Kritika Tri albuma iz ciklusa Samodopadni prilozi za utopiju izvođača po imenu Krv u stolici, iza kojeg se krije glazbenik Leo Beslać, predstavljaju tri podosta različite, eklektične cjeline koje rastvaraju i rade na nekoliko različitih glazbeno-idiomatskih polja. U tom čušpajzu uistinu se može se naći svega: puno topline, ljubavi i dobrog zezanja, miješanja doživljajnih i stilskih okusa te stapanja zvučnih tekstura. No koliko god nam na prvo slušanje prijao, na iduća izlaze na vidjelo i nesavršenosti, poneke šlampavosti i nedorečenosti ovih izdanja.
Prvi album, Povraccio di Colteo, koji je izašao već u travnju 2020. godine, stilski je i formalno homogeniji te donekle konvencionalniji ili barem ne toliko razbarušen kao posljednja dva. Radi se o kvalitetom sasvim pristojnom izdanju koje donosi pet brojeva zanimljive glazbe na tragu kakvog kičastijeg Mayalesa s mnogo, mnogo, mnogo sintesajzera i orguljskog zvuka.
Oslanjanje na upotrebu sintesajzera u poigravanju s koloritom ili teksturom, generalno se proteže i na dvama idućim albumima. Međutim, iako ova tri albuma barataju zasebnim setovima izražajnih sredstava kojima pokušavaju predstaviti koliko-toliko prepoznatljive karaktere, postoji još jedna specifičnost koja im je zajednička. Slušajući ih stvara se dojam da autor sklada uvijek u korelaciji prema nekoj drugoj glazbi. Ne radi se tu ni o plagijatima ni o citatima, već, u maniri kakve skladbe-palimpsesta, o dopisivanju ili upisivanju nekog dodatnog, zadnjeg sloja koji kroz svojevrsni dijalog s prošlim iskazuje autorove stavove i razmišljanja o glazbenim idejama te mogućnosti da se o njima izrazi zvukom.
Premda se ovaj princip skromno pojavljuje već na prvom albumu, primjerice u kvazi-twinpeaksovskim brojevima poput Prve i Posljednje meditacije o praznom stanu, on se u potpunosti razvio na drugom albumu Moda pod bubrege. Pri tom su zvučni raster i formativni koncept u cjelini ovoga podosta neobičnog albuma stilski sasvim nekoherentni. Poput kakvog kataloga zvučnoga svijeta iz kojeg je možda sam autor iznikao, tijekom osam brojeva kontinuirano se prepoznaju pojedini glazbeni idiomi koji se kolažiraju, ponavljaju, preklapaju, spajaju na najneočekivanije načine.
Album otvara uvodnim brojem 30%, koji koristi isključivo Beslaćev glas, a kratkim tekstom u stilu kakvog blesavog epigrama (trideset posto / gluplje / danas sam ga / posr’o) predstavlja svojevrsni (uvodni) potpis autora – možda čak ne samo drugog albuma već i cijelog ciklusa. Inzistiranje na vokalu, na osobnosti izraza, glazbeno-tehnički je pojačano izrazitom manipulacijom, multipliciranjem glasa, zgušnjavanjem teksture. No, ta britka autoreferencijalnost glazbeno-tekstovnih elemenata ne kreće se u smjeru ekspresije, istinitosti ili autohtonosti, već karikature i autoironije – kako doslovno samoga vokala, tako i svega što taj “glas autora” sadržajno i/ili idejno predstavlja u glazbi – i to nam je Beslać izvrsno uspio prenijeti već u prve dvije i pol minute drugoga albuma.
Ono što slijedi u ostalim pjesmama samo potvrđuje ironiju kao temeljni stav. No, gradbeni element i semantički kôd ironijske fraze Moda pod bubrege krije se prije svega u neobičnom disbalansu između (auto)parodirajućih tekstova i uvrnutog ekspresivnog vokala s jedne strane te glazbenog sadržaja, odnosno instrumentalne pozadine, koja se temelji na brojnim referencama i idiomatskim mjestima pop-rock zvuka. Kako bi pak uspostavio dostatnu ironijsku pozu, Beslaćev vokal je preizražajan, karikiran u svojevrsnoj ekspresivnoj opijenosti. Tako se u pjesmi Događanje naroda na nabrijani, čvrsti i energični instrumental koji se generira iz ostavštine Franka Zappe i idiomatskih gitarskih rifova i solaža pojavljuje iscrpljeni vokal u maniri kakvog narodnjačkog melosa, ili barem kao kakav odzvuk ex YU-rocka. A onda pak u pjesmi Staklena zvona možemo čuti Beslaća à la “Ibrica susreće Nicka Drakea“, a u Héloïse i Abélard opet Beslaća à la “Nick Drake na steroidima odlazi u disco“. I tako je sve do kraja ovoga albuma. Tek nakon što se posluša cijeli album i doživi cjelina istupa izvođača, možemo i konstatirati da je svaki broj albuma Moda pod bubrege, ekstremnog i centralnog elementa cijeloga ciklusa Samodopadni prilozi za utopiju, svojevrsni zvučni eksces.
Iz broja u broj otvaranje novih zvučnih konteksta i igranje glazbenim referencama ne predstavlja samo dobru podlogu za (auto)ironizaciju već autor/izvođač unutar istih propituje vlastitu muzikalnost ili daje odgovore i mogućnosti čistog glazbenoga izraza. A odgovora ima mnogo. Doista je stoga evidentno da je Beslać (multi)talentiran i iskusan muzičar koji se, zajedno sa svojim izvođačkim kolegom, gitaristom Lukom Čapetom, u svim tim brojnim i raznovrsnim upotrijebljenim glazbenim svjetovima jako dobro snalazi. Tehnički, ovaj princip donosi bogatu, kićastu instrumentaciju i strukturu. Toliko bogatu i kićastu da je i Gibonnijev aranžmanski potpis tek konvencionalni tihi jecaj naspram npr. naslovne pjesme Moda pod bubrege.
Princip žanrovske referencijalnosti vidljiv je i na trećem albumu pod nazivom Osuarij. U potpunosti instrumentalan, predstavljen je rasterom izraza od drum & bassa u sedamnaestominutnoj Eumenidi pa do elektropopa u maniri 80-ih. No, ako je autor odmičući se od prvoga Povraccio di Colteo prema drugome albumu postao slobodniji, otvoreniji i izražajno zaigraniji, u posljednjem albumu svemu je još pridodao i dobru dozu neopterećenosti. Ostavši bez vokala, Osuarij se velikim dijelom dijelom rasteretio ironijske osnove. Taj prazan prostor ispunila je dobra muzika jer Beslać je najzanimljiviji upravo u takvim neopterećenim segmentima kada kroz segmentirani zgusnuti materijal progovara spontana improvizacija ili tek neki jednostavan instrumentalni solistički prolaz. No, koliko god ovi albumi imali pozitivnih kvaliteta i razigranih inovativnih rješenja, toliko su nažalost ujedno i opterećeni opisanim (skladateljskim) principom pretjeranog pozivanja na glazbene i ironijske reference. Koristeći glazbenu građu poput slaganja kakvog asamblaža, Beslać se autorski fiksira i ograničava. Nedostatno filtrira, nudi previše, a ujedno izostaje i nužno redefiniranje ili regeneriranje ustaljenih semantičkih značenja recikliranih glazbenih idiomatskih elemenata. Stoga, kvalitativna karakteristika ovih albuma ne može se sagledati nikako osim “u odnosu na nešto drugo” bez obzira koliko autor bio talentiran i koliko nam zapravo podastro dobrih muzičkih rješenja. Ali to nažalost uvijek i ne podrazumijeva i dobre autorske muzike.
ObjavljenoObjavljeno
