Blic TV serije: Novine
Piše: Leona Širac Jakubek
Prva sezona serije Novine, nastala u suradnji HRT-a i Drugog plana, publici je pružila mogućnost gledanja produkcijski atraktivnoga domaćeg trilera na tragu američke i europske televizijske proizvodnje, a osim brojnih pohvala od strane hrvatske i inozemne kritike o uspjehu svjedoči i Netflixov otkup, što će omogućiti emitiranje serije u 190 zemalja. Fokus radnje novih 11 epizoda, na kojima su ponovno surađivali scenarist Ivica Đikić i redatelj Dalibor Matanić, donekle se izmaknuo iz same novinarske redakcije na politički kontekst oko nje, konkretno na predsjedničku utrku u kojoj se natječu konzervativni gradonačelnik Ludvig Tomašević (Dragan Despot), poznat iz prve sezone, i socijaldemokratski orijentirana trenutna predsjednica Jelena Krsnik (Nives Ivanković). Dvije suprotstavljene političke strane u priči same serije funkcioniraju kao izvori moći koji svoje pipke protežu na sve ostale društvene institucije: medije, policiju i sudstvo, te time uspostavljaju poligon za djelovanje svih ostalih likova.
Krenuvši od stalne hrvatske dihotomije, sukoba plavih i crvenih, “pravih Hrvata i “crvenih vragova”, serija zapravo prokazuje banalnost te podjele. Neovisno o tome koju boju nose, predsjednički kandidati u suštini su jednaki. Kako bi stekli položaj i zataškali prljavo rublje iz prošlosti, koriste se istim rješenjima – potplaćivanjima i prijetnjama zamaskiranima jeftinim populizmom. Iako se sami autori ograđuju od povlačenja paralela sa stvarnim hrvatskim političarima i situacijama, dio kritike uporno pronalazi sličnosti u retorici i javnim nastupima, što smatram donekle suvišnim i jalovim. Razotkrivanje same prirode političkoga nadmetanja, njegovih kobnih posljedica na pojedinačne ljudske živote i manipuliranje građanstvom suviše su univerzalne i strukturne teme i mislim da puno više možemo dobiti ako seriju razumijemo tako, umjesto da se hvatamo za floskule i gledanje temeljimo na površnome prepoznavanju aktualnih političkih figura. Subverzivnost televizijske serije ne bi se smjela temeljiti na tome referira li ona izravno na stvarnu društvenu situaciju ili ne, već uspijeva li ukazati na probleme te situacije.
Međutim, prikazujući politički kontekst izrazito negativno, serija ni novinarsku profesiju ne idealizira kao etički superiornu. Iako većina njezinih zaposlenika nastoji postupati odgovorno i objektivno, najčešće su dovedeni u situaciju kada je to nemoguće, tj. kada, da bi zadržali posao ili živu glavu, moraju napisati nešto s čime se ne slažu, što zbog interesa vlasnika, što zbog prijetnji sa strane. Iako se na prvu može reći kako je novinarstvo marioneta podložna potezima odozgo, i ono donekle ima moć djelovanja. Primjerice, za rasplet serije ključna je dvojba novinarke Dijane Mitrović (Branka Katić) o tome hoće li postupiti profesionalno i objaviti kompromitirajuće dokumente iz predsjedničine prošlosti i tako nenamjerno pomoći još goremu da pobijedi ili će ih radi višega dobra zataškati. U tome se iščitava izrazito pesimistična poruka da je u truloj okolini gotovo nemoguće ispravno postupiti. Govoreći o političarima, Dijana daje svojevrsni metakomentar primjenjiv na cjelokupno ljudstvo, da parafraziram, nitko nije svetac i ne treba ih niti tražiti. Takvim pristupanjem u prikazu ljudskosti Novine su prilično dosljedne svome pesimizmu – ljudi su ili nepopravljivo zli ili su primorani činiti zlo, što ih dovodi do vlastitoga intimnog propadanja i rezignacije.
Egzistencijalno beznađe novinara, kao i prijetvornost političara režijski su komentirani usporenim krupnim kadrovima tijekom šminkanja ili umivanja. Osim tog postupka, koji podsjeća na uranjanje lica u vodu iz prve sezone, Matanićev se autorski doprinos prati i u brojnim “šuljanjima” kamere, snimanju prizora kroz prepreku (staklo ili okvir vrata i sl.), usporenim scenama te dronskim snimkama grada koji prezentira kao jednog od likova. Ambiciozna režija, što karakterizira mnoge suvremene televizijske serije, nesumnjivo je hvalevrijedna i svaki od tih postupaka može se interpretirati na smislen način, ali i dalje ostaje problem njihove količine. Vjerojatno takva sugestivnost u manjoj mjeri može pomoći gledatelju da bolje razumije sadržajnu razinu, no zbog pretjeranosti takvih postupaka režija se čini gotovo nametljivom i samodopadnom. No za razliku od prve sezone, gdje je nasuprot prenaglašenosti režije sama priča bila razvučena i spora, u drugoj se sezoni ona uspjela razviti u skladu s pravim političkim trilerom, nalik seriji Kuća od karata. Radnja, smještena u svega dva tjedna prije predsjedničkih izbora, sada je izrazito dinamična, vrvi savezništvima, izdajama, ubojstvima, prijetnjama i neočekivanim obratima, pa je serija vrlo napeta i zanimljiva za gledanje.
Uz nekoliko većih i ključnih priča uvedeno je još mnogo sporednih likova i rukavaca radnje, što u montaži nije baš najsretnije riješeno. U serijama s prosječnim brojem likova uobičajeno je rascjepkati fabule unutar jedne epizode, ali ovdje su dobiveni fabularni dijelovi toliko kratki i nepovezani da gledanje čine raspršenim i onemogućavaju fokusiranije doživljavanje situacija. K tome prevelik broj likova (čak 90) oduzima minutažu koja se mogla puno bolje iskoristiti za finiju psihološku razradu nekoliko važnijih likova, koji su, nažalost, ostali na razini figura. Gledajući ulogu Dragana Despota, neprestano sam se prisjećala njegova lika iz serije Počivali u miru, lika koji je od okorjeloga Udbinog ubojice dobio kompleksan razvojni luk, ostvario duboku i nekonvencionalnu vezu s mladom novinarkom te se u konačnici iskupio za sva zla koja je počinio, čime je i sam gledatelj bio izazvan na mijenjanje mišljenja o njemu (gledateljima Igre prijestolja vjerojatno će na pamet pasti i Jaime Lannister). Istaknula bih da ne mislim pritom da se likovi trebaju moralno popravljati, već da je sam razvoj bitan, kakav god da je. Tomašević iz Novina pak nepromjenjiva je karikatura podmukloga političara, oličenje zloće i sebičnosti, kako u prvoj tako i u zadnjoj epizodi. Najviše potencijala za razvoj u protagonista ima Dijana Mitrović, jedini iole produbljeni lik koji aktivno i promišljeno djeluje te čiji postupci imaju utjecaj na radnju, a u ovoj sezoni ostvaruje i jače veze s ostalim likovima, što ju čini življom i komunikativnijom prema publici. Međutim, zbog zagušenosti drugim ulogama njezin se lik, koliko god dobro osmišljen, i dalje ne uspijeva istaknuti, na način na koji se primjerice ističe McNulty iz Žice, koja također nema klasičnoga protagonista.
Nakon niza kritika na kraju bih voljela istaknuti nekoliko stvari koje su mi se u Novinama svidjele. Kao prvo, unatoč tome što su uloge mogle biti bolje napisane, glumci su svoj posao odradili jako dobro, pogotovo već spomenuta Branka Katić, Nives Ivanković u ulozi uglađene, ali u privatnome životu agresivne i pijane predsjednice, te uvjerljivi Dražen Mikulić kao policajac Jure Jolić. Uz vizualnu atraktivnost kadrova Rijeke pohvalila bih i smjeliji soundtrack – neobičnu kombinaciju domaćih autora engleskoga izričaja (Jonathan, NT Wave & Fen) što podcrtava urbani identitet Rijeke, domaće glazbe 70-ih i 80-ih koja prvenstveno služi karakterizaciji likova te narodne i zabavne glazbe, svojevrsnoga komentara populizma. Također naglašavam da mi je druga sezona Novina bila zanimljivija i intrigantnija od prve te bih pohvalila nastojanje autora da zagrebe u dubinu političke igre i ukaže na razoran utjecaj pojedinaca na cjelokupan društveni sustav. Budući da je najavljena i treća sezona, fokusirana na pravosuđe, nadam se da će autori uspješnije dozirati sve to što žele pokazati, kako na tematskoj tako i na umjetničkoj razini, te da će krajnji rezultat biti kompaktniji i harmoničniji nego dosad.
ObjavljenoObjavljeno
