Kritika Intervencija u detalje nasilnim izdvajanjem iz okoline, prenaglašeni kontrasti, a sve zaogrnuto površinskom dopadljivošću, postupci su asocijativno vezani uz riječ razglednica. Taj signal idealiziranog, uniformiranog i poželjnog provođenja slobodnog vremena, ostaje tek krnji podsjetnik na neko prošlo vrijeme, karakterističnog značenja i poruke koja se odašilje. Danas je pak razglednicu moguće kreirati, odaslati i učiniti javnom u svako doba, prekrivajući lažnom individualiziranošću isti spoj samoprezentacije, potvrđivanja statusa i poželjnih obrazaca djelovanja.
Sve nam je to, nizom specifičnih kartolina, pri čemu je regionalizam u nazivu indikativan za sadržaj, prošli tjedan u MM centru prezentiralo šest autora (Igor Bezinović, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Ivana Pipal, Ante Zlatko Stolica, Darovan Tušek), u serijalu nastalom prema Bezinovićevom konceptu, u produkciji Studija Pangolin za Odjel dokumentarnih sadržaja HRT-a. Prije no što će biti dostupne najširem građanstvu, zainteresirana publika, u skladu s politikom MM-a i podržavanjem nekonvencionalnog filma, imala je priliku pogledati dvanaest epizoda serijala Kartoline, žanrovski okarakteriziranih kao mockumentary, odnosno pseudodokumentarni film. Portreti mjesta u Hrvatskoj, koje obilježava dijalektalna raznolikost, oblikovani na razmeđu ironijskog komentara i ekspresivnog gega, spoj su iznalaženja efektnih vizualnih rješenja i esejističke poetike u interferiranju fikcije s činjeničnim momentima. Međutim, kao što je Bezinović naglasio, inicijalna ideja počiva na razlomljenosti sadržaja. Sukcesivno projiciranje epizoda rezultiralo je zasićenošću, s obzirom na činjenicu da različiti autorski pristupi nisu u dovoljnoj mjeri distinktivni.
U skladu s promjenama kulturološkog konteksta unutar kojeg razglednicu interpretiramo, od simbola jednoobrazne sentimentalnosti pa do pejorativnih konotacija popularnog suvenirskog artefakta, projekt Kartolina možemo promatrati kroz vizuru razaranja dominantnog narativa. Mehanizmi koji sudjeluju u njegovoj izgradnji i ovdje su korišteni, ali konstrukcijom paralelnih priča, preokretanjem poznatog i postavljanjem u neočekivan kontekst, proizvodi se široko primjenjivi apsurdistički podtekst. Pritom je zanimljiva promjena perspektive u slučaju turistički frekventnih mjesta (Bol, Blato, Vrboska) kojima će se nametnuti parodiranje uobičajenog marketinškog pristupa, dok će s druge strane, u slučaju epizoda posvećenih Sušnjevicu, Prezidu ili Štrigovi, u prvi plan izbiti njihova nevidljivost i beznačajnost u smislu prepoznatljivih turističkih kodova, a samim time i uzaludnost sličnog postupka.
Dvanaest epizoda dijeli poetiku, dok heterogenost proizlazi iz promišljanja lokalnih specifičnosti portretiranih mjesta. Prepoznatljivu liniju tvori naracija na jedinstvenom dijalektu obrađenog područja, koja se krije u potpunom odmaku od standarda, a u pojedinim primjerima (Ždala, Šušnjevica) riječ je o dijalektima mađarskog, odnosno rumunjskog jezika. Govornik hrvatskog u većini slučajeva trebat će prijevod. Ovaj je moment višestruko iskoristiv, potencirajući istovremeno svojevrsnu začudnost u atmosferi i poigravajući se tretmanom etno identiteta. Budući da su etno elementi nerijetko dekontekstualizirani i naglašeno dekorativni, Kartoline zasigurno posjeduju potencijal problematiziranja sličnih konotacija, njihovim prenošenjem u svjesno izvještačeni diskurs.
Naravno, sve navedeno može biti tek rezultat naknadnog učitavanja, što ipak ne negira mogućnost pozicioniranja serijala unutar širih društvenih relacija. Unatoč istovjetnom zahvaćanju teme, montažnim prijelazima ili fotografiji (izravni utjecaj montažerke Hrvoslave Brkušić i snimatelja Marija Pućića i Jurice Markovića), čime se postiže kvalitativna ravnomjernost i tematska dovršenost, fokusiranjem na detalje otkrivaju se pojedinačni redateljski odabiri koji pobliže određuju vizuru odabranih fenomena. Radilo se pritom o naglašenijim metafilmskim elementima, socijalnim anomalijama ili čvrstoj fikcijskoj strukturi, sporedno je u odnosu na cilj koji se svakim izborom dohvaća. Zamjenom teza radi prokazivanja uvriježenih apsurdnih konstrukcija, uklapanjem svakodnevnih banalnosti u senzacionalistički diskurs, svako se odabrano mjesto premeće u poželjnu destinaciju, dekonstruirajući i parodirajući jezične ili vizualne manipulacije, koje nedostatke s lakoćom preobražavaju u romantizirani lokalni kolorit.
Međutim, unatoč na trenutke lucidnim komentarima, jezgrovitim poentiranjima ili naprosto humornim opaskama, rezultat rada autora, čiji su angažman i umjetnička relevantnost javno zapaženi, ostaje na razini crtice, prolazne epizode bez snažnog utiska. Na kraju je ipak riječ o nizu anegdotalnih rješenja, koja se odlikuju nepretencioznošću i lakoćom izraza, no da je izostao samostalni tretman ili da nije riječ o više ili manje prepoznatljivim licima, teško da bi se izdvojila po svojstvenim karakteristikama. Čak niti u našem okruženju zanemareni žanrovski hibrid, čije su mogućnosti nedvojbeno potentne, u slučaju Kartolina nema presudnu ulogu. Skučenost formata donekle onemogućava stvarni zamah koji bi nadišao razinu humorne dosjetke, koliko god inteligentno bile osmišljene.
Kritička oštrica u svim ostvarenjima nedvojbeno postoji, čak i kad se površno referira na fenomene koji su dio obavezne rasprave, kao primjerice propast industrije ili iseljavanje. Ipak, kritika je dovoljno suptilna da ne uznemirava, dok je površina do te mjere dopadljiva i široko prihvatljiva da se uklapa u programsku shemu HRT-a, čiji dokumentaristički program naprosto vrvi od lokalnih etnografskih, potpuno benigno postavljenih, zanimljivosti. Sve kad bismo Kartoline odlučili promatrati u subverzivnom ključu, činjenica jest da one najvećim dijelom ostaju kartoline, simpatične izvedbe, autorski razrađene, no ipak tek druga krajnost konvencionalnih panorama.
ObjavljenoObjavljeno
