Blic Tri engleske riječi u nazivu izložbe Screen Present Tense, teško prevodivom na hrvatski a da se ne izgubi njegova varljivo jednostavna metafora, ujedno su i ključ za razumijevanje njezine kustoske koncepcije, ali i većine uvrštenih umjetničkih radova (mogli bismo možda pokušati s frazom Ekrani sadašnjeg vremena, no ona me toliko podsjeća na Jelovnike onog izgubljenog da je bolje odmah odustati od takve ideje). Dakako, taj prijevod ne bi bio ni točan, jer ovdje riječ tense, osim što upućuje na problem trajanja presudan za ovu izložbu, također diskretno upućuje na intenzitet odnosa između dva motiva u središtu proučavanja kustosa i umjetnika/ica, a to su ljudsko tijelo i digitalna, tj. elektronička slika.
Kustosi izložbe Sandra Sterle i Klaudio Štefančić okupili su djela dvanaestero suvremenih umjetnica i jednog umjetnika, redom video radove u kojima njihova vlastita tijela (a time i materijalne osobe) igraju veću ili manju ulogu, ali posredovana digitalnom slikom u svakom slučaju su prvo i osnovno za što se promatrači vežu. Ukoliko samo tijelo umjetnika/ice (tj. izvođača/ice) nije moguće vidjeti, glas je taj koji jamči sigurnost ljudske prisutnosti na ili u ekranu, odnosno projiciranoj slici. Pored medija i tehnologije izvedbe i realizacije, sljedeće što povezuje sve uključene autore/ice činjenica je da njihovi radovi nedvojbeno i svjesno imaju feministički ili queer predznak, čija kvaliteta varira ovisno o njihovoj individualnoj motivaciji za upuštanje u umjetnički proces (naravno, sudeći po onome što se može vidjeti u videima), ali i stavu prema tehnologiji koju koriste kako bi recipijentima prenijeli sve što žele reći. Prema riječima kustosa u predgovoru izložbi, njihova namjera bila je “predstaviti nove, na međunarodnoj sceni već afirmirane, oblike umjetničkog rada, skrenuti pozornost na medij Interneta čija aktualnost – unatoč višekratnim najavama njegove ‘umjetničke’ smrti – ne jenjava, kao i predstaviti mlade hrvatske umjetnike/ice”.
Također, citirajući suvremenog teoretičara medija Marka B. N. Hansena i velikog filozofa pozitivizma Henrija Bergsona kustosi potkrepljuju svoju tezu da je suštinski paradoks doba “novih medija” u tome što je ljudskom tijelu “vraćena funkcija materijalnog nositelja komunikacije”, ali dok “smo okruženi tuđim tijelima-slikama u ništa manjoj mjeri nego stvarnim tijelima”, sa svih strana komunikacijskih sustava “uvijek je neko tjelesno biće koje se opire digitalizaciji i dematerijalizaciji”. Međutim, iako poštujem tehnooptimizam kustoskog para, promatrajući izložene radove mogao sam zaključiti samo da se velika većina umjetnika/ica zaista ne opire digitalizaciji i dematerijalizaciji tijela kao slike, štoviše evidentno ju prihvaćaju i priželjkuju, koristeći upravo taj proces koji se neminovno događa kao polazište svojih umjetničkih izvedbi. Nevolja je također u tome što je baš internet (pojam koji nema smisla pisati velikim početnim slovom) taj sveprisutni protagonist priče koji itekako utječe na naše navike, naše viđenje i ponašanje te u konačnici mišljenje. Autori/ce su toga svjesni i očito nastoje te osobine interneta upotrebljavati u svoju korist te ih do određene mjere internalizirati u svojim opusima i tako ih učiniti vlastitima, no upitno je uspijeva li im to. Ipak, na izložbi je sudjelovalo i dvoje-troje izuzetaka koji su potvrdili pravilo, pa ćemo zasad nastaviti s njima – autoricama sposobnima da zaobiđu sirene naoko individualističkog, no zapravo iznimno kodificiranog jezika interneta kojim se ostali beziznimno služe.
U izložbi su sudjelovale inozemne umjetnice i izvođačice Erica Scourti, Elektra KB, Saoirse Wall, Melanie Bonajo, Labanna Babalon, Genevieve Bellevau i Leah Schreger te domaće i regionalne autorice Nora Turato, Sandra Silađev Dinja, Andrea Resner, Ivana Rončević i Bruna Radelja, kao i jedini muškarac u postavi, Splićanin Tonči Kranjčević Batalić. Na otvorenju izložbe, 9. lipnja, riječka umjetnica s nizozemskom adresom Nora Turato izvela je tzv. performance lecture Show Personality Not Personal Items, dok je dan poslije u Klubu Doma HDLU-a održan razgovor s Turato, Rončević, Scuorti i Sterle, koji je moderirala Ivana Ivković. Nažalost, nisam mogao prisustvovati ovim događajima, što je zasigurno utjecalo na moje shvaćanje izložbe, određeno isključivo videima projiciranima u Galeriji Bačva, a je li riječ o otegotnoj ili olakotnoj okolnosti za jednog kritičara vječno je pitanje na koje za naših života nećemo pronaći odgovor.
Uglavnom, radovi koji su se pri mojem pregledu izdvojili samosvojnošću, osobitom duhovnošću i svježinom spram medija koji ih distribuiraju su Dream Whale (2015.) Andree Resner, Into Water out of Air (2016.) Brune Radelje i donekle Woman Nature Alone (2010.) Erice Scourti, stoga ću se u nastavku posvetiti prvenstveno njima, uz eventualno suprotstavljanje potpuno različitim radovima, čiju su semantiku i estetiku kanali umnažanja digitalnih slika kooptirali na standardni način recipročne kulturne aproprijacije. Drugim riječima, koliko god jezik i pristup umjetnika/ica bili (pre)naglašeno individualni, upravo je njihovo doslovno bavljenje samima sobom ono što onemogućava satiričke i uistinu kritičke konzekvence njihovih htijenja, stavljajući ih u sasvim horizontalne pozicije prema milijunima drugih korisnika interneta i društvenih mreža, koji slobodno razmjenjuju (subkulturne) stilove i značenja bez bojazni da će njihovi selfieji, panorame i memovi jednog dana završiti unutar galerijske “bijele kocke”.
Zajednički nazivnik tri izdvojena rada jeste odnos (ženskog) tijela prema prirodnom okolišu i obrnuto, dok se svi ostali kreću većinom u gabaritima izgrađenog, dakle čovjekovog, ne samo ne uspijevajući ga transcendirati (što samo po sebi, naravno, ne bi bilo problematično), nego ni ne pokazujući namjeru to uopće učiniti. S druge strane, Erica Scourti svojim se radom našla u nepoznatom, hostilnom okruženju, sumirajući svoje iskustvo u preciznom naslovu videa, a razlažući ga šetnjom kroz prirodni okoliš u kojem kao da je prisiljena svim osjetilima sve iznova doživljavati i učiti, prethodno otuđena od svake neposredne veze sa stvarnošću mimo izgrađene i ljudski materijalne ili virtualne. Poput ranih filmova Wernera Herzoga (npr. Aguirre, gnjev Božji (1972.) i Zagonetka Kaspara Hausera / Svatko za sebe, a Bog protiv svih (1974.)), njezin video predstavlja romantičan pokušaj da svijet vidi i upija takav kakav je bio u trenutku svršetka stvaranja, ali su uzusi urbaniteta i svega što dolazi s njim (od prioriteta neprekidne proizvodnje materijalne kulture, preko patrijarhalnih socijalnih struktura i nejednake raspodjele (kulturnog) kapitala i društvene moći, do industrije zabave koja je apsorbirala gotovo sve oblike “provođenja slobodnog vremena” i još mnogočega drugog) još uvijek presnažni da bismo bili doista slobodni pukim izmještanjem u drugačiji životni kontekst. Ipak, pokušaj je ostao zabilježen u vremenu kao upečatljiv poetski video koji nosi zametak budućih borbi.
No, ondje gdje se Scourti svejedno osjeća stranim, neprilagođenim elementom, Andrea Resner već izvodi vrlo slojevit ritual radikalne intimizacije komadića prostora svog rodnog otoka Brača, koji je za nju istodobno “sveto mjesto (…) začeća” i “privatnog ljetnog raja”, ali i mjesto “osobne traume i povrede”, a baš je neimenovani traumatičan doživljaj ono što je umjetnica pokušala nadvladati svojim video-performansom. Konstruirajući site-specific instalaciju u liku kita od ovčje vune razbacane otokom nakon sezone šišanja, Resner pomiruje za nju substancijalne prirodne silnice i gradi svoje novo gnijezdo okružujući se simboličkim spojem mora i kopna, vode i zemlje, koji predstavlja jedna od životinja najnapregnutijih značenjima u ljudskoj povijesti, k tome i blizak čovjekov rođak. Ne prozborivši ni riječ tijekom čitavog performansa, Resner izražava gubitak povjerenja u uvriježene moduse današnje komunikacije te pokazuje spremnost da se okrene pred-modernom, pa čak i primordijalnom, dok na suprotnoj strani izložbenog spektra Nora Turato u radu Wine Cork Wrapped in Paper Towels, Electrical Tape and a Condom (2017.) unatoč ambivalentnom odnosu prema jeziku ipak zadržava temeljnu vjeru u nj, uzimajući ga (uz vlastiti glas) za konstitutivni element svog videa. U tome jeste paradoks njenog i većine drugih izloženih radova, koji se nije pokazao njihovom produktivnom zagonetkom, nego prije kočnicom koja priječi autore/ice da sveobuhvatno elaboriraju svoje stavove. Naime, vokabular i sintaksa uvelike određeni ograničenjima koje internet neizbježno nameće pisanoj i izgovorenoj riječi zbog brzine protoka informacija i njihove sušte, nemjerljive količine (ali i naravi hardvera i softvera pomoću kojih konzumiramo njegove sadržaje, sve prije nego slobodarskoj), korišteni kao takvi jednostavno ne mogu biti alat podrivanja sustava (ekonomskog, političkog, socijalnog…) koga kane kritizirati, no mogu izgledati dojmljivo projicirani u galeriji ili pregledani na YouTubeu.
Andrea Resner naprosto je ignorirala ili preskočila ovaj problem, prepustivši se umjesto toga kreaciji svoje individualne mitologije mimo kanala komunikacije koje drugi umjetnici/e usprkos upornim pokušajima nisu uspjeli podvrgnuti svojim kodovima, a k tome je to učinila tako da uspostavi određeni ritual, dakle niz radnji koje prema potrebi može izvesti i netko drugi s ciljem vlastitog izliječenja i pomirenja s urođenim ili usvojenim traumama. Ne htijući negirati potentnost digitalnih medija da služe kao kanali ljudske emancipacije (daleko od toga!), zaključujem da ona ipak nije moguća dok umjetnici/e koristeći ih ne uspostave izvorne komunikacijske kodove koji neće biti rezultat simplificiranog rječnika aplikacija za messaging, nego istraživanja kako se jezik pomoću njih može širiti umjesto sužavati. Za to su vrijeme još uvijek uvjerljivije projekcije mogućeg poput ovih u režiji Resnerove ili Brune Radelje, koja je svojim suptilnim plesom na obali mora, između vode i zraka, prikladno zaokružila izložbu preopterećenu prioritetom da se kaže što je moguće više, ali bez puno svijesti o tome kako mediji kojima se obraćamo drugima utječu na naš govor i mišljenje.
Izložba Screen Present Tense otvorena je u Galeriji Bačva Doma HDLU-a Zagreb do 27. lipnja.
ObjavljenoObjavljeno
