Blic U gotovo svakoj nacionalnoj kinematografiji može se naći pojam “nezavisnog filma”. Negdje to označava filmsku produkciju koja je financijski nezavisna od državne potpore (primjerice u Rusiji), a negdje produkciju koja ne ovisi o potpori velikih privatnih studija (recimo, u SAD-u). U Hrvatskoj također postoje nezavisni filmski subjekti, i to toliko aktivni da je dobar dio filmskih aktivnosti za koje znamo pod njihovom paskom. Oni produciraju igrane i dokumentarne filmove, organiziraju festivale (kao što su Animafest, Zagreb Dox, Liburnia Film Festival itd), drže kina i distribuiraju filmove, vode filmske radionice. Kako funkcioniraju subjekti koji obavljaju tolike aktivnosti? I zbog čega ih smatramo “nezavisnima”? Da bismo bolje upoznali aktere, možda je najbolje krenuti upravo od tog uvriježenog, ali nikad posve jasnog pojma “nezavisnosti”.
Uvjeti produkcije i stil
Autori i udruge ponosno nose oznaku “nezavisnjaka” jer to označava slobodu od ekonomskih i političkih pritisaka. Budući da takvi pritisci postoje svugdje, pojam je dovoljno fleksibilan da se može koristiti i u socijalnim i liberalnim sustavima. Tako “nezavisni film” u SAD-u ne označava slobodu od državne cenzure, nego od ekonomskog pritiska. Formalno, nezavisni film u Americi je svaki film koji većim dijelom nije financiran od strane velikih studija koji drže 90 posto sjevernoameričkog tržišta (to su Columbia Pictures, 20th Century Fox, Walt Disney/Touchstone Pictures, Warner Bros., Paramount Pictures i Universal Studios). Američka nezavisna filmska produkcija stvorila je mnogo odličnih filmova i stilske poetike koje su zaista odudarale od dominantnog, komercijalnog filma. Tako je “nezavisnost” s vremenom postala vezana ne tek uz uvjete nastanka filma, nego i uz sam filmski stil.
Međutim, koliko god lijepo zvučao, pojam “nezavisnosti” nije istinit. Snimanje i distribucija filma uvijek iziskuju financijsku podršku i svaki film ovisi o javnom ili privatnom izvoru novca. Ako maknemo na stranu malobrojne slučajeve poput Johna Cassavetesa koji je digao hipoteku na kuću da bi snimio film, većina filmaša oslanja se na gradske i državne fondove, sponzore, zaklade, nadnacionalne fondove. Dakle, film je uvijek zavisan, što opet ne mora biti loše jer “zavisnost” ne rezultira nužno direktnim pritiskom na autore. Ideja da “nezavisnost” označava autorsku slobodu (a “zavisnost” ograničenje) je romantična, ali pritisci i odnosi moći u praksi su kompleksniji i različiti za svaki slučaj. Nezavisnost stoga više služi kao određeni ideal kojem autori streme.
Hrvatska nezavisnost ne postoji?
Hrvatska kinematografija preuzela je pojam “nezavisnog filma” iz američkog konteksta, ali u našem društvu taj pojam je još manje jasan jer ne postoji opreka tom pojmu. Naime, ne postoji hrvatski komercijalni film budući da je, s obzirom na broj stanovnika i međunarodnu distribuciju, hrvatskom filmu praktički nemoguće ostvariti profit i nitko ga ne radi s tim ciljem. Postoji državni film, odnosno film kojeg financira trenutna vlast, ali u tu kategoriju spadaju i naši nezavisni filmovi. Po riječima Maria Kozine iz Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), “prilikom prijave se ne radi razlika između udruge, umjetničke organizacije ili d.o.o.-a, nego se prijavljeni projekt vrednuje prema drugim parametrima koji su regulirani pravilnikom”, a ti parametri su kvaliteta predloženog projekta te prethodni uspjesi redatelja i producenta. Filmovi (i druge aktivnosti) hrvatskih nezavisnih subjekata financirane su ili iz državnog budžeta ili iz budžeta gradova, međunarodnih fondova, zaklada i sponzora. Isto, naravno, vrijedi i za filmove koji ne dolaze iz tih udruga.
Međutim, pojam “nezavisnih filmskih subjekata” i dalje se koristi kao ideal budući da se veći dio udruga bavi politički angažiranim filmovima. Udruge Filmaktiv, Restart, Fade In i Factum pretežno se bave rodom dokumentarnog filma i rade socijalno angažirane, politički kritičke i aktivističke filmove i reportaže. Tako su nastali dokumentarni filmovi kao što su Blokada Igora Bezinovića (u produkciji Restarta i Factuma), Nemam ti šta reć’ lijepo Gorana Devića (Factum), TV serijal Mijenjam svijet (Hulahop), TV serijal Crna kutija o ljudskim pravima (B.a.B.e.) te brojni drugi. Ovdje valja posebno spomenuti i udrugu Restart koja od 2009. vodi Dokukino i jedini je specijalizirani hrvatski distributer dokumentarnog filma. U tom smislu, autorima koji djeluju u ovim uvjetima najvažnije je zadržati slobodu izražavanja te pokazati i gledateljima da su nezavisni i slobodni od političkog pritiska.
Ovi subjekti također potiču produkciju “nezavisnih” filmova u stilskom smislu: to su, dakle, oni filmovi koji zbog nekog obilježja nisu zanimljivi najširoj publici. Tako kinoklubovi i udruge stavljaju posebnu pozornost na rod eksperimentalnog filma, kratkometražne i srednjemetražne filmove te na animirane filmove.
Međutim, iako “nezavisnost” predstavlja bitan ideal i odrednicu ovih udruga, ona ne iscrpljuje njihovu cjelokupnu aktivnost. Stoga Vedran Šuvar, predsjednik Kinokluba Zagreb, zastupa stav da umjesto pojma “nezavisnog filma” trebamo koristiti pojam “amaterski film”. Da bi pojasnio svoj stav i da bi uklonio negativne konotacije koje se obično vežu uz “amaterizam”, Šuvar je napisao Manifest amaterskog filma koji služi kao programatski tekst zagrebačkog Kinokluba.
Dobri amateri
Šuvarovo viđenje amaterskog filma sliči idealu nezavisnog filma: prema Manifestu, amaterski film radi se “iz ljubavi, a ne financijske koristi”, a tokom rada vlada “apsolutna autorska sloboda” od tržišnih i ideoloških pritisaka. Novu dimenziju unosi stavka da svim građanima treba biti “omogućeno besplatno bavljenje filmom”. Premda ovaj Manifest nije zakon nezavisnih aktera, većina njih očito smatra da u svojoj zajednici trebaju stvoriti uvjete za što lakše bavljenje filmom. Stoga ovi subjekti organiziraju filmske radionice za sve građane te im omogućuju daljnje bavljenje filmom uz tehničku podršku udruge. U tu svrhu organiziran je zaista ogroman broj raznovrsnih filmskih radionica koje su ili besplatne ili prilično povoljne. Udruga Filmaktiv organizira radionice kreativnog izražavanja animiranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, te radionicu Medialab za novinarske reportaže (u suradnji s Kulturpunktom i Fade Inom). Restart Media Centar provodi niz kratkih radionica, uz veliku “Školu dokumentarnog filma” (u trajanju od četiri mjeseca) i Restart laboratorij (koji nudi kontinuiranu mentorsku pomoć filmskim autorima). Udruga Blank organizira radionice za mlade i za umirovljenike, a uz niz uobičajenih radionica nudi i radionicu specijalnih efekata. Kinoklub Zagreb organizira osnovne radionice, radionice scenarija, jednominutnog filma, eksperimentalnog filma, animiranog filma itd. Razni filmski klubovi, učlanjeni u Hrvatski filmski savez, djeluju diljem Hrvatske: u Splitu, Vukovaru, Rijeci, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Dubrovniku, Čakovcu, Puli, Bjelovaru… Iako je produkcija filma zahtjevna i skupa aktivnost, hrvatski građani mogu bez mnogo poteškoća proći edukaciju i snimati filmove u obližnjoj udruzi.
Valja napomenuti da se “amaterskim filmom” ne bave samo ljudi kojima je film dokolica, nego i filmski studenti i profesionalni autori koji u udrugama mogu bez velike birokracije posuditi opremu i slobodno snimiti i montirati film. Također, “amaterizam” ne podrazumijeva nisku kvalitetu filmova: neke udruge (poput Blanka) imaju kriterije kvalitete kojima procjenjuju koje filmove će producirati. Međutim, i bez “kontrole kvalitete” udruge produciraju zaista kvalitetne i nagrađivane filmove, poput Komba Tina Žanića (Kinoklub Zagreb), I, J, K, L Darija Juričana (Udruga Blank), Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević (Hulahop), Tri Gorana Devića (Factum).
Šire društveno djelovanje
Osim što nezavisni filmski subjekti nisu baš nezavisni, često nisu ni toliko filmski. Ne bave se isključivo produkcijom filmova, nego i nizom drugih stvari koje su više ili manje povezane s filmom: Hulahop vodi zagrebački Muzej prekinutih veza i sudjeluje u edukativnim kampanjama “Roditeljstvo nije igra” i “Ravnopravno društvo je zdravo društvo” te organizira Animafest. Fade In i Filmaktiv se bave snimanjem novinarskih reportaža. Filmaktiv koristi film i reportaže kao sredstvo za poticanje razvoja nezavisne kulture i društvenih promjena. Kinoklubovi u svojim prostorima organiziraju filmske projekcije i druženja te tako služe kao kulturna okupljališta mladih. Ovi subjekti ne vide filmsku produkciju kao najviši cilj djelovanja, nego filmom pokušavaju pozitivno djelovati na svoju zajednicu.
Ovdje se može ubrojiti i međunarodna i regionalna suradnja kojom se djelovanje udruga širi van države, ali i kojom strane udruge organiziraju aktivnosti u Hrvatskoj. Kinoklub Zagreb je aktivan član europske asocijacije mladih filmaša NISI MASA kojom trenutno predsjeda mlada hrvatska redateljica Daria Blažević. Važan je i rad udruge Restart koja je pokrenula regionalnu distributersku mrežu za teritorij bivše Jugoslavije zajedno s udrugama iz Srbije, Slovenije, Makedonije, BiH, Crne Gore i Kosova.
Treba li ove filmske udruge nazivati “nezavisnima”, “amaterskima” ili nečim trećim, manje je bitno. Važno je prepoznati ideje na kojima se temelje njihove brojne aktivnosti. Te ideje mogu se ugrubo svrstati u tri cilja: nezavisnost od političkog i ekonomskog utjecaja, amaterizacija filmske produkcije (u smislu veće dostupnosti filmskog izražavanja) i društveni utjecaj. Iz toga proizlaze brojni filmovi (pri čemu prevladavaju dokumentarni filmovi socijalne tematike), stilska obilježja filmova i brojne popratne aktivnosti.
Naravno, broj aktivnosti određen je i sustavom financiranja: subjekt koji ostvari veći broj projekata dobit će veću javnu potporu i imat će bolje šanse dobiti potporu na budućim natječajima. Cinik bi mogao zaključiti da se brojne aktivnosti i rade samo da bi se financijski održalo djelovanje udruge. Međutim, bili cinici ili naivci, činjenica je da svih navedenih aktivnosti ne bi bilo da nema marljivih i sposobnih ljudi koji guraju nezavisne udruge i time dokazuju da se profesionalnost najbolje vidi u amaterskim uvjetima.
Fotografija: Igor Bezinović, Blokada
ObjavljenoObjavljeno
