih kontejnera također su mobilne, što omogućava nekoliko scena u kojima glumci doslovno fizički prodiru sa svih strana u ionako stiješten i neudoban prostor publike (klaustrofobija poznata iz nekoliko Brezovčevih predstava) izgovarajući nekom od članova publike tekst u potiljak ili gurajući svoja stopala ili grudi tik do stražnjica, koljena ili stopala publike.
Boris Bakal i Bacači sjenki u projektu Eks-pozicija (proces_grad 02), rađenoj na podlozi Kafke i Agambena, inzistiraju na imaginarno realnoj distanci publike i izvođača, na posve drugačiji način od Brezovca, kojem je to samo jedan od popratnih motiva u konstrukciji mehanizma predstave. Eks-pozicija naprotiv, kao svoj sadržaj ima upravo taj moment da svakog pojedinog člana publike pokušava uvući u vlastite ”privatne” priče pojedinih izvođača i stvoriti napetost u tom međuprostoru, što ovisi ponajviše o vještini izvođača, a ponešto i o spremnosti publike.
Iako je jasno koji bi mogli biti motivi jednog kazališnog festivala koji se, kao i svaki kulturni događaj, bori s financijama, da se uključi u histeriziranje oko svjetskog nogometnog prvenstva, ipak nalazim pomalo iritantnim da se i Eurokaz tome zdušno pridružio predstavom Maracana kojom je i završen. Sama bi ta činjenica mogla biti prihvatljiva kad Maracana ne bi tako idealizirala/imaginirala tu igru u raznim živim bojama dodajući joj isto ono što ona dodaje životima uspaljenih navijača i popularnih navijačica. Bilo bi u najmanju ruku stupidno početkom 21. stoljeća ograđivati se od popularne kulture ili negirati njen prodor u samu ideju "kulture", ali postoje načini i načini da se taj spoj realizira, pogotovo u kontekstu festivala kao što je Eurokaz a kritička svijest o tome što se zapravo radi, jedan je od ključnih elemenata. Ovakva je predstava obljetnička za Eurokaz samo po tome što podsjeća na sletove s Univerzijade u sklopu koje je i održan prvi Eurokaz.