Na dobro poznatim obalama

Piše: Višnja Pentić

U hrvatskom se kratkom igranom filmu najčešće polazi od nekoliko jednostavnih i lako uočljivih tematskih premisa. Prva je kako su djeca čuvari izgubljene neposrednosti i stoga najsigurnija karta za postizanje autentičnog i navodno jedinstvenog uvida u stvarnost. Druga je kako njihovi ili nesretni ili zli roditelji, a zajedno s njima i gledatelj koji gledajući ove filmove sam postaje ili zao ili nesretan, mogu od njih puno toga naučiti, te u kontaktu s njima ponovo povratiti svoju davno izgubljenu neposrednost. Treća je pak da odrasli svoju emocionalnu zakočenost i obamrlost prikrivaju vodeći beskonačne razgovore o banalnostima ispod čije se površine kriju zloćudne struje njihove nepresušne frustracije. Navedene premise nesumnjivo jesu klišeji, a u filmovima što smo ih gledali na netom završenim 22. Danima hrvatskog filma rijetko se događalo da i jednu od njih vidimo uobličenu kao ambivalentnu, problematičnu ili barem višeznačnu.

Jednostavnije rečeno, našem kratkom metru nasušno nedostaje kompleksnosti i suptilnosti kako na tematskoj, tako i na razini filmske forme. Kad je o priči riječ, na Danima smo tako imali prilike pogledati pregršt filmova o starmaloj djeci i infantilnim ljudima čiji su scenariji u najboljem slučaju bile sačinjene od kule klišeja, a u najgorem još i obloženi neprozirnim slojem prepotentne didaktičnosti. Što se tiče formalne razine režijski je pristup također pratio lako uočljive, zamorno predvidljive obrasce. Jedni su se odlučivali za duge statične kadrove začudne kompozicije vjerujući kako je to način da plošnost likova i priče transformiraju u punokrvnu psihološku studiju snažne emotivne rezonancije, dok su drugi pak na razini slike pribjegavali provjerenim rješenjima kakva se obično koriste u reklamnim i videospotovima te tako proizveli tek oblik vizualne pornografije koja od gledatelja zahtjeva minimum emocionalnog i intelektualnog angažmana.

No, kako i uvijek, bilo je onih koji su kročili drugačijim putem. Na razini teme osvježenje su donijeli filmovi Kutija Nebojše Slijepčevića te Ljepotan Saše Bana. Kutija, kojoj je Slijepčević i scenarist, kreće od stare postavke o neukrotivosti i pogubnosti ljudske znatiželje, ali se pritom fokusira na mikropsihologiju dobro odabranih i precizno postavljenih karaktera. Film se bazira na ne odveć inventivnoj ideji – u lokalnoj birtiji stariji čovjek šankeru ostavi kutiju nepoznata sadržaja na čuvanje. Ostatak filma prolazi u nizu apsurdnih situacija što će ih ova situacija proizvesti, a Slijepčević fokus stavlja na minuciozno psihološko portretiranje svojih aktera. Interpretacije Damira Šabana, Igora Hamera, Rakana Rushadiata opčaravaju bogatstvom nijansi, dok je dijalog prirodan i funkcionalan, na trenutke upravo nevjerojatno plastičan. Slijepčevićeva je režija pak nevidljiva, odnosno podređena onome što ga u ovom filmu najviše zanima – gogoljevski grotesknim impulsima običnog čovjeka izloženog neobičnoj situaciji. Ljepotan Saše Bana također gradi na psihologiji i pritom iskazuje zavidnu suptilnost i kompleksnost u portretiranju odnosa dvoje protagonista. Mladić (Nikša Butijer) dolazi na set neke reklame posjetiti svoju djevojku (Marina Redžepović) koja radi kao organizatorica statista. Pritom ostaje osupnut svijetom površnosti, kao što su njime vjerojatno osupnuti i mnogi mladi hrvatski filmaši prisiljeni reklamama i sapunicama zarađivati kruh svagdašnji. Osim što vješto prokazuje mehanizme svijeta medija, Saša Ban koji je i autor scenarija, vješto vodi i situaciju između ljubavnog para ulovljenog u ralje svijeta površine. Film njihov odnos ne daje kroz dijaloge, već ga gradi glumačkim interpretacijama koje su uklopljene u efikasan režijski koncept. Kroz sugestivne krupnjake izvrsnih glumaca čija mikromimika lica govori tisuću riječi postupno se gradi uvjerljiva psihološka minijatura bogatu sačinjena od niza precizno ulovljenih detalja i bogata slojevima značenja.

Na režijskoj razini izdvojila su se dva filma iz omnibusa Zagrebačke priče dva. Film Sare Hribar Od danas do sutra ima solidan scenarij o netom rastavljenom paru, no ono što ga izdvaja jest sigurna režijska ruka mlade redateljice koja sa svojim materijalom barata rijetko viđenom kompetencijom. U filmu se kamera miče posvema funkcionalno, sve je riješeno nenametljivo i precizno, a treba pohvaliti i upotrebu domaće glazbe kojom se podcrtava filmom izvrsno izgrađena atmosfera. Drugi pak film koji impresionira režijskom izvedbom jest Sin Ivana Sikavice, prema scenariju Ivana Skorina, u kojem pratimo minijaturu iz odnosa oca i sina. Otac skuplja sina na policijskoj postaji i u zoru ga odovodi na trčanje oko Jaruna. Dijalog je minimalan jer Sikavica prije svega zanima atmosfera napetosti između dvoje protagonista koju gradi dobro odabranim režijskim rješenjima. Također do maksimuma koristi atmosferu zore, kao i apsolutnu filmičnost čina trčanja. U građenju psiholoških portreta, koje osnažuje sjajan odabir glumaca (Goran Radović i Matija Čigir), redatelj upečatljive krupnjake lica kombinira sa širokim planovima u kojima ih vidimo kako trče i hodaju te tako vizualnim gradacijama kako ritma tako i plana psihološku priču uobličava promišljenom upotrebom filmskog pokreta i slike.

Spomenimo i ovogodišnje osvajače nagrada. Nagradu Oktavijan hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji igrani film osvojio je Terarij Hane Jušić u kojem je priča o dvoje bratića iznesena kroz visokostilizirani, dosljedno proveden režijski koncept. Najbolji redateljičin potez svakako je nenametljiva upotreba provodne metafore koja je u domaćem filmu rijetko korištena s željenom suptilnošću pa Terarij možemo svrstati na stranu filmova koji su na ovim Danima otvarali nove vidike. Na žalost, isto ne može biti rečeno za Balavicu Igora Mirkovića kojoj je pripala nagrada žirija (Vera Zima, Zdenko Bašić, Filip Šovagović) za najbolju režiju. Film nastao prema kratkoj priči Olje Savičević Ivančević pati od korištenja već toliko puta viđenih prizora u kojima se djece na pragu puberteta prvi put susreću s tajnama svijeta odraslih koje su u Mirkovića prvenstveno seksualne prirode. Ova su “otkrivenja” dana s nultim stupnjem psihološke kompleksnosti, a s maksimalnim brojem bodova u kategoriji dopadljivosti. Film je vizualno upakirano u celofan kakav smo navikli gledati u reklamnim filmovima velikih telekomunikacijskih firmi u kojima se lijepi život što će nam ga omogućiti njihove usluge prikazuje prizorima zalaska sunca, pogledima s krova zgrada, i osmijesima na licima zanimljivih mladih ljudi. Bizarnom se nameće činjenica da je nagradu za najbolji snimateljski rad osvojio Radoslav Jovanović Gonzo upravo za Balavicu koja zanatski jest savršena, ali je u tome i njen ključni nedostatak. Gonzova kamera je precizna i estetski dopadljiva, baš kao i Mirkovićevo vođenje likova i priče, ali bez ikavih natruha nijansi i varijacija. Balavica tako ostavlja gledatelja nasukanog na dobro poznatim obalama hrvatskog filma, na kojima sve vapi za jednim plimnim valom koji će jednom i za svagda isprati dobro poznate obrasce prošlosti.

Na prvim ikada održanim Danima hrvatskog filma 1991. godine Oktavijana za najbolji igrani film osvojio je Goran Dukić za svoj diplomski rad Mirta uči statistiku. Pogledamo li danas taj devetnaest minuta dug i dvadeset i dvije godine star studentski film pred nama će se ukazati neki mogući putokazi za hrvatski kratki i dugi igrani metar. Dukić je snimio ingeniozan film o društvenoj stvarnosti kroz zabavnu metaforu, koju je režijski suvereno uobličio demonstriravši jasnoću autorske vizije, kao i umješnost formalne izvedbe. Dvadeseti i dvije godine kasnije dok gledamo selekciju najnovijih Dana hrvatskog filma upravo su to karakteristike koje nam najviše nedostaju, a koje najviše priželjkujemo vidjeti na velikom platnu. Na nekim novim Danima nadamo se vidjeti više filmove koje autori snimaju o stvarima koje su im bliske, koje dobro poznaje te su ih stoga u stanju promisliti, ali se s njima i našaliti te poigrati. U tom procesu moći ćemo svi zajedno nešto i sami o sebi otkriti.

Višnja Pentić rođena je 1982. godine u Splitu. Eseje i kritike piše na teme iz književnosti, likovne umjetnosti i filma. Koordinatorica filmskih programa Kinokluba Zagreb. Dobitnica nagrade Vladimir Vuković za najboljeg mladog kritičara 2012. godine. Tekstove objavljuje na svom filmskom blogu.