Uglavnom nikad ne znam odgovor na pitanje koji mi je najdraži bend ili redatelj, boja, hrana i tako dalje. Nemam najdraže stvari, a slagati listu nečeg što se događalo kroz godinu i još malo dulje nije bio najjednostavniji zadatak. Međutim, ovu selekciju sam shvatila kao neki povratak unatrag, sjećala sam se naslova koji su mi dali razmišljati, i ostavili neki utisak na mene, kojih sam se mogla sjetiti ovako na prvu, prepričati ih, reći što je ono što me pomaknulo bez da kopam po bilješkama i programima festivala koje sam posjetila. Tako sam prošla unazad kroz godinu prisjećajući se mjesta na kojima sam gledala filmove, novih gradova koje sam imala sreću posjetiti i naravno, novih i starih drugarica i drugara s kojima sam sjedila u mračnim kino dvoranama. Neki filmovi ostanu uz nas dugo, začude nas i ono meni najvažnije – daju nam neku nadu stvarajući prostor za novi ugao gledanja. Slučajno je, ali i lijepo da su na popisu sve redateljice i jedan kolektiv.
Fokusirala sam se na dugometražne filmove jer je njih lakše naći i pogledati, ali kroz ovu godinu sam vidjela i čitav niz kratkih filmova koji su mi bili važni poput Carta: (A), ekvadorskog redatelja Mayra Romera u kojem kroz jako kratku formu progovara o reproduktivnim pravima trans zajednice, ili Back to Riaño Miriam Martín koji se kroz inovativnu formu bavi selom u središnjoj Španjolskoj potopljenom 80-ih godina i otporom njegovih stanovnika; Valerija, hrvatske redateljice Sare Jurinčić koja na mjestima začudno sljubljuje tijelo i sliku spajajući dva vremena u jedno.
Na kraju bih spomenula i film koji sam imala sreće vidjeti u rough cut fazi, a za koji mislim da će biti na ovakvim popisima sljedeće godine. Dugometražni film u nastajanju, radnog naslova O mačkama i ljudima, Sunčice Ane Veldić iskreno i nepretenciozno, a u isto vrijeme duboko slojevito, kroz čitavu galeriju likova koji se nenametljivo urezuju u naše pamćenje, promišlja suživot sa zajednicom koja nas okružuje, odnos prema other then human tijelima i na kraju otvara pitanja na koja je nemoguće odgovoriti, ali ih je važno imati na umu.
Ispod se nalazi sedam naslova, možda jer eto, ako ništa drugo nemam najdraže, imam broj sedam. Nadam se da će vam se svidjeti!
1. La Chimera, r. Alice Rohrwacher, 2023., Italija
Film koji se dešava između podzemlja i neba, sna i jave, smrti i života, svetosti i biznisa, a sve povezuje tanka crvena nit. Dok glavni junak Arthur, izazivajući nevidljivo, traži svoju ljubav koja je nestala u nejasnim okolnostima, pritom pronalazeći i okradajući etruščanske grobove i blaga u njima, upoznajemo čitavu paletu likova koji grade bajkovitu, ali i dovoljno mračnu sliku Etrurije u Italiji 80-ih godina. Film je snimljen na 35 milimetarskoj traci što pridonosi snovitosti slike, a kroz hrabru i razigranu kostimografiju, scenografiju i masku kreira se kaleidoskopski svijet sitnih elemenata koji nam jako brzo postaje gotovo potpuno opipljiv. Boje bundi, čarapa, automobila i šminke na licima likova, scenografski detalji prostora u kojima se krećemo postavljaju nas pravo na granicu onog što razumijemo i što nam je blisko i onog što na neki način ostaje daleko, baš kao mit ili bajka.
2. El eco, r. Tatiana Huezo, 2023., Meksiko
Salvadorsko meksička redateljica Tatiana Huezo kroz svoj novi film izmjenom kadrova bez puno dijaloga govori o onom što odjekuje i što se reflektira – u slici, zvuku ili u vodi iz koje sestre i majka spašavaju ovcu na početku filma. Prikazuje ono što ostaje iza, ono što ne vidimo ili ne znamo da postoji. Možda zamišljamo. Dokumentarni film koji možemo zvati i fikcijskim. Opservacijski dokumentarac koji opisuje prostore, unutarnje i vanjske, u isto vrijeme duboko intimne i iznimno politične. Precizan i čist, ne ističe jednog protagonista nego prelijeva jednog u drugog pletući ih u gustu mrežu kojoj gledateljska pažnja ne može pobjeći. Kamera prati obitelj koja živi u izoliranom meksičkom selu uglavnom kroz ženske likove i izostanak muških koji rade van sela – od starice koju tokom filma i pokopamo, preko najmlađe članice obitelji koja vježba za učiteljicu pred svojim lutkama, do njene rođakinje koja se želi natjecati u jahanju, ali joj nije dozvoljeno, pa bježi. Na kraju, ovo je film o prazninama i odlascima, on usporava disanje, sve do pojave snažnih munja na nebu.
3. Hypermoon, r. Mia Engberg, 2023., Švedska
Film koji je kao kutija puna nakita. Svjetlucav i težak. Razigran i ozbiljan. Redateljica kroz sliku kao dnevnički zapis prolazi kroz svoju bolest, suočavanje s protokom vremena, i smrti koje se oko nje dešavaju. Koristeći filmsko vrijeme da konzultira vrijeme svog života, katkad stisne i pauzu kako bi trenutke podijelila – na one prije i poslije. Koristeći svoje arhivske VHS snimke, kao i nove materijale satkane od njenih intimnih prostora i razgovora, osvještava starenje kao dvosmjeran proces koji zahvaljujući obrnutoj kronologiji sjećanja može služiti kao okidač za nove poglede. Prožimajući vlastito sjećanje s arhivskim snimkama sovjetske kozmonautkinje Valentine Tereškove i njenog dugo pripremanog lansiranja u svemir te naglog slijetanja natrag, Mia Engberg propituje vrijeme kao glavnu kategoriju postojanja. Vrijeme je sve što imamo.
4. Negu hurbilak, r. kolektiv Negu, 2023., Španjolska
Mladi baskijsko-katalonski filmski kolektiv u fokus stavlja političke aktiviste mreže baskijskog pokreta otpora. Radnja je smještena u jesen 2011. godine u kojem ETA (Euskadi Ta Askatasuna) pristaje na primirje i spušta oružje. Taj trenutak pratimo kroz perspektivu i beskrajnu šutnju mlade političke aktivistkinje koja se u gotovo nepodnošljivoj tišini skriva među sijenom na tavanima seoskih kuća okružena uznemirujućim spokojem ruralnih baskijskih pejzaža, čekajući vijesti da je zrak čist i da se ona može vratiti svojoj obitelji. Upravo zbog te dugotrajne filmske tišine koja nam para uši gore od najveće buke, zadnja scena seoskog karnevala prepunog vatre, topline, golih tijela, zvonaca i bubnjeva, te jedina snimljena dokumentarnim stilom, donosi filmu snažan komentar koji sugerira nemir koji titra pod kožama naoko hladnih i distanciranih ljudi toga kraja. Tišina se nameće i kao komentar na čest i kontinuiran fokus na ovu temu u regiji (pa i šire) kroz koji nam se pruža prostor polaganog i mekanog uranjanja u filmsku radnju bez napadnih autorskih komentara. Film je osim zbog filmskog jezika kojim propituje solidarnost te nam približava inače nevidljive prostore pokreta otpora, veoma zanimljiv i zbog načina proizvodnje – kolektivnog i interdisciplinarnog, bez isključivo jednog istaknutog imena na odjavnoj špici. Demistifikacija redatelja i važnost prožimljujućeg rada kolektiva osjeća se i u samom filmu.
5. Anatomija pada, r. Justine Triet, 2023., Francuska
Film Anatomija pada prati suđenje ženi osumnjičenoj za ubojstvo muža, a kroz suđenje se osim okolnosti smrti otkriva duboka i kompleksna pozadina njihovog odnosa. Film počiva na klasičnoj dramaturgiji, jednostavnom tretmanu filmskog vremena i prostora, slikom koja se približava dokumentarističkoj, decentnim tretmanom zvuka i glazbe i veoma dobrim scenarističkim fragmentima. Suđenje nas vodi kroz odnos bračnog para koristeći predstavljene dokaze kao okidače za sjećanje i odvojke u filmskoj radnji koji nas izmještaju iz sudnice. Iako su svi likovi uvjerljivi i zanimljivo domišljeni, ipak se izdvajaju dva; njihov slijepi sin Daniel i njegov pas vodič koji postaju očite funkcije – transformatori i katalizatori perspektiva, cijelo vrijeme nas izazivajući da propitujemo ono što vidimo i u što vjerujemo.
Iako nema direktne veze sa samom kvalitetom filmskog uratka, u ovom trenutku bitno je istaknuti kako je glavna glumica Sandra Hüller primajući Europsku filmsku nagradu pokušala progovoriti o genocidu koji se već 80 dana sustavno provodi u Palestini, ali neuspješno. Nažalost nije uspjela sastaviti suvislu rečenicu kako bi stala uz palestinski narod. Očigledno prepadnuta eventualnim posljedicama po svoju “krhku” glumačku poziciju razočarala je svojom mlakom gestom i nesigurnošću u trenutku u kojem Gaza treba svaki mogući glas, a pogotovo onaj koji ima snažnu medijsku pozornost.
6. Sakupljači bilja, r. Jumana Manna, 2022., Palestina
Iako proizveden u 2022., film Sakupljači bilja (prikazan na Subversive film festivalu) je na listi jer smatram kako je u ovim trenucima važno podsjećati na filmove koji hrabro progovaraju o suptilnim, ali važnim gestama i sveprožimajućem, dugotrajnom otporu palestinskog naroda protiv izraelskog režima. Iako cjelokupan uradak ostavlja dojam dokumentarnog filma, on koristi fikcijske i arhivske elemente kako bi ispričao priču o politizaciji prirode i biljaka. Na lokacijama visoravni Golan, Galileje i Jeruzalema film prati protagoniste u ilegalnog branju biljki ’akkoub i za’atar koje se koriste u različitim tradicionalnim palestinskim receptima, a koje je Izrael “zaštitio” i samim time zabranio branje, preko suđenja i razmjena koje se događaju u prostorima otpora te prenošenja znanja o kuhinji i hrani, povijesti i različitim mehanizmima okupatora kojima se autohtoni narod prisilno odvaja od zemlje i svega onog što im pripada. Snaga ovog filma leži u tretmanu protagonista koje se nikad ne viktimizira već prikazuje kao snažne i otporne baš poput biljaka koje rastu na tim područjima.
7. Suho tlo u plamenu, r. Joana Pimenta i Adirley Queirós, 2022., Brazil
I šećer na kraju! Suho tlo u plamenu (prikazan na Zagreb Doxu i Subversive film festivalu), definitivno mi je jedan od omiljenih filmova koji se distribuirao i kroz dio 2023. godine. To je film koji kompleksnom formom i načinom proizvodnje propituje različite slojeve stvarnosti, onog što bi mogla biti stvarnost, izaziva i mijenja ustaljene načine filmske proizvodnje i odvažno gradi nove koncepte i mostove između fikcije i dokumentarizma.
Film kojem je logline gotovo preteško napisati, u mojoj verziji bi zvučao ovako: kolektiv žena u brazilskoj faveli okupira mikrolokaciju iz koje crpi naftu koju zatim prerađuje u benzin i prodaje po nižim cijenama, okupljajući oko sebe čitavu galeriju različitih likova. Estetski sirovo i stvarno, kamera nas vodi kroz opskurne i skučene prostore likova koji se ne smiju, ali su zato na posebno iskren način nježni jedni prema drugima, kroz blještave lokalne fešte pune plesa, oružja, alkohola i konstante buke motora, otvorene prostore prepune vatre i noći, opasnosti, ali i duboke solidarnosti. Ženski kvir kolektiv stvara očitu opoziciju bolsonarističkom brazilskom društvu okupirajući ulice, pogone i zauzimajući se za bivše zatvorenike, siromašne i potlačene. Način na koji je film rađen ostavlja bez daha, pa preporučam nakon odgledanog pročitati o tome kako protagonistice glume i rekreiraju sebe same, kako se gradi jedna snimajuća lokacija, i tko i zbog čega uvjetuje smjer i razvoj filmske priče. Suho tlo u plamenu radi s dekonstrukcijom filmskog okvira kao što ga poznajemo, likovi žive i kad ih nema u slici, film ne moralizira i nabrijava! Izvrstan za ovo vrijeme u kojem neizbježno moramo razmišljat o novim sigurnim prostorima i solidarnim strukturama.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno