Blic Par dana nakon premijere predstave Euforija, našla sam se u stanu kolege dramaturga na neformalnom druženju salonskog tipa. Neki kolege već su pogledali najnoviju predstavu Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava je autorski projekt Ksenije Zec, dramaturgiju potpisuje Saša Božić, a tekst nastaje u suradnji s glumcima. U tom trenutku ne znam više od toga da je za mlade, o mladima i da nastaje u tehnici životinja. Tehnika životinja je glumačka tehnika koju nemamo priliku često vidjeti u kazalištima. Većina glumaca s njome se susretne na trećoj godini preddiplomskog studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u sklopu nastave Scenskog pokreta, ali rijetko koji redatelj ili koreograf radi predstavu u toj tehnici van okvira nastave.
Tijekom druženja, kolege mi pričaju kako je na pretpremijeri u gledalištu sjedio veći broj učenika srednjih škola. Pojedini učenici imali su potrebu izražavati svoje alt-right stavove u obliku glasnih komentara, uzvika i pljeska podrške monologu rasističkog sadržaja. Iako tu večer nisam sjedila u gledalištu, tri tjedna kasnije jesam. Htjela sam vjerovati kako su reakcije s pretpremijere bile iznimka, ali u redu iznad mene sjedilo je dvoje mladih koji su se neumorno zgražali na svaku naznaku homoseksualnosti u predstavi. Slušala sam o tome kako im se povraća kad vide poljubac dvaju muškaraca, kako ne mogu to gledati, kako je to odvratno, bolesno i ne bi trebalo postojati. Ono što me dodatno uznemirilo bila je upravo potreba za javnim izražavanjem takvih stavova. Zašto imaju potrebu javno podržavati rasizam, homofobiju i cancel kulturu, a ja gledam i šutim neovisno o tome koliko problematičnom smatram neku predstavu? Pitala sam se smatraju li kazalište sigurnim mjestom za izražavanje svojih stavova ili naprosto imaju potrebu izražavati svoje stavove i u kazalištu. Uvijek me zanima što neku predstavu za mlade čini predstavom za mlade, odnosno kojim se načinima pokušava uspostaviti komunikacija s mladima u gledalištu.
Glumci postupno izlaze na pozornicu dvorane Istra. Hrvojka Begović, Nataša Dangubić, Iva Kraljević, Mia Melcher, Anđela Ramljak, Luka Knez, Ugo Korani, Toma Medvešek, Ivan Pašalić, Rakan Rushaidat, Mateo Videk i Vedran Živolić. Govore nam o procesu rada na predstavi, o tehnici životinja, o radu na pojedinim ulogama, o bavljenju problemima mladih i problemu bavljenja generacijom kojoj ne pripadaju.
Slijedi niz neverbalnih scena, safari kroz prostor ispunjen umjetnom travom, umjetnim biljkama i glumcima koji vješto utjelovljuju razne životinjske vrste. Sisavce, ptice, ribe. Prepoznajemo ih na temelju pojedinih anatomskih karakteristika, zvukova koje proizvode i karakterističnog ponašanja. Gledalištem odjekuje smijeh. Tehnika životinja zahtijeva specifičan i fizički zahtjevan rad glumca na ulozi, a rezultira rasponom od vještog utjelovljenja pojedine životinje do složenog lika u koji su upisane pojedine karakteristike te životinje. Predstava Euforija obuhvaća čitav taj raspon. Kada likovi počnu izgovarati tekst, omjer između onoga što prepoznajemo kao životinjske karakteristike i onoga što prepoznajemo kao ljudske progresivno se mijenja u korist ljudskih. Trenutak u kojem predstava počinje biti i o mladima je trenutak u kojem glumci prestaju utjelovljavati isključivo životinje.
Gledajući u publiku, glumci postupno zauzimaju poze karakteristične za reprezentaciju u popularnoj kulturi. U slučaju da u publici stvarno sjede mladi ljudi, taj bi se postupak mogao čitati kao višestruko zrcaljenje. Glumci zrcale ono što mladi zrcale. Gledamo formiranje grupe, scenska slika podsjeća na razrednu fotografiju. Sa širim sadržajnim kontekstom upoznaje nas lik profesorice (Nataša Dangubić). Ona prvo predstavlja sebe, zatim učenike svog četvrtog razreda ponaosob. U nizu scena koje slijede, likovi učenika predstavljaju sami sebe. Postupci predstavljanja obuhvaćaju izravno obraćanje publici i situacije u kojima se predstavljanje događa kroz interakciju s drugim likovima. Razlikujemo pogled lika na publiku, pogled lika na sebe, pogled lika na drugi lik i pogled publike na lik. Različiti postupci predstavljanja omogućuju više gledišta, destabiliziraju poimanje identiteta i čine vidljivim sam postupak predstavljanja.
Narativni okvir predstavlja organizacija maturalne večeri, one večeri koju poimamo kao simbolični kraj srednjoškolskog obrazovanja i ritual prijelaza iz mladenačke u odraslu dob. Nemam sjećanje na maturalnu večer jer nisam htjela ići na nju. Iako sam u tom trenutku priželjkivala kraj srednjoškolskog obrazovanja više od bilo čega, nisam osjećala potrebu za simboličnim obilježavanjem tog kraja, nisam osjećala potrebu za zabavom s učenicima iz razreda s kojima se četiri godine nisam posebno dobro slagala i nisam htjela da moji roditelji potroše puno previše novaca na jednu večer, na haljinu koju vrlo vjerojatno neću ponovno nositi i alkohol koji mogu konzumirati bilo kad, bilo gdje i s bilo kim. Iako nisam išla na maturalnu večer, sjećam se da je bilo bitno odabrati outfit u kojem se možeš osjećati samopouzdano i zabaviti se. Tada sam mislila da me se sve to ne tiče. Sada mi se čini da me se ticalo i da je moj stav prema maturalnoj večeri bio moj outfit.
Kao ni autorski tim ni glumci, o generaciji Z ne znam dovoljno da bih mogla reći s kojim se točno problemima mladi ljudi danas suočavaju i na koji način ova predstava ulazi u dijalog s njima. Ne znam što se točno promijenilo, odnosno na koji način ono što se promijenilo utječe na proces odrastanja. Digitalne tehnologije jesu promijenile način komunikacije i transakcije, ali ne samo mladima. Možda se u srži ništa nije promijenilo? Čini mi se da predstava uspješno pozicionira likove u sadašnji kontekst, ali ne pokušava učiniti njihove probleme znatno drugačijima od problema s kojima se suočava svaka generacija mladih. Čini mi se da glavni problem ostaje pitanje konstitucije identiteta i da se predstava njime bavi na izvedbenoj i na sadržajnoj razini. Na izvedbenoj razini, predstava se bavi konstitucijom životinjskog subjekta, ljudskog subjekta i subjekta na razmeđi to dvoje. Na sadržajnoj razini, predstava se bavi konstitucijom identiteta mladih ljudi. Oni su nesigurni, opsjednuti time što će drugi misliti o njima, ali nemilosrdni kada je u pitanju izražavanje mišljenja o drugima. Pokušavaju zadovoljiti neka očekivanja, možda shvatiti što dalje u životu. U toj dobi imati outfit znači više od odjeće, znači predstaviti se kao netko, imati osjećaj da znaš tko si.
Predstava završava prikazom maturalne večeri. Gledamo likove učenika kako plešu i pjevaju u svjetlucavim outfitima. Budućnost je možda neizvjesna, ali nudi mogućnosti o kojima su do tog trenutka mogli samo maštati. Lik profesorice obraća im se monologom koji nudi pesimističan pogled na tu budućnost. Ona im ne želi lagati, život koji ih čeka neće biti ugodan. Euforija istovremeno označava kratkotrajno stanje osobito dobrog raspoloženja i manjak osjećaja za stvarno stanje stvari. U trenutku euforije, osjećaja zajedništva, plesa, pjesme i uzbuđenja, osjećaj za stvarno stanje stvari postaje nakratko nebitan. S obzirom na to da ni odrastanje nije ugodno, trebali bi se moći nositi s budućnosti kao i sa svime do tada. Euforiju iz naslova možemo čitati kao naglasak na te kratkotrajne, ali postojane trenutke u razdoblju života koje predstava ni na koji način ne idealizira. Iako zvuči nevjerojatno, već na početku predstave saznajemo da predstava nije referenca na popularnu seriju s kojom dijeli naslov. Iako se bave istom dobnom skupinom, za razliku od serije, predstava ostaje primjerena za mlađe mlade i zaobilazi problematične teme kojima bi se mogla baviti u kontekstu mladenačke dobi koja joj je u fokusu.
Pitanje o kojem sam najviše razmišljala nakon gledanja predstave bilo je zašto su autori htjeli napraviti predstavu za mlade o mladima baš u tehnici životinja. Na prvu mi se činilo da je funkcija tehnike tehnika sama, da na razini značenja nije uspostavljena veza između životinja i mladih. Pišući ovaj tekst učinilo mi se da veza postoji u odnosu tehnike i problema kojim se predstava bavi na razini sadržaja. S obzirom na to da tehnika proizvodi komički efekt, možda je odluka da se koristi baš u predstavi za mlade o mladima proizašla iz želje da se kazalište približi mladima, da bude zabavno i onima koji ne vole ići u kazalište. Da glumci većinu vremena ne utjelovljuju napola životinje, možda bi se mladi osjećali na neki način prozvanima. Nagađam. Pitala sam se je li predstava za njih ili protiv njih, ali mi se učinilo da nije ni jedno od navedenog. Učinilo mi se da predstava funkcionira kao ogledalo. Likovi učenika dovoljno su različiti da obuhvate cijeli niz preokupacija, problema i stavova koji u konačnici ne nude jednoznačan pogled na generaciju mladih. Nema jednoznačnog stava, nema pokušaja valorizacije. Reakcije mladih iz publike govore više o njima samima nego što predstava može. Likovi su nastali na pretpostavkama s kojima oni ulaze u dijalog. Neki javno za vrijeme trajanja predstave, neki u interakciji s kolegama nakon predstave, neki u sebi. Nitko ne može znati bolje od njih na koji način predstava uspostavlja komunikaciju s njima.
Dosadašnje iskustvo gledanja predstava za mlade učinilo me unaprijed skeptičnom zbog mogućnosti podcjenjivanja kapaciteta mladih gledatelja. Gledam popis aktualnih predstava Zagrebačkog kazališta mladih. Većina predstava označena je s 15+, 16+ ili 17+. Dobno ograničenje odnosi se na primjerenost sadržaja. Predstave Euforija i Mi i oni jedine su označene s 12+. Predstava Mladež bez boga označena je sa 16+, iako je predstava o mladima. To me vraća na pitanje što neku predstavu za mlade čini predstavom za mlade, pošto predstave o mladima ne moraju nužno biti i za mlade. Je li bit predstave za mlade pokušaj uspostave komunikacije s mladima u gledalištu, bavljenje njihovim problemima ili bavljenje njihovim ili drugim problemima na način koji smatramo primjerenim njihovoj dobi? Pitanje ostavljam otvorenim za sve one koji žele raditi predstave za mlade, predstave o mladima ili predstave o mladima za mlade. Svakako mislim da Euforija ne podcjenjuje niti jednog gledatelja i da predstavu vrijedi pogledati čak i ako nas ne zanimaju problemi mladih. Ako ni zbog čega drugog onda zbog tehnike životinja koju izvrsni glumci Zagrebačkog kazališta mladih donose na scenu.
ObjavljenoObjavljeno
