Intervju Piše: Martin Bogdan
Platforma Corners of Europe inzistira na kolaborativnim projektima čija je ideja spojiti umjetnike iz različitih geografskih kutova Europe i drugačijih profesionalnih pozadina i umjetničkih pristupa, te u zajedničkom radu međusobno ukrstiti ljude koji se izražavaju drugačijim medijima kako bi proizveli rad koji komunicira s lokalnom zajednicom. Oni se zatim izvode na nekoliko lokacija po privremenim rezidencijama u “kutevima” Europe, svaki put s lokalnom specifičnošću.
Rad Premostiti tišinu također je koncipiran na način da svoju strukturu koristi u različitim kulturno-geografskim kontekstima. Početkom svibnja održan je u Northumerlandu, zagrebačko izdanje je drugo, a svoj put nastavlja u idućim Cornersovim rezidencijama u Ljubljani i San Sebastianu. Vizualna umjetnica i performerica Beatriz Churruca u svom radu koristi tijelo i pokret, Hrvoslava Brkušić medij izražavanja prilagođava porukama, pa tako barata filmom, vizualnim i auditivnim instalacijama i performansom, a Deirdre Cartmill kao medij koristi poeziju. Polazna točka za stvaranje ovog rada bila je činjenica da umjetnice iz Baskije, Hrvatske i Sjeverne Irske dolaze iz krajeva s traumatičnom recentnom prošlošću čije posljedice određene društvene skupine osjećaju i danas. U početku rada na projektu, nametale su se razlike između ta tri društveno-politička konteksta, ali je njihova želja bila pronaći okosnicu koja im je zajednička. Pored svih kulturnih razlika, priče proživljenih trauma pokazale su se kao univerzalne.
Svoje su pristupe i umjetničke forme ujedinile u zajedničku artikulaciju koja audio turom prati i prezentira ljude i njihove načine nošenja s emocionalnim posljedicama rata, nasilja i seksualnog zlostavljanja. Audio rad skup je fragmenata snimljenih tijekom intervjua i radionica poezije s traumatiziranim skupinama u kombinaciji s naracijom fikcionalizirane priče čiji pripovjedač progovara iz prvog lica jednine. Struktura rada je linearna i prati šest središnjih pojmova koji simboliziraju različita emocionalna stanja kroz koja su napaćeni prolazili: strah, sram, ljutnja, prihvaćanje, ljubav, sloboda. Oni su tematska okosnica na temelju koje se gradila fikcionalizirana priča emocionalnog putovanja koje žrtve proživljavaju i prema njima su montirani dijelovi snimljenih intervjua. Ti su pojmovi također dio fizičke instalacije, “ispisani” su ogledalima na mostu koja reflektiraju ambijent i simboliziraju mogućnost refleksije prolaznika i slušatelja.
Pojam mosta ovdje funkcionira dvojako – kao fizički objekt unutar javnog prostora napravljen sa specifičnom zadaćom omogućavanja prelaska prirodne prepreke i omogućavanja neometanog kretanja te kao oznaka za nužan psihološko terapeutski proces suočavanja s traumom i mogućnost njezina nadilaženja i nastavka, u kojoj je to već mjeri i na koji način moguće, normalnog života. Ta buduća normalnost nužno nosi pečat posttraumatskog i doživotno je njime obilježena, a isječci trenutnog stanja te normalnosti umjetnice su postavile na zagrebačkom Savskom mostu, jedinom isključivo pješačkom mostu u gradu.
Sudbine koje stoje iza priča zbog njihove fragmentiranosti nemoguće je u potpunosti razumjeti bez tekstualnog objašnjenja koje posjetitelji dobivaju prilikom preuzimanja slušalica. Poanta tog efekta je suočiti slušatelja s vlastitim pričama i pružiti mu komparativan materijal kao antipod, sličnost ili neki treći odnos umjesto realistične prezentacije priče svake pojedine žrtve. Zagrebačka verzija rada donosi tri priče iz Hrvatske: o vojniku koji pati od PTSP-a (dva puta ranjen, otac mu ubijen), profesorici politehnike (dvoje djece u dobi od godinu i pol i tri godine teško ranjeno, otac također) i ženi kojoj je s 13 godina granata raznijela nogu učinivši ju 80-postotnim invalidom.
Tu su i dvije baskijske priče. Prva govori o učiteljici koju muče organi vlasti ne bi li od nje dobili informacije o jednoj naoružanoj grupi, a druga je portret transrodne osobe rođene kao žena koja sad živi kao muškarac i bez medicinskih zahvata prolazi kroz proces usklađivanja vlastitog rodnog identiteta s unutrašnjim emocijama. Dva svjedočanstva dolaze iz Velike Britanije: žrtva psihičkog i fizičkog bračnog nasilja govori o načinima normalizacije života, a vojni liječnik iz svog ugla govori o Belfastu ‘1970-ih u vrijeme najžešćih sukoba u Sjevernoj Irskoj.
Iako intencija triju umjetnica nije bila predstaviti rodno uvjetovano nasilje nad ženama, što bi vjerojatno rezultiralo ženskom perspektivom, činjenica je da većinu iskaza daju žene. Jedna je od njih (žrtva obiteljskog nasilja) nastradala isključivo zbog svoje rodne uloge dok su ostale stradale pod političkim i ratnim okolnostima. Dijelovi njihovih izlaganja prepliću se s naracijom pisanom na temelju sličnih iskustava koja postavlja pitanja razlomljenosti osobnog identiteta (“Tko sam ja?”) i ponovnog traženja orijentira nakon proživljenog traumatskog iskustva (“Kojim putem da krenem?”).
Linija kojom su priče ispričane prati proces proživljavanja posttraumatskog stanja, od straha, srama i ljutnje, da bi se postepeno iz emocija patnje pretočila u izraz nade gradacijom prihvaćanja, ljubavi i slobode. To katarzično putovanje kao modus za nadilaženje trauma iskorišteno je kao nit koja vodi slušatelja kroz priču pri njegovom prelasku mosta. Iz tog se razloga inzistira na terminu prevladanih, a ne traumatiziranih osoba. Govori se o premošćivanju kritičnog stanja kako bi se usprkos tom iskustvu život mogao nastaviti umjesto da se traumatizirana osoba začahuri u stalnoj petlji vlastite traume. Reevaluacija vlastitog identiteta se pritom nameće kao nužnost, a umjetnički je rad u tom smislu kroz održane radionice poezije postao terapeutsko oruđe.
U naraciju su ubačene tekstualne reference na prostor u kojem se odvija – odraz, zvuk automobila, koraci na mostu, a ovisno o podešenoj glasnoći, zvučna slika prepliće se s ambijentalnim zvukovima na mostu – prometom, prolaznicima i žuborom Save.
Premostiti tišinu isprepliće instalaciju u javnom prostoru, zvučni rad i poeziju, a svojim procesom materijal crpi od osoba koje su proživjele duboku patnju. Njihova su iskustva na taj način iskorištena kao refleksivni materijal koji će eventualno biti od pomoći drugima, umjesto da ga se prezentira plastično, oduzimajući slušatelju mogućnost upisivanja vlastitih iskustava. Kolaborativnim se radom umjetnički izrazi ne kompiliraju i stavljaju u isti koš, već se međusobno propituju, međusobno reflektiraju i nanovo procjenjuju, nadograđuju i stvaraju novonastalo stanje za buduće izražaje koji će iznova biti potrebni i kao oruđe za rješavanje budućih trauma i kao oružje protiv njihovih uzroka.
ObjavljenoObjavljeno
