Blic Dani hrvatskog filma, eksperimentalni film
Piše: Matej Beluhan
“Ne znam apsolutno ništa. Ništa od onog što bih trebao znati, osjećam to. Ima toliko stvari koje nam je starac trebao objasniti dok smo bili mali; trebalo bi biti normalno da ih znamo kad odrastemo. Naprimjer zvjezdano nebo…”
Ovim poniznim rečenicama kojima nam se obraća glas iz duboke tmine ekrana započinje film Skoro ništa: i dalje noć prikazan u programu eksperimentalnih ostvarenja na 27. Danima hrvatskog filma, koji su se održavali u Zagrebu od 16. do 20. lipnja. Unatoč skromnom naklonu nebeskom svodu, najnovije ostvarenje Davora Sanvincentija smjelo kuca na vrata “velikih” tema kao što su ljudska misao, naše poimanje besmrtnosti, relativnost prostor-vremena te odnos filma i neuhvatljive zbilje koju bilježi. Smjelo i potpuno opravdano autor poseže u crnu rupu ljudske percepcije, jer u kontinuum univerzalne prolaznosti i teškoću individualnog bivanja jedino umjetnost može prodrijeti kao jezik kozmičkog otpora. Sanvincenti je ekranizirao sukob nagrizajuće strukture vremena i krhke prirode filmske trake, ali i sukob promjenjivosti stanja ljudskog uma i same ideje filma. Sukob koji je u ovom eksperimentu rezultirao naoko grubom, ali iznutra uglađenom poetikom audiovizualnog raspadanja. Skoro ništa: i dalje noć Sanvincentiju je donio Oktavijana za najbolji eksperimentalni film na 27. Danima hrvatskog filma, no vratit ćemo mu se kasnije, nakon što proputujemo konkurencijom i vratimo se kozmičkim razmjerima filmske umjetnosti, a i samog čovjeka.
Kartograf Darije Blažević naše je oči usmjerio na površinu planeta Zemlje. Blažević iza sebe ima nekoliko ostvarenja koja nisu prošla neopaženo na domaćim i stranim festivalima – među njima najuspješniji je bio igrani film Indonezija (2016.) U Kartografu autorica je ingenioznim postupkom kolažiranja snimaka s Google Eartha inscenirala pogled zamišljenog satelita koji kruži orbitom naše planete. Popraćen zvukovima koji oponašaju radiovalove, satelit “navigira” uz koncentrične kružnice koje označavaju ogromne poljane. Ubrzo se broj kružnica počne višestruko umnožavati, a melodija Marina Živkovića na orguljama poprima gotovo sakralni oblik kada se odbjegli satelit oslobodi monotone sudbine koju mu je namijenio čovjek te uputi u potragu za nečim nezaboravnim. Slično kako je Carl Sagan uputio Voyager 1, Blažević svoj buntovni stroj okreće prema Zemlji – posljednji je to pogled na malu plavu točku prije nestanka u bespuću kozmičkog oceana ništavila.
Strojevi nisu isključivo zarobljenici ljudske vrste – oni sami mogu biti zatvori za druge oblike života. Možda i najbolje to razumije Leon Rizmaul, diplomirani povjesničar koji je za HRT-ovu emisiju TV Kalendar napisao, režirao i montirao više od 1200 različitih autorskih priloga. S Danielom Rafaelićem Rizmaul je prethodno istražio intelektualnu ostavštinu Orsona Wellesa u dokumentarnom filmu Druga strana Wellesa (2005.), a u Ireninom ogledalu (2016.) književnicu Irenu Vrkljan ponovno je sastao s njezinom televizijskom prošlošću. Nadahnuta opusom spomenute književnice, Rizmualova preokupiranost prošlošću ovaj je put rezultirala ostvarenjem koje donosi priču o napuštenim strojevima i televizijskim pričama koje su ostale zaboravljene ispod dubokog sloja arhivske prašine.
Slijedeći teoriju Marshalla McLuhana prema kojoj su strojevi produžeci našeg tijela i uma – u ovom slučaju memorije – Zarobljeni u stroju prikazuje kako je na starim audiovizualnim medijima, filmskoj ili magnetoskopskoj vrpci, ipak ostalo nešto više od sirovih podataka. Ostale su slike i ideje, misli i emocije koje su Rizmualove televizijske kolege pažljivo slagale kako za ondašnju publiku, tako i za sve generacije koje slijede. Kombinirajući arhivske snimke skečeva, priloga i (ponekad čudnovatih) reportaža iz nekog drugog, crno-bijelog razdoblja sa suvremenim snimkama zastarjelih uređaja koji unatoč svojoj dobi još uvijek funkcioniraju, autor nam ukazuje kako očuvanje zarobljenih priča ne samo da je moguće, već je i nužno. Jer strojevi nisu produžeci samo jednog uma; dapače, oni su produžeci naše kolektivne memorije i čuvari kulturnog naslijeđa ljudske zajednice. Stoga ne čudi što nam u zadnjem kadru Rizmaul pokazuje tek prohodalo dijete kako znatiželjnim koracima ulazi u studio u kojem se nalaze izgubljeni strojevi i brojne priče zarobljene u njima.
Neumoljivo kretanje prostor-vremena svemir vodi ka raspadu i stanju totalne entropije, pa se i na kugli zemaljskoj analogno pretapa u digitalno, materijalno u nematerijalno. Prožimanje slojeva stvarnosti, kakofonija kodova te odnos čovjeka i stroja neki su od motiva koji su inspirirali i djela Vladislava Kneževića. U prvom hrvatskom stereoskopskom, 3D eksperimentalnom filmu Arheo 29 (2010.) Knežević je istraživao mogućnost povezivanja agencijskih fotografija iz 1929. i digitalnih medija, a filmom A.D.A.M. (2014.) propitkuje pojavu autonomne svijesti unutar mehaničkih sklopova bespilotne letjelice. Oba su filma na prethodnim izdanjima DHF-a osvojili Oktavijana, a ovaj je put Knežević dobio posebno režijsko priznanje za prikaz digitalne transformacije našeg materijalnog svijeta u filmu Završni krug.
Performans u koreografiji i izvedbi Takaoa Kawaguchia započinje upečatljivim kadrom ljudskog lica prekrivenog slojem gipsa. Postavljeno u napušteni zahrđali proizvodni pogon, ljudsko tijelo pulsira sporim i hiperkontroliranim pokretima karakterističnima za japanski suvremeni ples butoh. Do nas prodire zvuk raspadanja suhih površinskih slojeva, a fluidna kamera nezaustavljivo kruži oko objekta promatranja centrirajući njegovu nagost i neurotičnost reduciranih pokreta. U jednom se momentu pogled tijela susretne s našim, a autor intervenira u audiozapis disanja distorzirajući ga u jezik umirućih strojeva. Knežević prikazuje biće koje napušta postavljenu materiju i čija tjelesnost nestaje u podatkovnoj mreži digitalnih kodova. Tijelo, naime, u završnom statičnom kadru biva transformirano u digitalni zapis te ponire u samo sebe napuštajući u potpunosti opipljivost kakvu poznajemo. Informacijska je revolucija pojela svog industrijskog prethodnika i čovjekov je svijet pretvoren u jedno golemo računalo. Riječima Jeana Baudrillarda, informacija guta svoj sadržaj, proždire komunikaciju i društvo te se iscrpljuje u insceniranju smisla, a znakovi su Završnom krugu preuzeli čovjeka i prekrili grubu realnost da iza njih nema ničega.
Dok nam je Knežević usklađenim audiovizualnim potezima pozornost usmjerio na tijelo u prostoru, Ivan Ramljak meditativnim potezom odmiče kameru i nanovo otkriva ljude u prostoru. Tematika je to koja autora preokupira unazad nekoliko godina i zajedno s karakterističnim stilom strukturalnog filma – filma fiksacije dugih i statičnih kadrova – obilježava i tri ostvarenja s kojima je Ramljak sudjelovao na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Na tragu nezaboravne i nagrađivane poetike filma Kino otok (2016.) i najnoviji Ramljakov dokumentarni misterij Dom boraca ulazi u svakodnevicu interijera i eksterijera, ovaj put napuštenog kompleksa u Kumrovcu. Doduše, ovdje akteri (malobrojni zaposlenici) nisu strukturalno odijeljeni od okoline, odnosno nisu prisutni isključivo glasovima već i kao fizički objekti koji lutaju prostorom. Čini se da je začudni misterij koji je krasio Kino otok ipak nedostižan jednom kada se dva sadržajna elementa (prostor i ljudi) susretnu unutar okvira kadra i kada se formalni elementi (slika i ton) spoje u prostorno-vremensku cjelinu.
Metafizički misterij je ipak prisutan u strukturi eksperimentalno-dokumentarnog filma Mezostajun u kojem šarmantni povezi Ramljakovog izričaja – meditativna rezonantnost i distancirana ironija – dolaze do jasnijeg izražaja nego u Domu boraca. Na 16-milimetarskoj vrpci Ramljak neumoljivim pogledom bilježi zimsku vizuru grada Korčule, a suprotstavljajući joj tonski zapis raspričanih ljudskih glasova snimljenih za vrijeme ljeta predstavlja egzistencijalni međuprostor nazvan “mezostajun”. Fiksacija je povremeno razbijena krupnijim kadrovima kraćih trajanja, a naposljetku se i statika narušuje trilerski neugodnim panoramama otočke lučice i intrigantnim zoomiranjem, popraćenima zvučnim zapisom atmosfere s lokalne nogometne utakmice.
Da Ramljak svojim radovima iskazuje naklon modernističkim prethodnicima prepoznaje se već u igranom filmu Oslobođenje u 26 slika (2009.) kojim referira na Lordana Zafranovića. Sljedeći je na redu bio Mihovil Pansini kojemu je pranećak posvetio interfilmski eksperiment u jednom kadru Brodovi i dalje ne pristaju, naslovom aludirajući na ostvarenje doajena hrvatskog eksperimentalizma iz 1955. godine – egzistencijalistički Brodovi ne pristaju posvećen Franzu Kafki.
Upravo se egzistencijalizam provlači kroz svih šest filmova prikazanih u eksperimentalnoj konkurenciji 27. Dana hrvatskog filma. Odnosi prostora i vremena te ljudi i strojeva tematske su preokupacije predstavljenih autora, a punini njihovog audiovizualnog propitkivanja najsmjelije pristupio Davor Sanvincenti u Skoro ništa: i dalje noć. Kroz njegovo nas video-kolažno izlaganje vodi glas nevidljiva tijela, koji na francuskom jeziku govori o nemogućnosti da se ono viđeno, koje je uvijek u prošlosti, i ono mišljeno, koje je uvijek u sadašnjosti, sudare u istom trenutku. Multimedijalni umjetnik Sanvincenti oduvijek je bio zainteresiran za granice percepcije i antropologiju vizualne kulture, a u svom najnovijem ostvarenju kreće od samog početka vidljivoga. Nakon lutanja svemirom svjetlost ipak prolazi kroz leće teleskopa i pred nama se otkrivaju planeti i zvijezde, a glas nam govori kako su naše oči nastale od zvjezdane prašine pa sada atom zvijezde govori atomu našeg oka jezikom svjetlosti – istim jezikom kojim se i film sada obraća nama i predstavlja nam se kao misaona iluzija koju autor pred kraj filma razotkriva bolnim procesom oštećivanja i paljenja filmske vrpce.
Skoro ništa: i dalje noć nadahnuto prikazuje simbiotički odnos svjetlosti i života, ali i svjetlosti i filma koji autor godardovski oblikuje kao formu koja misli, životnu energiju autonomne volje za moći koja pruža otpor eksperimentu svoga kreatora. Jer i film i kinematografija pate od iste boljke kao i živi svijet – oboje postoji dok ima svjetla. I, doista, maleni plavi planet će kad-tad ispustiti posljednji dah – zarobljene priče će utihnuti, a napušteni strojevi će se uputiti u svemir. Ljudi će nestati iz prostora, ostat će samo nepoznate sjene sve dok se svemir ne zavije u potpunu tamu sakrivajući iza crne zavjese ugasnule zvijezde i puste planete. Sva će nada izblijediti i od čovjekovih uspona i padova, smijeha i suza, filmova i tragova, u vječnoj noći ostat će ništa… skoro ništa.
ObjavljenoObjavljeno
