Kritika Brojimo sitno od svršetka turbulentne godine koja je donijela mnoge tektonske promjene ― prvenstveno na globalnom geopolitičkom i ekonomskom planu, učinivši da prema 2017. gledamo s popriličnom neizvjesnošću (doduše, ona može biti i pozitivna ako ju njuejdžovski shvatimo kao tabulu rasu koja čeka da ju ispišemo). Dakako, internacionalni swing to the right odražava se na (ne)prilike u tzv. regionu, gdje se usprkos svakodnevnom desničarenju i relativizaciji temeljnih antifašističkih vrijednosti (o ekonomskom nazadovanju onih 99% da ne govorimo), umjetnost još uvijek trsi uvjeriti zajednicu da je bitna (ili ono što je od nje ostalo). Pregled upamćenog u umjetnosti i vizualnoj kulturi koji je pred vama ograničen je onim što je vaš kritičar neposredno doživio, stoga se ponajviše referira na pojave i događaje u lokalnom kontekstu ― oni, međutim, svojom dinamikom itekako zrcale i prate međunarodne trendove, katkad ih čak nagovješćujući. K tome, unatoč vrlo ograničenim financijskim sredstvima za kulturno-umjetničku proizvodnju u budžetima države i lokalnih zajednica (oko čijih su se metoda i kriterija raspodjele također neprekidno lomila koplja, najčešće s potpuno krivih polazišta), dojam je da je cjelogodišnja produkcija bila iznimno bogata ― možda baš zbog toga! Premda se radnike u kulturi (u koje spadaju i umjetnici) na frenetičnu aktivnost nikako ne bi trebalo poticati financiranjem na kapaljku, čini se da se među onima koji i dalje pile po svom pojavio novopronađeni inat. Barem tome svjedoči intenzitet događanja koja su preplavila Zagreb, za početak, gdje gore potpisani živi i radi te često jedva stiže popratiti sve evente koji se nižu iz tjedna u tjedan. Hoće li takva sezona ostaviti trajniji trag, ostaje za vidjeti ― površno rečeno, ne računa se kvantiteta, nego kvaliteta, no ona se u svijetu umjetnosti često pronalazi na najneočekivanijim mjestima.
Internetske društvene mreže od početka godine punili su postovi posvećeni brojnim umjetnicama i umjetnicima koji su nas nažalost napustili, stvaraocima u različitim sferama: glazbi, filmu, likovnim umjetnostima… Među preminulima našlo se i nekoliko naših sunarodnjaka i sunarodnjakinja, izuzetnih kreativnih osobnosti koje su višestruko obogatile i oplemenile hrvatsku i regionalnu kulturu. Početkom svibnja napustila nas je Magda Dulčić, rođena Hvaranka i svestrana strip-autorica, nagrađivana animatorica i redateljica te plodna ilustratorica, umjetnica nesvakidašnjeg stvaralačkog nagona koja je trima temeljnim područjima kojima se bavila dala izrazito osoban pečat i ostavila djela neprolazne vrijednosti. Pozornost je na sebe isprva svrnula osamdesetih, objavljujući stripove u požeškom časopisu Patak, vrlo brzo se afirmirajući kao ključna predstavnica tzv. ženskog stripa (uz Helenu Klakočar), rušeći spolne i rodne barijere u dotad mahom maskulinom okruženju. Njena karijera otad je polako ali sigurno napredovala, da bi dvijetisućitih godina bila prepoznata kao relevantna umjetnica mimo svih socijalnih, stilskih i žanrovskih kategorija. Njezin posljednji objavljeni strip, ambiciozni i opsežni crtani roman Složeni predosjećaj, nastao u suradnji s također pokojnim suprugom Zvonkom Todorovskim, takvu je ocjenu samo potvrdio.
Prvog listopada preminula je ikonička filmska i televizijska glumica, redateljica te akademska slikarica i dizajnerica Jagoda Kaloper, jedna od najsnažnijih ličnosti hrvatskog i jugoslavenskog filma, ali i likovnih umjetnosti i kulture. Radeći do samog kraja, svoju posljednju samostalnu izložbu Bulevar sumraka u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održala je prošle godine, a valja spomenuti da je 2010. primila jedno od najvažnijih domaćih priznanja za suvremenu umjetnost ― glavnu T-HTnagradu@msu.hr, za video rad Žena u ogledalu, što potvrđuje utjecaj njezine umjetnosti sve do zaključnog desetljeća života, a vrijeme će pokazati ― i poslije. O njezinim epohalnim filmskim ulogama kao što su one u Ključu Vanče Kljakovića, Lisicama Krste Papića ili WR: Misterijama organizma Dušana Makavejeva još će se pisati, kao i o njenoj ulozi na sceni Nove umjetničke prakse sedamdesetih i osamdesetih godina, radu u dizajnu, scenografiji i kostimografiji, itd. U svakom slučaju, otišla je umjetnica koja je svojom prisutnošću višestruko utjecala na razdoblje kasne jugoslavenske moderne i postmoderne, u nekoliko stvaralačkih grana.
Krajem mjeseca listopada napustila nas je i Nives Kavurić-Kurtović, jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih poslijeratnih slikarica i grafičarki, i to neposredno nakon velike retrospektivne izložbe u Galeriji Klovićevi dvori, Putovanja zakutcima trajanja (uvijek na zavoju), dok je praktički usred ljeta, 18. srpnja, otišao i jedan muškarac ― Mladen Stilinović. Odavno jedna od presudnih umjetničkih pojava u regionalnim okvirima, Stilinović se početkom dvijetisućitih počeo afirmirati u Europi i SAD-u, podjednako kao član kultne Grupe šestorice autora (s Borisom Demurom, Željkom Jermanom, Vladom Martekom, Svenom Stilinovićem i Fedorom Vučemilovićem) te kao samostalan autor, prvenstveno s ciklusom Eksploatacija mrtvih iz osamdesetih, vrlo često izlaganom i interpretiranom (među ostalim i na Documenti u Kasselu 2007). Zahvaljujući rastućem zanimanju međunarodnih povjesničara umjetnosti, kustosa i galerista za umjetnost iz bivših socijalističkih zemalja (što je fenomen koji se dan-danas donekle smirio, no svejedno ne jenjava), ali i prikladnoj lokalnoj kontekstualizaciji njegovog rada u drugoj polovici devedesetih, Stilinović je široko prepoznat kao jedan od ključnih predstavnika europske konceptualne i neoavangardne umjetnosti. Njegova smrt potakla je kustoski kolektiv WHW ― Što, kako i za koga? da u suradnji s Kathrin Rhomberg, kustosicom privatne austrijske zbirke Kontakt (specijalizirane za modernu i suvremenu umjetnost srednjeeuropskih te istočnoeuropskih zemalja) osmisli ciklus izložbi Janje moje malo ― sve što vidimo oko sebe moglo bi biti i drugačije, naslovljen prema jednom Stilinovićevom radu. Ciklus se sastoji od šest epizoda među kojima su dvije jesenas već održane, dok je treća još uvijek u tijeku, a cijeli projekt prepoznat je kao jedan od zanimljivijih događaja u drugom polugodištu umjetničke 2016. Izložbe se temelje na radovima Mladena Stilinovića u posjedu njegove životne partnerice, povjesničarke umjetnosti Branke Stipaničić, te onima uvrštenima u zbirku Kontakt, kao i na djelima drugih umjetnika i umjetnica koji ju čine. U suštini, izložbe su pružile publici priliku da sagleda određeni raspon neoavangardne umjetnosti iz bliskih joj zemalja te poveže fragmente opusa nekolicine hrvatskih umjetnika/ica (pored Stilinovića, tu su i Tom Gotovac, Sanja Iveković, Ivan Kožarić…) s paralelnim primjerima iz sličnog kulturnog i povijesno-političkog konteksta. K tome, još veća vrijednost ovih izložbi samo je iskustvo njihovog gledanja i viđenja, s postavima raspoređenima na pomno odabranim lokacijama u gradu, koje uključuju podjednako galerijske prostore i privatne stanove, objedinjujući kretanje njima u neobičnu koreografiju kušanja urbanog pejzaža. Takav izvedbeni aspekt ono je što ističe projekt među drugim prezentacijama slične građe, potičući posjetitelje da sami izgrade svoj modus razgledavanja i razumijevanja izložbi.
Godina je donijela i nekoliko projekata s fokusom na internet-art, odnosno proizvodnju i distribuciju (vizualne) umjetnosti putem interneta, što mi se čini dobrodošlim ovdašnjim prepoznavanjem fenomena koji je na međunarodnoj mreži odavno uzeo maha, postajući polako temom dana. Izložba Napokon se isplatilo! u velikogoričkoj Galeriji Galženica, u kustoskoj koncepciji Irene Borić, Martine Kontošić i Renate Šparade, posvetila se problemu izlaganja računalno kreirane i diseminirane umjetnosti u tradicionalnoj “bijeloj kocki”, dok je teorijski adresirala goruća pitanja digitalno posredovane ekonomije u kontekstu prekarnih modela rada za većinu vaninstitucionalnih stvaraoca u kulturnom i civilnom sektoru. Umjetnici/e Željko Badurina, Maja Čule, Hrvoje Hiršl, Dina Karadžić, Tea Stražičić i Igor Štromajer odgovorili su na kustoske premise svatko na svoj način, zaokružujući raznoliko polje razumijevanja interneta ― od šarolikog campa, preko satiričnog softvera do politički intoniranih instalacija. Dok je izložba Napokon se isplatilo! posjedovala ponešto od decidiranosti društvenog aktivizma, međunarodna izložba koju su Dina Karadžić i njezin suradnik Vedran Gligo kurirali u Galeriji Siva pri AKC-u Medika u sklopu godišnjeg festivala Fu:bar/expo pristupila je internet-artu iz perspektive virtualnog eskapizma i strastvenog uranjanja u slojevite baze podataka. Donoseći radove više desetaka sudionika sa svih strana svijeta, izložba je iščašenim projekcijama i pomaknutim prezentacijama pokazala kozmopolitizam zajednice online umjetnika, praktički slaveći komunikaciju kao vrijednost per se.
Tijelo i misao kao proces oduvijek su bili u središtu zanimanja Ekstravagantnih tijela, festivala u organizaciji [KONTEJNER]-a, biroa suvremene umjetničke prakse, čije se četvrto izdanje održalo u Zagrebu (izložba), Beogradu (performansi) te Skoplju (predavanja), a za 2017. planira se predstavljanje projekta u Londonu, budući da ovaj put za njegovu koordinaciju brine međunarodni kustoski tim. Pod egidom Zločin i kazna, kustosi/ce predvođeni Olgom Majcen Linn odmaknuli su se od dosadašnjeg promišljanja tijela kao materijalnog entiteta sa svim njegovim mogućnostima i ograničenjima te krenuli tragom načina na koje zakonodavni sustav mijesi i usmjerava individualne i kolektivne identitete. Je li službena društvena jurisdikcija u skladu s kategoričkim moralnim imperativima? Ako čovjek počini zločin, je li taj čin sve što ga određuje? Gdje se nalaze granice dopuštenog i gdje bi trebale biti povučene u slučajevima kada nije ugrožen ničiji život? Kako pravosuđe utječe na umjetničke slobode? Kada i kako se provodi cenzura u svijetu gdje je pravo glasa nominalno zakonski zajamčeno? Ima li umjetnost pravo nadići opreke poželjnog i prokletog? Bila su to samo neka od pitanja kojima su se četvrta Ekstravagantna tijela pozabavila, istodobno otvarajući lokalne aspekte ovih problema globalnim očištima te svodeći međunarodna geopolitička pitanja u intimne interpretacije uvrštenih umjetnika, od magijskih invokacija Vladimira Dodiga Trokuta do oporih ready-made aranžmana Milijane Babić kao dvaju karakterističnih ekstrema.
Ovogodišnji program MSU-a Zagreb uključivao je nekoliko vrijednih i zamijećenih izložbi, a među njima ćemo izdvojiti tekuću kritičku retrospektivu Dalibora Martinisa pod kustoskom palicom Leile Topić ― Data Recovery, koja je de facto započela još na proljeće zajedničkim projektom umjetnika, MSU-a i Umjetničkog paviljona ― iznimno zanimljivom izložbom Request_reply.DM/2077. Martinis je u nizu videa umješno postavljenih u prostoru paviljona na različite načine te u raznovrsnim prostorno-vremenskim okruženjima postavljao pitanja svom budućem ja u 2077. godinu, dotičući se podjednako kompleksnih socijalnih problema i naizgled banalnih dosjetki, režirajući tako slojeviti showreel (svog) svijeta u sasvim sadašnjem trenutku. Svakako valja spomenuti i retrospektivnu izložbu dizajnera i slikara Borisa Bućana Doručak u štampariji, na kojoj su možda po prvi put bili ujedinjeni značajni plakati iz svih faza njegovog rada, od studentskih do kazališnih, od konceptualnih do ilustrativnih, posluživši kao podsjetnik na jedan bogat i važan opus koji je odavno postavio vrlo visoke standarde u oblikovanju kulturnih sadržaja, ali u cijelosti nije bio dovoljno dostupan da bi mlađim generacijama dizajnerica i dizajnera zaista poslužio kao živi orijentir i jedna od temeljnih referenci u vlastitoj stvaralačkoj disciplini. Ovom izložbom taj propust je djelomično ispravljen.
Dizajnerima je godina općenito bila blagonaklona, za što je dobrim dijelom zaslužno Hrvatsko dizajnersko društvo koje je prijestupne 2016. organiziralo dva zahtjevna, no zahvalna projekta ― sedmi po redu Dan D, međunarodni festival dizajna usmjeren na studente/ice i mlade autore/ice te revijalnu Izložbu hrvatskog dizajna 1516. Dok je Izložba hrvatskog dizajna tradicionalno predstavila probrane primjere oblikovanja nastalog u protekle dvije godine u različitim medijima i tipologijama, djelujući tako kao sukus zaokruženog razdoblja i njegov arbitrar dodjeljivanjem nagrada najzaslužnijima od strane međunarodnog žirija, Dan D se ovaj put održao u Pogonu Jedinstvo i klubu Močvara. S ponešto izmijenjenom koncepcijom i temom Otvoreni dizajn, Dan D se još više udaljio od skupine kuriranih i natječajnih izložbi s popratnim programom nego prijašnjih godina. Baveći se područjem slobodnog softvera, open-source metodologijama i strategijama dizajniranja, spekulativnim dizajnom i dizajnom interakcija, socijalnim dizajnom i tome slično, Dan D je sam sebi stvorio šansu da ojača kao doista relevantna platforma čiji sudionici istodobno promišljaju dizajn mimo suhih tržišnih datosti i samodopadnog socijalnog aktivizma. K tome, trodnevni festival s idealnim predljetnim tajmingom jednostavno je bio itekako zabavan! No, festivali i revijalne izložbe nisu bili jedino čime se HDD bavio protekle godine ― voditelj HDD galerije Marko Golub može biti zadovoljan sezonom iza sebe i svojih suradnika. Među čak petnaest izložbi održanih ove godine u malom HDD-ovom sjedištu izdvojit ću dvije recentne, koje povezuje znalački izvedena i prikladno postavljena kontekstualizacija dizajna i oglašavanja iz doba samoupravnog socijalizma. Riječ je o veoma vrijednoj građi koja slikovito pripovijeda o iznimnom nasljeđu domaće vizualne kulture, u međuvremenu potisnutom ili potpuno zaboravljenom. Izložba Dizajn s feedbackom: OZEHA ― Primijenjena umjetnost u službi propagande i publiciteta približila je publici bogati arhiv OZEHA-e, zagrebačke “promidžbene” agencije čiji je rad dosegao vrhunac sedamdesetih i osamdesetih godina, s njezinim Kreativnim odjelom i Odjelom za istraživanje tržišta te s projektima brendinga i kampanja za Borovo, Donu i druge jugoslavenske tvrtke. Sve je to na izložbi bilo prikazano plastičnim simuliranjem tadašnjeg radnog okruženja, što je uključivalo i radionicu pod vodstvom OZEHA-inih stručnjaka Slavka Henigsmana i Igora Laha, čiji su sudionici premostili jaz između suvremenog shvaćanja marketinga i njegovih bitno drugačijih nekadašnjih postulata.
Druga istaknuta HDD-ova izložba još uvijek traje, a posvećena je jednom segmentu opusa pokojnog dizajnera i umjetnika Željka Borčića, posthumnog dobitnika bijenalne HDD-ove Nagrade za životno djelo. Borčić je tijekom svoje četrdesetogodišnje karijere dotaknuo i definirao sve bitne segmente dizajnerske prakse u Hrvatskoj i Jugoslaviji, dajući istodobno važna ostvarenja u sferama kulture i tržišnog vizualnog komuniciranja te postavljajući standarde na kojima se i dan-danas temelji dizajn nekih bitnih domaćih tvrtki (primjerice Kraša ili Leda za koje je godinama osmišljavao ambalaže i kampanje). Kao u slučaju drugih doajena hrvatskog dizajna, kritička kontekstualizacija ovog golemog opusa nasušni je prioritet, a s ovom izložbom i knjigom Željko Borčić: dizajn, umjetnost, fotografija, autora Marka Goluba i Gorana Martina Štimca, učinjeni su prvi, prijeko potrebni koraci. Spomenut ćemo još jednu izložbu održanu u kontekstu dizajnerskog događanja, prvog festivala Design District Zagreb u lipnju mjesecu, a to je Slika od zvuka u gradu kustosice Eveline Turković i suradnice Marijane Stanić, postavljena u Staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici, inače prostoru gdje se protekle dvije godine održavao Dan D. Svima koji prate lokalnu umjetničku scenu Slika od zvuka dobro je poznata kao dugogodišnja emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, u kojoj urednica Turković kontinuirano predstavlja sound-art hrvatskih i međunarodnih umjetnika, kurirajući jedinstveni stvaralački prostor na radijskim valovima. Njegova materijalizacija u živopisnim hodnicima Vojne bolnice pokazala je kako se jedan zapušteni prostor može oplemeniti umjetnošću eterične prirode.
Kad je o nagradama riječ, zabilježit ćemo one koje se tiču mladih umjetnika/ica jer su njima uostalom i najpotrebnije. Zahvaljujući međunarodnom renomeu i dvomjesečnoj rezidenciji u New Yorku za laureata, Nagrada Radoslav Putar koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost još uvijek drži reputaciju najvažnijeg domaćeg priznanja za umjetnike/ice do 35 godina starosti, a ove godine uručena je Niki Mihaljeviću. Zvanjem dizajner, a vokacijom umjetnik u konceptualnim vodama, Mihaljević predstavlja primjer suvremenog razvijanja neoavangardne tradicije od Stilinovića naovamo, nalazeći vlastiti jezik u metafizičkom tumačenju profanih motiva i situacija, služeći se čitavim nizom medija, od knjiga preko zvuka i videa do raznorodnih instalacija, itd. Drugi finalisti bili su Marija Ančić, Mario Matoković i Luka Kedžo, a potonji je umjesto “Putara” osvojio Grand Prix ovogodišnjeg Salona mladih za rad KYKLOP G.M.B.H., koji autoironično spaja analognu fotografiju i instalaciju u skladu s “Troškovnikom”, temom Salona koju su raspisale Martina Miholić i Mia Orsag. Tema se ticala iznimno otežanih uvjeta rada u kojima sada i ovdje djeluju umjetnici, ne samo mladi, kao što smo natuknuli na početku teksta, što se slobodno može shvatiti kao lajtmotiv cijele godine.
Naposljetku, brzopotezno ćemo se osvrnuti na još samo nekoliko pojava i događaja koji su po mom mišljenju obilježili godinu na izmaku. Prvo, udruga [BLOK] ― Lokalna baza za osvježavanje kulture (značajna po dugogodišnjem organiziranju UrbanFestivala i brojnim drugim projektima) na gradskom je natječaju napokon dobila samostalni radni i izlagački prostor u Adžijinoj ulici u Zagrebu ― Bazu, otvorenu u siječnju. Baza se ubrzo potvrdila kao jedno od središta kritičkog mišljenja u lokalnoj sredini, s izložbama i programima koji prvenstveno tematiziraju socijalne aspekte proizvodnje umjetnosti i kulture, opredijelivši se za poziciju na izrazito lijevoj strani političkog spektra. Baza je praktički tek počela s radom, no za nadati se je da će Blokova agitacija za samoorganizaciju umjetnika i kulturnih radnika oko pitanja njihovog opstanka u sve nepovoljnijim društvenim okolnostima rezultirati, za početak, upravo bazom za daljnje djelovanje. Drugo, studentice Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta napokon su pokazale da više nemaju namjeru sjediti i čekati da se nešto dogodi, pa su pokrenule vlastiti portal posvećen suvremenoj umjetnosti ― Kulturflux, zasad u potpunosti volonterski projekt koji međutim raste. Urednice Klara Petrović i Luja Šimunović pokazale su se agilnima u organizaciji radionica likovne kritike za sve zainteresirane te manjih izložbi s Kulturfluxom kao medijskim poligonom, no i općenito u poticanju zdravije klime za komunikaciju o umjetnosti i s njom povezanim temama. Treće, nedavno pristigli sramotni rezultati natječaja Ministarstva kulture za financijsko poticanje tiskanih časopisa i likovnih djelatnosti u 2017. godini samo su potvrdili ono što se unaprijed znalo ― čistka bivšeg ministra hrvatske kulture od svega što se ne busa o prsa junačka i ne svršava na puščani prah nastavlja se biranim rječnikom i uvijenim manirima. Doduše, časopisu Život umjetnosti Instituta za povijest umjetnosti financiranje je u potpunosti ukinulo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (usprkos svjetloj tradiciji dugoj više desetljeća i činjenici da je riječ o jednom od rijetkih preostalih stručnih časopisa te vrste u nas), no zato je MK renomiranim subjektima poput Galerije Miroslav Kraljević, poznate po inovativnom pristupu umjetnosti i kozmopolitskom duhu, za nove programe dodijelilo malo ili ništa novaca poreznih obveznika. Moramo li brinuti za svoju budućnost uz omladinu koja pokreće projekte poput Kulturfluxa ostaje za vidjeti, no jedno je sigurno ― budućnost, nažalost, neće ovisiti samo o njoj.
Zaključimo stvar s prisjećanjem na vesele vijesti iz bijelog svijeta! Budući da smo pri kraju retrospektivnog teksta, iskoristit ću priliku i praktično citirati sam sebe iz starijeg teksta Postanje kao poslanje, posvećenog Facebook postovima Željka Badurine: “Jedan od recentnih primjera koji najslojevitije i najpoetičnije ilustrira brdo nebranog grožđa gdje se (ponovno) našao muzeološki kontekst suvremene umjetnosti, svagda opterećen materijalnošću usprkos svim konceptualnim i post-konceptualnim stremljenjima, događaj je koji se zbio krajem svibnja ove godine u Museum of Modern Art u San Franciscu. Simbolika tog začudnog slučaja ne bi bila ni približno toliko važna da nije putem društvenih mreža (posebice Twittera) postao tzv. viralni hit, uz neposredno sudjelovanje ‘fizičke’ i virtualne publike čija je recepcija zapravo bila ključna da bi se događaj uopće odredio kao umjetnički čin. Tijekom razgledavanja muzejskog postava, dvojica tinejdžera, šesnaestogodišnji Kevin Nguyen i sedamnaestogodišnji TJ Khayatan odlučili su se našaliti s ostalim posjetiteljima i upravom institucije, pa je Khayatan jednostavno odložio Nguyenove naočale na pod galerije, ispod A4 papira na zidu s određenim službenim tekstom. Skrivajući se u blizini, smartphoneom su fotografirali reakcije publike, koja je pak spremno fotografirala njihovu intervenciju (misleći da je riječ o eksponatu), i promptno ih postali na Twitteru. Naravno, reakcije nisu izostale. Štoviše, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones ocijenio je da Naočale u galeriji nisu samo umjetnički rad, nego i remek-djelo. Kako god vrednovali taj akt spontane preobrazbe uvriježenih predožbi o suvremenoj umjetnosti, činjenica je da su njegovi autori iznova podcrtali sljedeće — u doba kad su virtualno i materijalno ravnopravne sfere konstitucije čovjekove stvarnosti, svatko s internetskom vezom pozvan je da u svijet odašilje sadržaj kakav god želi, a ‘svijet’ je onaj koji se prema tome treba odrediti, bilo reagiranjem svojih obrambenih mehanizama, bilo postupnom transformacijom načina vlastitog funkcioniranja.”
Dok dekadentni Zapad uživa u slobodi bavljenja problemima prvog svijeta, mi se s ove strane žičanih ograda bakćemo s donekle drugačijim pitanjima, no u suštini je sve to jedno te isto — od svijeta je nemoguće skloniti se koliko god neki to pokušavali, a globalno umrežavanje više se ne može usporiti. Bez suvišne patetike možemo ustvrditi kako su internacionalizam i kozmopolitizam osnova svega što bi dogodine trebalo činiti, dok umjetnost ima nezgodnu sposobnost da proklija i na golom betonu — nezgodnu za one koji joj pristupaju selektivno, a zgodnu za nas koji bismo ju rado cijelu obuhvatili. Kakve ćemo karte izvući iz špila 2017, uskoro ćemo saznati!
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
