Kritika U hrvatskoj je kinematografiji duboko ukorijenjena tradicija ekranizacije književnih djela, a za domaće spisatelje neodoljivo je privlačan topos od svijeta udaljeno mediteransko malo misto. Stoga ne čudi da smo dočekali i filmsku adaptaciju jednog od najpoznatijih suvremenih malomišćanskih književnih naslova – Osmog povjerenika Renata Baretića. Baretićev roman o jednostavnosti života na otoku odsječenom od konzumerističkih krakova i lažnih političkih brakova objavljen je još prije petnaest godina, no iako je ubrzo prepoznat filmski potencijal teksta te su otkupljena autorska prava, realizacija projekta se protegnula na gotovo deset godina. Uz Baretićev “blagoslov”, ekranizacije se primio Ivan Salaj, redatelj koji je javnosti poznat prije svega zbog ratne drame Vidimo se, najnagrađivanijeg hrvatskog srednjometražnog igranog filma devedesetih. Salaj u zadnjih dvadeset godina nije realizirao samostalni dugometražni projekt, ali je sudjelovao u filmskom stvaralaštvu kao koscenarist, dramaturg ili pomoćnik redatelja te režirao segmente Zagrebačkih priča vol. 3 i Transmanije.
Lišeni suvišne estetizacije, film otvaraju kadrovi zagrebačkih ulica i tramvaja što brundeći odlaze u užurbani urbani radni dan. Kamera zatim krene pratiti Sinišu Mesjaka (Frano Mašković), perspektivnog mladog političara kojeg nakon razotkrivanja, navodno namještenog, seksualno-narkomanskog skandala, premijer (Stojan Matavulj) šalje na najudaljeniji hrvatski otok Trečić. Mesjak time postaje osmi po redu povjerenik Vlade Republike Hrvatske čiji je cilj postaviti zakonski izabranu vlast, odnosno raspisati stranačke izbore na “pobunjeničkom” otoku bez političkih stranaka, interneta, mobilnog signala i HEP-ovih dalekovoda.
Iako se uz priču o trečićanskom osmom povjereniku veže pojam političke satire, ona to, barem u prvom planu, svakako nije. Da, glavni junak je kompromitirani političar kojeg dalje od očiju javnosti šalje premijer fiksiran na vlastitu dobit u procesima privatizacije, a film se s prijezirom dotiče i aktualnosti poput GMO lobija i koncesija, no okosnica radnje je prijateljstvo između dva isprva nespojiva karaktera – povjerenika i njegovog prevoditelja Tonina (Borko Perić). Naime, kako Trečićani uporno govore trečićanski, odnosno baretićevsku metajezičnu kombinaciju dalmatinskog dijalekta i australskog engleskog, za rušenje jezične barijere između Mesjaka i lokalnog stanovništva, a samim time i uspješno obavljanje povjereničkog zadatka, potreban je Tonino, infantilni lik dobroćudnog karaktera koji pati od epileptičnih napadaja za vrijeme kojih na kraće vrijeme ostaje “zamrznut” na mjestu i nesposoban za komunikaciju.
Polarna suprotnost Toninovoj jednostavnosti i ljudskosti upravo je Mesjak, paradigma dehumaniziranog političara, te upravo kroz njihovo povezivanje film dopire do gledatelja i s njime uspostavlja komunikaciju. Razvoj odnosa između njih dvojice kao ključan dramaturški temelj priče prepoznao je i Salaj izjavivši kako su uloge povjerenika i njegovog prevoditelja zapravo jedna te ista uloga koja na filmskom platnu može oživjeti jedino uz glumački par. Kemija glumaca Maškovića i Perića, inače prijatelja u privatnom životu, tu je prirodno proradila i kroz film provela žar uspona i padova ljudskih odnosa, od početnih sumnji i prijezira sve do zanesene bliskosti i posmrtnog tugovanja. Pritom je do izražaja došla i Perićeva glumačka posvećenost i odmjerenost koja je u cjelini prevladala nad njegovim tijelom pa je tako, uz pridržavanje ravnoteže između dramskog i humornog registra, Tonina utjelovio stavom, šlampavim hodom, mikromimikom i mekanim standardnim govorom.
Osmi povjerenik je u izričaju ostao veoma blizak atmosferi i ideji svog literarnog temelja. Utopijska idila Trečića izraženija je u filmu, ponajviše zbog njegovog vizualnog aspekta, odnosno komplementarnosti snimateljskog oka Slobodana Triničića i atraktivnih bračkih i hvarskih lokacija. Prateći Salajeve stope u ekranizaciji Baretićevog jednostavnog otočkog života, Triničić bez pretjeranog dotjerivanja i s primjerene udaljenosti oslikava netaknutu prirodu i njene otočane, a perceptivnoj nezasićenosti cjeline doprinosi i fotografija lišena suvišnih toplih tonova i kontrasta. Izuzetak su, naravno, scene političkih dogovora s početka filma prigodno oblikovane u sumnjivo tmurnoj atmosferi. U dočaravanju likova je također bila isključena crno-bijela karakterizacija, tek je Tonino ocrtan naivnom čistom dobrotom i ne čudi da je upravo njega, kojem je možda i najteže uklopiti se u surovost društvene svakodnevice, snašao tragičan kraj.
Nesumnjivo, Salaj je ispoštovao Baretićev roman, međutim kao da upravo ta bliskost s književnim djelom nije dozvolila filmu da se u cijelosti prepusti vlastitom (o)toku. Radnja je, osobito u samom početku, nepotrebno duga i tek s razvojem odnosa povjerenika Mesjaka i prevoditelja Tonina ona dobiva na momentumu koji je nosi kroz više od dva sata priče. Trečiću je u filmskom izdanju pridodano ponešto mističnosti što je postignuto pojavom Moune u Mesjakovim snovima, a tu je i također kreativno izvedena pripovijest iz trečićanske povijesti u 4:3 formatu i akromatskoj tehnici kroz koju nas vodi neodoljivo zabavna Toninova naracija i glasovna sinkronizacija.
Kako slika trečićanskog života ne bi u očima filmske publike bila oskvrnuta detaljima o otočkim običajima koji uključuju i okrutnosti spram životinja, neke su informacije izostavljene iz adaptacije. No, pojedini su tematski motivi, poput talijanskih švercera koji otočanima donose potrepštine što ih šalju australske obitelji i trečićanski bogati zaštitnik, uklopljeni u dočaravanje romantizirane antidemokratske utopije, ali i zaokruživanje narativne cjeline u kojoj osmi povjerenik postaje novi zaštitnik zajednice nad kojom se isprva, zbog vlastita neznanja, bio zgražao. Dijalozi su u većini slučajeva identični, a scenarističke preinake, prijeko potrebne kako bi se dramaturgija bolje uklopila u medij filma, gotovo minimalne. Recimo, radnja nije smještena u ranotranzicijsku Hrvatsku, već u suvremenost, nimfomanka Zehra iz Bosne u filmu je odbjegla ukrajinska pornoglumica Julija (Nadia Cvitanović), otočni svjetioničar u izvedbi Filipa Šovagovića sredozemne medvjedice ne priziva pjevanjem već sviranjem aboridžinskog glazbenog instrumenta didžeridua, Aboridžinka Mouna je u originalu živa, dok se u filmu pojavljuje posthumno u snovima, a tragični je završetak u filmu prikazan intimnije izraženim emocijama i simbolički upečatljivijom zvonjavom. Svakako, film odudara i, za hrvatski dugometražni igrani film rijetkim, erotski spretno nabijenim scenama seksa.
Osmi povjerenik suvremena je tragikomedija u kojoj je demistifikacija politike prepuštena gledateljskom iskustvu pa tako niti jedna glumačka izvedba niti bilo koji drugi umjetnički potez ne skaču u pretencioznost ili u suvišno naglašavanje diskrepancije između političkih kulisa i jednostavnosti života. Priča o trećem i najudaljenijem kamenčiću od hrvatskoga kopna tako je zaživjela i na filmskom platnu u nenametljivom, simpatičnom ostvarenju usporenog mediteranskog tempa i izražajnog minimalizma pa se možda na prvu čini i da mu nedostaje provokativnijeg zamaha. Međutim, Osmi povjerenik nije oštra kritika već blagi podsjetnik da svatko od nas može zalutati u svijet preuveličanih vrijednosti i da iskupljenje možemo pronaći na mjestima na kojima se za to najmanje nadamo. Salaj je pronašao ravnotežu između prikaza društveno-političke samodostatnosti male zajednice i samospoznaje čovjeka otuđenog od prirode i vlastitog bitka te ostvario sadržajno ozbiljan film u duhu magijskog realizma, film u kojem širi društveni komentar i satira ne nameću ritam glavnoj priči, onoj o čovjeku, njegovim korijenima i prijateljima koji su tu da ga vrate na prave staze.
ObjavljenoObjavljeno
