Intervju U zagrebačkoj Galeriji VN od 10. do 22. listopada održana je izložba intrigantnog naziva Što s tijelom? na kojoj je sudjelovalo pet umjetnica: Nina Kurtela, Maša Milovac, Petra Mrša, Mejra Mujičić i Jasna Jasna Žmak. Izložba minimalističkog postava sastojala se od videoinstalacije s radovima umjetnica te pet čitalačkih punktova na kojima se nalazio popis od 25 pitanja vezanih uz vlastito tijelo, zajedno s odgovorima umjetnica.
Odmah je vidljivo da su autorice – jedna dizajnerica, jedna izvedbena umjetnica, jedna vizualna umjetnica, jedna dramaturginja i jedna fotografkinja – temi pristupile iz vrlo različitih perspektiva, zajednički propitujući načine na koje se njihova tijela kreću, skrivaju ili pokazuju, uživaju ili izdržavaju, demonstrirajući pritom, kako stoji u opisu izložbe, “do koje mjere je njihova umjetnička praksa neodvojiva od njihovih tijela, čak i kada su ona u konačnici nevidljiva”. Koncept izložbe referira se na hijerarhizirani odnos tijela i uma u kojem je tijelo shvaćeno tek “prazna posuda, nositelj uma”, a posljedica toga je, kako pojašnjava Petra Mrša, da nas “društvo rijetko potiče da o tijelu promišljamo (osim ako smo plesni umjetnici li glumci, odnosno ako je tijelo medij s kojim radimo) izvan toga da li nas nešto boli ili jesmo li privlačni.” Stoga, ova izložba predstavlja pokušaj da se ta hijerarhija dovede u pitanje ili čak izvrne: postavljajući tijelo u centar, autorice nude svoje odgovore na pitanje iz naslova izložbe, podrivajući pritom još jednu hijerarhiju – onu između osobnog i profesionalnog – koja je artificijelna i konstruirana baš poput one između tijela i uma.
Namjera čitalačkih punktova u galeriji bila je uspostava dijaloške/performativne situacije: dvije osobe zauzimaju određeni punkt, jedna čita pitanja, a druga odgovore, stavljajući se, na neki način, u tuđu kožu. No, dok je to možda funkcioniralo na otvorenju izložbe kada je u prostoru bilo više ljudi, ovaj pokušaj koreografiranja tijela posjetiteljica u prostoru nije osobito efektan ako izložbu, poput mene, posjetite same. Ipak, čak i samostalno čitanje odgovora izaziva gotovo djetinju radoznalost i nosi sa sobom šarm osnovnoškolskih leksikona. Pritom nije naznačeno koji su čiji odgovori, pa u želji da “bolje upoznamo” pojedine umjetnice, odnosno na neki način “spojimo” video s odgovorima, nastojimo odgonetnuti što je čija omiljena fizička aktivnost, tko preferira kakav znoj, tko voli istegnuti mišiće trupa, tko mišiće leđa, tko psoas, i tako dalje. Istovremeno je, čitajući pitanja, nemoguće izbjeći poriv da i same na njih odgovorimo, da promislimo o tome kako bismo se kretale da imamo rep ili osvijestimo neku fizičku radnju koju smo danas napravile. Iskreno, nisam planirala uplitati vlastito tijelo u ovaj osvrt, no čini se da izložba neizbježno potiče na samorefleksiju i osvještavanje (mnogima od nas nepoželjno) vlastitog tijela. Pitam se je li uopće moguće pisati o tijelu bez da ujedno pišemo o vlastitom tijelu; u konačnici, i sam čin pisanja odvija se uz pomoć tijela, zahtijeva od nas, primjerice, određene pokrete prstiju i položaj ruku (položaj zbog kojeg me, dok tipkam ove riječi, vraški zateže trapezijus).
Osobno, osvještavanje tijela nije mi omiljena radnja budući da bi se dominantni osjećaji koje imam prema njemu mogli okarakterizirati kao negativni: s jedne strane, zbog moje visine često mi se u životu činilo da je moje tijelo preveliko, da zauzima previše prostora, da imam previše tijela; s druge strane, također zbog visine, rasta i genetike, nikad nisam uspjela dovoljno ojačati mišiće leđa i trupa, što mi danas uzrokuje bolove (ili, u najboljem slučaju, napetost) u leđima – gotovo neprekidni podsjetnik na nedostatnost tijela da čak i samo sebe nosi. Naravno, ne pomaže što većinu dana provedem u sjedećem položaju (zato je moj odgovor na pitanje “Kakav je stolac najbolji za dugo sjedenje?” – “Skupi,” vjerujte mi), što je tema kojom se na izložbi izravno bavi Maša Milovac. U videu simetrične kompozicije, ona sjedi u uredu za računalom, nasuprot kolege, te iako je riječ o pokretnoj slici, zbog statičnosti tijela imate osjećaj kao da gledate fotografiju. “Danas sve više poslova obavljamo putem računala, a i ostale svakodnevne aktivnosti kao što su upoznavanje novih ljudi, kupovina ili gledanje filmova, što podrazumijeva uglavnom sjedeći, statični položaj,” objasnila je Petra Mrša. U tom kontekstu, pet autorica željelo je preispitati “kako uopće razmišljamo o tijelu, što nam ono donosi ili pak što se događa kada se ne vodimo načelom efikasnosti u korištenju tijela”.
Načelo efikasnosti možemo povezati s idejom tehnika tijela koju je predložio sociolog Marcel Mauss kako bi opisao zašto određene tjelesne radnje obavljamo na točno određeni način. Činjenica da se, primjerice, plivanje nije oduvijek podučavalo na isti način ili da različite vojske marširaju na različite načine pokazuje da ne postoji neka “prirodna” zadatost u načinu na koji koristimo naša tijela. Da skromno citiram vlastite riječi (koje su zapravo parafraza odličnog teksta Throwing Like a Girl Iris Marion Young): “Ako tijelo shvatimo kao neobrađenu sirovinu koju možemo trenirati, manipulirati, oblikovati, dorađivati i utiskivati u kalupe, vidjeti ćemo da društveni život uvelike ovisi o uspješnom prezentiranju, nadziranju i interpretiranju tijela, odnosno da takvo, disciplinirano, tijelo stvara ključan kontekst za društvene odnose.” Drugim riječima, tehnike tijela čine naše “tjelesno ponašanje” razumljivim i društveno prihvatljivim, dok napuštanje zadanih okvira izaziva komunikacijski šum, začuđenost ili čak zaprepaštenost.
Upravo zbog potencijala za subverziju i očuđenje, zanimljive su umjetničke interpretacije takvih “nepokornih” tijela, tijela koja se ne ponašaju primjereno ili očekivano, tijela koja ne znamo na prvu “pročitati”, koja zauzimaju prostor na neuobičajene, često “neefikasne” načine. Dobar primjer toga je video Petre Mrše (meni ujedno najdraži na izložbi), u kojem vidimo (odnosno, ne vidimo) autoricu iza velikog ekrana računala. No umjesto očekivanog statičnog položaja za radnim stolom, s kakvim smo se susrele kod Maše Milovac, vidimo umjetnicu kako sjedi na lopti za pilates i pravi pokrete koji se nikako ne bi mogli nazvati efikasnima ili “produktivnima” u ovom kontekstu: pomiče ruke po zraku, premješta miš, ljulja se na lopti, kotrlja se prema podu – poput kakve dječje parodije rada za računalom (sličan pristup možemo pronaći u seriji Dijalozi fotografkinje Tjaše Kalkan ili radu poljskog fotografa Lukasa Wierzbowskog, kod kojih tijelo i prostor stupaju u bizarne, zaigrane i često komične odnose).
U videu Jasne Jasne Žmak vidimo autoricu kako u stanu, na prostirci za vježbanje, zauzima i drži “delfin plank” poziciju, štopajući vrijeme na mobitelu (što me podsjetilo na vijest o ženi koja je nedavno oborila rekord držeći ovaj položaj više od četiri sata!). Svi koji su na satu joge isprobali plenkanje znaju da je riječ o vrlo zahtjevnom položaju koji traži dosta snage i aktivaciju čitavog tijela, no isto tako svi koji su bili na satu joge znaju da ona nije isključivo fizička praksa, odnosno da su asane (uključujući delfin plank) tek dio prakse joge. Sasvim slučajno, znam da je autorica trenirala i Kempo, tradicionalnu borilačku vještinu koja je ujedno meditativna praksa (“meditacija u pokretu“), a iz navedenog možda možemo naslutiti njeno odbacivanje dualizma tijela i uma u vlastitom privatno-profesionalnom životu.
“Tijelo u vodi” možemo izdvojiti kao zajednički nazivnik dvaju preostalih video radova. I u odgovorima na pitanja umjetnica nazire se značaj mora i plivanja u doživljaju tijela (ne znam jesu li to odgovori baš ovih dviju autorica, no zanimljivo je da se užitak tijela-u-vodi spominje više puta). U meditativnom videu Nine Kurtele vidimo autoricu kako ulazi u more, pliva prema pučini i natrag, dok Mejra Mujičić sa čamca skače u more, na trenutak nestaje iz kadra, pliva natrag, penje se na čamac i ponovo skače.
Naprasni skok u vodu – radnja koja se ponavlja gotovo do iznemoglosti, svaki put ista a opet različita – je povratak u djetinjstvo, čin pročišćavanja, korištenje tijela u svrhu igre. Ima nešto praiskonski u plivanju; to je stanje u kojem se rastače granica između tijela i okoliša, u kojem je tijelo nesputano i slobodno, meko i lelujavo. U oba rada tijelo je na neki način dio pejzaža, a ne središnji fokus, osobito kod Mujičić čije tijelo često na par trenutaka nestaje iz kadra (naravno, to je zbog položaja kamere, no učinak je svejedno interesantan). Način na koji ulazimo u more još je jedna tehnika tijela. “Navika da gutamo i pljujemo vodu [dok plivamo] je iščezla. U moje vrijeme, plivači su se smatrali svojevrsnim parobrodima,” nostalgično piše Marcel Mauss. Voda, možda više od ičeg drugog, podsjeća nas na poroznost tijela, na odsustvo jasnih granica, nasuprot vrlo discipliniranim, krutim i često za nas štetnim položajima koje svakodnevno zauzimamo vođene različitim, najčešće nepisanim pravilima.
Kakav znoj voliš proliti?
Volim se znojiti u moru.
U moru nema znoja.
ObjavljenoObjavljeno
