Tema Izložba Jugoton: istočno od raja, 1947 – 1991. u zagrebačkom je Tehničkom muzeju postavljena već mjesec dana i u tom ju je periodu pratila zamjetna medijska pažnja, što se može protumačiti na više načina koje ćemo ovdje pokušati skicirati. Riječ je o popularno zamišljenoj izložbi o pop-kulturi, sa širokom publikom na umu. Autori koncepcije izložbe, dizajnersko-fotografski dvojac Sanja Bachrach i Mario Krištofić su zajedno sa svojim suradnicima na dizajnu postava – Mašom Milovac i Janom Pavlovićem, te na vizualnom identitetu izložbe – Tessom Bachrach-Krištofić, Dinom Milovčić i Frankom Tretinjak (NJI3) – osmislili vizualno atraktivnu prezentaciju nekoliko segmenata povijesti Jugotona (danas Croatia Records), taman toliko refleksivnu da zadovolji odabrani pristup interpretacije prikupljene građe, o kojem ćemo nešto kasnije.
Ugrubo, postav se sastoji od tri segmenta koji su na papiru podjednako važni, no zbog objektivne ograničenosti izdvojene izložbene hale Tehničkog muzeja (ulaz iz dvorišta) u praksi jedan preteže nad drugima. Prvo, izloženi su karakteristični, izvrsno očuvani strojevi za proizvodnju gramofonskih ploča i kaseta iz fundusa Tehničkog muzeja, koji dominiraju središtem prostora i tako predstavljaju sadržajnu okosnicu postava, nametnuvši se samom svojom masivnošću. Drugo, učinjen je izbor iz prebogatog Jugotonovog arhiva te je publici predstavljeno nekoliko desetaka omota LP ploča, podjednako jugoslavenskih i inozemnih izvođača, samo što nije sasvim jasno po kojim su kriterijima omoti odabrani, osim ako cilj nije bio panoramski prikazati raznovrsne tendencije različitih autora u dugogodišnjem oblikovanju za Jugoton, od prvorazrednih, slojevitih omota važnih za regionalnu pop-kulturu jednako kao i glazba sama, do korektnih primjera čija je primarna, a katkad i jedina svrha da prenesu informacije o tome što se nalazi unutra. Ovaj segment izložbe uparen je s izdvajanjem najznačajnijih elemenata vizualnog identiteta Jugotona – prepoznatljivog logotipa i ptičje maskote (autor potonje je Slavko Drobnić), kasnije zanimljivo parodirane u amblemu grupe Psihomodo pop, jednog od posljednjih uspješnih tržišnih čeda diskografske kuće prije ratne erozije i tranzicije. Evolucija vizualnog identiteta Jugotona adekvatno je praćena komentarima povjesničarke umjetnosti Jasne Galjer, citiranima iz kataloga izložbe, koji predstavlja poseban segment vrijedan zasebne analize. Treće, na panoima koji prostor okružuju čitavim opsegom nalaze se kronološki vrludavi isječci iz povijesti Jugotona, uglavnom atraktivne anegdote koje su s vremenom postale opća mjesta lokalne masovne kulture, poput posjeta Paula McCartneyja Zagrebu, i tome slično. U ovom je dijelu izložbe također s presudnim podacima predstavljen projekt Jugotonovog proizvodnog postrojenja u zagrebačkoj Dubravi, djelo arhitekta Igora Skopina.
Opisani panoramski kolaž fakata i sjećanja započinje s uvodnim napomenama i primjerima iz periodike već u fojaeu izložbenog prostora, pripremajući posjetitelja na ono što se nalazi u glavnoj hali. Naposljetku, katalog izložbe, zapravo zbornik eseja među kojima svaki u svom aspektu rasvjetljava historiografiju Jugotona, zanimljiv je dokument u kojem, pored Jasne Galjer, svojim tekstovima sudjeluju Andreja der Hazarijan Vukić, Branko Kostelnik, Veljko Lipovščak i Dean Vuletić. S obzirom na to da se većina kontekstualizacije građe nalazi u katalogu, a ne u postavu izložbe, to jest neizostavan dio čitavog projekta, nužan za razumijevanje nakana i pristupa autora.
Narativ o usponu i padu Jugotona mogao bi se tumačiti kao sinteza kronologije modernizacije južnoslavenskih zemalja u malom. Ako je priča o naslijeđu NOB-a, drugoj Jugoslaviji, Komunističkoj partiji i socijalističkom samoupravljanju uistinu pripovijest o postupnoj modernizaciji regije i njezinih naroda i narodnosti, a ona to jest, tada njezin segment koji se tiče Jugotona progovara o modernizaciji industrije zabave na ovom području. Dakako, Jugoton nije usamljeni primjer tog procesa – u hrvatskom okruženju neposredni mu je parnjak npr. Jadran film, s kojim je i dijelio proizvodna postrojenja u zagrebačkoj Dubravi. Međutim, uloga glazbe u komodifikaciji južnoslavenske masovne kulture i socijalističkog sustava kao takvog u odnosu na film i druge masovne medije toga doba (poput stripa, primjerice) nešto je drugačija, prvenstveno zbog principa njezine komunikacije, načina konzumacije, te izrazite socijalne komponente koje pop-glazba sa sobom nosi. U tom smislu, vrlina je izložbe što barem u kratkim crtama iznosi pozadinu ne samo industrijske proizvodnje glazbe, već i nagovještaja sustava stvaranja estradnih zvijezda, što je imanentno moderni i globalni fenomen kojim su u Jugotonu dirigirali urednici i menadžeri poput Želimira Babogredca, Mirka Bošnjaka, Veljka Despota, Pere Gotovca, Đorđa Kekića, Ivana Ivezića, Voje Kundića, Dubravka Majnarića, Siniše Škarice i drugih, mahom pripadnici poratne baby boomers generacije. Stoga je industrijska modernizacija i standardizacija proizvodnje i distribucije pop-glazbe išla ruku pod ruku s omasovljenjem kulture koju je takva glazba izražavala, što se manifestiralo paralelno u njenom podrivanju i podržavanju. Naravno, to samo po sebi nije ništa nepoznato. U vrlom Zapadnom svijetu, čije su kulturne obrasce Jugotonovi zaposlenici i klijenti preuzimali i katkad preobražavali, standardna praksa glazbene industrije jest apsorpcija i komercijalizacija supkulturnih i kontrakulturnih energija, što se kontinuirano događa iz desetljeća u desetljeće, a dogodilo se i u Jugoslaviji tijekom ’80-ih u pokretu punka i Novog vala. Prije njihove pojave, Jugotonova glazba uglavnom nije ni osporavala politički status quo, pa nije niti trebala biti značajnije cenzurirana.
Ono što je pop-glazbi priskrbilo takvu ulogu prema mišljenju gorepotpisanog je specifična dihotomija tog medija, koja je i u Jugoslaviji odigrala suštinsku ulogu, a LP ploča kao predmet njezina je simbolična materijalizacija (upravo su zato omoti ploča ključni lajtmotiv u postavu svake ovakve izložbe, jer video-spot nije postao relevantan medij sve do televizijskih uradaka Idola i dugometražnog glazbenog filma Beograd noću Stanka Crnobrnje). Zahvaljujući sve većoj dostupnosti uređaja za reprodukciju glazbe, nju je za slušatelje postalo moguće doživljavati sasvim intimno, u mraku vlastite sobe, ali i potpuno masovno, među gomilom, tijekom javne reprodukcije ili (češće) nastupa uživo. Budući da su pop, a potom i rock glazba tijekom ’40-ih postale dominantna kulturna paradigma mlađih generacija, dvojaki eskapistički, ali i kritički moment medija je prevladao – taman toliko kritična da bude pogon mladenačkog bunta i dovoljno eskapistička da osigura neutralizaciju građanskog neposluha, pop-glazba stvorila je supkulture prema mjerilu pionirske mladeži Jugoslavije. Uz rijetke izuzetke, locirane uglavnom u Ljubljani i Beogradu, te donekle Sarajevu i Skoplju, sve do raspada države tako je i ostalo. Za razliku od struktura vlasti koje su uslijedile nakon nje, KPJ je bila dovoljno dovitljiva (neki bi rekli i cinična) da Jugotonu (ali i ostalim diskografskim kućama) dopusti da budu nešto poput frenetičnog igrališta čije provokacije ostaju kule od pijeska.
Osnovni problem s izložbom Jugoton: istočno od raja, 1947 – 1991. jest u tome što autori nisu postavili većinu pitanja koja su mogli, od kojih su neka u prethodnom paragrafu tek naznačena. No, rudarski rad koji očito stoji iza prikupljanja i klasifikacije svog materijala prikupljenog na izložbi, ali i prikazanog u katalogu, ipak nije bio uzalud. Više od svega drugog, ova je izložba možda i nehotice postala odgovarajuća ilustracija prevladavajućeg odnosa društva prema kulturnom nasljeđu bivše Jugoslavije – mi smo još, čini se, u fazi sakupljanja podataka, mapiranja sjećanja i hvatanja niti kontinuiteta koji je nakon godine 1991. nasilno prekinut, kao što je i vještački osporavano da nekakvo zajedništvo u tom smislu uopće postoji. Međutim, informatička revolucija učinila je svoje, pa je internet danas dostojan, mada nestalan i nepredvidiv pokazatelj prirode duhovnog genoma regije, po čemu je vidljivo da dobar dio stanovništva prijeratnu kulturu (ali ne i političku oligarhiju) prihvaća kao svoju. Odaziv na izložbu to u zagrebačkom kontekstu djelomično i potvrđuje. E sad, nakon što je detektiranje stanja obavljeno, pa makar i tako da pobrojavamo ono što nam fali, a ne ono što imamo, dolazi vrijeme da se sve legende i mitovi jugoslavenske popularne kulture, a time i Jugotona, podvrgnu ozbiljnijoj kritičkoj raščlambi. Samo tako će ta tradicija uistinu oživjeti, a ne ostati, tj. postati spomenar koji se prelistava samo kad starije generacije puca nostalgija, a mlađe fascinacija vremenom koje nikada neće doživjeti, ali koje nije nužno ni bolje ni lošije od njihovog.
Objavljeno
Objavljeno
