

Filmovi Nenada Dizdarevića poslužili su kao odličan dokument o životima mladih ljudi u Sarajevu 1990-ih.
Tek nekoliko stotina metara dalje od festivala eksperimentalnog filma 25FPS odvijala se jedna posve drugačija filmska manifestacija. U zagrebačkom kinu Tuškanac održala se Večer Nenada Dizdarevića (28. rujna) u sklopu koje je ovaj sarajevski redatelj gostovao u Zagrebu prvi put nakon 20 godina. Pušteni su igrani film za djecu i mlade Magareće godine (1991) te dva dokumentarca o tom filmu – također Dizdarevićev Četvrti dio mozga (1995) i japanska reportaža Izgubljene godine (1995). Iza ovakvog izbora filmova krije se jasan koncept – gledanje ovih filmova jednog za drugim otkriva nam razliku između razdoblja nastanka Magarećih godina (neposredno prije rata) i vremena kad je film doživio premijeru u Sarajevu (1994). Sličnost između radnje Magarećih godina i stvarnosti pritom je sasvim slučajna i nelagodna – ona asocira na Wildeovu šalu o životu koji imitira umjetnost, ali nije duhovita jer se radi o životu u Sarajevu tokom 1990-ih.
Čudan preokret
Igrani film Magareće godine, utemeljen na istoimenom romanu Branka Ćopića iz 1960, prati dogodovštine dječaka i djevojčica u učeničkom domu u Bihaću. Sam po sebi, film je simpatičan i zabavan, ali ne odskače naročito od drugih dobrih filmova i serija iz bivše države. Radi se o vjernoj i konvencionalnoj filmskoj adaptaciji koja prenosi radnju, šale i teme koje su prepoznatljive svim ljubiteljima Ćopićevih djela. Tu su teme prvih poljubaca, nadmudrivanja učenika i profesora, sukoba s tužibabama itd. Jedino što odskače od dječjeg i bezbrižnog tona je kraj filma koji se doima pretjerano sumornim. Naime, cijelu filmsku priču dobivamo iz perspektive pripovjedača koji se u offu prisjeća svog djetinjstva. Na kraju filma pripovjedač otkriva da su školski dani davno završili, da su se prijatelji raštrkali po svijetu i da žive neki drugi život, a da je on sam postao popularni književnik. Međutim, pripovjedač u zadnjoj rečenici filma (koje nema u romanu) otkriva da je jednog dana, bez ikakvog vidljivog razloga, odlučio skočiti s mosta i završiti svoj život “prije novog rata koji će ubiti sve čitatelje do kojih mi je bilo stalo”. Radi se o očitoj aluziji na samog Ćopića koji je počinio samoubojstvo 1984. godine. Tokom gledanja filma, neobično je vidjeti takav kraj jer gledatelju nije jasno zašto se pozitivan duh filma nemotivirano i naglo prekida takvom tragičnom crticom. Je li Dizdarević nagovijestio nadolazeću katastrofu u gradu i državi? Ili je život igrom nesretnog slučaja pratio tok filma? Je li u filmu nesvjesno zabilježen duh vremena, različit od vremena nastanka romana? Teško je reći, ali bilo kako bilo, već na samom kraju snimanja filma postalo je jasno da se i stvarnost koja okružuje film promijenila.
Sjena starog filma
Snimanje filma dovršeno je 1991. i film je krenuo u montažu upravo u trenucima kada su počinjali oružani sukobi u Sarajevu. Dizdarević i ekipa namjeravali su dovršiti montažu u sarajevskom studiju, ali naum je propao kad je granata pogodila studio. Premda nitko nije ozlijeđen i film nije oštećen, Dizdarević je odlučio iskoristiti svoje veze u Parizu (gdje je studirao), tamo prenijeti film i dovršiti montažu na sigurnom. To je uz pomoć Francuske i uspio. Film je naposljetku postao prvi bosanski kandidat za Oscara, dobio je glavnu nagradu na festivalu u Valenciji, ali na svoju sarajevsku premijeru morao je čekati sve do 1994. U povodu te premijere, Dizdarević je odlučio pronaći sve mlade glumce iz filma, dovesti ih na premijeru u sarajevsko kino Radnik i snimiti dokumentarni film o njihovim sudbinama. Tako je nastao dokumentarac Četvrti dio mozga koji se doima kao bizarna sjena Magarećih godina – i ovdje pratimo ljude koji se nostalgično prisjećaju lijepih i bezbrižnih dana sa snimanja filma, a koji sada žive u ružnoj i neizvjesnoj sadašnjosti. Ono što se doimalo neumjesnim krajem u Magarećim godinama ovdje dobiva svoje pojašnjenje – život zna postati toliko neobjašnjivo tragičan da nam se na filmskom platnu čini neuvjerljivim, a u pravom životu nevjerojatnim.
Nagli rez
Mladi glumci, koji su tokom snimanja Magarećih godina imali oko 12 godina, odlično su odradili svoj posao. Dizdarević je veliki dio zasluga za to pripisao vrlo opsežnom i dugotrajnom procesu selekcije: tri su mjeseca u cijeloj Bosni i Hercegovini održavane audicije na kojima je sudjelovalo oko 5000 učenika i učenica od kojih je odabrano desetero djece koja su dobila glavne uloge u filmu. Šarm i talent tih glumaca učinili su standardne dječje likove naročito prepoznatljivima i bliskima. Za većinu njih ovaj film bio je veliki korak prema profesionalnoj glumi i, da nije bilo rata, vjerojatno bi mogli računati na nove glumačke angažmane.
Međutim, nakon što je film dovršen, a Dizdarević otišao u Pariz, redatelj i glumci izgubili su kontakt i nisu se čuli sve do 1994. kada je održana sarajevska premijera filma. Dizdarević je tada odlučio uzeti premijeru u kinu Radnik kao povod za ponovno okupljanje svih glumaca. Kako bi i drugim gledateljima pokazao u kakvoj se situaciji sada nalaze mladi sarajevski glumci iz filma, odlučio je snimiti svoju potragu i susrete s njima.
Dizdarević se prvo morao dobro namučiti da bi pronašao mlade glumce (pri čemu neke nije uspio naći). Dio djece ostao je u Sarajevu, a drugi dio izbjegao je iz grada u druga naselja ili države bivše Jugoslavije: netko je preselio u Ljubljanu, netko u Zagreb, netko u Beograd itd. Na samoj premijeri filma okupio se tek dio ekipe, ali međusobni kontakt svih glumaca uspostavljen je pomoću video poruka. Klinci su se veselili ponovnom susretu, zvali su se po imenima likova iz filma, prisjetili su se sretnih dana snimanja, “magarećih godina”, a o stvarnosti su govorili s tugom i nevjericom. Međutim, dok se u filmu pripovjedač nostalgično prisjeća davnih dana djetinjstva, ovdje govorimo o razmaku od tri godine između snimanja filma i sadašnjosti. Nostalgični pripovjedači ovdje nisu starci razočarani u život, nego djeca od 16 ili 17 godina koja su izgubila svoje bližnje, svjedočila groznim prizorima u svakodnevici, pobjegla iz svoje kuće ili ostala zarobljena u okupiranom gradu, izgubila nadu u budućnost i postala vječno tužna. Sve su to poznate priče o ratu u Sarajevu, pri čemu ove nisu ni približno najtragičnije, ali kontrast između veselih ćopićevskih klinaca iz igranog filma i tinejdžera iz dokumentarca iznimno pogađa gledatelja i stalno nas vraća na pitanje kako će se ti ljudi ikad moći oporaviti.
Koja je društvena korist privatne akademije?
Nijedan od glumaca iz filma nije se nastavio baviti glumom. Dizdarević je odselio u Pariz gdje je predavao na filmskoj akademiji, a prije četiri godine vratio se u Sarajevo gdje danas radi kao dekan privatne filmske akademije Sarajevo Film Academy na kojoj predaju Béla Tarr, Gus van Sant, Jim Jarmusch, Tilda Swinton i brojne druge zvijezde. Na akademiji trenutno studiraju državljani dvadesetak različitih nacija iz cijelog svijeta. Cilj akademije je, po Dizdarevićevim riječima, postati jedna od pet najboljih filmskih akademija u svijetu.
Zašto je Dizdarević odlučio vratiti se u Sarajevo i osnovati privatnu akademiju financijski nedostupnu srednjoj i nižoj klasi u Sarajevu? Zar ne bi imalo više smisla stipendirati talentirane sarajevske studente da odu u strane škole? Zbog čega je kvaliteta akademije važnija od njene otvorenosti? Čini se da se radi o Dizdarevićevom pokušaju da pomogne prostoru Sarajeva i duhu ljudi koji žive u njemu. Umjesto poticanja daljnjeg egzila, on pokušava stvoriti situaciju u kojoj ljudi iz svijeta dolaze u Sarajevo sa željom da uče i da lijepo žive. Pokušava unijeti pozitivnu energiju u grad. Teško je reći radi li se o najboljem rješenju upravo zbog relativne zatvorenosti akademije, ali opet, kad bi filmska akademija mogla biti rješenje sarajevskih i bosanskih problema, Dizdarević bi dobio Nobelovu nagradu.
Dizdarevićevi filmovi i akademija tako su nam otvorili niz pitanja vezana uz prošlost i budućnost Sarajeva na koja teško možemo odgovoriti. Na kraju večeri pokazalo se da dječji i dokumentarni filmovi mogu poslužiti kao posve vjerodostojna i emotivna povijesna crtica o ratu u Sarajevu. Šteta što je u kinu bilo tek tridesetak gledatelja od kojih se polovica vjerojatno došla prisjetiti vlastitih “magarećih godina”.
Fotografija: William Ney, Two trips to Sarajevo
Objavljeno