Kritika Predstava Mala zabava, autorski projekt redatelja Vanje Jovanovića i dramaturginje Petre Pleše, premijerno je izvedena u polukružnoj dvorani Teatra &TD u travnju prošle kazališne sezone. Projekt je, kako stoji u kratkom opisu, “potaknut našim osjećajem bačenosti u svijet koji smo naslijedili od svojih roditelja” i postavlja pitanje kako se nositi s pritiskom ispunjavanja nametnutih društvenih očekivanja. Taj je naslijeđeni svijet nepravedan jer “uglavnom se svede na to kako vam grah padne”, evocirajući pritom postojanje nekog tipa generacijskog prijenosa koji određuje naš društveni položaj. Takva ideja nasljeđivanja klasnog položaja i sukoba s društvenim tj. roditeljskim očekivanjima svevremenska je tema, ali u slučaju Male zabave nema direktnog međugeneracijskog sukoba roditelja i djece. U fokus dolazi tema samoubojstva te djece koja ne uspijevaju zauzeti svoje mjesto u društvu, zbog čega se odlučuju na drastičan čin suicida.
Predstava traje gotovo dva i pol sata s pauzom i podijeljena je na dva čina. Prvi čin funkcionira kao ekspozicija likova i radnje tijekom koje se nastoji graditi napetost polaganim razotkrivanjem stvarne prirode male zabave i njezinih sudionika. Domaćin zabave je Nikša (Ivan Simon) koji je pozvao društvo u svoju vikendicu u Orlovom gnijezdu u Baranji, a sudionici te zabave su Tina (Zdenka Šustić), Jakov (Luka Knez), David (Tin Rožman) i neočekivana gošća Petra (Tea Harčević) koju su izgubljenu i pijanu skupili po putu. Vani bijesni snježna oluja i temperatura zraka nezaustavljivo pada do minus stotinu stupnjeva, što će se kroz trajanje dočarati gomilanjem cjepanica koje glumci izvlače iz svakog kuta ili elementa scenografije (Matej Kniewald), što otežava njihovo kretanje po sceni, a postaje sve izraženije kako predstava odmiče. Tako se Nikšina vikendica nagomilavanjem cjepanica pretvara u pakao, samo što on u ovoj varijanti nije mjesto vječne vatre nego leda i užasne hladnoće.
Pridošlica Petra kod ostatka grupe izaziva sumnju. Razotkrivaju njezino glumljeno pijanstvo te pod prijetnjom izbacivanja na hladnoću otkrivaju motivaciju za takvo ponašanje. Radi se o tome da se ona osjeća odgovornom i krivom za samoubojstvo svoje sestre koja je pijana bila silovana pred njenim očima (čak i na njezin poticaj) pa tako Petra svoje iskupljenje vidi jedino u tome da ona sama prođe isti horor – da bude silovana. Preko autsajderskog lika Petre otkrivamo pravo stanje stvari i dinamiku grupe; ostatak se upoznao preko Facebook meme stranice posvećene šalama o samoubojstvu i “nihilističkim” forama čiji je admin David. Stranica im je pomogla da se bolje nose sa svojim situacijama i traumama jer su se međusobno mogli iskreno nasmijati i pronaći razumijevanje, a ne sažaljenje. Dok ostali prepričavaju svoje razloge za suicid (impotencija uzrokovana dijagnosticiranom multiplom sklerozom, preuranjeno majčinstvo, krivnja i žalovanje za izgubljenim prijateljem) pasionirano brane jedni druge od Petrinih pokušaja pomoći.
Ona ih isprva pokušava odgovoriti od samoubojstva, trudi se razumjeti ih i savjetovati im da potraže profesionalnu pomoć, ali nailazi na odbijanje i napade ostalih likova, koji napadaju i Petrinu struku (psihologiju) zbog prethodnih loših iskustava. Nakon što su se svi izredali i izložili svoje razloge za suicid, Petra se također odlučuje na okončanje vlastitog života. Slijedi pojedinačno i grupno fotografiranje koje inicira Tina, koja je željela postati profesionalna fotografkinja, ali kako to nije uspjela ostvariti zbog neplaniranog majčinstva, odluči napraviti izložbu fotografija čija će autorica i modeli u vrijeme izlaganja biti mrtvi.
U drugom se činu odnosi grupe zapliću: naizgled srdačna prijateljska dinamika pretvara se u nezaustavljivu agresiju čim se među njima osjeti i najmanja naznaka premišljanja i odustajanja od samoubojstva. Zaplet i tenzije u grupi nastaju kada Jakov pokaže znakove predomišljanja, a ostatak ekipe svu agresiju, koja je ranije bila usmjerena prema Petri zbog laganja i muljanja, usmjerava prema njemu da bi konačno otkrili zbog čega se točno želi ubiti. Za razliku od ostalih, koji su svoje pozadine ispričali nadugo i široko, pokazujući čak zadovoljstvo tijekom izvedbe monologa, Jakov je u svega nekoliko neodređenih riječi dao svoje razloge za samoubojstvo. Grupni linč kojem je Jakov podvrgnut nema veze s razumijevanjem ili podrškom koje mu ostali navodno pružaju, više se stvara dojam kako se ekipa osjeća zakinutom jer njegova pozadinska priča nije bila cjelovita i dramatična kao druge.
Dinamika grupe pretvara se u vršnjačko pritiskanje (peer pressure) na samoubojstvo jer ostali smatraju da ukoliko se netko predomisli, ideja posljednje večere gubi smisao. Nakon što Jakov prođe “katarzu”, odnosno inscenira pozadinsku priču u cjelovitosti i konačno se odluči na smrt, nastavljamo gledati pojedinačne detaljne retrospektive svakog lika koje ne daju nove informacije od krucijalne važnosti za njihove narative, djeluju kao dramski umetci koji samo produžuju trajanje izvedbe. Kako se predstavi napokon bliži kraj, u posljednjoj retrospektivi, u čijem je fokusu admin David, otkrivamo da su na kraju svi sudionici zabave umrli od smrzavanja zbog ledene oluje. Nejasan je točan trenutak smrti likova u odnosu na odvijanje inscenacija, koje u stvari više funkcioniraju kao delirični posljednji osvrti na njihove živote, kao i čimbenike koji su ih doveli do ove situacije.
U suštini, Mala zabava mogla je svoj kraj pronaći već u prvom činu jer je sav drugi čin posvećen ponavljanju već prepričanih narativa i radnja se takoreći ne miče s točke ekspozicije. Pažnja se ne posvećuje produbljivanju situacije same zabave, nego se zadržava i stalno vraća na dramsku prošlost koju se još k tome uprizoruje, što čini drugi čin dodatno redundantnim. Sve što smo trebali znati o psihološkim profilima likova dovoljno je bilo čuti jednom, ali što komad ide dalje, to se više inzistira na dodatnom cijeđenju dramske prošlosti i smanjuje napetost izgrađenu na početku predstave, kada su se likovi postepenije otvarali. U inzistiranju na pretjerano psihološkom portretiranju likova, iscrpljivanju njihove motivacije za samoubojstvo i gomilanju motiva svake pojedine pozadinske priče, predstava se pretvara u trauma dumping talk show gdje se likovi nadmeću čiji je život bio teži, tko među njima ima najtragičniji storyline razloga za suicid. Primjerice, Nikšu je ostavila majka narkomanka koja je s njim ostala trudna nakon što je bila silovana, a sada zbog dijagnoze MS-a mora prekinuti svoju boksačku karijeru i boji se da ga žena ne počne varati zato što mu bolest uzrokuje impotenciju.
Kompleksne pozadinske priče suvišne su za strukturu predstave; razvodnjavaju radnju i zasipaju gledatelje nepotrebnim detaljima u svrhu šokantnosti. Jedina scena koja odskače od opisanog emotivnog stanja likova grupno je fotografiranje na kraju prvog čina, kada svi zajedno stoje ispred objektiva, jedni pored drugih, bez pravljenja grimasa i kerefeka. Ta mirnoća i staloženost u poziranju, dok im se na blago nasmiješenim licima čita sjeta za vlastitim životom i spokoj spram odluke koju su donijeli, vjerodostojno zrači boli i tugom koju su samoubojice, nažalost, sposobne vješto kriti. Završetak drugog čina, koji uključuje policijsko fotografiranje smrznutih, mrtvih tijela likova, utoliko je u direktnom kontrastu spram prethodne jednostavnije i iskrenije fotografije gdje se, za razliku od ostatka komada, vidi zajedništvo i razumijevanje za kojima su čeznuli.
ObjavljenoObjavljeno
