Motovunsko carstvo

Piše: Dean Kotiga

Za sve filmoljupce srpanj ima poseban značaj. Istra se tad pretvara u županiju filmova, a ljudi iz raznih dijelova Hrvatske hrle u nju kako bi, osim mora i dobre hrane, uživali na sve boljem Pula Film Festivalu i otpočetka sjajnom Motovun Film Festivalu. S potonjeg od njih, izvještaj slijedi.

Za početak, ajmo o otvaranju: 14. MFF vrlo su duhovito otvorili (ako ne i najbolji onda svakako medijski najpopraćeniji hrvatski odvjetnici) Čedo Prodanović i Anto Nobilo s citiranjem članka 4. Zakona o javnom okupljanju. Simpatičnu i originalnu, svakako aktualnu dosjetku malčice je pokvario samo preopušteni Rade Šerbedžija koji je u svom dijelu ceremonije svaku treću riječ pjesme Predraga Lucića Goli i Bosi krivo pročitao sa svojeg papirića, i to dok se na velikom ekranu nizao pravi tekst. A onda je u svom tipičnom afektiranom zanosu, skinuo i majicu. No sve te zabavne šale i pošalice, službene i neslužbene, osvijetljene na pozornici ili skrivene u šumarku, koje čine dobar dio MFF-a, ipak su samo šlag na kraju.

Jezgra svakog filmskog festivala, pa tako i Motovuna, ipak su filmovi, čiji je ukupan dojam solidan uz tek možda jedno-dva senzacionalna ostvarenja, a kao da smo naviknuti sa MFF-a otići barem uz 5-6 njih. Izdvojiti svakako treba novi film braće Dardenne Dječak s biciklom i posljednji (u oba smisla te riječi, budući da je autor najavio kako se nakon ovoga prestaje baviti snimanjem filmova), hipnotički uradak Bele Tarra Torinski konj, a ne bi trebalo zaobići ni filmove Otac (Vlado Škafar), Tilva Roš (Nikola Ležaić) te Bilo jednom u Anadoliji (Nuri Bilge Ceylan), iako su Škafarov i Ležaićev film prikazani izvan glavne konkurencije, tj. u konkurenciji za nagradu Bauer, koju je odnio upravo Ležaić. Uza Ceylana, Tarra i braću Dardenne, Motovun je ove godine posegnuo za još nekim isprobanim imenima, pri čemu su Skolimowski s Ubojstvom iz nužde ili Wenders sa Pinom ostavili mnogo lošiji dojam. Po sličnom principu funkcionira i treći film priznatog Andreja Zvjaginceva, s osobne strane najveće razočaranje festivala. Nakon izvrsnog Povratka i nešto lošijeg Izgnanstva (pri čemu treba napomenuti da su oba filma trijumfirala na jednom drugom hrvatskom festivalu, svojevrsnom nasljedniku Motovuna – ZFF-u), Elena je po mnogočemu odmak od dosadašnje (već prepoznatljive?) autorove estetike. Zvjagincev ponavlja formu komorne drame ali se ovog puta mnogo više koncentrira na verbalno nego na vizualno, na sadržaj a ne na formu, na konkretne dijaloge umjesto misli likova, pri čemu turobna atmosferičnost serviranog ispada nametnuta i isforsirana, ako ne i odbojno dosadna.

Konkurenciji dalje možemo prigovoriti to što je brojala previše regionalnih filmova koji su se ovdje zatekli jer su ili neobični ili štosni ili snimljeni po istinitoj priči festivalskog prijatelja, a ne zato što su – dobri. Tu mislim na Žilnikovu Jednu ženu – jedno stoljeće, Blaževskijev Punk nije mrtav i Radivojevićev Kako su me ukrali Nemci. Kada tome dodamo Fleke Alda Tardozzija i Koka i duhove Danijela Kušana, koje smo pred samo tjedan dana mogli vidjeti na festivalu udaljenom tek 50km od Motovuna, te Misiju London i Norvešku šumu, kao tipično komercijalne ekranizacije ionako tipično komercijalnih knjiga Popova i Murakamija, nameće se zaključak kako je program mogao i trebao biti mnogo bolji i raznovrsniji, pogotovo u godini u kojoj svoja nova ostvarenja imaju Dumont, Van Sant i drugi. Također, možda se iz Grčke kao zemlje koja je posljednjih godinu-dvije u filmskokritičarskom fokusu izuzetno zanimljiva moglo dobaviti nešto vrijedno prikazivanja, no svakako je barem s te strane pohvalno da konačno imamo Motovun bez rumunjskog predstavnika. Mnogi su također prigovarali filmovima Blue valentine (Cianfrance) i Životinjsko carstvo (Michod), jer su već gotovo godinu dana (doduše, ilegalno) dostupni na internetu. Meni prikazivanje istih ne smeta jer se radi o vrlo dobrim filmovima, a već sam negdje i pisao o tome kako Životinjsko carstvo osobno smatram jednim od najboljih filmova 2010. godine. Uostalom, mislim da je bolje imati dobar film star godinu dana nego loš film koji je tek pred koji mjesec premijerno prikazan u Cannesu, pa ako je nekome pažnja skrenuta na posljednja dva filma u slučaju da ih je u međuvremeno propustio, njihovo uvrštavanje je potpuno opravdano. Novi uradak još jednog dokazano vrsnog redatelja Alexa de la Iglesije, Posljednji Cirkus, odgledala je tek šačica ljudi zbog nenadane kiše koja se prolomila u srijedu, nagradu FIPRESCI-ja odnijela je meksička Marta, a Propeler Motovuna kao glavna nagrada otišla je u ruke Michael Roskama za Bikovu glavu. Film koji tematizira hormonsku mafiju zapravo je storija o ljudskom prijateljstvu i razrada Schopenhauerove izreke “sudbina miješa karte, a mi igramo”, inače vrlo dobro debitantsko ostvarenje kojeg nepotrebno očuđuje i uništava preučestala i ničim motivirana uporaba tehnike slow-motiona. Sve u svemu, nekako mi se čini da je popratni program Pula film festivala Europolis-Meridijani po prvi put bio zanimljiviji i kvalitetniji nego Motovunska konkurencija.

No, uvođenjem nagrade Maverick za neukalupljenost prije nekoliko godina konkurencija je ionako pala u drugi plan. Prvo su nas počastili Kenom Russellom, zatim Terryjem Jonesom, a ove godine je u Motovun stigao, i svakako MFF obilježio, jedan od najznačajnijih redatelja današnjice, Ulrich Seidl. Nepopravljivi buntovnik sedme umjetnosti i redatelj s nepogrešivim osjećajem za pakao svakodnevice, zbog kojeg – uz Hanekea i Spielmanna (sa pomoći Glawoggera, Hausnerove i ostale horde) – austrijska kinematografija jest to što jest, dovezao se na motovunsko brdo vlastitim autom i nekoliko djece te uz prenadahnut govor pri dodjeli nagrade održao i odličan Q&A na kojemu je podrobnije razložio svoje interese i metode pri snimanju filma. Slijedom toga održana je i djelomična retrospektiva njegovih filmova koja kvalitetom zasjenjuje sve ostalo viđeno na festivalu. Isto tako buntovnički raspoložen, no mnogo više sa željom za opijanjem i drogiranjem nego za seciranjem suvremenog i naoko skladnog građanstva, bio je i drugi važan festivalski gost – legendardni Julien Temple – koji je po svom izboru složio program glazbenih dokumentaraca, među kojima su našla i dva filma o grupi The Kinks odnosno braći Davies i njihovu love-hate odnosu te klasični kanonski cinema verite uradak, Pennebakerov Don’t look back od kojeg je sve slično u svijetu filma i počelo. Iako ovo nije ni vrijeme ni mjesto za to, zbog službene stranice festivala koja u popratnom tekstu tog filma piše kako je “…Pennebaker jedan od osnivača ‘izravnog filma’ (direct cinema), američkog naziva za ‘cinema verite’, …”, ponovit ćemo kako su cinema verite i direct cinema dvije vrlo slične, ali u suštini itekako različite stvari, a da ne ulazimo preduboko u problematiku razgraničavanja recimo samo kako je jedna od osnovnih karakteristika direct cinema estetike ta da snimani subjekt nije (nužno) svjestan kamere koja ga snima. Kako je Pennebaker bio jedan od tek nekolicine ljudi kojima je Dylan tijekom svoje zloglasne turneje 1965. (netom prije nego što je s akustične prešao na električnu gitaru i time izazvao bijes sa svih mogućih strana) dopustio neograničen pristup i slobodno snimanje, jasno je da Don’t look back spada u pionirska ostvarenja cinema verite estetike.

Od nefilmskih stvari treba izdvojiti sjajni recital Branke Parlić koja je na klaviru u intimnoj atmosferi vinskog vrta smještenog iza hotela magično oživjela antologijske partiture Nina Rote i Michaela Nymana, iz raznoraznih Fellinijevih, Viscontijevih, Greenawayjevih i Winterbottomovih filmova. Pohvaliti treba i prvu teorijsko-kritičarsku radionicu pod vodstvom Jurice Pavičića: dosad se, naime, MFF dičio raznim praktičnim radionicama gdje su poznati redatelji zainteresirane učili kako se filmovi snimaju, no nitko dosad nije pokušao skrenuti pažnju na to kako se filmovi gledaju. Pavičić je svakog dana okupio šačicu zainteresiranih ljudi kojima je zavidnim poznavanjem filmske teorije i povijesti filma te dobrim moderiranjem uspio verbalizirati impresije pogledanih filmova. Kako nam je rečeno, taj se svojevrsni Speakers’ corner planira nastaviti dokle god bude zainteresiranih, a meni je posebno drago da se kao ponajbolja sudionica debatnog kluba istakla i jedna kp-ova suradnica, točnije dramaturginja Jasna Žmak.