Intervju Klarinetist, multiinstrumentalist i kompozitor Branimir Norac poznat je kao svestran i plodan izvođač koji na izrazito fluidan i neopterećen način djeluje u područjima klasične glazbe, ambijentalnih eksperimenata i alternativnog rocka. Uz solističke nastupe i klasične kompozicije, Norčev rad uključuje brojne suradnje s novomedijskim i vizualnim umjetnicima/umjetnicama, poput kolektiva Norac/Pavičić/Dožić, i nastupe na eksperimentalnim festivalima, poput Sine Linee i ZEZ-a. S druge strane spektra, aktivan je kao gitarist i prateći vokal Klinike Denisa Kataneca, osebujnog projekta koji s dječačkim cinizmom i beskompromisnom imaginacijom prisvaja frenetičnu konfesionalnost alt/indie rocka 90tih.
Svaki se od Norčevih projekata čini kao da je u neprekinutom dijalogu s ostatkom njegova opusa, bilo da je riječ o razigrano melankoličnoj zvučnoj paleti, tehničkoj virtuoznosti ili smjelosti i otvorenosti ponuđenih ideja, s gotovo jednoznačno introspektivnom preokupacijom. Tako je i Norčev solo koncert Otvoriti krletku, održan 19. i 20. ožujka u MM Centru, na neočekivan način objedinio najrazličitije aspekte njegova umjetničkog rada unutar lingvističkog i zvukovnog eksperimenta koji iznova postavlja pitanja recepcije umjetničkog djela, ravnopravnosti razmjene između izvođača i publike, ali i same naravi (autentičnog) ogoljavanja.
Koncept nastupa Otvoriti krletku bazira se na Norčevoj kompoziciji Krletka za proljeće, nastaloj točno tri godine prije datuma nastupa u MM Centru. Naizgled jednostavno klasično ostvarenje za klavir, Krletka počiva na eksperimentalnoj metodi uglazbljivanja Norčevih dnevničkih zapisa koji su prvotno pretvoreni u Brailleovo pismo, a zatim u zvuk. Stavci zapisani 19. i 20. ožujka poslužili su kao predlošci za gradnju improvizacija na klarinetu i klaviru prilikom nastupa u MM Centru.
Zbog epidemioloških mjera, oba su nastupa bila ograničena na 25 ljudi, no mala publika i izbor lokacije korespondirali su ambicioznosti i duboko osobnoj naravi projekta te su pridonosili intimističkoj atmosferi kakvu njegova realizacija zahtijeva. Norac je koncert 20. ožujka otvorio nježnom klavirskom progresijom suptilno upotpunjavanom novim elementima poput treperavih oscilacija. Prigušeno osvjetljenje dvorane stvaralo je atmosferu dnevnog boravka, uglavnom se strateški zadržavajući na Norcu. Od neupitno virtuozne izvedbe obilježene minimalističkim improvizacijama, puno se zanimljivijom pokazala upravo Norčeva izvođačka ekspresivnost koja je proizvodila nenametljivu, no vrlo specifičnu dinamiku razmjene između publike i izvođača, očitovanu već u samoj činjenici da svjedočimo svojevrsnom čitanju njegova dnevnika.
Vođenje dnevnika kao osobni i umjetnički čin ima dugu i romantičnu tradiciju mitologizacije – dnevnik je prostor kaotičnih misli, nedovršenih ideja, nefiltriranih emocija i općeprihvaćen oblik (samo)terapije povezan sa senzibilnošću pojedinca_ke koji_a ga vodi. U kontekstu mogućnosti dijeljenja njegova sadržaja s drugima, dnevnik je ekvivalent slike na tavanu, ultimativno otvaranje. Takav rizik i ranjivost neminovno povlače zahtjev za dobronamjernošću i empatijom od strane svjedoka_kinja, u ovom slučaju publike. Pritom se Norčeva odluka da sadržaj dnevnika dvostruko prevede – provuče kroz filter Brailleova pisma i zvuka – istovremeno može promatrati kao opskuriranje, ali i obogaćivanje vlastite izloženosti kroz nadjezično, intuitivno intenziviranje procesa izlaganja. Dojam takvog postupka je ambivalentan upravo zbog konfuznih uvjeta razmjene, razblaženih sjetnim i umirujućim zvukovima klavira.
Dok su se klavirski stavci ponajviše zadržavali unutar kontrolirane gradacije melankolije, improvizacije na klarinetu, bazirane na Norčevim Kompozicijama za klarinet solo, pružile su dinamiku nastupu kroz šarolik spektar emocija. Svaka se promjena tempa, siline udarca po tipki i u konačnici instrumenta unutar postavljenog narativa može promatrati kao spontana iteracija nanovo proživljavanih procesa i stanja, a time se cirkularno mijenja i promatračka funkcija. Frenetičniji klavirski udarci, zaigrani i vrludavi zvuci klarineta, publiku promiču iz pasivnih slušatelja_ica u tihu mrežu podrške, a kasnije i potencijalne sugovornike_ce. Norac se pred kraj nastupa neposredno i prijateljski obratio publici s nekoliko riječi o introspektivnoj naravi protekle godine obilježene pandemijom. Sam je postavio i pitanje percepcije vlastite glazbe kod publike, na koje je teško odgovoriti jednoznačno.
Postupak uglazbljivanja vlastitog dnevnika i njegova dijeljenja s drugima lako se može okarakterizirati kao proračunato egzibicioniranje privatnog trenutka. Ipak, skromnost i dostojanstvo kojima Norac iznosi svoj zakukuljeni narativ pokazuju da je itekako svjestan takve zamke. Njegova nepretencioznost i pristupačnost brišu svaki trag samodopadnosti i patetike, pa Otvoriti krletku postaje pažljivo balansiranje ispovjedne forme koje na nov način razotkriva ne samo umjetnika nego i ranije spomenutu neurednost procesa razmjene i ogoljavanja.
Branimir Norac još se jednom pokazao kao vrhunski izvođač ponudivši rijetko intimnu, nježno i znalački zaokruženu minimalističku izvedbu s obiljem toplih, ambijentalnih elemenata i kompleksne liričnosti čiju je eksperimentalnu predvidljivost u domeni zvuka uvelike kompenzirala smionost ambivalentne konfesionalnosti. U tom smislu, srodno senzibilitetu Denisa Kataneca i njegovom tretiranju muzike kao katarze, Otvoriti krletku rijedak je slučaj u kojem opsesivna glazbena introspekcija samosvjesno balansira na čudnoj granici naivnosti i osobne odgovornosti.
ObjavljenoObjavljeno
