Ozvučeni svijet

Prošlo je već tri godine otkako nas je napustio hrvatski skladatelj, profesor i akademik Marko Ruždjak, a njegova glazba mi se čini sve življom i sve prisutnijom. Možda je jedan od razloga što već danima ne mogu prestati slušati Spiritual – Ruždjak (Cantus, 2014.), izdanje koje je prvenstveno nastalo naporima klarinetiste i posvećenika suvremene glazbe Davorina Brozića. Prvi autorski album, LP Marko Ruždjak (Jugoton, 1979.), Ruždjak je objavio kao relativno mlad skladatelj. Iza sebe je tada imao tek 33 godine, dvije diplome (klarineta 1968. godine i kompozicije u razredu Mile Cipre 1972. godine) i dva hodočašća u Pariz i Köln – dva europska kraka novoglazbenih stremljenja i škola, gdje je primao savjete kako od Ive Maleca i Pierrea Schaeffera u Parizu, tako i od Milka Kelemena u Njemačkoj. I već tada, na tom prvom omotu Ruždjakove ploče, stoji zapisano svjedočanstvo onodobne muzikološke misli da je mladi Ruždjak jedva dočekan kao persona koja nema svoje mjesto u standardima, nema uteg povijesti niti očekivanja. Od te prve pisane riječi o Ruždjakovom stvaralaštvu pa do danas njegova glazba nikada nije uspjela ući u okvire i odrednice, nije se inficirala školama i uzorima koje je poštivala i slušala. Stalno je uzmicala, a kada se baš moralo, njezino mjesto se određivalo u rubnoj, ali ne i kontrirajućoj poziciji autsajderstva. I usprkos toj možda nametnutoj klasifikaciji, Ruždjak kao i njegova glazba uvijek su bili prisutni u dominantnim tokovima i institucionaliziranim shemama hrvatske suvremenoglazbene scene, od izvedbi i izdavaštva pa sve do akademija. Stoga, Ruždjakova glazba se može pronaći na, za domaće pojmove, dosta velikom broju izdanja.

Tako se na izdanju Spiritual našlo šest skladbi od kojih su čak četiri već dane na ranijim nosačima zvuka. To upravo sugerira koliko je komorni opus za klarinet, ali i za drvene puhače, esencijalni dio Ruždjakovog opusa. Prva i najmlađa skladba na izdanju, Gemini, skladba je u kojoj se stapaju oboa (Dario Golčić) i bas klarinet (Davorin Brozić), dva oprečna instrumenta, odnosno piskutavost i prodornost oboe s toplom dubinom, ali ne i s tromošću bas klarineta. Sola ovih instrumenata nadovezuju se jedan na drugi kao da se radi o nekom nad- ili pra-instrumentu koji posjeduje kompletni spektar boja drvenih puhača i zanimljive, još nedoživljene agogičke mogućnosti. I iako Ruždjak ne skriva niti ne zamućuje fizičke i akustičke karakteristike pojedinog instrumenta, upravo kroz gradnju fraze i baratanje istom (paralelizmima, montažama te komplementarnim izmjenama fraza), kao kasnije i kroz njihovo stapanje, događa se taj neobičan glazbeni fenomen. Golčić i Brozić dobro su se međusobno osjetili i uskladili, no, iako su blizanci najrazumniji astrološki znak, muzički je ipak nedostajalo poleta i odvažnosti u tempu i agogici. I to je jedina zamjerka izvedbama na ovom izdanju. Jer sve što slijedi dovoljno je odmjereno i rafinirano, a sasvim muzikalno. Bez teatralnosti – čak i u skladbama Après une lecture de Blake (za bas klarinet, glas i udaraljke, sve u Brozićevoj suverenoj izvedbi) ili Versus (za mezzosopran i klarinet u izvedbi Martine Gojčete Silić i ponovno Brozića) koje donekle istu iziskuju, a kod kojih se prije svega očituje ogoljelost pa onda i izvrsnost izvedbi. U Versusu kao da nam se daju tek mogućnosti s jedne strane ljudskog glasa, a s druge klarineta kao potisnutog ega tog glasa, u odnosu na oskudnu tonsku građu koju razlažu poput kakve potencijalne, latentne glazbe. Odličan je i trio oboe Branka Mihanovića, klarineta Davorina Brozića i fagota Žarka Perišića u Mosette, ali i heterofonija Davorina Brozića u intimnoj klarinetističkoj ispovjedi Yours sincerely. Ipak, Spiritual za kvartet klarineta, po kojoj je ovo izdanje opravdano i dobilo ime, sasvim odskače. Koralnost zvuka kvarteta prelazi u polifoniju sasvim nevjerojatnih zvukova te se rastvara poput kakve katedrale u kojoj smo cijelo vrijeme svjesni njezinih arhitektonskih gabarita, ali pri tom nam Ruždjak, kao i glazbenici (Milko Pravdić, Davorin Brozić, Marcelo Zelenčić i Danijel Martinović) daju vremena i načina da uživamo u rafiniranim detaljima, jeci, susretima raznorodnih elemenata pa i tišini. Djelo je nastalo 1983. kao instrumentalni komentar skladbe Tvoj i moj Libanon (na poemu Halila Džubrana), za sopran, recitatora i udaraljke, a kao diptih su i izdana na LP-u DIPTIH83. Ovim mu je izdanjem svakako dana mogućnost da napokon izađe iz donekle podređenog odnosa komentara da bi pronašao vlastitu samostojnost.

Bez obzira na raznovrsnost i veličinu Ruždjakova opusa te na činjenicu da skladbe s izdanja ne pokrivaju recentniji Ruždjakov skladateljski period, slika koju izdanje odašilje o Ruždjakovoj skladateljskoj poetici dovoljno je točna i cjelovita. Za nekoga tko se nije ranije susreo s ovim skladateljem, već nakon kratkog slušanja postaje razvidno da je Marko Ruždjak skladatelj smirene geste, ali i iznimne ekspresivnosti. Njegova glazba nije dramatična, već njezina ekspresivnost proizlazi iz samog glazbenog materijala i skladateljske logike kojom se isti postavlja u odnose te subordinira cjelini forme u glazbenom vremenu. I iako korisna, puka analiza skladateljske vještine i činidbe, tek ukazuje koliko je strogi glazbeno-teorijski pristup i muzikološki diskurs za Ruždjaka nedostatan. Jer Ruždjak stvara poput kakvog skulptora koji odbacuje višak, odstranjuje zalihost materijala kako bi došao do kristalno čiste forme koja odražava neke i ne baš uvijek samo glazbene ideje. Iako pred sebe postavlja stilsko-tehničke čvorove i praznine koje raspetljava i popunjava odmjeravajući snage različitih apstraktnih skladateljskih ideja i rješenja, njegovi glazbeni entiteti svjesno i voljno opstoje tek kao dio šireg umjetničkog ili čak životnog konteksta. I kako objašnjava Tomislav Oliver, skladatelj, muzikolog, ali i Ruždjakov učenik, a u ovom slučaju i autor tekstova na izdanju, “čitkost strukture skladbe i transparentnost njezine forme kod Ruždjaka kriju nešto izvan nje same, prisutnost iskustva onkraj glazbe. Naslućuje li se autorov pokušaj da ‘ujedini svijet glazbe s drugim svjetovima koji ga okružuju’, svjetovima koji su, riječima Kandinskoga, ‘slični po unutarnjem ugođaju’ ali predstavljaju tek duhovnu tvar koja je slušatelju nečujna?” Ruždjaku je glazba bila njegov medij, njegov način kojim je pokušavao ozvučiti svijet. Volio je lijepo i etično, stoga mu je lijepo i etično – neki stih, izmaštani prizor, moralno načelo, plesni ritam ili raspoloženje – i bilo glavni kriterij pri odabiru za ozvučavanje. Kada i želi iznijeti svoj stav, ukazati ili se čak suprotstaviti, Ruždjak nikada revolucionarno ne istupa ili cinično podriva, već tek odmjereno referira. Također, on ne poentira i ne proklamira. On je skladatelj alegorije i parabole. Ilustrativan i metaforičan. Njegova pouka se skriva, dočim je mi ni ne očekujemo.

Ruždjakove skladbe moraju se slušati kao da se gleda neka slika, s mogućnošću da se rastvore do treće dimenzije, do skulpture ili prizora koje se može obići, u koje se čak može i ušetati. Nevjerojatan je stoga Ruždjakov osjećaj za cjelinu, za odnos forme i sadržaja, za rafiniranu igru glazbenih čestica, fragmenata i segmenata glazbenog sadržaja unutar mreže i arhitektonike po kojoj se Ruždjakova glazba zbiva. Kao da su sve njezine točke uvijek jednako udaljene od nekog centralnog gledišta, od nekog zadanog pravca i funkcije, a ujedno i jedna od druge. Takvo kompleksno tijelo kreće se u vremenu, točnije u glazbenom vremenu, koje je uronjeno u ono astrološko, u vrijeme planeta i povijesti iz kojega pak dolaze oni kojima je djelo namijenjeno – interpreti i slušatelji. Percipirati smjene perspektiva, odnose trajanja na svim razinama, rastere etapa promjena u strukturama, a uvijek na umu imati cjelinu forme, to je napor kojeg slušatelj mora učiniti da bi mogao doživjeti Ruždjakovo djelo. S ovim izdanjem na tom putu mu pomažu izvođači koji mu otvaraju teška, ali čarobna vrata te ga provode i zapliću u Ruždjakov ozvučeni svijet.