Blic Come On Eileen, jedan od boljih proizvoda osamdesetih (tog desetljeća trajnih i poliestera) i vječna stavka na popisu meni omiljenih pjesama, priča je o klasi prerušena u romansu. Britanska radio uspješnica iz 1982. romantično je šaputanje naslovnoj djevojci – pripovjedač zavodljivo obećava Eileen da će s njim izbjeći sudbinu koja je zapala ostale stanovnike njihovog učmalog industrijskog grada. Ta su obećanja ironizirana stihovima koji otkrivaju da je generacija njegovih roditelja, sanjareći uz balade iz pedesetih, o sebi također mislila kao o “preveć mladima i dovitljivima” za rezignaciju i repetitivnost koja ih je očekivala. Osim zbog svog živahnog tempa, Come On Eileen ipak je donekle optimistična pjesma. U njoj je zamrznut trenutak u kojem bolja budućnost ne djeluje samo moguće nego i izgledno.
Dok su Dexysi sa svojom Eileen harali muzičkim ljestvicama, neoliberalizam je harao Zapadom. Klasne su razlike zacementirane, a mreže potpore socijalne države razorene. Ipak, kao što vidimo po slavnim ljudima koji redovito lažu o svojim skromnim početcima (jer nepotizam i generacijsko bogatstvo nisu romantična priča), izlizani narativ o usponu od “prnja do blagostanja” još uvijek životari u popularnoj kulturi. Uz sirotu ljepoticu koja se bogato uda, talentirani dečko iz radničke klase jedan je od njegovih najčešćih protagonista. Njegovom su penjanju rado svjedočili još viktorijanci (izumitelji većine i ljubitelji svih patetičnih stvari). Dok je u 19. stoljeću njegov uspjeh uglavnom bio opravdan aristokratskim porijeklom koje bi se otkrilo tik pred raspletom, našem treba kao dokaz da je sustav ipak pravedan jer nagrađuje zaslužne. Sve su barijere propusne za one dovoljno iznimne.
Saltburn (2023), film Emerald Fennell u kojem se isprepliću požuda i zavist, (meta)narativ je o društvenom usponu i onima koji ga (ne) zaslužuju. Protagonist filma, naš suvremenik Oliver Quick (Barry Keoghan), isprva nam pripovijeda o svojim formativnim godinama provedenim u studentskim sobama i prostranim dvorištima Oxforda. Šarmantna i krajnje estetizirana priča o odrastanju zaogrnuta u nostalgično ruho ranih 2000-ih postupno se preobrazi u triler o smrti obitelji Catton, aristokrata na čijem je imanju, naslovnom Saltburnu, Oliver proveo ljeto 2007.
Oliver, dečko iz okolice Liverpoola, na Oxford stiže s rabljenom odjećom i pretencioznim esejima o preko ljeta pročitanoj lektiri. Tamo upozna (i iz raznih grmova promatra) Felixa Cattona (Jacob Elordi), zgodnog mladog plemića s kojim se ubrzo sprijatelji. Iako je njegovo dobrostojeće društvo skeptično prema pridošlici, Felix, opčinjen Oliverovom tugaljivom pričom o grozi siromaštva, strahu od gubitka stipendije i uvijek pijanim roditeljima, pozove svog kolegu da provede ljeto na Saltburnu. Slijedi snovolika sekvenca u kojoj Cattonovi i Oliver lješkare ispred dvorca. Svi su preplanuli, razodjeveni i bez obveza. Oliveru, tek jednom u nizu predmeta Felixove prolazne naklonosti, ipak je dodijeljen zadatak – na imanje je pozvan kako bi aristokrate zabavio svojom životnom pričom.
Dokona obitelj Catton rado sluša o nedaćama svojih brojnih gostiju. Za prve večeri na Saltburnu, Olivera dograbi Felixova majka Elspeth (Rosamund Pike) koja, kao i njezin rubno suosjećajniji sin, želi znati sve o životu liverpulske sirotinje. Oliver, ustvari ljubljeni sin srednjoklasne obitelji iz predgrađa, lažnu biografiju sastavlja od pastiša o radničkoj klasi. Cattonovi su u svojoj znatiželji ležerno okrutni, ali im Oliver, u strahu da ga Felix (jedini koji zna istinu) ne razotkrije, odgovori kalkuliranim nasiljem.
Saltburn je snimljen kao uprizorenje Oliverova monologa. Isprava sanjarenje o fakultetskim danima, taj se monolog preobrazi u priznanje niza zločina. Oliver revidira ispripovijedano, a u filmu se nižu izbačene scene koje otkrivaju da on stoji iza niza naizgled slučajnih susreta i nesretnih smrti Felixa i njegove sestre Venetie (Alison Oliver). Kada se sretnu petnaestak godina kasnije, Oliver nagovori Elspeth, sada usamljenu udovicu koja ni ne sluti da razgovara s ubojicom svoje djece, da ga imenuje nasljednikom Saltburna. Vidjevši svoje ime u oporuci, Oliver je ubije. Dok je Elspeth na izdisaju, Oliver joj propovijeda o radišnosti. Za razliku od Cattonovih koji su naslijedili titule i posjede, on (koji bi inače dobio tek višekatnicu od svojih srednjeklasnih roditelja) je za Saltburn morao spletkariti i klati. Ipak, Saltburn nije samo priča o pogibiji plemenitaške obitelji Catton, nego i priča o smrti meritokracije koju je nadživio njezin nositelj Oliver.
Oliverovu odrastanju u oskudici, kao ni njegovim talentima, ne svjedočimo. Ipak smo mu, poput Felixa, skloni vjerovati. Za razliku od brojnih nedjela na ivici erotskog i uznemirujućeg (slavni kadrovi lizanja kade u kojoj je Felix upravo svršio ili seksa s njegovim svježim grobom) u kojima zatičemo Olivera, film nam uskraćuje dokaze da je on “čudo od djeteta” kakvim se predstavlja. Stalno mjesto priča o siromašnim dečkima na uglednim sveučilištima, prizor u kojem briljantni stipendisti zapanje sumnjičave profesore i bahate kolege kakvom opaskom, u Saltburnu se ne pojavljuje. Mi Oliverov esej o poeziji ne čujemo, a profesor koji ga jest slušao vidno se dosađivao. Ostala postignuća, zborsko pjevanje i veslanje, također su lažna. Felix, koji je Olivera odveo u rođendanski posjet obitelji, preneražen je otkrićem da su Oliverovi roditelji ljubazni, trijezni i često na odmoru u Grčkoj. I za Felixa i za nas su Oliverovi akademski uspjesi koje nabrajaju njegovi ponosni roditelji novost.
Premda škrto dijeli pojedinosti o sebi, Oliver je uvjerljiv jer utjelovljuje kulturno čitljiv identitet – kao što sam kaže Felixu, on je izvodio ono što su aristokrati željeli vidjeti – uvijek impresivnog, uvijek inspirativnog, uvijek zahvalnog siromašnog dečka. Iako to čini površno, Oliver kolažira najdramatičnije okolnosti u kojima siromašne dečke obično zatičemo i prisvaja njihove najdojmljivije osobine. Kritičari Saltburn često nazivaju iskrivljenim prikazom radničke klase. Film nije ni ciljao na autentičnost – dok su potlačeni izvan cirkulacije novca i utjecaja, solidna srednja (Oliverova obitelj) i viša klasa (Cattonovi) održava “priče o usponu” na životu.
Saltburn nam uskraćuje konačne istine. Iako gotovo hvalisavo otkriva detalje masakra nad Cattonovima, Oliver u završnom monologu prešućuje svoju pravu (mnogo dosadniju) putanju od bogatog predgrađa do prestižnog fakulteta. Čak nas i njegovo priznanje da nikada nije dokučio je li bio zaljubljen u Felixa kojeg je i volio (jer ga svi vole) i mrzio (jer je žudio za njegovim privilegijama) ostavlja skeptičnima. Osim mladenačke (kvir) opsesije tom nedodirljivom osobom s godine koju mnogi (doduše, uglavnom manje homicidalni) brucoši i brucošice dijele s Oliverom, Saltburn uvjerljivo prikazuje klasni sram. Iako se tek pretvara da mu je nelagodno što ne može platiti rundu u baru ili nabaviti dobro skrojeni sako, s Oliverovom se šutnjom na Felixovo pitanje “imaš li manšete” lako poistovjetiti. Njegov pokušaj manipulacije Farleighom (Archie Madekwe), osiromašenim nećakom Cattonovih, suosjećajno šaputanje o tome kako je zastrašujuće i samotno “kada su stvari tako nesigurne” komunicira istinitu strukturu osjećaja (kvir odvjetka) radničke klase.
Oliveru vjerujemo i jer ga glumi Barry Keoghan, iznimka u moru plavokosih, privilegiranih Britanaca koji, nakon godina u internatima, mogu biti “glumci u usponu” otprilike desetak godina – sve dok im se ne posreći. Fennell manipulira gledateljima angažiranjem Keoghana čiju biografiju, odrastanje u udomiteljskim obiteljima i na ulicama osiromašenih četvrti Dublina, upisujemo u Olivera.
Saltburn će vjerojatno biti zapamćen po uznemiravajućim seks scenama. One su dobrodošla intervencija u sanitiziranu glavnu struju LGBT pokreta koji, podržan od korporativnih sponzora, pristojno propovijeda vidljivost (malog broja zgodnih bijelih gej muškaraca i, zbog uključivosti, pokoje lezbijke). Ipak, vjerujem da je film najuspješniji kada propituje granice uvjerljivosti i načine na koji likovi i gledatelji (ne) razumiju priče o klasnom neprijateljstvu. Cattonovi su, kao što Oliver primjećuje u svom monologu, nastradali jer nisu u njemu prepoznali svog jedinog “prirodnog predatora”. Iako sebe vidi kao iznimku koja je predanim ubijanjem uspjela prekinuti generacijski niz nasljeđivanja i dokopati se dvorca po kojem u posljednjem prizoru pleše, Oliver je kopija ranijeg (nehotičnog) predatora – Toma, protagonista Talentiranog gospodina Ripleyja (1999).
Tom (Matt Damon), mladi Njujorčanin koji krajem 1950-ih dvori gospodu u otmjenom toaletu, doputuje u Italiju kako bi raskalašenog bonvivana Dickija (Jude Law) dovukao kući. Na tu ga je misiju poslao Dickijev otac misleći da se, zbog Tomove posuđene jakne s grbom elitnog sveučilišta Princeton, radi o fakultetskom kolegi njegovog sina. U Italiji se Tom zaljubi u Dickija, ali počne i “voljeti način na koji on živi”. Kada ga Dickie, nakon kratkotrajne opčinjenosti, odbaci, Tom odluči svoje talente iskoristiti kako bi postao mladi bogataš. U šaljivoj raspravi o talentima, Dickie napomene da svi moraju imati barem jedan. Premda ih njemu (kao što pokazuju skupi instrumenti koje, unatoč svom slobodnom vremenu, nije naučio svirati) manjka, naslovni je epitet doslovan – Tom ima pregršt talenata. Zlokobniji od njih, umijeće mimikrije, koristi kako bi prikrio da je ubio Dickija i njegovog miljenika Freddija. Nakon neplaniranih i nespretnih umorstva, Tom talijansku policiju i Dickijevu sumnjičavu zaručnicu Marge (Gwyneth Paltrow) obmanjuje pretvarajući se da je on Dickie. Istovremeno mora i dalje biti Tom.
Saltburn od svog predloška posuđuje središnji zaplet (romansu, intrigu, fatalno ljetovanje) i jedan od prizora – Oliver čisti Felixovu studentsku sobu, a Tom Dickijevu unajmljenu vilu. U obama filmovima uljezi smaknu i zamjene originale – Oliver postaje nasljednik plemićkog imanja umjesto Felixa, a Tom se počne pretvarati da je Dickie. Konačno, u obama su filmovima gej romanse zagrobne – Oliver od voajerstva pređe do seksa s Felixovim grobom, a Tom grli Dickijevo truplo nakon što ga je zatukao veslom. Ipak, društveni uspon koji Saltburn pretvara u farsu, njegov raniji predložak tretira kao tragediju. Za kratkog trijumfa, Tom, doista nadareniji od bogatih snobova kojima je okružen, ima sve – džeparac, slobodu i kabinu na brodu za Grčku koju dijeli sa zgodnim i otmjenim Peterom – ali nema načina da se, nakon ubojstva koja je počinio, vrati sebi. Da izbjegne razotkrivanje koje je na pomolu, Tom zadavi Petera i ostane sam, prisiljen da glumi Dickija za Meredith (Cate Blanchett) koja ga poznaje pod tim aliasom. Oliver se, s druge strane, lako otarasi (lažnih) identiteta i gol samozadovoljno pleše dvorcem koji je konačno njegov. Iako nikada nije utjelovljavao kult iznimnosti, on uspješno nastavlja bolju tradiciju potlačenih – smaknuće aristokracije. To ga, unatoč lažima i umorstvima, čini osvježavajućim (anti)junakom radničke klase.
ObjavljenoObjavljeno
