Kritika Našli smo svoja mjesta, osvijetljeni samo grijalicom koja se u dubini dvorane zakreće kakvih 25 stupnjeva, lijevo-desno, ne bi li zagrijala što veći prostor, ako ne sve nas, onda bar golog muškarca. Nama okrenut leđima, sjedi ispred nje u potpunosti nepomičan, neprirodno miran, što mehanički pokret neživog bića pomalo jezivo naglašava. Osim muškarca koji sjedi na srebrnoj foliji kakve se nalaze u kutijama prve pomoći za zagrijavanje unesrećenih, narančasta svjetlost ocrtava i siluete predmeta razbacanih po prostoru za izvedbu. Prizor podsjeća na nered dječje sobe iako nijedan od predmeta nije posebno namijenjen djeci. U kasnijim scenama, galerijski bijela dvorana Plesnog centra Tala otkriva plastične čaše i cijevi, metalne kugle, gumene natikače, umjetnu biljku, kuhalo za vodu, plastični stol i druge eksponate umjetnih materijala budućeg muzeja ekološke katastrofe. Ako ipak razmislimo o razlici u godinama, ljudi u usporedbi s planetom nikad ne stignu odrasti pa zadržavam asocijaciju na dječju sobu.
Kad se zagrijao, izvođač ustaje, uzima vreću leda i staje na stolac kako bi led koji istresa pao sa što veće visine. Odjekivanje pucanja leda koji se rasprsnuo po dvorani miješa se zajedno s njegovim glasom, urlikom primjerenim upravo vjerojatno fatalnom padu. Kraj prvog prizora. Ovakvi nagli i dramatski nabijeni rezovi sustavno su provedeni kroz izvedbu kojoj osiguravaju dinamičnost, akcente, humor neočekivane promjene, uključujući onu atmosfere – sve što osvježava gledateljsku pažnju. Vatra i led nisu jedini suprotni par koji, približen u izvedbi, širi istu, dajući nam osjećaj za granice spektra: mrak i svjetlo; ultraljubičasto svjetlo i uvijek prisutno infracrveno; led koji će se idućih sat vremena izvedbe topiti i izvođaču otežavati kretanje, postat će voda, a u kuhalu za vodu, koje u posljednjoj sceni ključa od bijesa, vodena para.
Odjeven, izvođač se vraća s plastičnim kanistrom za vodu. Jan Rozman, slovenski plesač, koreograf i izvedbeni umjetnik, već se tijekom studija na School for New Dance Development u Amsterdamu i berlinskom HZT-u počeo baviti proširenim tijelom, semiotikom predmeta, ekologijom, znanstvenom fantastikom, humorom i greškama.
U Predmetanju greške, čini se, nisu cilj istraživanja već ih koristi kao pomoćno sredstvo, prijelaz. Pod greškom podrazumijeva nepreciznost, nevještost, nespretnost u izražavanju misli i naizgled nekoreografirano kretanje, blokade i druge simptome karaktera smušenjaka. Ta nesavršenost, koju bismo mogli pripisati tremi ili sramežljivosti, izvire iz njegovog uzmicanja od publike dok ne nalazi riječi kojima bi opisao kako se osjeća, te gradira u njegovom zabijanju u predmete oko sebe. Ona ne samo da u publici proizvodi empatiju nego je beskrajno simpatična, duhovita, dječja. Zašto to radi? Da bi predmete, koje smo navikli gledati kao pasivne kulise u izvedbi, osvijestio i svojom reakcijom i nas potaknuo na isto – adresira ih pogledom i dodirom, a oni mu u iluziji o svojoj živosti uzvraćaju zvukom ili pomakom koji međusobni susret proizvede. Rozman uspijeva izgraditi dramsku situaciju koja odiše nelagodom, kao da ga osim publike (prijeteće) promatraju i predmeti koji su ga okružuju.
Naslov izvedbe Predmetanje (eng. Thinging) iz imenice je izvedeni glagol – označitelj radnje, aktivnosti, pa se već na razini naslova predmetima udahnuo život, tj. duša (lat. anima), koja izlazi na vidjelo prvi put kad ih izvođač animira, a njeni tragovi ostaju i kasnije, u pogledu gledatelja za koji to više nisu obični predmeti već likovi.
Promjena režima komunikacije s publikom koja je uslijedila tzv. rušenjem četvrtog zida nakon prve scene, uvodi kod prekida apsorpcijske izvedbe scenama komunikacije s publikom. Opušteni, neformalni ton Rozmanovih obraćanja će nas tako nekoliko puta uspješno staviti u prostor ambivalentnosti u kojem propitujemo granicu okvira izvedbe. Zar stvarno ne može pronaći čep i zar stvarno ne može nastaviti izvedbu bez njega? Zar se stvarno ne može sjetiti riječi koja bi opisala osjećaj grča, treme, nelagode koji objašnjava stiskanjem i savijanjem plastične boce u rukama? Boce koja postaje metafora njegovog želuca, sa svojim uzburkanim sadržajem kao valovima nesigurnosti i panike, pucketanjem plastike kao lomljenjem koje proživljava, grčem u grlu i želucu.
Tekst za izvedbu Predmetanja dakle izgleda poput slikopriče – ono što smo na početku registrirali kao prazninu za zaboravljeni tekst, izvođač ispunjava manipulacijom i animacijom predmeta. Međusobno ispreplitanje govora i slike kao glavnih kanala komunikacije teksta izvedbe, tjera publiku da u sebi završava Rozmanove rečenice i vlastitim asocijacijama širi polje interpretacije. Dok je u teatru objekta preciznost animacije najveća vrlina, prljanje malim kašnjenjima kod Rozmana stvara klizišta za našu interpretaciju – ne možemo točno reći daje li on glas predmetu, sugerira li atmosferu glazbenom pratnjom ili komentira situaciju. S obzirom na neprekidno klizanje između svih navedenih opcija, istovremeno gledamo i priču o samoći izvođača, sudbine predmeta i njihov suživot s njim.
Rozman stišće kanistar dok pritisak u njemu ne istisne vodu koja mu plju(s)ne u lice; otresa biljku da otkloni višak vode s listova, ali se treskavica proširi i u njegovo tijelo. Iako smo mi ti koji su ih stvorili, Rozmana ne zanima potpuna kontrola čovjeka nad predmetom već njihov suodnos, način i mjera u kojoj predmet oblikuje kretanje ljudskog tijela i obrnuto. Predmeti su istovremeno i manje, krhkije verzije izvođača, i veći od njega. Dimenzije i omjeri simboličkog prostora izvedbe tako se mijenjaju, i kad razmota klupko (plastičnih) crijeva, možemo zamisliti da je cijela dvorana izvođačeva utroba. U jednom trenutku, otvaranje vrata dvorane na ulicu u izvedbu uvlači vanjski svijet, odnosno simbolički prostor izvedbe širi na cijeli planet. Najmanji od svih prikazanih prostora vjerojatno je stol – svijet plastičnog Kanistra.
“This is the end of the world.“, kaže Rozman, držeći kanistar na rubu stola – ozbiljno, dramatično, direktno. Onda Kanistar odšeće do suprotnog kraja stola i ponovi to isto – “This is the end of the world“. Atmosfera rečenice se polako mijenja. Nakon što obiđe sve četiri strane stola, postalo je jasno tko tu govori – lik plastičnog Kanistra, teoretičar zavjere koji vjeruje da je zemlja ravna ploča. Osim što njegov svijet, stol, to jest. Pa vrlo doslovno padne s ruba stola i umre.
S obzirom na to da je ekologija odnos živih i neživih stvari, odabrati predmete kao svoje suigrače u ekološki angažiranoj predstavi toliko je logično da većini autora promakne. Promjena perspektive iz ljudske u onu predmeta naglašava njegovu tjelesnost, tj. likovnost, ovisnost o animatoru i krhkost života koji iz nje nestane ako ju ne pomaknemo duže od tri sekunde. Čovjek ne može umrijeti kao lutka, a ni oživjeti.
Ne može nas ubiti ono u što ne vjerujemo pa tako valjda neće biti ni s onima za koje je klimatska kriza teorija zavjere, ali za one koji su je svjesni, to bi moglo izgledati kao horor scena u kojoj oživljeni Kanistar unezvjeren pokušava pobjeći, spasiti se – no ne goni ga ništa. Osim smrti koja odjednom isijava iz ostalih hladnih, nepomičnih predmeta razbacanih po prostoru. Nesvjestan je pritom da je jedina razlika između njega i njih Rozman koji ga animacijom održava na životu. Da zna za njega, Kanistar bi vjerojatno rekao da je teorija zavjere. A on Pale sam na smaku svijeta. U sceni koja podsjeća na prizore s Dnevnika iz vremenskim ekstremima pogođenih područja, Kanistar opredmećuje krhkost ljudskog života, što je emotivna kulminacija predstave. Dio publike prihvatio ju je kao komičnu – možda je to gorki smijeh ironije i u tom slučaju također antropocentričan. Možda prestanemo biti cinični tek kad takvi prizori usele u naša dvorišta, a možda ćemo ih svejedno zvati “vremenskim nepogodama” jer je ova ekološka kriza, na kraju krajeva, i dalje prespora da održi pažnju prosječnog gledatelja, koji je odavno očekivao klimaks.
Posebno zapadnjačka potreba za materijalnim posjedovanjem očitava se u sceni prebrojavanja žrtava. Rozman svaki predmet svečano i dostojanstveno diže u zrak kao da (ironično) ističe koliko je svaki veći od čovjeka. Predmeti kao da uskrsavaju, uz pratnju njegove imitacije opernog pjevanja. Uskoro mu ponestaje mjesta u rukama pa, da bi na jednu hrpu odgurao sve predmete u dvorani, posebno stolce na kojima je publika sjedila, koristi cijelo tijelo.
Osim što se, u ranije opisanim prekidima, obraća publici, Rozmanova se izvedba i fizički širi na prostor gledališta i tijela ljudi, koji moraju ustati da bi on skupio sve stolce. Ova mala kriza gledateljske pozicije u izvedbi ističe često (ironično) zaboravljen pogled na poziciju čovjeka unutar klimatske krize: ne možemo ostati udobno smješteni promatrači. Ostatak Predmetanja ne možemo gledati sjedeći, bar ne na istom mjestu. Eventualni protest dizanju vjerojatno bi nas, skupa s majstorom tona, polegnuo na vrh hrpe koja podsjeća na Gorillazovu Plastic Beach. Tim činom izvedba zatvara krug: objekt kao čovjek, čovjek kao objekt.
Predmetanje je ekološka kritika materijalizma i konzumerizma koja radi s njihovim potencijalima i pretvara ih u sve osim otpada. Unatoč tonu tematike, uspijeva ostati optimistična zahvaljujući humoru koji je posljedica karaktera izvođača, ali i predstavnik ljudskosti čija je tvornička postavka nada. Za svijet u jeku ekološke krize nade je sve manje, ali za one koji su nadu u suvremeni ples i izvedbu dosad izgubili, preporučam da uhvate neku od budućih izvedbi Predmetanja.
ObjavljenoObjavljeno
