Intervju Suvremeno globalizirano društvo obilježeno je mobilnošću, a dio migracijskih tokova čine i obrazovani mladi ljudi koji u pravilu bolje životne prilike traže u prosperitetnim urbanim sredinama. Transnacionalni globalizacijski procesi raspirili su mobilnost kod mladih, pa je tako danas lakše nego ikad spakirati kofer i otići (plot twist: korona), znajući da doma neće nigdje pobjeći, doma sve stagnira i doma se lako vratiti u slučaju razočarenja. Dok su studentske i stručne razmjene poput Erasmusa postale gotovo pa imperativom tijekom studija, po završetku istog mladi obrazovani ljudi bježe u obećane zemlje – Njemačku, Veliku Britaniju, Dansku, Švedsku…
Berlin, simbol slobode, umjetnici Ivani Papić bio je simbol potrage za boljim životom. Rođena i odrasla u Splitu, umjetnica zadnjih sedam godina živi u glavnom gradu Njemačke, gdje od 2018. studira na specijalističkom postdiplomskom studiju na Universität der Künste Berlin. Njena prva izložba Berlin, obećani grad – izvještaj iz call centra, otvorena je početkom listopada u Galeriji MKC u Domu mladih Split, u koprodukciji Otvorenog likovnog pogona, udruge Mavena – 36 njenih čuda i POGONA – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, u kojem se ista izložba otvara 27. listopada. Dio iskustva selidbe u zapadnoeuropsku metropolu Ivana Papić prenijela je splitskoj publici interaktivnom zvučnom instalacijom nastalom iz opsežnog participacijsko-istraživačkog projekta o životu i radu doseljenika u Berlinu. Intervjuiravši bivše i sadašnje internacionalne zaposlenike_ce call centra, umjetnica je kolažirala njihove biografske iskaze u tematske jedinice koje zadiru u problemska pitanja poput migracija, identiteta i osjećaja pripadnosti.
Posjetitelji izložbe prostorom se kreću kroz devet stanica instalacije, a na svakoj stanici podizanjem slušalice na adaptiranom uredskom telefonu mogu poslušati audio-kolaž sastavljen od triju kratkih priča koje prate razloge njihove selidbe, iskustvo rada u telefonskom centru i poimanja doma. Tematski postavljene stanice funkcioniraju kao poglavlja univerzalne iseljeničke priče mladih radnika_ca i prostorno su mapirane iscrtanom shemom na podu izložbenog prostora, evocirajući kretanje berlinskom podzemnom željeznicom. Prostorno mapiranje simbolički predstavlja tranziciju, a ambijent berlinskog U-Bahna potenciran je petominutnim loopom sa zvukovima iz berlinske podzemne željeznice, ostavljajući dojam da posjetitelji izložbe kao slučajni prolaznici osluškuju fragmente priča protagonista.
Protagonisti izložbe Berlin, obećani grad – izvještaj iz call centra osvrću se na uzroke i okolnosti vlastitih migracija, pritom ne navodeći ekonomske razloge kao primarni okidač egzodusa, tako da se u ovom kontekstu ne može govoriti isključivo o ekonomskim migracijama “trbuhom za kruhom” ili jednostavno o socijalnom obrascu migracija iz ruralnih sredina u urbane. Uz ekonomske, protagonisti u svojim pričama navode i druge razloge: stjecanje visokog obrazovanja, opće nezadovoljstvo i nepovjerenje u institucije matične zemlje, želju za širenjem vidika u velikom gradu i slično. U većini intervjua protagonisti rezoniraju snažnu ideologiju individualizma prema kojoj se Berlin mistificira kao obećani grad, grad u koji se dolazi ostvariti svoje snove i/ili potencijale, ne osvrćući se pritom na činjenicu da svoju romantiziranu viziju života u velikom gradu ostvaruju kao moderni gastarbajteri. Prisiljeni raditi od-9-do-5 poslove za koje su najčešće prekvalificirani da bi si uopće omogućili život u obećanom gradu, mladi obrazovani ljudi sa svojim znanjima i vještinama u ovom kontekstu predstavljaju tek ljudski kapital čiji rad ima određenu ekonomsku vrijednost i nekom trećem donosi profit, a njima minimalac. Prema tome, iako nije najvažniji, ekonomski aspekt u ovakvim narativima ima dvostruku ulogu jer je istovremeno i pokretač i prepreka; motivacija je mladim ljudima da migriraju, ali i neka vrsta utega koji im otežava pronaći svoje mjesto pod berlinskim suncem.
Metropole poput Berlina s velikim priljevom internacionalne radne snage meka su velikim kompanijama. Korporativni sistem rada iskorištava činjenicu da inozemna radna snaga traži upravo poslove od-9-do-5 radi stabilnosti ugovora i viznih režima koji to zahtijevaju. Osmosatne smjene minimalno plaćenog posla telefonskog agenta ne ostavljaju dovoljno prostora inozemnim radnicima za učenje jezika u sklopu intenzivnih tečajeva, kao ni za razvijanje ostalih znanja i vještina koje bi im pomogle u profesionalnom napretku u novoj sredini. U jednoj od priča, zaposlenik call centra osvrće se na to kako u Berlinu uvijek pitaju was machst du? u smislu čime se baviš, a ne was arbeitest du? sa značenjem koji posao radiš. Iako radi kao telefonski operater, protagonist taj posao ne smatra svojim pozivom ni profesijom, pa na takva pitanja najradije odgovara da je pjesnik jer se time želi profesionalno baviti. Iz ovakvih priča da se naslutiti da romantizirana zamisao ganjanja svojih snova u velikom gradu u realnosti i ne izgleda baš tako, jednom kad čovjek upadne u žrvanj niskoplaćenog rada.
Uz izložbu Ivane Papić prigodno se uklopio popratni program Kustoske škole u organizaciji udruge Mavena. Ovogodišnje, peto izdanje održano je pod nazivom Kad jednom odeš, uvijek si stranac – istraživački projekti ekonomskih i političkih migracija u suvremenom društvu, a osim Papić predavanje o migracijama održala je njena mentorica na Institutu za umjetnost u kontekstu Kristina Leko, te arhitektica i istraživačica Ana Dana Beroš koja je svoje istraživačke projekte na temu migracija predstavila u izlaganju Gradovi izbjeglica / Planet gastarbajter. Ivana Papić u svom se predavanju osvrnula na vlastiti istraživačko-umjetnički rad, proizašao iz interesa za fotografiju, priče i portrete još u ranoj dobi, koji se razvio u metodu biografskih intervjua kao svojevrsne razmjene iskustava s drugim radnicama i radnicima. Kao fokus svog participacijsko-umjetničkog rada izdvaja životne i radne uvjete radničke klase u suvremenom digitaliziranom društvu te ga smješta u kontekst vlastitog iskustva, ističući kako je “i sama sam bila dio radničke klase posljednjih nekoliko godina života u inozemstvu”.
Berlin obećani grad – izvještaj iz call centra tako se spontano nastavlja na autoričin prijašnji rad, prije svega istraživanje vrijednosti kulturnog i umjetničkog rada te poslovnih prilika za žene koje nisu zaposlene u kulturnim institucijama niti djeluju u okviru nekog umjetničkog kolektiva. U okviru projekta Nine to Five Worries iz 2018. godine istraživala je kulturno-umjetnički rad u kontekstu migracija i dokumentirala iskustva mladih žena od sredine dvadesetih do sredine tridesetih godina koje su kao doseljenice u Berlinu pokušavale započeti karijeru u kulturnom ili umjetničkom sektoru. Kao neminovna posljedica neplaćenog rada u umjetničkoj proizvodnji, neke su umjetnice bile prisiljene uzdržavati se radeći od-9-do-5 poslove, nevezane za njihovu vokaciju. Promišljajući kulturno-umjetnički rad u kontekstu migracija, problematičnim se javljaju društvene pretpostavke prema kojima se van institucija, umjetničkih rezidencija ili sličnih tipova samoorganizacije nemoguće uzdržavati. Osim toga, bilo kakva vrsta samoudruživanja ili participiranja u umjetničkom kolektivu je često isključiva – u okvire tako organiziranog umjetničkog rada teško se uklapa osoba koja paralelno ima stalni posao od kojeg se uzdržava ili, recimo, žena s djetetom.
Razvijena industrijska i postindustrijska društva u radničku povijest upisuju povijest migracija i danas je nemoguće promišljati jedno bez drugoga, međutim narativi audio-izložbe kolažirani su na način da ne problematiziraju radnička pitanja, niti protagonisti odaju dojam osviještenosti o pripadnosti radničkom kolektivu u ulozi imigranta. Umjesto promicanja osjećaja klasne pripadnosti ili specifičnije, pripadnosti rastućoj skupini migrantskih radnika, intervjui izložbe fokusirani su na osjećaj ne-pripadnosti. Upitani gdje se osjećaju doma, većina protagonista osjeća da više ne pripada ni u državi iz koje su iselili, kao ni tamo gdje su emigrirali, gdje će zauvijek biti stranci, ma koliko dugo se ondje zadržali. Na pitanje gdje je dom odgovaraju iskazima u stilu “dom je ovdje, ovdje sada radim i ovdje mi je obitelj”, “dom je i ovdje i tamo, ali i nije”, “dom je svugdje i nigdje, nekad osjećam da je cijeli svijet moj dom, a ponekad mislim da ne pripadam nigdje”.
Osjećaj izmještenosti i nepripadanja upisan je u diskurs mladih migrantskih radnika i neizvjesno je hoće li njihove migracije učiniti puni krug i vratiti se u rodnu zemlju: “ne vjerujem, iako nikad se ne zna”, “možda tek u mirovini”, “vjerojatno u mirovini, ne radi toga da se vratim s hrpom novca, nego jer me realnost u mojoj državi previše nervira”. Koliko god se iz ovakvih izjava može iščitati da novi dom migrantima zaista pruža ono čega im u matičnim zemljama nedostaje i u tom smislu ispunjava obećano, toliko se često zapostavlja druga strana priče – suvremene migracije za brojne migrantske radnike i radnice predstavljaju simboličku babilonsku kulu, trajni rascjep identiteta.
ObjavljenoObjavljeno
