Potencijali šašavosti

We’re in this together primjer je afirmativnog humora, koji nije sterilno zakočen u nadrogiranom optimizmu, nego mirno podnosi svoju egzistencijalnu težinu.

piše:
Una Bauer
were in this together We're in this together, Ivana Kalc i Nika Mišković

We’re in this together, HKD Rijeka

Piše: Una Bauer

We’re in this together čini se da započinje već virenjem Ivane Kalc i Nike Mišković iza zavjese koja zakriva posve funkcionalan, pločicama popločeni dio s umivaonikom i ogledalom u kutu pozornice HKD-a u Rijeci. Pretpostavljam da su zapravo samo provjeravale jesmo li se smjestili za početak predstave, ali taj me trenutak asocirao na antropomorfizirane kupaonske insekte u kakvom crtiću, koji nisu sasvim sigurni koliko su dobrodošli u prostor nečijeg steriliziranog stana, pa pokušavaju biti nevidljivi kako bi izbjegli tešku ruku Domestosa. Druga slika koja mi se gotovo simultano ukazala je ona dviju prijateljica koje su pobjegle iz iznenada zgusnute atmosfere neke socijalne prilike u utočište kupaonice, te se sada opuštaju i virkaju iza vrata ne bi li provjerile je li grupna nelagoda prošla. Izmislila sam ove dvije situacije, docrtavajući i šarajući oko vrlo jednostavne geste, koja najvjerojatnije zapravo tek prethodi samom početku predstave. Međutim taj imaginirani dodatak koji se odmah nametnuo najavljuje logiku We’re in this together

Predstava je  jednostavno zamišljena – radi se o nekoliko jasno odijeljenih scena, koje variraju razne izvedbene situacije vrlo labavo povezane idejom “ludila u dvoje”. Ivana Kalc i Nika Mišković, u radnoj odjeći, ili pak u svečanoj košulji i najlonkama preko gaćica, s neonski rozim perikama, jedna drugu ohrabruju u izvršavanju odabranih izvedbenih zadataka, bilo da je riječ o ushićenom pokušaju da se opiše koliko im je dobro, čitanju pisama s varijacijama ili hodanju u potpeticama. Istovremeno se pak čini da se predstava bavi viškovima nekih nedovoljno iskorištenih interpretativnih situacija, predstava ili momenata koji su ovom prilikom zaživjeli kao samostalan komad. Ne mislim pritom da je predstava tako zaista i nastajala, već da svaka scena izgleda kao da bi mogla stajati u nekom posve drugom kontekstu, iako je ovdje poslužila kako bi prvenstveno osigurala priliku za varijacije izvedbenog.

Međutim, to je zanimljiva varka jer neki drugi izvedbeni kontekst ne bi mogao dati svakoj od ovih scena veće opravdanje nego što ga imaju ovdje, budući da svaka scena i unutar sebe već stalno razgrađuje svoju moguću vanjsku usmjerenost. Recimo, uvodna se scena sastoji od emocionalno i gestualno gradiranih povika oduševljenja koji imaju višestruku funkciju. S jedne strane, ti izrazi ekstaze rastapaju potencijalnu napetost očekivanja publike. S druge razvodnjuju nelagodu izvođača od kojeg se često prešutno očekuje da napravi nešto posebno. Stoga one postavljaju te apsolutno ushićene izraze oduševljenja (u izvedbi) kao prvu izvedbu, kao trenutak našeg upoznavanja s njima kao izvođačicama. Njihova izvedba počinje, dakle, nakon vlastitog kraja – priželjkivanim i hiperboliziranim afektivnim učinkom. Pritom, sintagme poput “this is so amazing”, “super extra mega extraexciting”, “turbogigantic”, “wowsy wowsy”, koriste se znatno češće u agresivnim marketinškim strategijama tele prodaje usisavača-robota, višenamjenskih rezača povrća ili u spektakularnim izvedbama globalnih muzičkih zvijezda koje nezamislivo premašuju budžete nezavisnih produkcija u Hrvatskoj, nego što su dio standardnog rječnika opisa neke kazališne ili plesne predstave. I u tom smislu radi se o nekoj vrsti komentara na ne uvijek realne zahtjeve publike koja od nezavisnog plesa i kazališta kao da očekuje orgazmičku ekstazu koju joj često ne mogu osigurati ni znatno produkcijski bogatiji okviri, pa je onda vječno iznevjerenih očekivanja i beskonačno razočarana. Konstruirana je izvještačenost potencirana i dosljednom upotrebom engleskog kao jedinog jezika predstave, što zaziva poznati Stilinovićev “An artist who cannot speak English is no artist”. Dominantan engleski možda bi u nekom drugom kontekstu sugerirao da je predstava već inicijalno ciljano napravljena za inozemno tržište, međutim ovdje se ne doima kao rezultat ambicioznosti izvođačica u građenju međunarodne karijere, pa ni kao Stilinovićeva kritičnost prema međunarodnim produkcijskim tokovima, već više kao iscrpljenost vezana uz svakom godinom sve slabije mogućnosti preživljavanja u lokalnom kontekstu.

Dinamika predstave gradi se međusobnim potenciranjem odnosno ohrabrivanjem izvođačica da nastave još intenzivnije u smjeru kojim su krenule, što u prvoj sceni rezultira sve suludije pretjeranim pokušajima da se opiše to nevjerojatno zadovoljstvo (iako naravno, namjerno izostaje bilo kakvo tematiziranje toga o čemu se zapravo radi, jer se ni ne radi o nečemu specifičnom, već o užitku u izvedbi) izgovaranima kao da je riječ o velikim slovima: WHEN YOU ORDER HOT DOG AND YOU GET TWO, LIKE PRINTING YOUR OWN MONEY, LIKE KNOCKING ON A HEAVEN’S DOOR… Taj nesrazmjer hiperboličnosti izraza ekstaze i toga da se na sceni ništa ne događa, uklapa se u prokušane kazališne strategije eksperimentalnog kazališta, primjerice narativne i izvedbene manire grupe Forced Entertainment. Međutim upravo u izvedbi Ivane Kalc i Nike Mišković i ta opća mjesta prestaju biti općima, i postaju specifično dirljiva, iako je vokabular koji koriste vrlo jasan i prepoznatljiv.

Kako bih rekla što je specifično u izvedbi Ivane Kalc i Nike Mišković, prvo ću spomenuti da se čini kao da ona komentira Patsy Stone i Edinu Monsoon iz britanske humoristične serije Absolutely Fabulous. Kada kažem da izvedba komentira Absolutely Fabulous, ne mislim da Ivana Kalc i Nika Mišković podsjećaju na Patsy i Edinu. One uopće ne grade dramske likove da bi mogle ličiti na ove dvije hipersebične alkoholičarke i autodestruktivke, vrlo kontekstualno precizno određene kao predstavnice londonske modne scene koje pokušavaju biti ultimativno cool. Čak i tekstualno bogati dijelovi predstave, poput druge scena u kojoj jedna drugoj čitaju pisma, međusobno si “popravljajući” intonaciju, izgovor, naglasak, držanje ni približno ne odgovaraju ni vremenski ni stilski, ni geografski, ni situacijski Ab Fabu (ako izuzmemo pojavu gina i tonika u posljednjoj sceni). Dapače, pisma koja čitaju, zvuče kao susret Jane Austen i egzistencijalista (“I want to die like no one has ever died before”, “All the necessary arrangements to end my life”, “I am solid as a rock on this matter”). Ipak, njihova manira izvođenja, međusobnog apsolutnog prihvaćanja i podrške stvara talog intenzivnog zajedništva, koje je pomalo upereno protiv svijeta i zadovoljno samo sobom. Oni zaista jesu u tome zajedno, štogod to to bilo. Pa čak i kad se naizgled “ispravljaju”, to “ispravljanje” zapravo je samo nova stilska varijacija u ponudi, a ne kritika onoga što je druga izvela. Kao da jedna drugoj u izvedbi crtaju krila. S te strane, programska knjižica precizno najavljuje taj transfer materijala (… autorice su istraživale mogućnosti zajedničkog stvaranja jezika i pokreta unutar kreativnog procesa… proizvedena stvarnost dvije izvođačice na sceni…) ali ga, čini mi se, neprimjereno stavlja u kontekst dijeljene psihoze, odnosno folie à deux. Jer kad kažete da kao premisu predstave uzimate ludost u dvoje, i onda kao kostim imate najlonke bez suknje (ili hlača) na svečanu košulju, koje funkcioniraju kao vrlo jasna reprezentacija senilnosti i demencije, podcrtavanjem ste limitirali doseg šale, čak i ako po strani ostavimo nelagodnu stereotipizaciju ludosti. “Šašavost” ima veći potencijal i opseg pojma ako je se ne pokušava pacificirati imenovanjem. 

Naime, Ivana i Nika imaju veliki komičarski potencijal, i to upravo u međusobnoj suradnji. Ivana, svojim kontinuirano zbunjenim izrazom lica, kao da ste je netom probudili iz sna, ili kao da neprekidno iznova izviruje odnekud gdje ne pripada, uvijek jednako iznenađena vlastitom pojavom, izvrsno uravnotežuje Niku (koja bi zaista mogla s lakoćom utjeloviti Patsy) i koja svoju pojačanu glumačku ekspresivnost počinje plesati, tako završavajući svoja ispitivanja forme. A Nika pak Ivaninom bezizražajnom licu dodaje na intenzitetu i ekspresivnosti, ali i na začudnosti svojom mjestimično karikaturalnom izvedbom. Također, njima komičnost izvedbe nije u fokusu, nego se ona pojavljuje kao nuspojava njihovih izvedbenih isprobavanja, tako da je predstava blaženo lišena forsiranog humora. Postoji još jedan element We’re in this together koji je vrlo važan – obje se izvođačice vrlo neposredno izmještaju iz svijeta klasičnih rodnih uloga, noseći svoju tjelesnost kao mogućnost izvedbe i afirmaciju ne-stereotipnog ženskog bivanja u svijetu. Zvuči jednostavno, ali tjelesnost hodanja u potpeticama, pokazana je u cijelom svom dijapazonu, od potpetica kao utega za ronjenje, preko potpetica u nultom stupnju ekstenzija nogu – međutim, izvođačicama je uspjelo da niti jedno od tih stanja ne pokažu kao hijerarhijski nadređeno drugom, već da tjelesni komentar bude slojevitiji od mogućeg tekstualnog.

Čini mi se da se na hrvatskoj izvedbenoj sceni (Logično mjesto za susret Nine Gojić i Morane Novosel, Ljevoruka Vedrana Hleba, Irinina duša je kao skupocjeni klavir Rone Žulj i Martine Nevistić) formiraju neke tendencije suptilnog i nježnog humora, koji dovodi u pitanje inzistiranje na tome da humor mora nekog divljački kasapiti da bi bio emancipatorski potentan. We’re in this together je primjer takvog afirmativnog humora, koji opet nije sterilno zakočen u nadrogiranom optimizmu, nego mirno podnosi svoju egzistencijalnu težinu. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano